BORBA PROTIV NESNOŠLJIVOSTI I ETNOCENTRIZMA

Intervju s pučkom pravobraniteljicom Lorom Vidović  *

Nedostaje obrazovanje u području ljudskih prava kao sustavan program kroz koji bi se djeca od najranije dobi educirala i odgajala u toleranciji, dijalogu i razumijevanju drugih pa bi onda i međuetničkih, ali i drugih netolerantnih istupa prema drugim manjinama, bilo manje, a samim tim bi se smanjio i broj prekršaja i kaznenih djela.

Savjet za nacionalne manjine RH nedavno je ponovno upozorio na porast atmosfere etničke nesnošljivosti i etnocentrizma u hrvatskom društvu. I vi ste u vašim javnim istupima upozoravali da zadnjih godina imamo sve izraženije retrogradne pojave kada je u pitanju etnička tolerancija i odnos prema nacionalnim manjinama. Što se zbiva u hrvatskom društvu kada je u pitanju etnička tolerancija i odnos prema nacionalnim manjinama?

Incidenti kojima svjedočimo u zadnje vrijeme sigurno su posljedica i mogu se povezati s jednim općenito netolerantnim i polariziranim diskursom u javnom prostoru. S jedne strane, vidimo ga kroz društvene mreže i komentare na portalima, a s druge strane na fasadama, u tiskovinama, u Saboru. Vidimo ga i kod nekih političara i dužnosnika te onda, naravno, sve to dovodi do incidenata koji zabrinjavaju i ne pokazuju naše društvo u dobrom svijetlu. Ono što mi primjećujemo, a polazeći i od podataka MUP-a, je da broj zločina, kao i sam govor mržnje, rastu, uz nedostatak dijaloga. Nedostaje obrazovanje u području ljudskih prava kao sustavan program kroz koji bi se djeca od najranije dobi educirala i odgajala u toleranciji, dijalogu i razumijevanju drugih pa bi onda i međuetničkih, ali i drugih netolerantnih istupa prema drugim manjinama, bilo manje, a samim tim bi se smanjio i broj prekršaja i kaznenih djela.

 Pogoršanje manjinske politike (i retorike) po mnogima započinje nakon ulaska Hrvatske u EU (kada su neki naivno očekivali možda i novi, pozitivniji zamah). Da li su utemeljene ocjene da su ulaskom u EU manjinska prava u Hrvatskoj ušla u fazu stagnacije? Ako jesu koji su razlozi tome?

Tijekom pretpristupnih pregovora hrvatsko se zakonodavstvo moralo uskladiti s pravnom stečevinom Europske unije i samim tim su utvrđeni vrlo visoki standardi zaštite manjinskih prava koji su postali dio hrvatskog pravnog poretka. Može se reći da smo zahvaljujući tim pregovorima, dakle vremenu prije ulaska Hrvatske u EU, dobili jedno od sadržajno najsveobuhvatnijih i najkvalitetnijih zakonodavstava zaštite prava nacionalnih manjina. Međutim, nakon što smo ušli u Europsku uniju pokazalo se da smo u nekim važnim aspektima zakazali, odnosno da se sa značajnim zakonskim promjenama nije radilo i na stvarnim društvenim promjenama, na tome da svi građani i opća populacija i pripadnici manjina, na određen način usvoje te standarde koji čine društvo uređenim, tolerantnim te dobrohotnim prema svima i u kojem se neće kršiti ničija ljudska prava. Trenutno, praksa zaista dosta zaostaje za onim što imamo u zakonima. To ima veze s Europskom unijom utoliko što nakon našeg ulaska nema sustava praćenja i uspoređivanja primjene utvrđenih prava i od tada možemo vidjeti jedan, nažalost, sve izraženiji negativan diskurs što se tiče pripadnika nacionalnih, ali i drugih manjina, što nas upozorava da na tome još puno treba raditi.

Na što posebno ukazujete u vašim izvješćima kada su u pitanju nacionalne manjine? Kakva je trenutna realna situacija?

Kroz naša godišnja Izvješća redovito dajemo podatke i analiziramo probleme ostvarivanja prava nacionalnih manjina, probleme diskriminacije temeljem etniciteta i nadležnim tijelima dajemo preporuke kako ta prava ostvariti. Riječ je o društvenim promjenama, a te su promjene uvijek spore i potrebno je puno godina da se neki ciljevi ostvare te se ponekad čini kako dugo tapkamo u mjestu ili čak idemo unatrag. Iz naših analiza očito je da se Ustavni zakon na mnogim područjima nekvalitetno i nedovoljno primjenjuje. To je prisutno i kada je u pitanju zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina, primjerice, u tijelima državne uprave ili pravosuđu, kod određenih pitanja u obrazovanju, prava korištenja jezika i pisma nacionalnih manjina, itd. Time ćemo se, nažalost, vrlo vjerojatno baviti i narednih godina.

 Jesu li su se u međuvremenu pojavili neki novi problemi koje bi posebno trebalo naglasiti i koji?

Primjerice, tu je prošlogodišnja referendumska inicijativa kojom se smjeralo ograničiti broj manjinskih zastupnika, ali i njihove nadležnosti i prava koja im daje zastupnički mandat. Na to je reagirao i Ustavni sud te pokazao kakvo je stvarno opredjeljenje Republike Hrvatske kao države u tom smislu i to je sigurno bilo jako značajno. Društvo je još uvijek poprilično opterećeno ratom i njegovim posljedicama. Stoga je važno naglasiti i ulogu donositelja odluka i političara koji uvelike kreiraju javni diskurs i koji svojim izjavama itekako mogu doprinijeti povećanju međuetničke tolerancije, ali isto tako, mogu i raspiriti mržnju. Zato mislim da je i u ovom kontekstu ponovno vrlo važno naglasiti značaj obrazovanja za ljudska prava i građanskog odgoja i to od najranije dobi, gotovo od vrtića. Trenutno je to u školama predviđeno kao međupredmetni program, a mi ćemo se svakako angažirati u praćenju tog projekta, jer smatramo da je riječ o ključnom alatu razvoja društvene tolerancije koji će nam svima pomoći da se bolje razumijemo i kvalitetnije živimo zajedno.

 U posljednje vrijeme, svjedoci smo pojačane političke retorike koja često pogađa upravo nacionalne manjine. Kako ocjenjujete taj odnos i pojave?

Sasvim je sigurno da se tijekom predizbornih kampanja politička retorika zaoštrava, jer se na taj način neodgovorno i kratkoročno žele prikupiti politički bodovi, a to je ono što nazivamo populizmom. Dugoročno, strateško i odgovorno promišljanje u interesu cjelokupne javnosti trebalo bi biti na prvom mjestu, a ne samo neposredna politička korist poput pobjede na sljedećim izborima. Činjenica i da se u Hrvatskoj često održavaju nekakvi izbori, može biti uzrok takve izoštrene retorike koja ne uvažava vrijednosti našeg Ustava na najbolji mogući način.

Sredinom godine u Čakovcu je održan prosvjedni skup građana čiji je formalni cilj bio upozoriti na loš rad institucija zbog čega imaju sve više problema s romskom zajednicom u Međimurju. Međutim, po mnogim ocjenama, skup je pokazao svoju antiromsku usmjerenost. Kako stvarno pokrenuti institucije da počnu rješavati romske probleme, a na izvjestan način i probleme šire zajednice u kojem oni žive?

Prema opisu organizatora, skup je bio usmjeren i zamišljen kao kritika rada institucija. Međutim, mnogi komentari na portalima i objave na društvenim mrežama bile su izrazito antiromske, zbog čega je taj prosvjed dobio tu antiromsku etiketu. Zasigurno ne mislim da svi građani Čakovca i Međimurja, koji su došli na taj skup, ne vole Rome, ali očito osjećaju neki strah i u tim okolnostima izuzetno važna postaje upravo uloga nadležnih tijela i institucija, koja do sada nije u dovoljnoj mjeri ni prepoznata, a još manje ostvarena. Jedan od razloga prosvjeda bio je, primjerice, dojam da Romi, posebno maloljetni, počine najveći broj, odnosno oko 70 posto, kaznenih dijela u Međimurju, ali se pokazalo da je taj podatak netočan i da se ne može na takav način govoriti o počiniteljima kaznenih djela. Policija tu sigurno ima veliku ulogu, ali nemojmo zaboraviti ni na ulogu socijalne skrbi, obrazovanja, lokalne zajednice i potrebe za njihovom puno boljom suradnjom i koordiniranošću. I pritom, naravno, naglasak opet treba staviti na obrazovanje. Sam problem ne treba ni u kom slučaju gledati kao sukob većinskog naroda, odnosno lokalnog stanovništva i romske nacionalne manjine. Postoji legitimno pravo na okupljanje i prosvjedovanje i to ne treba dovoditi u pitanje, ali treba voditi računa i o govoru mržnje koji se na taj način može iskazati. Kada govorimo o problemu govora mržnje i slobodi govora, treba biti izuzetno pažljiv i voditi računa da se ne naruše iznimno osjetljivi mehanizmi ravnoteže u tim pitanjima, ali poznati su i opasni primjeri kada se govor mržnje pokušava opravdati slobodom govora. Također, posebno moramo imati na umu da je manjina u pravilu ona koja je žrtva neke diskriminacije, a ne izvor opasnosti.

Antun Brađašević