IZAZOVI INTEGRACIJA

Intervju : Dr.sc. Marita Brčić Kuljiš, profesorica filozofije multikulturalnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu  *

IZAZOVI INTEGRACIJA

Ako je riječ o integraciji koja se shvaća pluralistički onda je dvosmjerna komunikacija temelj. U integraciji je potrebno postići kompromis i dijalog s obje strane. To je zahtjevno jer traži angažman i spremnost na prihvaćanje razlika kao nečeg pozitivnog, a ne kao nečeg negativnog. Međutim, integracija se ne odvija preko noći. Za integraciju je potrebno vrijeme, strpljenje i razumijevanje za različitosti.  Za društvo koje je obilježeno kulturnim pluralizmom ključno je da djeca od najranije dobi razvijaju otvoren pristup različitim kulturama. To je upravo ono što interkulturalizam zagovara jer polazi od pretpostavke da je kultura proces, te da se kroz su-odnos među kulturama može postići razumijevanje i prihvaćanje druge kulture. Svaka se manjinska kultura u takvom kontekstu shvaća kao bogatstvo u društvu, a ne kao opterećenje ili prijetnja. Interkulturalizam teži tome da postoje susreti među kulturama, da se upoznaju, prepoznaju i prihvaćaju.

Nedavno ste na seminaru u Splitu za vijeće i predstavnike nacionalnih manjina održali  predavanje o modelima integracije. Pojam integracije danas se dosta koristi. Govorimo da je integracija bez asimilacije  jedan od temelja hrvatske manjinske politike , kada se donose važni strateški dokumenti za Rome ključna riječ je uvijek uključivanje odnosno integracija , nedavno je povodom završetka kancelarske karijere Angele Merkel bilo dosta govora o tome koliko je njena politika otvorenih vrata ( Mi to možemo ! ) uspjela odnosno koliko je uspjela integracija migranata itd . Što uopće znači i što društvu donosi pojam integracije kada su u pitanju određene društvene skupine , u ovom slučaju u prvom redu nacionalne manjine ?

Integracija je jedan vrlo složeni koncept, pa samim time i jedan vrlo složeni proces. Kada govorimo o integraciji kao konceptu onda treba voditi računa da pod integraciju spada i asimilacija kao integracijski proces koji traži potpunu identifikaciju i ne poznaje manjinska prava, ali pod integraciju spada i nešto što je poznato pod nazivom pluralistička integracija koja se može realizirati kao multikulturalizam, interkulturalizam i transkulturualizam.

Temeljni okvir za integraciju koja nije asimilacije je liberalna demokracija. Liberalna demokracija, za razliku od narodne ili iliberalne demokracije (koja se u zadnje vrijeme dosta spominje u EU krugovima), zagovara vladavinu većine uz zaštitu prava manjina. Shvaćena na takav način liberalna demokracija ima formalno pravni okvir koji će omogućiti integraciju bila ona realizirana kroz koncept multikulturalizam ili interkulturalizma. Angela Merkel kada je zagovarala politiku otvorenih vrata vodila se idejom postojanja formalno pravnog liberalnog okvira koji će svima jamčiti jednaka prava.

Ta pluralistička integracija dakle integracija koja je dvosmjerna zapravo govori o obnovi cjeline, o uključivanju u određeno društvo na način da nijedna skupina ne izgubi ništa od svoje posebnosti, ali to uvijek treba biti u okviru usuglašenog političkog okvira društva. Pojednostavljeno – manjinska skupina, kao ni većinska, nema pravo tražiti nešto što nije u skladu s ustavom odnosno pravno političkim okvirom društva u kojem živi.

MULTIKULTURALIZAM  NIJE DOVOLJAN

Otvorili ste pitanje modela integracije pa ste spominjali multikulturalizam, interkulturalizam  ili čak i transkulturalizam. Što ti modeli konkretno znače?

Riječ je o modelima integracije koji se razlikuju obzirom na to kako shvaćaju kulturu općenito, kako shvaćaju identitet pojedinca, te kakav odnos među kulturama zagovaraju. Multikulturalizam i interkulturalizam su se razvijali usporedno. Razvoj im je započeo 60-ih godina 20. stoljeća kada su različite manjinske skupine (riječ je bila o crncima, ženama, homoseksualcima itd.) na Zapadu (pogotovo Amerika i Kanada) upozoravale da postojeći liberalno demokratski poredak, unatoč zajamčenim pravima, proizvodi diskriminaciju individua na temelju njihove pripadnosti određenoj skupini. Prvo se prihvatio model multikulturalizama koji se smatrao najboljim modelom integracije jer je štitio manjinsku kulturu odnosno sve aspekte različitosti i to na način da je zagovarao su-život među kulturama koji se realizirao kroz promatranje i isticanje razlika. Multikulturalizam kulturu i identitet doživljava vrlo statično, kao da su nepromjenjivi. Kada se takav model multikulturalizma preslikao na države Europe, nastao je problem i to iz razloga što su kulturne skupine u Europi najčešće etničke. Etničke skupine teže tome da se očuvaju u svojoj nepromijenjenosti pa je njima multikulturalizam odgovarao. Međutim, takav pristup je doveo do zatvaranja kulturnih, etničkih skupina te do naglašavanja i isticanja razlika. Sve se više iz tog razloga počelo govoriti o paralelnim društvima – dakle društvima koja se sastoji od nekoliko cjelina koje ni na jedan način nisu povezani. Pokazalo se dakle da multikulturalizam na takav način ne funkcionira jer ne ostvaruje preduvjet integracije – obnova cjeline, ali i usuglašenost oko zajedničkog političko pravnog okvira. Npr. počelo se raspravljati o pravu na nošenje burke.

Stoga se sve više počeo zagovarati koncept interkulturalizma koji se od svojih početaka primjenjuje u odgojno obrazovnim procesima. Odgojno obrazovni procesu su temeljni procesima putem kojeg pojedinac postaje punopravni član društva. Za društvo koje je obilježeno kulturnim pluralizmom ključno je da djeca od najranije dobi razvijaju otvoren pristup različitim kulturama. To je upravo ono što interkulturalizam zagovara jer polazi od pretpostavke da je kultura proces, te da se kroz su-odnos među kulturama može postići razumijevanje i prihvaćanje druge kulture. Svaka se manjinska kultura u takvom kontekstu shvaća kao bogatstvo u društvu, a ne kao opterećenje ili prijetnja. Interkulturalizam teži tome da postoje susreti među kulturama, da se upoznaju, prepoznaju i prihvaćaju.

Treći model pluralističke integracije je transkulturalizam. Transkulturalizam se razvija u kontekstu postmodernog društva u kojem nam naša kulturna pripadnost više nije važna jer mi gradimo identitet na kozmopolitskim/univerzalnim osnovama, odnosno na temelju onoga što mi želimo i nama zapravo uopće nije važno identificirati se kroz neki kolektivni identitet, nego izgraditi vlastiti.

HRVATSKI INTERKULTURALIZAM

Kada su u pitanju ti modeli koje su razlike, koliko su i kako prisutni u europskim okvirima, a onda i hrvatskom društvu ?

Što se tiče europskog okvira zasigurno je da postoje sva tri modela, ali se u zadnjih desetak godina puno veći naglasak stavlja na interkulturalizam i to iz razloga što su Velika Britanija, Francuska i Njemačka 2010/2011 odbacile multikulturalizam. Razlog odbacivanja se krije u pojavi tzv. paralelnih društava odnosno u neuspjehu multikulturalizma kao političke doktrine da realizira integraciju. Štoviše, smatra se da je upravo multikulturalizam više razdvajao nego povezivao različite kulture naglašavajući razlike, a ne sličnosti među kulturama. Danas se puno više govori o interkulturalizmu, iako EU još uvijek traži adekvatan model. Jedno je sigurno, od zaštite prava manjina EU neće odustati, pitanje je samo kako će ta prava regulirati.

U hrvatskom društvu je na društvenoj razini zasigurno prisutna kombinacija multikulturalizma i interkulturalizma, ali naravno i transkulturalizma koji je determiniran globalizacijom i tehnologijom. Ipak, zasigurno je da u političkom diskursu i političkoj praksi prevladava interkulturalizam kao pluralistički model integracije jer postoji komunikacija i suradnju između nacionalnih manjina s ostatkom hrvatskog društva, a također je interkulturalizam prisutan i odgojno obrazovnim procesima – bilo da je riječ o modelima organiziranja i provođenja nastave (model A, model B, model C), bilo da je riječ o nadogradnji kurikuluma različitim temama o nacionalnim manjinama.

Često se stječe dojam da većinsko društvo nameće koncepte i politiku integracije. Kako to primaju određene manjinske skupine ? Postoji li mogućnost dvosmjerne komunikacije?

Ako je riječ o integraciji koja se shvaća pluralistički onda je dvosmjerna komunikacija temelj jer će inače uvijek biti nezaodovljnih strana. U integraciji je potrebno postići kompromis i dijalog s obje strane. To je zahtjevno jer traži angažman i spremnost na prihvaćanje razlika kao nečeg pozitivnog, a ne kao nečeg negativnog. Međutim, integracija se ne odvija preko noći. Za integraciju je potrebno vrijeme, strpljenje i razumijevanje za različitosti.

INTEGRACIJE MORAJU BITI DVOSMJERNI PROCES 

Mijenja li se i kako europska politika kada su u pitanju integracije . Da li se modeli razvijaju  ili imamo i retrogradne procese ?

Promjene europskih politika znaju biti i dosta radikalne kao što je to bilo u slučaju odbacivanja multikulturalizam kao politike integracije. Odbacivanje se odvilo doslovce preko noći, a političke elite su dodatno još i optužile određene skupine da se nisu adekvatno integrirale u društvo. Činjenica je ta da je Europska unija, pa samim time i države članice, godinama i desetljećima zanemarivala potrebu za sustavnom integracijom. Europska komisija je npr. tek 2003. prvi put definirala integraciju u službenim dokumentima EU: „dvosmjeran proces koji se temelji na uzajamnim pravima i pratećim obvezama državljana trećih zemalja u zakonitom boravku……., a omogućava punu participaciju”. Sve to pokazuje da u Europskoj uniji dugo vremena nije postojala zajednička strategija promišljana o integraciji.  Danas imate slučaj da u svojim odlukama Europska unija sve više naglašava usklađivanje integracije kulturnih manjina koje već žive na području EU, ali i imigranata i izbjeglica koje tek čeka model integracije. To su dva procesa koja će se odvijati istovremeno, ali je riječ o sadržajno posve različitim procesima i o tome će trebati voditi računa.

EU DUGO  BEZ OSMIŠLJENE POLITIKU INTEGRACIJE

Kakva je situacija  i kako procjenjujete politiku integracija u hrvatskom društvu ? Kako je ona formalno profilirana, a kako se ostvaruje u praksi?

Politika integracija, u prvom redu nacionalnih manjina, u Republici Hrvatskoj je zasigurno jedno od ključnih aspekata hrvatske politike općenito, a obzirom na sve intenzivnija migracijska kretanja na globalnoj razini, Hrvatska, kao i svaka država članica Europske unije intenzivno radi na razvoju dodatnih integracijskih politika i mehanizama. Hrvatska Vlada je tako 2019. godine donijela Odluku o osnivanju Stalnog povjerenstva za provedbu integracije stranaca u hrvatsko društvo. Kada je riječ o integraciji stranaca onda je za očekivati da su potrebni mehanizmi i postupci koji, osim što će djelovati olakšavajuće na integraciju samih stranaca, ali je potrebno dodatno raditi i na pripremi lokalnih razina za nove procese integracije. Tako da npr. postoje razni projekti koji upravo rade na pripremi lokalnih zajednica na integracijske procesa – osobno sudjelujem u jednom takvom projektu „Izgradnja društva dobrodošlice“ koji je organiziran u suradnji s udrugom MI iz Splita pod pokroviteljstvom UNHCR-a.

Što se tiče nacionalnih manjina, pravno politička situacija je jasna jer je regulirana Ustavom Republike Hrvatske koji jamči svim pripadnicima nacionalnih manjina ravnopravnost i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s liberalno demokratskim normama. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Republici Hrvatskoj je popisano nešto više od 325 000 pripadnika nacionalnih manjina, koliko će ih biti po novom popisu, treba vidjeti. Ono što je uvijek problem je raskorak između teorije i prakse, odnosno u slučaju integracije uvijek valja osluhnuti što se događa u praksi jer sve može biti jasno definirano u zakonu, ali ako ne postoji dobra volja i spremnost na suradnju, integracija može biti otežana, ako ne i zaustavljena.

Stoga uvijek naglašavam kako je u kontekstu integracije nacionalnih i ostalih manjina potrebna intenzivnija uključenost lokalne i regionalne razine jer npr. predstavnici lokalnih i područnih (regionalnih) jedinica mogu bolje detektirati stvarne probleme i nedostatke u procesima integracije. Međutim npr. one uopće nisu bile uključene u izradu akcijskih planova za integraciju. To će se pretpostavljam u skoroj budućnosti promijeniti obzirom da to traži i Europska povelje o lokalnoj samoupravi.

ZA INTEGRACIJE JE VAŽAN LOKALNI NIVO

Imate li uvida kako manjinske skupine odnosno konkretno nacionalne manjine te politike prihvaćaju , što zamjeraju., u čemu se eventualni otpori ?

Pluralistička integracija je uvijek dvosmjerna i uvijek traži angažman i uključenost svih strana u tom procesu. Ne samo uključenosti nego i zainteresiranost da će se proces integracije odvijati pozitivno za sve uključene strane. Upravo se iz tog razloga treba dodatno raditi na jačanju lokalnih zajednica u procesu integracije jer se na lokalnoj razini puno bolje može detektirati nezadovoljstvo koje proizlazi iz svakodnevnog života (osjećaj isključenosti, diskriminacije, neprihvaćanja, osjećaj da si stranac) nego na nacionalnoj razini koja osigurava zakonski okvir i smatra da je sve na taj način riješila.

Na koji način društvo kroz svoje javne politike može unapređivati integracijske politike ?  

Uvijek se treba poći od pretpostavka uzajamne volje da se međusobna prava poštuju te da se nepravda i diskriminacija koja proizlazi ili može proizaći iz pripadnosti manjinskim skupinama treba dokinuti. To se treba shvaćati ne na način da manjinske skupine traže veća prava nego da zapravo traže jednaka prava koja imaju i svi ostali članovi društva. Pristup zato treba zagovarati multidimenzionalnu suradnju u zajednici, ali i senzibiliziranje javnosti da je integracija proces koji čini dobro ne samo manjinskim skupinama, nego dobro čini i široj, da ne kažemo, cjelokupnoj političkoj zajednici. Modeli pozitivne diskriminacije često puta znaju biti neprihvatljivi za većinsko stanovništvo, ali pozitivna diskriminacija kao takva služi za ispravljanje nepravde. Ne zato da bi netko dobio neka veća prava, nego da bi mu bila osigurana jednaka prava.

POZITIVNA DISKRIMINACIJA ISPRAVLJA NEPRAVDE

Na koji način sami predstavnici nacionalnih manjina mogu dati svoj doprinos unapređenju tih procesa ?

Spremnost i otvorenost tj. da reflektiraju svoju poziciju, ne s pozicije drugoga, kako se možda često puta mogu osjećati, nego s pozicije ravnopravnog partnera većinskoj zajednici. Zašto? Upravo zato jer na to imaju i pravo i obvezu. Kao punopravni i ravnopravni članovi društva trebaju kao i svi ostali članovi raditi na dobrobiti cjelokupne političke zajednice u kojoj žive i rade. Članovi nacionalnih manjina bi trebali poći od pretpostavke da je Hrvatska država u kojoj su oni sami odlučili živjeti. Odnosno trebali bi je shvaćati kao svoju državu i poći od pretpostavke da samo zajedničkom suradnjom svih državljana, bez obzira je li riječ o pripadnicima nacionalnih manjina ili većinskom stanovništvu, ova država može biti bolje mjesto za život svih nas.

OBRAZOVANJE OTVORITI ZA RAZLIČITOSTI

Kako vidite budućnost integracijskih procesa u europskim okvirima uopće i u hrvatskom društvu napose ?

Budućnost integracijskih politika u Europskoj uniji je vrlo složeno pitanje. Kako sam već i navela, Europska unija, po pitanju provedbe integracijskih procesa kasni što nam je vidljivo i iz činjenice da je tek 2003. godine po prvi put uključila pojam intergracije u svoje službene dokumente. Danas je otprilike 34 milijuna stanovnika Europske unije rođeno izvan EU-a (otprilike 8 % stanovništva EU-a) , a 10 % mladih osoba (15–34 godine) rođenih u EU-u ima barem jednog roditelja rođenog u inozemstvu. Obzirom na statistiku, procesi integracije će se morati intenzivnije provoditi, a pretpostavljam da će platforma biti pluralistička integracija i to interkulturnog modela. Međutim, Europa se danas suočava s dva integracijska procesa koja se trebaju odvijati istoveremeno, a zapravo se dosta razlikuj: integracija građana EU koji su porijeklom iz trećih zemalja (ali žive u EU i imaju reguliran status) i integracija izbjeglica i imigranata koji još uvijek nemaju status građanina.

Što se tiče Hrvatske mi tu imamo dosta olakšavajući moment jer je većina naših manjinskih skupina integrirana u društvo (barem što se tiče jezika, obrazovanja, poslova), ukoliko za tim postoji volja od strane te manjinske skupine. Veliki napredak je napravljen i za Rome preko Nacionalne strategije za uključivanje Roma iako tu još uvijek postoji prostora za napredak, ali za to je potrebna spremnost svih uključenih strana: kako je i napisano u velikom istraživanju Uključivanje Roma u hrvatsko društvo iz 2018. godine „Da zajedno učinimo sljedeći korak i novim mjerama i aktivnostima izjednačimo životne prilike/okolnosti pripadnika romske nacionalne manjine s ostatkom hrvatske populacije“. Naravno da se ova poruka odnosi i na sve ostale nacionalne manjine.

Imamo li danas neke modele , koncepte , javne politike , primjere dobre prakse koje bi mogli istaknuti kada govorimo o uspješnim integracijskim procesima nacionalnih manjina?

Što se tiče Hrvatske, mislim da mi, osim ove formalno pravne, zakonom regulirane pozicije koja sasvim sigurno pozitivno utječe na integracijske procese, imamo jako dobro razvijene i pristupe integraciji kroz prizmu interkulturalizma u odgojno i obrazovanim procesima za pripadnika nacionalnih manjina kroz tri modela organiziranja i provođenja nastave, koje sam već spominjala, a riječ je o modelu A (nastava na jeziku i pismu nacionalnih manjina), model B (dvojezična nastava) i model C (njegovanje jezika i kulture). Osim toga, kroz nadogradnju nacionalnih i školskih kurikuluma temama o nacionalnim manjinama, djeca će od najranije dobiti biti upoznata s različitim kulturama koje postoje u društvu, a takav pristup osigurava poznavanje, zbližavanje i razumijevanje različith kultura, a to je poanta interkulturnog obrazovanja i preduvjet uspješne integracije.

________

* Dr.sc. Marita Brčić Kuljiš izvanredna je profesorica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Između ostaloga predaje kolegije filozofije odgoja , filozofije pravednosti te filozofije multikulturalizma . Trenutno radi i u projektu „ Izgradnja društva dobrodošlice „  koji se realizira pod pokroviteljstvom UNHCRa a cilju pripreme lokalnih zajednica za integracijske procese

Intervju pripremio: Stojan Obradović