Popis stanovništva u Hrvatskoj: Hoće li Romi postati druga najbrojnija nacionalna manjina

U Hrvatskoj je u tijeku popis stanovništva, treći od političkih promjena i osamostaljenja, započet 13. rujna 2021. godine i koji će trajati do 17. listopada. Popis je, po prvi put, startao elektroničkim popisivanjem, odnosno samopopisivanjem u okviru sustava e-Građani, koje je trajalo do 27. rujna i polučilo veliki, čak i neočekivani uspjeh, jer se tim načinom popisalo oko milijun i pol hrvatskih građana, nakon čega su na teren izašli popisivači.

Popisom bi se ponajprije trebalo utvrditi ono što u ovom trenutku najviše zanima hrvatsku javnost, a to je koliko Hrvatska ima stanovnika. Taj podatak se očekuje s velikom strepnjom, jer mnogi stručnjaci već godinama upozoravaju na izražene negativne demografske trendove te nije malo onih koji tvrde da će Hrvatska ovaj put „pasti“ ispod 4 milijuna stanovnika, za razliku od 2011. godine kada ih je imala gotovo 4 milijuna i 285 tisuća te sada već daleke 1991. čak više od 4,7 milijuna (nakon čega je to stanovništvo osjetno smanjeno i nesretnim ratnim okolnostima).

Prvi rezultati popisa očekuju se 60 dana nakon njegova završetka , ali neki rezultati popisa 2011. objavljeni su tek u studenom 2013. godine. I sada Hrvatska ima obavezu da određene rezultate popisa dostavi eu institucijama (Eurostatu ) u roku od 27 mjeseci.

Naravno svaki popis osim broja stanovnika utvrđuje i niz drugih podataka o broju i prostornom rasporedu stanovništva, njegovim osnovnim demografskim, obrazovnim, migracijskim, ekonomskim i drugim karakteristikama te o obilježjima kućanstava i stanova, što je sve izuzetno važno za analizu stanja i praćenja promjena u društvu u odnosu na prethodne popise, ali i zbog prognoze budućih kretanja te uopće utvrđivanja budućih gospodarskih, socijalnih, demografskih, prostornih i drugih javnih politika.

Zajamčena zastupnička mjesta

U svemu tome jedan segment hrvatskog društva s povećanom pažnjom očekuje rezultate popisa stanovništva, jer o njemu ovise i neka značajna pitanja njegovog položaja i prava, a to su – nacionalne manjine.

Naime, neka politička i kulturna prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj (pri čemu ona nije izuzetak) ovise i o broju pripadnika pojedinih manjinskih zajednica pa se shodno tome mogu smanjivati ili povećavati.

Nacionalne manjine mogu gubiti ili povećati i ojačati neka prava u svom političkom predstavljanju, zatim primjerice pravo na dvojezičnost na pojedinim područjima gdje žive, a njihov drastičniji pad može ugroziti i neke kulturne te obrazovne programe koje koriste (iako oni nisu direktno vezani za njihovu brojnost) .

Pripadnicima nacionalnih manjina koje u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5% stanovnika zajamčeno je najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, dok pripadnici nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika imaju pravo izabrati najmanje četiri (ukupno svi najviše osam) zastupnika pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor (iako je ovo pitanje prije stvar političkih odluka nego li samih brojki).

Pripadnici nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika imaju pravo izabrati najmanje četiri (ukupno svi najviše osam) zastupnika pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor

Nadalje, pripadnici nacionalnih manjina u općinama i gradovima u kojima sudjeluju u stanovništvu od 5% do 15% imaju pravo na jednog vijećnika – manjinskog predstavnika u predstavničkom tijelu jedinice, a ukoliko u stanovništvu općina i gradova sudjeluju s više od 15% te u županijama s više od 5%, pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na razmjernu zastupljenost u predstavničkim tijelima. U jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave u kojima pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju pravo na razmjernu zastupljenost u predstavničkim tijelima, osigurava im se i zastupljenost u izvršnim tijelima, tj. prema propisanim uvjetima zamjenik općinskog načelnika, gradonačelnika, odnosno župana mora biti iz redova manjinskih zajednica.

Tu je i pitanje sudjelovanja manjina u tijelima tzv. manjinske samouprave koja čine vijeća ili predstavnici nacionalnih manjina koji se na osnovu njihova sudjelovanja u stanovništvu biraju u županijama, gradovima i općinama. Iako nemaju izvršne ovlasti već savjetodavnu funkciju ova tijela (kojih ima nekoliko stotina te angažiraju nekoliko tisuća pripadnika manjinskih zajednica) mogu biti važan komunikacijski alat i kanal za ostvarivanje manjinskih potreba i interesa u pojedinim sredinama, a ponegdje predstavnika koji može zastupati njihove interese imaju i nacionalne manjine koje u pojedinoj lokalnoj jedinici broje svega nekoliko desetaka članova.

Specifični problemi nacionalnih manjina

Poznati su i teški prijepori oko dvojezičnosti u pojedinim područjima (npr. u Vukovaru, ali i ne samo tamo) gdje se prava osiguravaju trećinskim sudjelovanjem u stanovništvu (što je, nažalost, jedan od najvećih pragova u Europi), iako ima i primjera kao što je istarsko područje gdje se dvojezičnost talijanske manjine ostvaruje neovisno o njihovom broju.

Svih tih pitanja svjesne su i same nacionalne manjine. Njihove brige i bojazni ne potiču samo opći silazni demografski trendovi koji muče i ostatak nacije, odnosno većinsko stanovništvo, već i posebni specifični, problemi s kojima se suočavaju upravo nacionalne manjine. Riječ je o nezustavljivom procesu asimilacije, posebno izraženom kod mlađih dobnih skupina, koje sve teže i sve manje prihvaćaju svoju posebnu identitetsku i tradicijsku kulturu. Stoga se i sve manje i izjašnjavaju kao pripadnici svojih manjinskih zajednica, zbog čega onda i ukupni broj pripadnika manjina u ukupnom stanovništvu opada. Naravno tu su i drugi problemi poput etničke mimikrije odnosno skrivanja svoga etničkog porijekla često uvjetovanog i bojazni ili nelagodom kako šira okolina reagira na pojedine etničke skupine. Savjetodavni odbor stručnjaka Vijeća Europe za praćenje primjene Okvirne konvencije za zaštitu prava nacionalnih manjina u svojim ocjenama za Hrvatsku predlagao je npr. da se u popisnom upitniku navedu sve nacionalne manjine kako bi se omogućilo njihovo lakše izjašnjavanja i otklonile određene barijere , ali to rješenje nije primijenjeno u upitniku.

Zato i ne čudi da su pojedine nacionalne manjine u Hrvatskoj (22 ukupno priznate Ustavnim zakonom) krenule u vrlo snažnu kampanju ususret ovom popisu stanovništva. Neke, naravno, da zaustave ili ublaže negativne trendove i ohrabre svoje pripadnike da se o svojoj nacionalnoj pripadnosti izraze slobodno i bez straha (srpska nacionalna manjina npr. ušla je u kampanju sa sloganom „budi e-srbin„ pokušavajući motivirati svoje sunarodnjake da nelagodu izjašnjavanja riješe po mogućnosti samopopisivanjem), ali neke i da ih preokrenu. Jedna od takvih, možda i jedina koja u ovaj popis ulazi s velikim optimizmom i velikim očekivanjima je baš romska nacionalna manjina!

Savez Roma „KALI SARA“ započeo je pripremnu kampanju u kojoj su plakati s motom „Budi to što jesi“, s ciljem da potakne pripadnike romske zajednice da se pri popisu stanovništva deklariraju kao Romi

Koliko je to realno s obzirom da upravo romsku nacionalnu manjinu po mnogim mišljenjima, ali i iskustvima prati izražena etnička mimkrija, odnosno prikrivanja svoje etničke pripadnosti? Naime, ona nažalost često donosi mnoge probleme pa i traume (primjerice od odbijenica u traženju posla do učestalijeg, a neosnovanog policijskog tretiranja). Možda je čak i vrlo realno!

Romi su prema popisu stanovništva 2011. godine brojili 16.957 pripadnika i bili peta po veličini nacionalna manjina u Hrvatskoj. Najbrojnijih Srba bilo je malo više od 186 tisuća, zatim Bošnjaka s nešto više od 31 tisuće (ali i još oko 7,5 tisuća onih koji se još uvijek izjašnjavaju kao Muslimani) te Albanca i Talijana za kojima su zaostajali tek za nekoliko stotina pripadnika. Međutim kada se podaci pogledaju u maloj povijesnoj retrospektivi onda se vidi da je Roma po popisu 2001. godine bilo svega 9.643, po onom 1991. 6.695, a po zadnjem – „socijalističkom„ 1981. samo 3.859.

Broj Roma porastao

Dakle, ni jedna nacionalna manjina u zadnjim popisima nije ostvarila takav rast kao romska. Dapače sve veće nacionalne manjine (npr. Česi, Talijani i Mađari) osim Albanaca pokazuju silazne brojčane trendove između popisa 2001. i 2011. Rast albanske nacionalne manjine je pak neusporedivo manji od rasta romske. I na osnovu te činjenice, da je broj Roma između dva zadnja popisa stanovništva faktički porastao za 70 posto neki, posebno iz romskih redova, su uvjereni da bi to ovaj put moglo biti povećanje i od 100 posto.

Dugo se spekuliralo sa stvarnim brojem Roma u Hrvatskoj. Tako su, naspram službenih popisnih pokazatelja, npr. ekspertni izvori iz Vijeća Europe tvrdili da je stvarni broj Roma u Hrvatskoj možda veći i od 40 tisuća. Međutim, prvo veliko istraživanje romske populacije obavljeno 2018. godine (Uključivanje Roma u hrvatsko društvo – bazni podaci) pokazalo je, na osnovu mapiranja romskih naselja i populacije, da u 15 hrvatskih županija živi skoro 25 tisuća Roma.

Shvaćajući značaj popisa, romska nacionalna manjina nije rezultate ovog popisa prepustila slučaju. Tako je krovna udruga Roma u Hrvatskoj, Savez Roma „KALI SARA“, u sklopu priprema za popis stanovništva, sredinom godine započeo pripremnu kampanju u kojoj su u mnogim mjestima s većom koncentracijom Roma postavljeni jumbo plakati s motom „Budi to što jesi“, a s ciljem da potakne pripadnike romske zajednice da se pri popisu stanovništva deklariraju kao Romi. Trenutno su dodatni plakati vidljivi na više mjesta među kojima su Nedelišće, Čakovec, Koprivnica, Rijeka, Pitomača, Slavonski Brod, Beli Manastir, Valpovo i Belišće.

Također, romski aktivisti i njihove udruge su bili vrlo aktivni i na terenu i to je dodatni razlog njihovog optimizma.

Veljko Kajtazi, saborski zastupnik romske nacionalne manjine u emisiji Manjinskog radio foruma, napominjući da broj Roma u popisima nezaustavljivo raste kaže da Romi, koji su npr. do sada na osnovu udjela u stanovništvu lokalnih jedinica uz nekolicinu vijećnika imali i svega dva zamjenika općinskih načelnika, nakon ovog popisa očekuju i mogućnost da biraju i zamjenika jednog župana (u vrlo osjetljivoj Međimurskoj županiji, punoj romskih problema i ponekad velikih napetosti s većinskim stanovništvom), također i više zamjenika čelnih ljudi u ponekom gradu i više općina te povećani broj vijećnika, temeljeći to na procjeni da bi broj Roma u ovom popisu mogao biti između 38 i čak 44 tisuće.

Kajtazi: Broj Roma u ovom popisu mogao biti između 38 i čak 44 tisuće

Posebno ističe da će u ovom popisu na usluzi terenskim popisivačima biti romski pratioci koji će im pomoći u ulasku u romska naselja, u komunikaciji s romskim stanovništvom, a kako bi se prevladale i moguće barijere i otpori popisu te po potrebi pružile i prevodilačke usluge za one pripadnike romske nacionalne manjine koji komuniciraju samo na nekom od romskih jezika.

Elvis Kralj, dugogodišnji romski aktivist, član „Kali Sare“ i Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma u nedavnoj emisiji HRT-a za nacionalne manjine PRIZMA, također je upozorio na značaj popisa za Rome, ističući da svijest o značaju popisa među romskim stanovništvom jača, da je sve više Roma koji shvaćaju kako svoju etničku pripadnost ne mogu realno prikriti, ali da otvorenim etničkim izjašnjavanjem mogu ostvariti i koristiti neka prava (obrazovne stipendije, pomoći, potpore itd.).

Podsjećajući da se već 20 godina u javnosti neprestano promovira činjenica kako u Hrvatskoj živi puno više Roma nego što to pokazuju popisi, da je utvrđeno kako Romi žive u 62 naselja u Hrvatskoj te u svim većim hrvatskim gradovima, Kralj očekuje da bi na ovom popisu i zbog dobrih priprema, rada na terenu te narasle svijesti o značaju nacionalnog identiteta moglo biti i više od 40 tisuća Roma.

Milan Mitrović, predsjednik Romske organizacije mladih Hrvatske  u izjavi za naš portal posebno upozorava na problem mladih, naglašavajući kako je od izuzetnog značaja podizanje svijesti mladih o važnosti društvene, kulturne i političke participacije da bi došlo do promjene položaja romske zajednice u Hrvatskoj. Ocjenjujući da se Romi najčešće ne deklariraju kao pripadnici svoje nacionalne skupine zbog bojazni od neprihvaćanja, što je po njemu posebno izraženo u sredinama gdje ih ima manje te u mjestima gdje žive integrirani s ostalim društvom, ovaj put su, kaže, organizacije civilnog društva puno radile na osvještavanju o benefitima koje veći broj izjašnjenih Roma donosi čitavoj romskoj zajednici. Ujedno, unazad nekoliko godina se provode i posebni programi i projekti u tom smjeru. Međutim, Mitrović posebno naglašava i problem da se određene pogodnosti potpore ne mogu vezati samo za popisne rezultate, jer bi to moglo opasno dovesti u pitanje i pojedine programe posebno za djecu i mlade u pojedinim sredinama.

Mitrović: Od izuzetnog značaja podizanje svijesti mladih o važnosti društvene, kulturne i političke participacije

Važnost terenskog rada u izjavi ističe i romski aktivist, predsjednik županijskog Vijeća romske nacionalne manjine na sisačkom području i član tamošnjeg Romskog kulturnog centra Stanoje Nikolić. On ukazuje na to da je prošlo vrijeme kada se puno Roma izjašnjavalo „bilo kako, ali samo ne kao Rom“. Upornim radom na terenu sve je više Roma prihvaćalo spoznaju da se deklariranjem romske pripadnosti mogu dobiti određeni benefiti, u prvom redu npr. za djecu u procesu obrazovanja. Nikolić ujedno smatra kako sve više raste i svijest da će većom brojnošću iskazanom u popisu početi i uspješnija borba i sa nepovoljnim uvjetima stanovanja, siromaštvom pa i diskriminacijom te očekuje da će broj Roma u ovom popisu biti između 35 i 40 tisuća.

Tako su Romi na putu da postanu jedna od dvije najbrojnije nacionalne manjine. Naime, jedino bi se Bošnjaci, ako se nastavi trend njihove potpune etnizacije (oslobađanje religijskog konteksta, odnosno izjašnjavanja kao Muslimani – čije je broj s više od 19 tisuća 2001. pao na oko 7,5 tisuća 2011.) mogli približiti brojci od oko 40 tisuća.

Uvažavajući važnost utvrđivanja broja pripadnika romske zajednice, poznati povjesničar Roma Danijel Vojak, koji podsjeća da je prije II svjetskog rata na području Hrvatske živjelo i više Roma nego prema sadašnjem popisu (od kojih je ogroman broj bio žrtva genocida) pak s pravom ističe da ovaj popis za romsku populaciju treba biti i puno više od utvrđivanja samoga broja. On smatra da bi, osim broja i drugih socioekonomskih podataka, bilo zanimljivo vidjeti koliki se broj njih izjasnio kao pripadnici Romano chib skupine i Bajaške skupine Roma. Pritom dodaje kako bi bilo značajno utvrditi i koliko je Roma napustilo Hrvatsku u valu iseljavanja koji i danas traje, koliko Roma živi izvan svojih naselja (geta), koliki je broj obrazovanih Roma, kakav je položaj Romkinja u odnosu na Rome, kakav je njihov životni standard danas u usporedbi s prijašnjim razdobljima itd. Naravno, broj je najvažniji, realan je Vojak, ali bi popis stanovništva svakako trebao odgovoriti i na neka druga pitanja o romskoj zajednici što još više ukazuje na njegovu veliku važnost.

Autor : Stojan Obradović

Tekst je izvorno objavljen na portalu UDAR ( Sarajevo , BiH)