NEDOVRŠENI PROCESI DRUŠTVENE I POLITIČKE TRANZICIJE OTEŽAVAJU POLOŽAJ NACIONALNIH MANJINA
Intervju : dr. sc. Milan Ivanović – umirovljeni profesor Sveučilišta u Osijeku i analitičar manjinske politike u hrvatskom društvu *
Usvajanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u to postratno vrijeme i vrijeme nedovršenih procesa post-socijalističke tranzicije bilo je važan temelj uspostave novih i visokih standarda ostvarivanja manjinskih prava ali i gradnje pluralističkog društva . No, treba istaknuti da posljednjih godina tzv. manjinska pitanja nisu toliko u žiži ozbiljne realne politike u Hrvatskoj te da pitanja i situacije iz drugih sektora društvenog i ekonomskog života potiskuju manjinska pitanja u drugi plan. Istina, neki potezi političkih pustolova i neozbiljnih likova povremeno rezultiraju svojevrsnim ekscesima u području manjinskog kulturnog i političkog života, a što je omogućeno neprincipijelnom stranačkom aritmetikom. Zato je i važno ukazati na probleme nedovršenih procesa postsocijalističke tranzicije u građansko društvo. Naime, pitanja građanskog identiteta, sustava društvenih vrijednosti, tolerancije, javnosti, socijalne kohezije, javnog interesa, društvenih i državnih institucija te elita i dalje su otvorena… Te nedovoljno realizirane kategorije svakako otežavaju društveni, politički, kulturni i ekonomski život, a onda u tom širem sklopu i položaj nacionalnih manjina.
Dugo ste se bavili problematikom nacionalnih manjina i manjinskom politikom u Hrvatskoj o čemu ste objavili i niz knjiga . Prije nekoliko godina velikim znanstvenim skupom obilježena je 20-ta godišnjica usvajanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za koji mnogi tvrde da spada među najviše pravne standarde manjinske zaštite u Europi. Ipak, praksa i realnost za tim ocjenama bitno zaostaju. Kako vidite stanje i ključne probleme manjinske politike u hrvatskom društvu danas?
Usvajanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2002. godine je važna etapa u izgradnji demokratskog društva u Republici Hrvatskoj. U to (postratno) vrijeme i vrijeme nedovršenih procesa post-socijalističke tranzicije bilo je važno postaviti temeljne pravne odrednice pluralističkog društva u nas. U to vrijeme – kada većina političkih aktera nije razlikovala društvo od države – uz niz stručnih i znanstvenih tekstova objavio sam i knjigu „Europski standardi u zaštiti prava nacionalnih manjina“.
Mora se naglasiti da je u proteklim godinama Ustavnim zakonom ostvareno više bitnih postignuća; donošenjem tog zakona uspostavljeni su tada novi (visoki) standardi zaštite nacionalnih manjina i uvedeni novi elementi u politički sustav Hrvatske:
(a) Političko predstavljanje nacionalnih manjina u parlamentu: Zakon je osigurao fiksne kvote za zastupnike nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, što je u praksi rezultiralo sudjelovanjem manjinskih predstavnika u parlamentarnim većinama;
(b) Kulturna autonomija nacionalnih manjina: Zakonom je nacionalnim manjinama omogućeno službeno korištenje svoga jezika i pisma te osnovnoškolsko obrazovanje na njihovim jezicima i pismima (u više modela);
(c) Sudjelovanje nacionalnih manjina u lokalnoj samoupravi: na razini jedinica lokalne i područne samouprave uveden je institut vijeća i predstavnika nacionalnih manjina (prema broju pripadnika manjinskoj zajednici) koji sudjeluju u tijelima lokalne samouprave;
(d) Savjet za nacionalne manjine: na nacionalnoj razini utemeljeno je krovno autonomno tijelo (sastavljeno od predstavnika manjina) koje raspoređuje proračunska sredstva za programe udruga i ustanova nacionalnih manjina.
Treba ukazati i da posljednjih godina tzv. manjinska pitanja nisu toliko u žiži ozbiljne (realne) politike u Hrvatskoj; ozbiljna pitanja i situacije iz drugih sektora društvenog i ekonomskog života u nas – kod ozbiljnih promatrača i analitičara – potiskuju manjinska pitanja u drugi ili treći plan. Istina, neki potezi političkih pustolova i neozbiljnih likova povremeno rezultiraju svojevrsnim ekscesima u području manjinskog kulturnog i političkog života – a što je omogućeno neprincipijelnom stranačkom aritmetikom.
U osnovi – manjinsku politiku danas, na nacionalnoj i lokalnoj razini, obilježavaju:
- Institucionalna stabilnost: Vijeća (i predstavnici) nacionalnih manjina predstavljaju (i funkcioniraju) kao legalni kanali komunikacije s lokalnim vlastima;
- Kulturna autonomija: nacionalne manjine provode svoje kulturne programe, nakladništvo i aktivnosti koje kontinuirano i stabilno financiraju Savjet za nacionalne manjine i lokalna samouprava;
– Operativni programi: Vlada RH redovito donosi posebne operativne programe za manjine, čime se osiguravaju namjenska sredstva za infrastrukturu u njihovim naseljima.
Uz navedena pozitivna postignuća treba ukazati i na postojeće izazove (otvorena pitanja) u praktičnoj provedbi prava nacionalnih manjina na lokalnoj razini. Prema mišljenju više analitičara – ova se pitanja mogu (okvirno) razvrstati u tri skupine:
- Nedovoljna zastupljenost nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosuđa, unatoč zakonom utvrđenim prednostima pri zapošljavanju;
- Otpori u pojedinim lokalnim sredinama prema primjeni prava na dvojezičnost (službenu uporabu jezika i pisma).
- Potreba za snažnijom ekonomskom revitalizacijom nerazvijenih ili ratom pogođenih područja gdje tradicionalno živi veći broj pripadnika manjina.
Ovdje moram ukazati i na probleme nedovršenih procesa postsocijalističke tranzicije (u građansko društvo) o čemu sam posebnu studiju objavio u knjizi „Izgubljene šanse – procesi postsocijalističke tranzicije i nacionalne manjine“. Naime, pitanja građanskog identiteta, sustava društvenih vrijednosti, tolerancije, javnosti, socijalne kohezije, javnog interesa, društvenih i državnih institucija te elita i dalje su otvorena u nas… Te (nedovoljno) ne/realizirane kategorije svakako otežavaju društveni, politički . kulturni i ekonomski život u nas. Velika je zabluda da smo prijemom u EU završili procese tranzicije…..
NEDOVRŠENA TRANZICIJA
Koji su glavni prijepori i otpori uspješnijem ostvarivanju manjinske politike na nacionalnom nivou, a koji na lokalnom (regionalnom nivou) ?
Naglasio sam da problem nezavršenih procesa tranzicije u Hrvatskoj otežava uspješno provođenje manjinske politike. Tek onda dolaze objektivni prijepori i otpori. A, prijepori i otpori proizlaze iz sukoba utvrđenih zakonskih propisa s njihovom primjenom u praksi. Suglasan sam s navodima drugih autora da su na nacionalnoj razini glavni problemi:
- Neprincipijelna politička trgovina: ostvarivanje prava nacionalnih manjina često ovisi o koalicijskim sporazumima i stabilnosti parlamentarne većine;
- Stanoviti asimilacijski pritisci: ekstremne desne stranke šire strahove da bi većinski narod izgubio nacionalno identitet davanjem posebnih prava manjinama;
- Nedostatak političke volje: u Hrvatskoj se donose zakoni radi usklađivanja s međuna-rodnim standardima, ali izostaje stvarni napor za njihovu provedbu;
- Broj saborskih mandata: stalni su prijepori (ekstremnih desnih stranaka) oko opravdanosti i broja zajamčenih zastupničkih mjesta za nacionalne manjine u parlamentu;
- Prikrivena diskriminacija: prisutna je nejednakost pri zapošljavanju u državnim institucijama i javnim poduzećima unatoč zakonskim prednostima za manjinske kandidate.
Kada je u pitanju lokalna (regionalna) razina kao glavni problemi mogu se navesti:
– Ekonomska nerazvijenost: lokalna područja s većom zastupljenosti nacionalnih manjina često su gospodarski zanemarena i komunalno neopremljena;
– Otpori dvojezičnosti: u nekim područjima ekstremne desne stranke pokreću necivilizacijske proteste protiv postavljanja dvojezičnih natpisa na javnim ustanovama i cestovnim oznakama;
– Segregacija u obrazovanju: provedba odvojenih školskih modela (npr. model A) često učvršćuje podjele među djecom u zajednici;
– Pasivnost lokalnih vlasti: neke općine i gradovi nevoljko provode (ili otežavaju provedbu) zakonsku obvezu osnivanja i uvažavanja vijeća nacionalnih manjina;
– Ratno naslijeđe: u nekim područjima međuetničko nepovjerenje izravno otežava lokalnu integraciju i suradnju.
RASKORAK ZAKONA I PRAKSE
Lokalni (regionalni) nivo uvijek se ističe kao ključni pokazatelj dobre manjinske politike. Kako u tom pogledu stoji Hrvatska ?
Lokalni nivo određen je u velikoj mjeri nacionalnim okvirom; nacionalna manjinska politika stvara okvire i osnovne uvjete za aktivnosti kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini. Tako se preko Savjeta za nacionalne manjine financiranjem projekata omogućuje rad i djelovanje niza kulturno-umjetničkih društava na lokalnoj razini – koja čuvaju tradiciju, jezik i običaje te djelovanje manjinskih medija i izdavaštva.
Kao jedan od odličnih primjera dobre prakse treba npr. navesti obilježavanje Dana nacionalnih manjina Grada Osijeka; Gradsko vijeće Osijeka je 2020. godine proglasilo 9. maj Danom nacionalnih manjina Grada Osijeka kao podsticaj i podrška nacionalnim manjinama potvrđujući Grad Osijek kao multietničku, multinacionalnu i multikonfesionalnu sredinu. Na centralnom gradskom trgu toga dana nastupaju folklorne grupe nacionalnih manjina te se predstavljaju izvorni etno-gastronomski specijaliteti.
Ovdje treba posebno ukazati na osnivanje i rad kulturnih centara nacionalnih manjina; Počnimo od Osijeka; Prosvjetno-kulturni centar Mađara u Republici Hrvatskoj počeo je s radom 1999. godine u Osijeku. U Centru djeluju dječji vrtić, osnovna i srednja škola na mađarskom jeziku te se njeguje tradicija i kultura Mađara u RH. Grad Osijek je jedan od financijera ovog Centra. U Belom Manastiru, pri Gradskoj knjižnici, djeluje Središnja knjižnica Mađara u Hrvatskoj.
Od 2024. godine u Osijeku djeluje Srpski kulturni centar. Zgrada SKC-a rezultat je suradnje Srpskog narodnog vijeća i Eparhije osječkopoljske i baranjske, uz financijsku potporu Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH. Srpska pravoslavna crkvena opština Osijek osigurala je zemljište, a prostor je uređen i opremljen uz financijska sredstva Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Svojim programima (koji nisu samo iz nacionalne domene) SKC obogaćuje kulturni život Osijeka.
U Osijeku je 2025. godine otvoren i Albanski kulturni centar, a Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba već više od tri desetljeća organizira međunarodni znanstveni skup „Nijemci i Austrijanci u Hrvatskom kulturnom krugu“. Ova zajednica organizira i međunarodni kazališni festival, izdaje časopis na njemačkom jeziku te provodi niz drugih kulturnih aktivnosti.
Kulturno-edukativni centar Slovaka otvoren je u Orebiću, a Bošnjački kulturni centri djeluju u Labinu, Sisku i Vojniću. Sjedišta talijanske manjine organizirana su prema regijama: Središnjica Talijanske unije je u Rijeci, Kulturni centar Zajednice Talijana za kontinentalnu Hrvatsku je u Zagrebu, sjedište talijanske drame je u Rijeci, a kulturni centri djeluju u Puli, Rovinju, Poreču, Bujama i Zadru. Kulturne institucije Češke manjine djeluju u Daruvaru, a Kulturno-informativni centar Makedonske manjine djeluje u Za-grebu. Romski kulturni centri djeluju u Belom Manastiru, Dardi i Zagrebu. Središnja knjižnica Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske nalazi se u Za-grebu, a Ukrajinski dom djeluje u Vukovaru.
Mreža Srpskih kulturnih centara (SKC) u Hrvatskoj razvija se u sklopu velikog projekta koji vodi Srpsko narodno vijeće uz financijsku potporu Vlade Republike Hrvatske. Cilj je ovog projekta izgradnja i obnova 40 kulturnih centara i domova diljem Hrvatske. Ovi centri služe kao multifunkcionalni prostori za očuvanje kulturnog identiteta, tradicije, jezika i pisma, te su otvoreni i za suradnju s lokalnom zajednicom. Glavni kulturni centri su smješteni u Zagrebu, Vukovaru, Osijeku, Rijeci, Puli i Gračacu, a djeluju, ili su u pripremi, i kulturni centri u Belom Manastiru, Slavonskom Brodu, Slatini, Virovitici, Pakracu, Daruvaru. Glini, Petrinji, Dvoru, Bjelovaru, Garešnici, Udbini, Kninu, Benkovcu i Ogulinu,
Prema rečenome – evidentne su značajne kulturno-prosvjetne aktivnosti manjinskih zajednica u Republici Hrvatskoj što pruža puno elemenata za pozitivnu ocjenu manjinske politike u Hrvatskoj.
KULTURA – VELIKI MANJINSKI POTENCIJAL
Često ističemo političke otpore boljoj manjinskoj politici. No, ima li problema i u samim manjinskim zajednicama; kako bi manjinske institucije mogle više doprinijeti uspješnijoj manjinskoj politici?
Kao i u svim drugim organizacijama i sektorima ljudskog djelovanja tako i kod institucija i organizacija nacionalnih manjina postoje sukobi interesa i koncepcija pa i problemi kadrovskih pitanja. Mislim da su vodeći ljudi takvih manjinskih zajednica na razini zadataka i da se ti problemi rješavaju na zadovoljavajući način. Protiv sam prakse da se žučne rasprave (svađe na osobnoj razini) vode preko medija…. Što se tiče moguće većeg doprinosa manjinskih institucija uspješnijoj manjinskoj politici mišljenja sam da će manjinska politika biti kvalitetnija ukoliko se u aktivnostima ogledaju i neki građanski elementi, a ne robuje isključivo nacionalnom obilježju.
– Koliko kulturni programi i projekti manjinskih zajednica te suradnja s njihovim matičnim državama mogu doprinijeti boljem pozicioniranju i boljoj pozitivnoj vidljivosti manjinskih zajednica u hrvatskom društvu?
Niz je primjera dobre prakse da se projekti manjinskih zajednica i suradnja s njihovim matičnim državama prezentiraju u Hrvatskoj kao i primjeri prezentacije u matičnim državama. Prezentacija projekata manjinskih zajednica i njihove suradnje s institucijama u matičnoj državi ima ključnu ulogu u jačanju kulturnog identiteta, ali i u unaprjeđenju bilateralnih odnosa.
Kao primjeri dobre prakse mogu se navesti: (a) prekogranični programi suradnje (Interreg): npr. projekti financirani od strane EU koji povezuju hrvatske i mađarske udruge ili institucije iz Hrvatske i Srbije. Ti projekti često imaju dvostrane prezentacije – aktivnosti se provode i medijski prate u obje države, čime se praksa iz Hrvatske izravno preslikava u matičnu državu i obrnuto; (b) Zajedničke znanstvene i stručne konferencije: skupovi koje organiziraju manjinska vijeća u suradnji s akademijama znanosti ili sveučilištima iz matičnih država (npr. suradnja talijanske zajednice u Istri s institucijama iz Trsta i Rima). Zaključci i zbornici s ovih skupova ravnopravno se prezentiraju u stručnim krugovima obje zemlje; (c) Manifestacije i festivali s recipročnim gostovanjima: Dani kulture pojedinih manjina u Hrvatskoj redovito ugošćuju umjetnike, pisce i kazališne skupine iz matičnih država, dok se uspješni projekti manjina iz Hrvatske (poput nakladništva ili autohtonog stvaralaštva) organizirano prezentiraju u glavnim gradovima matičnih država. Ovakva praksa pridonosi smanjenje predrasuda: domaća javnost prepoznaje manjinske projekte kao visoke kulturne i društvene dosege, a ne kao izolirane aktivnosti. Isto tako – primjeri dobre prakse djelovanja nacionalnih manjina U Hrvatskoj često služi i kao argument za reciprocitet u traženju boljih (odgovarajućih) prava za hrvatske manjinske zajednice u tim državama.
– Jedan od posebno naglašenih problema kada su u pitanju nacionalne manjine svakako je i sve izraženiji pad njihova udjela u stanovništvu dodatno pojačani i procesima sve izraženije asimilacije To su procesi koji mogu ozbiljno utjecati i dovesti u pitanje i neka manjinska prava koja su do sada bila brojčano normirana. Kako se ukupno društvo, ali i same manjinske zajednice napose mogu nositi s tim problemima?
Demografski deficit nije problem samo nacionalnih manjina u Hrvatskoj i drugim zemljama Balkana, to je problem i većinskih naroda, to je i problem većine europskih zemalja. Istina je da ekonomski snažnije i veće države svoj demografski problem donekle umanjuju emigracijskim procesima na račun manjih i slabije razvijenih zemalja – što ova pitanja čini još težim za male zemlje. Kod ovoga pitanja nužne su kompleksne mjere na dugoročnoj osnovi.
Ovdje se mora naglasiti da ta situacija svakako nije mjesto na kojem će politička desnica likovati. Imaju Srbi dobru poslovicu: „Drumovi će poželjeti Turaka, al’ Turaka više biti neće“. Dakle, bit će potrebno mnogo mudrosti…
I NACIONALNO I GRAĐANSKO
– Koncentracija pojedinih nacionalnih manjina ili njihovih značajnih dijelova je često upravo u nerazvijenijim područjima Hrvatske što dodatno otežava poziciju pojedinih nacionalnih manjina . Kako doprinijeti ravnomjernijem razvoju koji bi išao u prilog nacionalnim manjinama i njihovom opstanku ?
Zbog ekstremnih desničara treba ponoviti: „Drumovi će poželjeti Turaka, al’ Turaka više biti neće“. Dakle, bit će potrebno mnogo mudrosti… Ravnomjernijem razvoju devastiranih područja, smatram, da mogu doprinijeti snažniji poticaji razvoju nevladinih organizacija i njihovih projekata u sektoru neprofitnog poduzetništva te projekti vrtlarske ekološke proizvodnje. To bi moglo mobilizirati dobar dio mlađe generacije da se odluči ostati na domaćem ognjištu pa čak i da se mnogi iz gradova odluče doseliti na ova područja. Postoje takvi primjeri u nas. No, potreban je multidisciplinarni pristup uz prethodno ispitivanje niza indikatora….
– Nažalost govor mržnje i nedostatak kulture tolerancije snažno obilježava hrvatsku političku scenu kada je pitanju odnos prema pojedinim nacionalnim manjinama . To je dugotrajna boljka hrvatskog društva koja se povremeno i dodatno narušava odnosno pogoršava i zaoštrava . Kako se nositi s tim problemima ? Što bi bila uloga i zadaća odgovornih političkih subjekata i struktura?
Na prvoj sjednici novoutemeljenog Savjeta (Vlade RH) za razvoj civilnog društva (u ožujku 2002.) predložio sam za program rada Savjeta aktivnosti na temi-projektu „Strategija razvoja civilnog društva u uvjetima tranzicije u Republici Hrvatskoj“ – kao 20-te strategije makro-projekta Vlade RH „Hrvatska u 21. stoljeću“. Na sjednici Savjeta 20.10.2002. podnio sam uvodno izlaganje izlažući probleme u tranzicijskim procesima te nakon rasprave o toj temi Savjet me je imenovao koordinatorom radne grupe za izrade Nacionalne strategije razvoja civilnog društva u RH. Narednih tjedana koncipirao sam prijedlog projektnog zadatka i okupljao istraživački tim sastavljen od znanstvenika koji su imali aktivitet u nevladinom sektoru.
Međutim, vodeći tim strategije „Hrvatska u 21. stoljeću“ je odbio prijedlog da strategija civilnog društva bude XX. dokument već da se radi kao separatna (sektorska) strategija za udruge građana. Nakon parlamentarnih izbora u jesen 2003. i promjene Vlade RH dolazi do kadrovskih promjena i u Uredu za Udruge te u Savjetu za razvoj civilno g društva. Tako je promijenjen i koordinator za izradu strategije i istraživački tim; ostao sam kao član istraživačkog tima, ali moje koncepcije temeljene na problematici procesa tranzicije u građansko društvo novi voditelji Strategije nisu prihvatili. Tako je propuštena šansa da se istraživanjem tranzicijskih problema (identitet građanina, sustav društvenih vrijednosti, tolerancija, socijalna kohezija, javnost, javni interes, elite u društvu i državi, nacionalne manjine, itd.) te odgovarajućom edukacijom i posebnim medijskim kampanjama usmjeravaju promjene u hrvatskom društvu.
Nakon toga – nastala su knjige „IZGUBLJENE ŠANSE“ (2005.) i „KAMO IDEMO“ (2006.)
Zaista je bilo nedostatno i vrlo pogrešno da se za razvoj Hrvatske u XXI. stoljeću rade strategije turizma, poljoprivrede, industrije i drugih 16 sektora, a bez strateškog dokumenta o razvoju društva. Tako se hrvatsko društvo razvijalo stihijski (kao i privatizacija društvene imovine) u kojem su procesu oni bliži vatri modelirali procese u okviru svojega neznanja ili svojih interesa. I zato je danas – kada je stihija pustila duboke korijene korupcije, nepotizma, nacionalizma – vrlo teško boriti se za javni interes, za društvene vrijednosti, za toleranciju, a protiv govora mržnje i izražene netolerancije – kako u društvu tako i u političkoj sferi, u ekonomskoj sferi, a uz neefikasno pravosuđe…
Teško je – i bilo bi neozbiljno – ovdje davati preporuke za konkretne akcije. Možda bi bilo uputno načelno ukazati na potrebu utemeljenja tzv „Vijeća staraca“. Na jednom simpoziju o energetici prije dvije godine sam predložio da se svi doktori znanosti u Hrvatskoj iz područja energetike – a koji su u mirovini (i ne strahuju više za svoje karijere od osvete vladajućih) – udruže u svojevrsno vijeće staraca i javno objave da premijerove opaske o energetici, kao i neki potezi iz ministarstva nisu na mjestu i tako – kroz objektivnu ocjenu – spriječe budalaste odluke….. Po tome modelu (umirovljeni znanstvenici) trebalo bi koncipirati akcije glede govora mržnje ili netolerancije u društvu ili neefikasnog pravosuđa ili … Tako pripremljene modele „Vijeće staraca“ javno bi dostavili odgovarajućim političkim i državnim subjektima – koji bi trebali preuzeti odgovornost daljnjeg postupanja (javna rasprava, provedba i sl.).
Autor: Stojan Obradović