MOSTOVI SURADNJE S VEĆINSKIM STANOVNIŠTVOM Serijal tekstova : Izazovi i dileme unapređivanja  manjinske politike u hrvatskom društvu  –  Nacionalne manjine u lokalnoj i regionalnoj samoupravi (19/2025)

Intervju: Ivona Nemeth Novak, Viša savjetnica za razvoj civilnog društva i nacionalne manjine u Sisačko-moslavačkoj županiji i doktorandica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Uloga tijela manjinske samouprave, vijeća i predstavnika, često se svodi na formalno zagovaranje manjinskih interesa. Međutim, njihova je funkcija mnogo šira — ona trebaju biti nositelji kulturnih, obrazovnih i gospodarskih inicijativa koje koriste cijeloj zajednici. Jače umrežavanje s kulturnim institucijama, matičnim državama i organizacijama civilnog društva put je kojim treba ići. Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina trebaju biti most između manjinskih zajednica i većinskog stanovništva. U praksi se taj most može graditi kroz konkretne projekte međukulturnog dijaloga, radionice, javne tribine i zajedničke manifestacije koje okupljaju pripadnike različitih zajednica. Vijeća imaju trostruku ulogu — društvenu, političku i savjetodavnu. Da bi sve tri bile u ravnoteži, potrebno je jačati profesionalizaciju i partnerski pristup s lokalnim vlastima. Ključno je uspostaviti jasne kanale komunikacije između vijeća i izvršnih tijela jedinica lokalne samouprave te omogućiti uključivanje predstavnika manjina u rad tematskih odbora, radnih skupina, gradskih vijeća i županijskih skupština. Takav pristup potiče njihovu političku relevantnost i istodobno jača njihovu društvenu dimenziju.

Na nedavnoj znanstvenoj  međunarodnoj konferenciji „ Nacionalne manjine, migracije i sigurnost“ održanoj na Brijunima u vašem radu „Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina: potencijal i izazovi„ posebno ste naglasili neke moguće uloge ovih važnih tijela manjinske samouprave, a koji su vrlo malo prisutni u javnosti. Tako ste kao jednu od ključnih uloga vijeća i predstavnika istakli njihov mogući doprinos i rad na razvoju međunacionalnog dijaloga kao svojevrsnog mosta između manjinskih zajednica i dominantne većine. Kako u praksi realizirati te sadržaje? Kako vijeća u svom radu mogu djelovati na tom planu? Kakva im je potpora i pomoć potrebna? Da li su dovoljno educirani za takav rad? I što takav rad i orijentacija doprinosi širem društvu i široj zajednici?

Mišljenja sam kako vijeća i predstavnici nacionalnih manjina zaista trebaju biti most između manjinskih zajednica i većinskog stanovništva. U praksi se taj most može graditi kroz konkretne projekte međukulturnog dijaloga, radionice, javne tribine i zajedničke manifestacije koje okupljaju pripadnike različitih zajednica. U Sisačko-moslavačkoj županiji, primjerice, kroz projekte, djelomično ili u potpunosti financirane iz županijskog proračuna, provode se brojne aktivnosti i manifestacije u organizaciji vijeća i predstavnika, ali i manjinskih udruga, čime se povećava vidljivost i međusobno razumijevanje. Vijećima je pritom potrebna institucionalna i financijska podrška te edukacija iz područja komunikacijskih vještina, medijacije i participacije u lokalnim politikama. Takav rad doprinosi ne samo integraciji manjina nego i jačanju društvene kohezije i povjerenja unutar zajednice.

NOSITELJI INICIJATIVA

Stječe se dojam da su uloge i funkcije manjinske samouprave na izvjestan način vrlo često reducirane, usmjerene na zagovaranje  manjinskih interesa i potreba, a da se gubi iz vida mogućnost njihova šireg djelovanja npr. na kulturnom planu, na projektima suradnje s njihovim matičnim državama itd., a na dobrobit ukupne zajednice u kojima žive itd. Kako vijeća i predstavnike staviti u tu jednu širu  funkciju?   

Istina je da se uloge vijeća često svode na formalno zagovaranje manjinskih interesa. Međutim, njihova je funkcija mnogo šira — ona trebaju biti nositelji kulturnih, obrazovnih i gospodarskih inicijativa koje koriste cijeloj zajednici. Jače umrežavanje s kulturnim institucijama, matičnim državama i organizacijama civilnog društva put je kojim treba ići. Na području Sisačko-moslavačke županije žive predstavnici 11 nacionalnih manjina. Svake godine u Općini Lipovljani oni imaju priliku prezentirati svoju kulturu, jezik, gastronomiju i obrtničke vještine. Manifestacija „Lipovljanski susreti“ pravo je mjesto i prilika da nacionalne manjine uz već spomenuto druženje uz pjesmu i ples ukažu i na izazove s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Tradicionalna panel rasprava, na kojoj uz pripadnike nacionalnih manjina sudjeluju i znanstvenici, stručnjaci i predstavnici vlasti, ove se godine održavala pod nazivom „Doprinos manjina kulturi Hrvatske“. Pokroviteljstvo manifestacije već godinama je na  Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske, a svake se godine u organizaciju uključuje i nova zemlja partner kao matična zemlja pojedine nacionalne manjine. Ove godine ta je uloga pripala Republici Poljskoj.

Obrazovanje i mediji su vrlo važni za nacionalne manjine. Mogu li vijeća i predstavnici više učiniti kada je u pitanju obrazovanje nacionalnih manjina na njihovom jeziku i pismu ili npr. kada su u pitanju odnosi s medijima?

Kroz suradnju s Agencijom za odgoj i obrazovanje i školama s dvojezičnom nastavom (posebno u Vukovarsko-srijemskoj i Istarskoj županiji) vijeća mogu pomagati u razvoju kurikuluma na manjinskim jezicima. U medijskom kontekstu, vjerujem kako je nužno poticati, ali i financijski podržavati lokalne radio postaje i portale koji u pravilu redovito i opširno izvještavaju o manjinskim temama. Primjerice, Radio sisačko-moslavački, odnosno bivši Radio Quirinus iz Siska već godinama ima emisije posvećene manjinama, što pokazuje kako vijeća mogu graditi partnerske odnose s medijima.

Vijeća i predstavnici jesu zamišljeni kao dio lokalne samouprave  i civilnog društva, ali imaju i određenu političku ulogu. Kako optimalno uskladiti te različite uloge i staviti ih u funkciju učinkovitijeg  djelovanja ovih manjinskih tijela?

Vijeća imaju trostruku ulogu — društvenu, političku i savjetodavnu. Da bi sve tri bile u ravnoteži, potrebno je jačati profesionalizaciju i partnerski pristup s lokalnim vlastima. Ključno je uspostaviti jasne kanale komunikacije između vijeća i izvršnih tijela jedinica lokalne samouprave te omogućiti uključivanje predstavnika manjina u rad tematskih odbora, radnih skupina, gradskih vijeća i županijskih skupština. Takav pristup potiče njihovu političku relevantnost i istodobno jača njihovu društvenu dimenziju.

VIŠESTRUKA ULOGA

Mnogi kritiziraju izraženu neaktivnost vijeća i predstavnika, nedostatak inicijativa  i predlaganja mjera važnih za nacionalne manjine u određenim sredinama, te nasuprot tvrdnjama da bi trebalo osnažiti njihovu institucionalnu ulogu smatraju da ni mnoge mogućnosti i prava koja im i sada stoje na raspolaganju na osnovu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (ali i drugih normativnih rješenja) ne koriste na pravi način i u dovoljnoj mjeri? Da li su te ocijene točne i kako potaknuti sadržajniji i djelotvorniji rad vijeća i predstavnika?

Ocjene o neaktivnosti vijeća ponekad jesu točne, ali one proizlaze iz ograničenih kapaciteta, nedostatka financijskih sredstava i nedovoljne educiranosti članova vijeća i predstavnika. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina daje im dovoljno prostora za djelovanje, no mnogi vijećnici nisu dovoljno upoznati s mogućnostima koje taj zakon pruža. Aktivniji rad može se potaknuti edukacijskim programima, mentorskim podrškama iskusnijih vijećnika i jačanjem međusobnog umrežavanja između županija.

Ustavni zakon propisuje da se sredstva za rad vijeća nacionalnih manjina osiguravaju iz sredstava jedinica samouprave, ali ne propisuje eventualne sankcije za one jedinice koje to propuste učiniti. Ministarstvo uprave npr., koje je nadležno za kontrolu djelovanja lokalne samouprave, vrlo restriktivno tumači svoje ovlasti kontrole provođenja Ustavnog zakona te ne kažnjava jedinice samouprave koje ne osiguraju sredstva za rad vijeća nacionalnih manjina. Obveza jedinice lokalne i regionalne samouprave da financira vijeća poprilično je šturo formulirana, a praksa je vrlo neujednačena. A upravo je ta financijska komponenta mandata vijeća i predstavnika presudan faktor angažiranosti i motiviranosti pripadnika nacionalnih manjina da se kandidiraju na izborima. Demotivirajuće može djelovati i kada su prostorni i kadrovski uvjeti za funkcioniranje vijeća neadekvatni, a to je, nažalost, čest slučaj.

Da li je možda sustav vijeća i predstavnika preusitnjen te ne omogućava kvalitetniju  organizaciju djelovanja? Da li bi na tom planu trebalo razmišljati o nekim mogućim promjenama (a da se ne mora ići u promjenu Ustavnog zakona što mnogi drže „nemogućom misijom„)?  

U nekim sredinama vijeća postoje samo formalno. Dobra je praksa koja se provodi u nekim županijama u smislu horizontalnog povezivanja vijeća i osnivanja koordinacija vijeća. Uostalom, takvu mogućnost predviđa i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i smatram da bi ju trebalo više koristiti.

U svakom slučaju  ima mišljenja (stručnih i političkih ) koji upozoravaju da ako ne dođe do promjene uloge i statusa tijela manjinske samouprave  moguće je i urušavanje tog sustava. Koliko vam se te ocjene čine realnim? Gdje vidite ključne probleme sustava i kako se s tim dalje nositi?

Upozorenja o mogućem urušavanju sustava manjinske samouprave smatram neutemeljenima. No, ono što vidim kao problem u vremenu koje dolazi je opasnost da se ovakav sustav manjinske samouprave svede na čistu simboliku. Ako vijeća ne budemo osnaživali novim generacijama, digitalnim alatima i ulaganjem u rad s mladima, postoji opasnost da se izgubi njihova svrha. Ključni problemi su nedostatak institucionalne podrške i percepcija vijeća kao formalnog dodatka, a ne aktivnog partnera vlasti. Rješenje vidim u kombinaciji edukacije, financijske stabilnosti i uključivanja vijeća u izradu razvojnih strategija lokalnih zajednica.

EDUKACIJA I KOORDINACIJA

Koliko su lokalne i regionalne strukture vlasti osposobljene i  educirane za kvalitetniju  suradnju i partnerski odnos s predstavnicima manjinske samouprave koja donosi korist čitavoj lokalnoj zajednici? Što bi na tom planu trebalo poduzimati, mijenjati …? 

Lokalne i regionalne vlasti često nisu dovoljno educirane o ulozi i nadležnostima manjinskih tijela. Potrebno je sustavno provoditi obrazovanje službenika o manjinskim pravima i primjeni Ustavnog zakona. Partnerski odnos treba graditi na međusobnom povjerenju, a ne samo na formalnom ispunjavanju zakonskih obveza. Sa zadovoljstvom mogu reći da sam u tome, kao osoba koja u Sisačko-moslavačkoj zadnjih desetak godina radi s vijećima i predstavnicima nacionalnih manjina uspjela.

Što bi eventualno, s druge strane, istaknuli kao nedostatke manjinskih institucija kada je u pitanju rad u lokalnim sredinama? Što bi one trebali možda mijenjati kako bi podigli kvalitetu i efikasnost svoga rada?

Zapravo, prakse se razlikuju od vijeća do vijeća. Na umu moramo imati činjenicu da potrebe i problemi manjina nisu jednaki. Primjerice, potpuno je različit način rada vijeća romske nacionalne manije koje još uvijek nastoji riješiti temeljne egzistencijalne i infrastrukturne probleme svojih sunarodnjaka, od primjerice vijeća  bošnjačke nacionalne manjine koje veći naglasak stavlja na kulturnu i suradnju s matičnom državom. No, zamka u koju sva vijeća i predstavnici s vremena na vrijeme upadnu je ta da svoje aktivnosti svedu na održavanje kulturnih manifestacija, bez dubljeg utjecaja na javne politike. Zato je potrebno uvesti strateško planiranje rada vijeća, godišnje izvještavanje i raspravljanje o postignutim rezultatima i jačati suradnju s civilnim sektorom.

Radite na mjestu više savjetnica za razvoj civilnog društva i nacionalne manjine u Sisačko-moslavačkoj županiji. Kakva je situacija na terenu? Ima li primjera dobre prakse gdje vijeća i predstavnici dobro funkcioniraju i komuniciraju s lokalnim i regionalnim strukturama vlasti? Kako tu komunikaciju i suradnju dalje unapređivati?

Na području Sisačko-moslavačke županije puno je dobrih primjera. Dugi niz godina u nižim razredima osnovnih škola provodi se projekt romskih obrazovnih asistenata.  Učenici, pripadnici romske nacionalne manjine, od kojih neki u prvi razred kreću bez prethodnog znanja hrvatskog jezika, uz pomoć asistenta polako svladavaju gradivo i stječu znanja, ne samo hrvatskog jezika, već i usvajaju navike koje im pomažu da se lakše uključe u nastavni proces. Osim asistenata, lokalne samouprave osiguravaju i prijevoz učenika od njihovih naselja do škole, a uključenost i angažiranost Vijeća romske nacionalne manjine sigurno je doprinijelo da broj učenika romske nacionalnosti koji završavaju srednjoškolsko obrazovanje raste iz godine u godinu.  Takvi primjeri pokazuju da tamo gdje postoji dijalog i uzajamno uvažavanje, rezultati ne izostaju.

Naravno da prostora za dodatan napredak ima. Kako bi se taj iskorak dogodio bilo bi dobro uvesti obveznu praksu održavanja redovitih sastanaka vijeća s predstavnicima vlasti i uključiti ih u planiranje proračuna. Zamjenica župana iz reda srpske nacionalne manjine u Sisačko-moslavačkoj županiji, gospođa Mirjana Oluić, to je i učinila. Iako izabrana kao zamjenica iz reda srpske nacionalne manjine ona je od prvog dana svog mandata u 2021. godini uspostavila sjajan odnos sa svim vijećima i predstavnicima nacionalnih manjina na području županije. Isto se nastavilo i nakon ovogodišnjih svibanjskih izbora. Zamjenica Oluić održava redovite sastanke s predsjednicima vijeća i predstavnicima, obavlja konzultacije uoči donošenja proračuna i prisustvuje svim važnim događajima u organizaciji manjinskih udruga.

 JAČATI PARTNERSTVO   

 Upravo su održani dodatni lokalni izbori za vijećnike nacionalnih manjina u predstavničkim tijelima lokalne i regionalne samouprave,  nažalost s vrlo malim odazivom. Dovodi li to u pitanje njihov legitimitet? Kako uopće izaći iz tog problema malog odaziva na manjinske izbore? Kako manjinske izbore učiniti „atraktivnijim“  za nacionalne manjine?

Mali odaziv na manjinske izbore ne dovodi toliko u pitanje legitimitet vijeća već u javni prostor šalje negativnu poruku. Ako sami pripadnici manjina ne žele konzumirati svoje zajamčeno pravo koja mu je onda uopće svrha. Zato bi trebali učinit sve kako se takvo pitanje uopće ne bi postavljalo. Uzroke slabe izlaznosti možemo tražiti u apatiji, nedostatku informiranosti i osjećaju da vijeća nemaju stvarni utjecaj. Nameće se zaključak da pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj ne doživljavaju instituciju manjinskog sudjelovanja u političkom životu lokalnih i regionalnih zajednica kao značajan medij rješavanja i zagovaranja političkih i društvenih pitanja od manjinskog interesa.

Rješenje vidim u boljoj medijskoj kampanji, digitalizaciji izbornog procesa i većem uključivanju mladih pripadnika manjina. Isto tako, prijedlog da se izbori za vijeća organiziraju uz opće lokalne izbore trebalo bi ozbiljno razmotriti. Istovremena organizacija izbora za vijeća s lokalnim izborima rasteretila bi državni proračun, a pripadnicima nacionalnih manjina dala bi se mogućnost da ostvare svoje demokratsko pravo bez osjećaja nelagode koji je u nekim sredinama još uvijek prisutan. Najvažnije, takva bi mjera osigurala veće učešće nacionalnih manjina na izborima i dala legitimitet vijećima i predstavnicima.

Kako uspostaviti kvalitetnu suradnju manjinske samouprave i manjinskih vijećnika i predstavnika u tijelima lokalne i regionalne samouprave (i predstavničkim i izvršnim)? Na čemu bi se poglavito ta suradnja trebala temeljiti?     

Kvalitetna suradnja manjinske samouprave i manjinskih vijećnika u predstavničkim tijelima mora se temeljiti na zajedničkim ciljevima, a ne na političkoj pripadnosti. Potrebno je uspostaviti platforme za koordinaciju i razmjenu informacija. To je, naravno, dvosmjeran proces koji je, konkretno u Sisačko-moslavačkoj županiji, zahvaljujući angažiranosti ljudi uspješno zaživio.

U nekoliko zadnjih mandata Vlade RH uvedeni su  Operativni  programi  Vlade za nacionalne manjine kao svojevrsni novum koji bi trebao doprinijeti kvalitetnijem ostvarivanju, zaštiti i razvoju manjinskih prava. Da li su ti programi potaknuli i veću aktivnost manjinskih zajednica u lokalnim sredinama? Postoji li dovoljna svijest o benefitima koje nacionalne manjine kroz ostvarivanje svojih projekata i programa donose za bolje, efikasnije i produktivnije funkcioniranja pojedinih lokalnih i regionalnih sredina? Kako ta postignuća i doprinose približiti  i široj  javnosti?

Operativni programi Vlade za nacionalne manjine donijeli su određeni pomak jer su omogućili sustavno praćenje provedbe manjinskih prava i financiranje konkretnih projekata. Ipak, svijest o njihovim benefitima još nije dovoljno razvijena na lokalnoj razini. Potrebno je bolje komunicirati postignute rezultate, primjerice kroz godišnje publikacije i javne forume i tribine na kojima bi sudjelovali svi građani, neovisno o tome jesu li pripadnici pojedine nacionalne manjine. Jer izuzetno je važno istaknuti da projekti financirani kroz Operativni program u konačnici doprinose poboljšanju kvalitete života svih građana, ne samo pripadnika manjina.

DOPRINOS SVIMA

Dosta se govori o negativnim utjecajima koje su donijeli rezultati popisa stanovništva pokazavši značajan pad udjela nacionalnih manjina što je u nekim segmentima i sredinama ugrozilo i poziciju i prava nacionalnih manjina. Koliko su i kako po vašem mišljenju ta kretanja utjecala na manjinsku problematiku, odnosno ostvarivanje manjinskih prava? Ti će se procesi sigurno nastaviti pa je pitanje kako se s time dalje nositi odnosno kako spriječiti moguće urušavanje manjinskih prava i pozicija s obzirom na pad njihova udjela u stanovništvu?

Rezultati posljednjeg popisa stanovništva pokazali su pad udjela pripadnika gotovo svih nacionalnih manjina — što je u nekim sredinama onemogućilo formiranje vijeća, a u nekima su manjine izgubile pravo na izbor predstavnika ili ostvarivanje prava na dvojezičnost. Taj trend, ako se nastavi, mogao bi ozbiljno oslabiti institucionalnu zastupljenost manjina. Rješenje je u jačanju demografske i društvene održivosti manjinskih zajednica kroz poticanje povratka mladih, podršku manjinskim kulturnim projektima i uključivanje manjina u lokalne razvojne politike.

Prema popisu stanovništva iz 2021. godine Sisačko-moslavačka županija ima ukupno 139 tisuća 603 stanovnika. Kao što se smanjio ukupan broj stanovnika tako se smanjio i broj pripadnika nacionalnih manjina pa su status županijskog vijeća nažalost izgubili pripadnici albanske i češke nacionalne manjine. Česi su na manjinskim izborima izabrali svoga predstavnika dok se za predstavnika albanske nacionalne manjine u Sisačko-moslavačkoj županiji izbori nisu ni održali jer nije bilo prijavljenih kandidata. Svoga predstavnika, zbog smanjenja broja pripadnika ispod sto (koliko propisuje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina) izgubili su Mađari i Makedonci.

Rad Vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Sisačko-moslavačka županija sufinancira sukladno Odluci o financiranju vijeća i predstavnika nacionalnih manjina koju donosi za svaku proračunsku godinu. Ove su godine za rad vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u Proračunu Sisačko-moslavačke županije osigurana sredstva u  iznosu od 68 tisuća eura. Uz administrativne rashode, u ukupnom iznosu osigurana su sredstva i za provođenje određenih aktivnosti utvrđenih programom rada vijeća i predstavnika kao i sredstva za naknadu troškova i nagrada za rad članovima vijeća i predstavnicima.

U posljednje vrijeme sve češće se pojavljuju i zahtjevi  za promjenama ustavnog položaja manjina u RH, kako u pogledu njihovog financiranja, ograničavanja prostora djelovanja pa do promjena u njihovoj zastupljenosti kako u tijelima lokalne samouprave tako i na razini Sabora RH. Što mislite o tim zahtjevima i kako ocjenjujete ukupnu riješenost položaja nacionalnih manjina u RH? Ima li potrebe za promjenama i u kom smislu bi vi eventualno predlagali promjene?

Zahtjevi za promjenom ustavnog položaja manjina često proizlaze iz političkih pritisaka, a ne iz stvarne potrebe. Smatram da je postojeći model kojeg osigurava Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina dobar, no potrebno ga je modernizirati. Prije svega u smislu transparentnijeg financiranja i profesionalizacije rada vijeća. Ne bih podržala smanjenje razine zastupljenosti, jer bi to značilo korak unazad u zaštiti manjinskih prava. Hrvatska bi, naprotiv, trebala raditi na jačanju participacije manjina u javnim politikama kao dijelu europskog standarda demokratskog upravljanja.

Autor: Stojan Obradović

Serijal tekstova : Izazovi i dileme unapređivanja  manjinske politike u hrvatskom društvu  –  Nacionalne manjine u lokalnoj i regionalnoj samoupravi