U VUKOVARU SE ZAVRŠIO RAT ALI SE PROPUSTILO GRADITI MIR

Intervju: Dr. sc. Dinka Čorkalo Biruški, profesorica socijalne psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i voditeljica istraživanja: „Grad zarobljen politikom: Kako građani Vukovara vide svoj grad danas?„

Istraživanje “Grad zarobljen politikom: Kako građani Vukovara vide svoj grad danas?” realizirano je uz potporu Zaklade Friedrich Ebert. Istraživanje su tijekom prosinca 2020. g. proveli profesorica socijalne psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Dinka Čorkalo Biruški, asistentica socijalne psihologije s istog fakulteta Iva Kapović te profesor političke psihologije s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Nebojša Blanuša. U istraživanju je telefonski anketirano 372 stanovnika Vukovara. Uzorak ispitanika odgovara rezultatima popisa stanovništva iz 2011. g. s tim da su pripadnici nacionalnih manjina u uzorku bili nešto više zastupljeni kako bi se osigurao dovoljan broj ispitanika u podskupinama koje su uspoređivane. Anketirano je stanovništvo u dobi od 16 do 60 godina i prosječna dob je iznosila 42,5 godine.

U VUKOVARU SE ZAVRŠIO RAT ALI SE PROPUSTILO GRADITI MIR

Proces mirne reintegracije jeste okončan kao završetak rata ali ključna pogreška u tome bila je izostanak jasne političke volje da izgradnja mira, a ne samo okončanje rata, bude apsolutni cilj i prioritet. Propušten rad mnogih dionika na izgradnji društvenih stavova koji promiču i ojačavaju mir, a to je suzbijanje predrasuda, borba protiv govora mržnje, sijanja međuetničkih napetosti, provociranja nasilja itd. Propustilo se potaknuti procese koji jačaju toleranciju, koji otvaraju put zajedništvu, jačaju društvenu koheziju …Ipak, rezultati istraživanja o Vukovaru daju osnovu za optimizam jer građani budućnost svoga grada vide drugačije i to su  jasne poruke i lokalnim i državnim vlastima. Ali velika je odgovornost i na samim građanima te na civilnom sektoru da jasno artikuliraju svoje interese i nametnu ih aktualnim¸  politikama.

– Vaše istraživanje „Grad (Vukovar) zarobljen politikom…“ pobudilo je veliki interes javnosti. Što bi saželi kao najznačajnije uvide i pokazatelje vašeg istraživanja ?

Sažeto rečeno rezultati nisu optimistični i pokazuju veliko nezadovoljstvo građana Vukovara prije svega politikama kojima se upravlja gradom i odnosom opće javnosti prema Vukovaru. Građani u velikoj mjeri osjećaju ono što i sam naslov istraživanja kaže – da su zarobljeni politikom, odnosno da ta politika kreira atmosferu koja nije u interesu građana, dakle da ta politika ne ispunjava svoju primarnu funkciju, odnosno ono čemu bi politika treba služiti, a to je zadovoljavanje interesa i potreba građana. Politika se prepoznaje kao loša, u prvom redu kao klijentelistička i pristrana, pri čemu ta pristranost nije prvenstveno etnički, odnosno nacionalno uvjetovana. Takva politika za većinu građana uzrokuje ključne probleme i nezdravu političku atmosferu u gradu. Mi smo građane pitali kako oni vide probleme grada i koje bi probleme istakli kao najvažnije. I ono što je najsnažnije istaknuto bio je odlazak mladih, što sve nacionalne grupe vide kao najveći problem grada, a posebno naravno taj problem ističu upravo mladi i mnogi ga nažalost percipiraju gotovo kao nerješiv. Uz to građani ističu problem nedostatka radnih mjesta, etničke odnosno nacionalne podjele u odgojno-obrazovnom sustavu (vrtići, škole) i lošu političku atmosferu koja je prisutna u gradu. Uz ova četiri najistaknutija problema, ističem i da koji god element i aspekt života smo naveli, građani ga doživljavaju kao problem. Tu su i međunacionalni odnosi i korupcija i nedostatak građanske inicijative, nasilje među mladima itd. I tu su građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost u velikoj mjeri usuglašeni. Jedini problem u odnosu na koji postoji značajna i prilična razlika između hrvatske većine i srpske manjine jeste odnos prema diskriminaciji Srba. Za pripadnike srpske nacionalne manjine to je problem koji postoji, dok ga pripadnici hrvatske većine vide kao manji problem. Te razlike na ovim osjetljivim i važnim pitanjima pokazuju bolna mjesta koja treba dodatno osvještavati, usklađivati njihovu percepciju, artikulirati te raditi na njihovom rješavanju drugačije nego do sada.

¸VELIKO NEPOVJERENJE U INSTITUCIJE

– Navješćuju li rezultati bar neke procese oslobađanja tog „zarobljenog grada“? Imamo li neke pozitivne pokazatelje pojave tih procesa? Koliko su prisutni? Kako ih osnažiti?

Značajan dodatni problem je i veliko nepovjerenje u institucije i to na svim razinama, kako lokalnim tako i državnim, a ono što posebno brine jeste i činjenica da građani najmanje povjerenja pokazuju upravo prema pravosudnim institucijama. To je nepovjerenje inače vrlo prisutno u čitavoj Hrvatskoj, ali se stiče dojam da je posebno negativna percepcija u Vukovaru gdje povjerenje građana na skali od 1 do 4 jedva doseže dvojku. Međutim, ono što je dobra vijest, kada govorimo o povjerenju, jeste da građani za razliku od institucija imaju povjerenja u same sebe, u prijatelje, u susjede … što je za jednu fragmentiranu i segmentiranu zajednicu poput vukovarske vrlo pozitivno i ohrabrujuće. Mene je posebno još razveselio podatak da među onima koji uživaju veliko povjerenje zajednice jesu nastavnici, što znači da se upravo u školama može puno raditi na osvješćivanju mladih, na njihovom uvođenju u aktivno građanstvo, što bi onda nesumnjivo podiglo i kvalitetu političkog života u gradu, odnosno svijest da su i građani sami odgovorni za svoju sudbinu.

Važno je još istaknuti da smo građane pitali i kako vide budućnost grada, ali nažalost ni tu nemamo dobre vijesti. Građani smatraju da će u budućnosti doći do poboljšanja infrastrukturnih aspekata života u gradu, ali što se tiče onih egzistencijalnih (radna mjesta, gospodarstvo, uvjeti za mlade, kvaliteta lokalne vlasti itd.) vrlo su skeptični i ne vide boljitak i perspektivu.

Ono što dodatno zabrinjava i obeshrabruje, kada govorimo o građanskoj aktivnosti, jeste činjenica da građani ne vide i nedovoljno prepoznaju ulogu udruga, civilnog, odnosno nevladinog sektora kao aktivnog i prepoznatljivog djela gradskoga života, odnosno kao djela aktivnosti koje mogu donijeti promjene i poboljšanja. Također, prepoznaju nacionalnu podijeljenost i civilnog sektora, što dodatno potvrđuje jaku nacionalnu podijeljenost i to je jedna važna poruka civilnom društvu u Vukovaru da se treba više angažirati na stvaranju mostova suradnje kao važnih pretpostavki i izgradnje kvalitetnijeg života u gradu.

NEFUKCIONALNO CIVILNO DRUŠTVO

– Vaše istraživanje jasno pokazuje veliko nezadovoljstvo stanjem u Vukovaru. To je nezadovoljstvo uz neke manje razlike prisutno kod oba ključna nacionalne entiteta i kod hrvatske većine i kod srpske manjine. Koliko na to nezadovoljstvo utječu međuetničke podjele i povremene napetosti koje su evidentno prisutne u Vukovaru, a koliko neki drugi činioci? Koliko su zapravo etnički odnosi presudni?

Kada me pitate jesu li međuetnički odnosi presudni za sliku građana ili za život ljudi, rezultati našeg istraživanja pokazuju da su međuetničke podjele visoko na ljestvici izvora nezadovoljstva i percipiranja problema u gradu. Možda ne možemo reći da su one uz, ali svakako jesu element preko kojega se sve reflektira i prizma preko koje se sve promatra. U tom pogledu su ti odnosi presudni, jer se sve lomi kroz etničku leću, što naprosto nije slučaj u drugim sredinama. Pa kao što sam rekla čak se i nevladin sektor vidi kao etnički obilježen ili utemeljen, što samo po sebi dosta govori o situaciji. Zanimljivo je da se odgovori pripadnika drugih nacionalnih manjina uvijek nalaze negdje između hrvatske većine i srpske manjine i oni funkcioniraju kao neki most, kao neki balans, ravnoteža. I to je u skladu s onim što već dugo ističem, a to je da se Vukovar pretvorio isključivo u hrvatsko-srpsku priču što Vukovar u svojoj suštini nije, jer je to uvijek bila jedna multietnička sredina i treba joj tu multietničnost vratiti i naglasiti da tu postoje i druge nacionalne manjine koje su vrlo prisutne, vrlo vidljive, koje su tu stoljećima i koje aktivno sudjeluju u gradskom životu i oni moraju imati prostor artikuliranja svojih potreba i interesa u gradu. To je vrlo važno za ukupnu kvalitetu života u gradu.

– U nekim ranijim istupima i radovima ocijenili ste da je mirna reintegracija samo formalno uspjela i samo formalno uspješno okončana. Smatrate li da je taj proces prerano završen i da je izostao proces stvarne integracije stanovništva i etničkih zajednica? U čemu se tu krucijalno pogriješilo?

Proces mirne reintegracije jeste okončan kao završetak rata, kao kraj sukoba, ali ono što je po mom uvjerenju propušteno jeste da to nije iskorišteno kao proces izgradnje mira. Mislim da je ključna pogreška u tome bila izostanak jasne političke volje da izgradnja mira, a ne samo okončanje rata, bude apsolutni cilj i prioritet. Kao što je poznato iz mirovne teorije, mir nije samo prestanak sukoba. Mir je prije svega određen ulaganjem u ekonomski održiv razvoj i još važnije u izgradnju institucija koje će funkcionirati na načelima pravde, ravnopravnosti, poštenja, dakle onim što u mirovnoj teoriji nazivamo pozitivnim mirom. Smatram da je propušten rad mnogih dionika na izgradnji društvenih stavova koji promiču i ojačavaju mir, a to je suzbijanje predrasuda, borba protiv govora mržnje, sijanja međuetničkih napetosti, provociranja nasilja itd. Propustilo se potaknuti procese koji jačaju toleranciju, koji otvaraju put zajedništvu, jačaju društvenu koheziju … Dakle, propustili smo graditi zajednicu koja će biti kohezivna, funkcionalna, otporna na nove sukobe, udare netolerancije, na provokacije, na pokušaje raznih destabilizacija. A naša istraživanja pokazuju da destabilizirajući faktori koji se dogode snažno unazađuju proces oporavka u zajednici koja je tako krhka u pogledu mreže društvenih odnosa.

PODIJELJENA ZAJEDNICA

– Rezultati vašeg istraživanja pokazuju i potvrđuju da su negativnim procesima u Vukovaru posebno pogođeni mladi. Dugo ste istraživali i politiku i praksu etnički podijeljenih obrazovnih sustava. Da li te podjele (škola, djece) leže u temelju aktualnih etničkih podjela u Vukovaru ili su pak prije svega posljedica? Možemo li započeti proces prevladavanja podjela bez da se najprije u značajnijoj mjeri dokine ili bar značajnije reduciraju podjele u obrazovnom sustavu? Koliko je to presudno i da li su ključni akteri toga svjesni?

Ovo naše istraživanje po prvi put je na reprezentativnom uzorku, znanstvenom metodom, nepristrano pokazalo sliku stavova građana o problemima koji njih zaista muče, pri čemu je posebno važno naglasiti da su te probleme oni sami formulirali. Kada je o obrazovnim politikama riječ, odijeljena djeca u vrtićima i školama su jedan od ključnih problema koje građani ističu. To je nešto što građani jasno prepoznaju kao problem, a onda i opću međuetničku podijeljenost grada. Taj problem vide i stariji i mlađi stanovnici grada. Ali stariji ga vide intenzivnije nego mlađi, što ne čudi, jer mladi kao generacija, a oni rođeni 90-ih danas imaju 30 godina, podijeljenu zajednicu poznaju kao jedinu realnost. Dugo upozoravam, na temelju naših istraživanja, u kontekstu škole i obrazovanja, kako će zajednice postati toliko etnički podijeljene i zatvorene da mladi neće više trebati jedni druge i to se upravo i dogodilo! Na primjer, kada govorimo o međuetničkim prijateljstvima u kontekstu podijeljenih škola u Vukovaru onda su ta prijateljstva gotovo potpuno etnički homogena odnosno djeca i mladi za svoje prijatelje imaju gotovo isključivo vršnjake iz svoje etničke skupine, što nikako nije slučaj u drugim višeetničkim i mješovitim zajednicama (postoje i druge nacionalne manjine koje se obrazuju po modelu A, Česi, Mađari, Talijani, ali kod njih nema te etničke isključivosti u vršnjačkim odnosima). I ako imate takve odnose onda vi u temelju gradite i učvršćujete podijeljenu zajednicu.

– Je li realno očekivati da nezadovoljstvo koje iskazuju građani Vukovara bude iskazano i na javnoj političkoj sceni (ne nužno samo kroz izbore) i da dođe do nekih promjena? Što na to može uticati, koje su važne pretpostavke za takve eventualne promjene? Mogu li mladi i pod kojim uvjetima tu odigrati neku značajniju ulogu?

Mislim da se mladi svijet ključno mora aktivirati. Ali mi, nažalost, odgajamo poslušne mlade i naši mladi zapravo nemaju sustavno obrazovanje o tome što znači biti aktivan građanin. Zato stalno ističem da je važan građanski odgoj u našim školama. Uvjeti odgoja mladih su takvi da im stalno režu krila, a mladi svijet treba slobodu kretanja, slobodu djelovanja, slobodu izbora, druženja … Trebaju slobodu da se sa svojim vršnjacima organiziraju na temelju zajedničkih interesa, a ne etničke pripadnosti. Međutim, ako šira sredina šalje poruku da nije najpametnija strategija društvenog opstanka prelazak etničkih granica onda će mladi ljudi vrlo često sreću, zadovoljstva i rješenja pokušati pronaći negdje drugdje, nažalost, preko naših geografskih granica. Naše istraživanje o integracijskim procesima u vukovarskim školama 2019. g. je pokazalo da polovica srednjoškolaca u nastavi na srpskom jeziku nastavak svog školovanja vidi u Srbiji. To je veliki problem za hrvatsko društvo, jer joj mlade snage (koje bi mogle biti pokretači promjena i nosioci razvoja) odlaze i pitanje je hoće li se vratiti.

Da se razumijemo, ne mislim da mladi ne bi trebali odlaziti na školovanje tamo gdje vide bolje perspektive, bolji izbor itd., ali bi zadatak i odgovornost lokalnih politika bio da otvore prilike za mlade. Međutim, nužna je i odgovornost mladih koji se moraju moći izboriti za svoje mjesto pod suncem i jasnije artikulirati kakvu zajednicu žele. To mladima nije uvijek jednostavno ni lako, ali ima nastavnika u školama koji su dovoljno hrabri i odgovorni da prelaze međuetničke granice i da mladima otvaraju drukčije perspektive i drukčije mogućnosti.

KLJUČNA ULOGA MLADIH

– Što bi neke nove političke opcije (ne mislimo samo na stranke) trebale sadržavati da motiviraju i pokrenu građane na promjene? Ima li prostora za pozitivne promjene, ima li prostora za neki optimizam?

Ja sam optimist, jer unatoč svemu i rezultati našeg istraživanja daju osnovu za taj optimizam. Na pitanje kako vide prednosti grada građani su činjenicu da je riječ o malom gradu u kojem se svi poznaju vidjeli kao prednost, što potencijalno znači da je moguće razvijati jednu kohezivnu i integriranu cjelinu u kojoj se uzajamno surađuje. Ono što također Vukovarci vide kao prednost jeste mogućnost razvoja Veleučilišta. Dakle obrazovanje je nešto u što treba ulagati. To potvrđuje i činjenica da građani vjeruju nastavnicima i jasno vide da je etnički podijeljeno školovanje problem. Obrazovanje je, dakle, građanima važno po nizu dimenzija i svakako je jako važno ponuditi različite obrazovne modele. U svakom slučaju to su jasne poruke i lokalnim i državnim vlastima u kom bi pravcu građani željeli razvijati svoj grad. Ali i na samim građanima je svakako velika odgovornost. Na primjer da na izborima i svojim odazivom i svojim preferencijama jasno artikuliraju svoje interese i nametnu ih lokalnim politikama. Velika je odgovornost i civilnog sektora koji ponudom različitih atraktivnih programa i mogućnostima udruživanja građana na temelju zajedničkih interesa i potreba može podići kvalitetu života ljudi u gradu.

Pripremili: Stojan Obradović i Antun Brađašević

Show More