35. tekst serijala: Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu – nacionalne manjine u lokalnoj i regionalnoj samoupravi (35/2024) SNAŽAN ANGAŽMAN I POMOĆ NAŠIM SUNARODNJACIMA OJAČALA JE NAŠU NACIONALNU MANJINU I NJENU POZICIJU U DRUŠTVU

Intervju: Marija Semenjuk – Simeunović, tajnica Ukrajinske zajednice Republike Hrvatske, krovne udruge Ukrajinaca u RH

Da bi razumjeli izazov s kojim se suočila  ukrajinska zajednica u Hrvatskoj, prvo moramo istaknuti  da je 28.339 osoba koje su pristigle u Hrvatsku prema  posljednjem izvješću Međuresorne skupine za provedbu aktivnosti na prihvatu i zbrinjavanju izbjeglica. U istom trenu pomoć je trebalo jako puno ljudi i da bi sve te potrebe barem djelomično ispunile bili su uloženi zbilja nadljudski napori članova naše manjinske zajednice uz veliku pomoć i solidarnost raznih hrvatskih institucija od Vlade do lokalnih nivoa. Na lokalnim nivoima je situacija s ukrajinskom manjinom u redu i ukrajinska manjina je kvalitetno integrirana zajednica i dobro organizirana. U svakoj sredini bilo ruralnoj ili urbanoj gdje je veći broj deklariranih pripadnika ukrajinske nacionalne manjine koju su tu tradicionalno nastanjeni postoje udruge, postoje vijeća ili predstavnici kao poveznica s lokalnom samoupravom i one intezivno rade na očuvanju ukrajinskog nacionalnog i kulturnog identiteta. Zbog ratnih zbivanja jedan broj izbjeglih Ukrajinaca će vjerojatno nastaviti i živjeti u Hrvatskoj što će povećati ukrajinsku manjinsku zajednicu , njene kulturne i političke potrebe , ali i njen mogući doprinos hrvatskom društvu . 

Bilo bi normalno intervju početi vašim bogatim iskustvima u radu ukrajinske nacionalne manjine u Hrvatskoj , u Ukrajinskoj zajednici Hrvatske  kao vašoj krovnoj udruzi čija ste trenutno I tajnica, u Savjetu za nacionalne manjine , u manjinskoj lokalnoj samoupravi itd. , ali nažalost realnost je takva da najprije moramo pitati kako se ukrajinska nacionalna manjina nosi sa strahotnim ratom koji se vodi protiv vaše matične zemlje i teškim žrtvama koje Ukrajinci trenutno podnose.

Rat je tema o kojoj nitko ne voli  govoriti, nitko nije sretan što ga mora voditi, posebno onaj tko je brutalno napadnut. Ukrajina je zemlja koja je  zbog geopolitičkog položaja pretrpjela u samo jednom stoljeću dva svjetska  rata, genocide glađu, velike ljudske  i materijalne  žrtve, a trpi ih sada. Pripadnici ukrajinske manjinske zajednice dobro se sjećaju Domovinskog rata u Hrvatskoj i svoja iskustva i osobne priče puno puta su dijelili s predstavnicima ukrajinskih medija koji su,  još od 2014.  godine od kada su zapravo počeli sukobi  u Ukrajini, dolazili u Hrvatsku tražiti savjete kroz intervjue u svezi mirne reintegracije, kako preživjeti rat, kako živjeti s posljedicama,  kako graditi mir, a ta iskustva su svakako pomogla  i sada  prilikom prihvata izbjeglica i pružanja humanitarne pomoći Ukrajini i ukrajinskom narodu. S ovim se ratom nije lako nositi, teško je i gledati svakodnevne potresne vijesti o novim žrtvama, novim razaranjima, genocidu, ekocidu, kulturocidu, etnocidu i svim vidovima uništavanja koja se u Ukrajini trenutno vrlo aktivno provode, a kamoli to proživljavati. Najteže je onima koji u Ukrajini imaju obitelj, rodbinu, prijatelje…

VELIKI IZAZOVI I SNAŽNA UKLJUČENOST

Samo u Hrvatskoj je skoro trideset tisuća ukrajinskih izbjeglica koje su pred strahotama rata otišli u druge zemlje pa tako i u Hrvatsku . Koliko ste na tom planu aktivni koko im možete i kako pomoći ? Što poduzimate ?

Da bi razumjeli izazov s kojim se suočila  ukrajinska zajednica u Hrvatskoj, prvo moramo istaknuti  da je 28.339 osoba koje su pristigle u Hrvatsku prema  posljednjem izvješću Međuresorne skupine za provedbu aktivnosti na prihvatu i zbrinjavanju izbjeglica od 14. listopada 2024. godine, i usporediti s brojem pripadnika ukrajinske nacionalne manjine u Hrvatskoj po  popisu stanovništva  iz 2021. godine koji je iznosio 1.905 deklariranih Ukrajinaca.

Izbjeglicama je bio potreban smještaj, prehrana, zdravstvena pomoć, obrazovna, psihosocijalna, financijska i druga  vrsta potreba i naša mala zajednica stavila se stručnim službama, ustanovama  i humanitarnim organizacijama na raspolaganje oko prevođenja i sudjelovanja u raznim humanitarnim, kulturnim i prosvjetnim aktivnostima. Kontakti Ukrajinske zajednice RH kao krovne ukrajinske udruge postavljeni su na službenu web stranicu  MUP-a “Hrvatska za Ukrajinu” i na letke koji su se izbjeglicama uručivali na granicama pri ulasku u RH.  Četiri člana Ukrajinske zajednice RH uključena su u Međuresornu skupinu za provedbu aktivnosti na prihvatu i zbrinjavanju izbjeglica.

Velika uključenost i prisutnost predstavnika i članova naše zajednice u prvim  mjesecima od početka rata u Ukrajini bila je  u medijima, kojima smo pružali informacije vezane za izbjeglice, prevodili njihove životne priče,  kako bi šira hrvatska javnost i svijet bili upoznati sa  stvarnom situacijom izbjegličke krize u Hrvatskoj. Mi smo prvi bili kojima su se raseljene osobe obraćale i od kojih su mogli na svom jeziku dobiti informacije dok se nisu i službeno formirale skupine, telefonske potporne linije i slično.

Jednostavno rečeno, u istom trenu pomoć je trebalo jako puno ljudi. Da bi se sve te potrebe barem djelomično ispunile bili su uloženi zbilja nadljudski napori, koji nisu prošli nezamijećeni. Hrvatski crveni križ uručio je udruzi -Ukrajinskoj zajednici Republike Hrvatske  zahvalnicu za iskazanu humanost i solidarnost prema raseljenim osobama iz Ukrajine, a nekolicini pripadnika ukrajinske nacionalne manjine u Hrvatskoj tijekom zadnjih godinu dana uručene su zahvalnice i/ili nagrade/priznanja od Veleposlanstva Ukrajine u RH, Verhovne rady Ukrajine i Svjetskog kongresa Ukrajinaca za aktivnosti i doprinose.

VELIKA SOLIDARNOST I POMOĆ

Da li je i koliko Zajednica Ukrajinaca u Hrvatskoj svoj aktualni program prilagodila ovim teškim ratnim okolnostima kroz koji Ukrajina prolazi . Da li su u vašem programu sada prisutne i neke posebni i specifični sadržaji i programi?

Ukrajinske  udruge u Hrvatskoj osnovane su  uglavnom s ciljem  očuvanja ukrajinskog jezika i kulture koju su naši preci donijeli iz Ukrajine prije više od 120 godina. Ti ciljevi se ostvaruju  kroz programe izdavaštva, informiranja, manifestacija, kulturnog amaterizma, posebnog oblika nastave kao što su ljetne škole jer takve oblike  definira i podupire Republika Hrvatska putem Savjeta za nacionalne manjine RH i nadležnih ministarstava. U prvih par mjeseci od ruske agresija na Ukrajinu ukrajinskim udrugama, vjerujem ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu, bilo je gotovo nemoguće realizirati planirani program,  jer zbog velikog priliva izbjeglica i pritiska medija, kulturne aktivnosti, kulturni amaterizam, manifestacije, obrazovni program izvan škola, sve to je  palo u drugi plan i prioritet je postao jasan-pomoći ukrajinskom narodu u nevolji, ne samo onom dijelu koji od straha od agresora traži sigurno mjesto za život, nego onima koji su odlučili ostati na područjima ratnog djelovanja. Bili smo izgubljeni u realizaciji kulturnih aktivnosti…nismo znali je li uredu  da ukrajinski ansambli u Hrvatskoj pjevaju ili plešu dok naš narod u Ukrajini gine, treba li militarizirati kulturu, pjevati samo domoljubne pjesme…puno se pitanja nametalo, neki su mijenjali statute i počeli se baviti i humanitarnim aktivnostima, a pravila o tome nitko nije i niti može postaviti. Jednostavno, bit je bio nastaviti s radom, jer svakim vidom promoviranja ukrajinske kulture dokazivali smo opstojnost ukrajinskog naroda koju neko vječito nastoji uništiti. Za samo par mjeseci smo se vratili u kolosijek i vrlo brzo smo počeli prilagođavati svoje programe i sadržaje. Oblike njegovanja kulturnog amaterizma prilagodili smo potrebama pridošlih osoba, među kojima je bilo najviše žena s djecom, kako bi ih uključili u svoje udruge i organizacije. Organiziramo razne radionice prema njihovim interesima i sposobnostima, neke od njih podsjećaju na svojevrsne terapije (kreativnost, slikarstvo, rukotvorine  kao izričaj emotivnog stanja), aktivnije smo počeli raditi  na izdavaštvu dvojezičnih knjiga, poglavito za djecu, pokrenuli smo i prvi ukrajinski dječji časopis „Mavka“ (Šumska vila ), neke udruge su napravile e-izdanje prilagođenog rječnika, a potrebe za prevoditeljima nisu prestajale, jer su neprestano    organizirani dolasci djece poginulih boraca iz Ukrajine na rehabilitaciju, dolasci ranjenih, razni okrugli stolovi predavanja, tribine, savjetovanja… Dakle, Hrvatska je dala veliki doprinos kroz rad Vlade, rad  ministarstava, organizacija i  udruga, a naše ukrajinske udruge, predstavnici, vijeća, pravne i fizičke osobe sve to vrijeme su im aktivni i  vjerni partneri.

Kako po pitanju ove ratne situacije koja vas je pogodila surađujete s hrvatskim institucijama? koliko je razumijevanja, suradnje, solidarnosti, pomoći?

U svom dvadesetogodišnjem iskustvu rada u neprofitnom sektoru i radu s nacionalnim manjinama nisam vidjela veću suradnju s drugim institucijama kao što je bilo u protekle dvije godine. Potrebe su bile zbilja obostrane. Suradnja s MUP-om prije je bila samo u obliku prijave javnog okupljanja kada organiziramo manifestacije, a sada smo postali pravi partneri. Ravnateljstvo civilne zaštite, Socijalne službe, Hrvatski crveni križ, brojne humanitarne organizacije u suradnji s kojima ukrajinske udruge u Hrvatskoj skupljaju pomoć za Ukrajinu, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Bolnice, rehabilitacijski centri, vjerske organizacije,  škole, fakulteti, knjižnice, muzeji, braniteljske udruge, Veleposlanstvo Ukrajine u RH i još puno je drugih organizacija i institucija je s kojima surađujemo sve u cilju što kvalitetnijeg prihvata, zbrinjavanja i integracije raseljenih osoba. Ukrajinska zajednica RH je zahvalna svima koji su se aktivno uključili te svojim znanjem, stručnim, profesionalnim ili volonterskim radom  pomogli ukrajinskom narodu u izuzetno kriznoj situaciji, kojoj se, na žalost, još uvijek ne nazire kraj.

VAŽNOST OBRAZOVANJA I JEZIKA

Ako načas stavimo po strani ovu tešku ratnu situaciju na što je trenutno koncentriran rad Ukrajinske ali i drugih organizacija u Hrvatskoj?

Teško je rat u srcu Europe ostaviti po strani. Činjenica je da su ljudi umorni od rata,  od svakodnevnih loših vijesti, što normalan um više ne može niti podnijeti bez posljedica, ali pripadnici ukrajinske nacionalne manjine u Hrvatskoj osjećaju moralnu odgovornost kroz svoje aktivnosti podsjećati hrvatsku i svjetsku javnost da strahote u Ukrajini i dalje traju te da ukrajinski  narod konačno želi mir i slobodu, neovisnost i neophodna im je pomoć u tome.

Od aktivnosti istaknula bih prioritet obrazovanja. U Hrvatskoj se ukrajinski jezik i kultura njeguju po modelu C. Aktualna je izrada kurikuluma po ovom modelu za osnovne i srednje škole u ingerenciji Ministarstva znanosti i obrazovanja. To je zapravo i jedina aktivnost koja je uvrštena u četverogodišnji Operativni program Vlade RH za nacionalne manjine 2024.-2028. jer nije riješena u prošlom razdoblju 2020.-2024.  Prošle godine oformljena je stručna skupina koja je radila na pripremi prijedloga kurikuluma, a mi smo trebali pomoći prijedlozima stručnjaka iz svojih redova, što nije bilo nimalo jednostavno, budući da je većina stručnjaka već bila prezauzeta raznim aktivnostima vezanim  za rad udruga ili za prihvat raseljenih osoba. Ono što nas treba veseliti je što se to sve privodi kraju, ukrajinski jezik po modelu C će konačno imati jedinstveni program u Hrvatskoj i najzad će se moći raditi udžbenici koji će djeci pomoći u nastavi i otvarat će se nova odjeljenja koja na to čekaju već par godina.

Iako Ukrajinska zajednica Republike Hrvatske i udruge članice rade na izdavanju knjiga za djecu, u zadnje dvije godine izdane su knjige „Učimo jezik, čuvamo tradicije“ , „Učimo jezik čuvamo tradicije-II.dio“, “Žutopeta Halajda”, “Melanijine avanture”,  sve je to nedovoljno za potrebe koje poput crne rupe u svemiru stoje pred nama. Vjerujem da je idavaštvo, informiranje i program za djecu i mlade bilo koje vrste sada vrlo bitan, i treba ga pomno i strateški razviti.

Mnogi će reći da je za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava najznačajniji upravo lokalni i regionalni nivo. Kako tu stoji ukrajinska nacionalna manjina? Koji su najizraženiji problemi, kako se rješavaju?

Na lokalnim nivoima je situacija s ukrajinskom manjinom u redu, mi smo kvalitetno integrirana zajednica, nismo brojni ali smo dobro organizirani. U svakoj sredini bilo ruralnoj ili urbanoj gdje je veći broj deklariranih pripadnika ukrajinske nacionalne manjine koju su tu tradicionalno nastanjeni postoje udruge, postoje vijeća ili predstavnici kao poveznica s lokalnom samoupravom, sve je već dobro ustrojeno. Održava se nastava po modelu C, ljudi idu u grkokatoličke crkve za koje i dalje većina tvrdi da su jedan od najvažnijih čimbenika očuvanja vjerskog i nacionalnog identiteta Ukrajinaca. Imamo  središnju knjižnicu koju nastojimo kadrovski prilagoditi budući da smo od pripadnika ukrajinske manjine i ukrajinskih prognanika više puta informirani da se  Središnja knjižnica Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske  u Zagrebu koja je namijenjena očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta rusinsko-ukrajinske zajednice u Hrvatskoj, zloupotrebljava kao scena za promociju tzv. “ruskog svijeta” i ruskih narativa, vlasti su službeno  informirane o tome, pa se nadamo pozitivnom ishodu. Problem po pitanju zaštite manjinskih prava može se detektirati u onim sredinama u kojima je sada smješten veliki broj raseljenih osoba, a u tom području uopće nema govornika ukrajinskog jezika,  udruge ili Predstavnika ukrajinske nacionalne manjine, tada je tu  malo teže upoznati ih s pravima, koja su na razini prava svih državljana Republike Hrvatske. Posljednji popis stanovništva je pokazao da je u nekim sredinama porastao broj deklariranih Ukrajinaca te sada u nekim sredinama po pri put Ukrajinci imaju svoje Predstavnike. Njima je vjerojatno potrebna pomoć da se snađu s izazovima koje te funkcije nose.

Trenutno je problem na takvim područjima otvaranje razrednih odjeljenja za izučavanje ukrajinskog jezika i kulture pri OŠ. Sve je veći broj djece koja se hoće uključiti u takav oblik nastave, a  škole je nisu u mogućnosti pokrenuti jer još nema kurikuluma, nema udžbenika. Mnoge škole koje imaju učenike iz Ukrajine, tražile su knjige, udžbenike, rječnike, kako bi im takav materijal  pomogao  u komunikaciji s njima, u tome smo apsolutno deficitarni. To bi trebao biti jedan od prioriteta Predstavnika i/ili Vijeća u sredinama gdje se nastoji pokrenuti takav vid obrazovanja,  aktivizirati se i biti posrednik između nadležnih institucija.

DALNJI RAZVOJ INTEGRACIJE

Ono što niti jedan naš predstavnik u niti jednoj JLS nije uspio riješiti je osigurati emitiranje radio emisija na manjinskom jeziku. Bilo je nekih pokušaja, ali privremeno kroz pilot projekte, ali to je bilo davno, 2005.-2008. u županiji u kojoj je bilo oko  500 pripadnika ukrajinske nacionalne manjine. Ukoliko je manje od tog broja potencijalnih slušatelja, nije bilo iskaza dobre volje niti jedne radijske kuće.

Problem medijske zastupljenosti, ili emisija na jeziku nacionalnih manjina može biti lokalnog karaktera, ali je i tema za višu  ingerenciju. S tim problemom se ne suočava samo ukrajinska nacionalna manjina, koja je, da, do sada bila malobrojna, ali za kratko vrijeme statistike se mogu drastično promijeniti. Ukoliko sliku sagledamo iz drugog kuta, u odnosu na 2021. godinu sada je broj potencijalnih slušatelja i gledatelja koji vape za pravovremenim informacijama na ukrajinskom jeziku višestruko i drastično porastao ! Ovo daje dovoljno smisla za djelovanje Predstavnika i Vijeća odnosno ponovno pokretanje nekadašnje inicijative ili čak pokretanje  vlastite radio stanice.

Ukrajinska nacionalna manjina  u Hrvatskoj za razliku od drugih ovdašnjih nacionalnih manjina, suočava se s problemom velike (prisilne) migracije svog naroda izvan matične zemlje, naroda koji sa sobom donosi jezik koji nije ukrajinski, budući da dolazi iz ratom pogođenih područja Ukrajine koja su godinama pod utjecajem rusifikacije, i tada taj narod mora kvalitetno integrirati u svoje postojeće oblike djelovanja koji, hoće li tko priznati ili ne, funkcionalno  čuvaju ukrajinski jezik i kulturu već više od 120 godina. Da bi se to uspješno provelo za to je potrebno jedinstvo i suradnja svih postojećih organiziranih oblika ukrajinske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a naravno i potpora hrvatskih partnera.

Teče šesti saziv manjinske samouprave , vijeća i predstavnika. Imate li uvida kako se mandat odvija ?  Da li se i u kojim segmentima napreduje , a koji problemi ostaju isti i što je tome razlog?

U većini slučajeva predstavnici ili članovi vijeća ukrajinske nacionalne manjine biraju se na prijedlog udruga i na tu funkciju biraju se ljudi koji razumiju srž naše nacionalne manjine (ili bi trebali razumjeti) imaju određena znanja, vremena, volje i želje baviti se time. Sigurno  nisu po profesiji političari, ali  vjerujem da se trude  kvalitetno obavljati svoju funkciju i biti odgovorni prema biračima, odnosno udrugama. Što se tiče naše problematike, osim već nabrojanih, razvidno je da su novi problemi  i izazovi uglavnom vezani za raseljene osobe, jer i njih se automatizmom svrstava u djelokrug djelovanja manjinske politike budući da kao osobe pod privremenom zaštitom imaju sva prava kao i hrvatski državljani. Međutim, omjer broja osoba s tim statusom razlikuje se od sredine do sredine. U puno većem broju su smješteni u velikim gradovima poput Zagreba, Rijeke, Splita, Dubrovnika, Pule, Osijeka, i sva problematika rješavat će se jednostavnije ukoliko u tim sredinama postoji  Predstavnik ukrajinske nacionalne manjine, Vijeće ili udruga. U sredinama gdje nema, kao logičan rezultat socijalnih potreba počele su se formirati nove udruge s ciljevima i djelatnostima u skladu s okolnostima uvjetovanim afinitetima.  Ukrajinske zajednica Republike Hrvatske trebala bi podržavati organizaciju novih udruga i uključivati ih u svoje okrilje.

BOLJA ORGANIZIRANOST

Što bi, eventualno,  istaknuli kao nedostatke manjinskih institucija kada je u pitanju rad u lokalnim  sredinama. Što bi one trebali možda mijenjati kako bi podigli kvalitetu i efikasnost svoga rada ?

Nije rijetka situacija da članovi Vijeća  miješaju rad vijeća s udrugama, i nemaju jasnu liniju razgraničenja što je čija ingerencija. Na tome bi trebalo poraditi. Vijeća nacionalnih manjina i Predstavnici kao institucije imaju puno veći potencijal zajamčen Ustavnim zakonom nego što se to u praksi koristi. Postići značajniju ulogu u društvu mogu svojim radom i prisutnošću u javnosti, ali veći značaj zasigurno bi im dala  i lokalna/regionalna samouprava  kada bi se prilikom izbora više angažirali i ozbiljnije afirmirali izbornu kampanju u svakoj sredini gdje se kandidiranju manjinski predstavnici i vijeća. Svakako to se ne odnosi samo na lokalnu razinu, potrebna je veća prisutnost informacija u svezi izbora putem javnih medija na državnoj razini.

Dugo ste godina bili u Savjetu za nacionalne manjine pa ste dobro upoznati i s problematikom manjinske samouprave . Ima mišljenja ( stručnih i političkih ) koji upozoravaju da ako ne dođe do promjene uloge i statusa tijela manjinske samouprave  moguće je i urušavanje tog sustava . Koliko vam se te ocjene čine realnim  što bi na osnovu vaših uvida i iskustva trebalo poduzimati kako bi se jačala uloga manjinske samouprave i pozicija nacionalnih manjina na lokalnom i regionalnom nivou ?  

Promjene su neizbježne. Slažem se ovim upozoravajućim mišljenjima, jer se uloga vijeća i predstavnika, još uvijek ne shvaća u potpunosti, unatoč 20 -godišnjem postojanju i primjeni, koja očito nakon svakog mandata, a znamo  da se mandat JLS i manjinski ne poklapaju, kao da se ide iz početka, bez kumuliranja stečenog iskustva, suradnje i komunikacije s JLS.  Sjećamo se da su pojedine političke opcije pokušavale smanjiti broj saborskih zastupnika u Hrvatskom saboru, dok mi smatramo da i ovaj broj nije dovoljan, Savjet za nacionalne manjine RH kao krovno tijelo za sve nacionalne manjine godinama je bio na meti perfidnih komentara u javnosti. Bilo je svakakvih diverzija.

Naime, svaka nacionalna manjina ima  svoje specifičnosti, ali i ima puno toga što ih povezuje.  Nekada problem stvore  stavovi JLS koji nisu svugdje isti, bez obzira što je zakon za sve isti, stanje na terenu zna biti  drugačije. Smatram da bi prvo nacionalna manjina trebala imati viziju svog programa, realno procijeniti potrebe i tada odlučno i aktivno putem predstavnika komunicirati s lokalnom samoupravom, a onda na više instance, ovisi o čemu je riječ.Isto tako, zahtjevnost i obimnost administracije doslovno vas primoravaju na profesionalizam, i nekim stvarima jednostavno  se ne može  baviti laički, ili površno,  ili samo volontirati. Na ovom polju treba iznaći modele zapošljavanja i aktiviranja mladih ljudi.

DOBRI PROGRAMI KOJI SE NEDOVOLJNO PROVODE

Da li su i u kojoj mjeri  Operativni  programi  Vlade za nacionalne manjine potaknuli i veću aktivnost manjinskih zajednica u lokalnim sredinama ? Postoji li dovoljna svijest o benefitima koje nacionalne manjine kroz ostvarivanje svojih projekata i programa donose za bolje, efikasnije i produktivnije funkcioniranja pojedinih  lokalnih i regionalnih sredina? Kako ta postignuća i doprinose približiti  i široj populaciji ?

Na ukrajinsku nacionalnu manjinu u Operativnim programima Vlade RH za razdoblje 2021.-2024. koje je Vlada donijela na samom kraju 2020.godine odnosila se provedba 6 programa: osigurati sredstva za završetak izgradnje Ukrajinskog doma u Vukovaru, dati potporu u stvaranju podružnica Središnje knjižnice Rusina i Ukrajinaca, podržati projekte radio i TV emisija na manjinskom jeziku, osigurati  savjetnika za školstvo pri MZO-u koji bi koordinirao u izradi zajedničkog programa (kurikuluma) za nastavu ukrajinskog jezika i kulture po modelu C i pripremi udžbenika kojih do sada nema,  otvoriti te uključiti pripadnike ukrajinske nacionalne manjine u projekte za unapređenje razvojnih programa VSŽ, podržati otvorenje ukrajinske Etnografske zbirke  u jednom od autohtonih naselja u Hrvatskoj . Obzirom da do sada ukrajinska nacionalna manjina nije bila uključena u Operativne programe Vlade, ovo smo smatrali progresom. Međutim, od navedenih aktivnosti iz operativnih programa u praksi se pokrenulo samo pitanje stvaranja kurikuluma za ukrajinski jezik i kulturu po modelu C i to na način da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja 2022. godine raspisalo javni poziv za stvaranje radnog tijela koje će raditi na pripremi prijedloga kurikuluma, te je tijekom 2023. godine radna skupina izrađivala prijedlog kurikuluma. U izvješću Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina za 2021.-2024.  u 2023. godini navedeno je kako ministarstva nadležna za operativne programe nisu zaprimila zahtjeve. Prava istina je u tome što oni nisu niti raspisali javne pozive na kojima bi udruge bile prihvatljiv prijavitelj i nisu bila upoznata sa Operativnim programom. Za neke projekte poput izgradnje Etnografske zbirke u Lipovljanima za koju je Općina osigurala prostor upućeni su dopisi za radni sastanak i iznesena inicijativa, ali rat u Ukrajini ih je bacio  u drugi plan.

U novom Operativnom planu za 2024.-2028. nije, na žalost, uvršten program koji u prethodnom mandatu nije proveden, samo je uvršeno obrazovanje, vjerojatno zbog svoje kompleksnosti, a i važnosti jer je  temelj napretka svakog društva. Manjinske zajednice su aktivne bez obzira na Operativne programa, jer ukoliko nešto nije uvršteno u operativu, nije znak da manjina na tome neće raditi, nego pretpostavka da će više raditi  na onome što je uvršteno u operativni plan. Svijest o benefitima programa  koje nacionalne manjine provode je razvidna kako među manjinskim redovima, jer time pune svoja srca onim što vole, osjećaju se korisnima, vrijednima i svrsishodnima, doprinose pozitivnom  imidžu svoje pradomovine, a i lokalna zajednica prepoznaje ove vrijednosti, jer vidimo i u medijima diljem Hrvatske kako je sve više županija, gradova i općina koje u svoje kulturne manifestacije, sajmove, sportske događaje, knjižnične aktivnosti  i brojne druge projekte uključuju programe nacionalnih manjina.

UNAPRIJEDITI  IZBORNI SUSTAV

Faktički se približavaju novi lokalni izbori. Kakva su očekivanja kada su u pitanju nacionalne manjine? Koliko su  se promjene Zakona o lokalnim izborima  po kojima su i održani protekli lokalni izbori pokazale značajnim, uspješnim i svrsishodnima za nacionalne manjine?  Što bi na tom planu možda trebalo i dalje  mijenjati  odnosno kako unapređivati  poziciju i ulogu manjinskih predstavnika u lokalnoj i regionalnoj samoupravi?

Smatramo da lokalni izbori neće utjecati na dosadašnji kvalitetni  rad i status ukrajinske nacionalne manjine.  Izmjene zakona o lokalnim izborima  pokazale su da se vodi računa o moralnim i etičkim kvalifikacijama budućih kandidata te su se postavile jasne granice prema onima koji ne poštuju pravni poredak, što bi trebalo vratiti povjerenje građana u obnašanje javnih dužnosti. Isto tako, opet se pružila  pripadnicima nacionalnih manjina opcija  kroz kandiranje  za načelnike, dožupane i dogradonačelnike, što su neke nacionalne manjine  učinile. Ukrajinska zajednica očito još nije dovoljno zrela za takav oblik djelovanja jer nije niti pokazan interes. Ono što bi još ukrajinska nacionalna manjina smatra potrebno promijeniti je uvesti mogućnost saborskog zastupnika za „male“ nacionalne manjine i izdvojiti ih iz grupe u kojoj dominira jedna manjinska zajednica koja godinama ima jednog saborskog zastupnika.

Dosta se govorilo o mogućim  negativnim utjecajima koje donose rezultati popisa stanovništva odnosno značajnog pada udjela nacionalnih manjina što u nekim segmentima i sredinama može ugroziti i  poziciju i prava nacionalnih manjina ?  Koliko su i kako ta kretanja utjecala na manjinsku problematiku vaše nacionalne manjine ali  i na problematiku drugih nacionalnih manjina na vašem području ? Kako institucionalno i zakonski dalje braniti pa jačati  manjinska prava odnosno sprječavati da ona ovise samo o brojevima?

Ukrajinska nacionalna manjina u Hrvatskoj nikada se nije mogla pohvaliti brojnošću. Uvijek smo slovili za malu ali jednu od najstarijih dijaspora u svijetu. Posljednji popis stanovništva je povukao sa sobom neke promjene, neke sredine izgubile su pravo na vijeća (npr. grad  Vukovar, općina Bebrina), ali s druge strane broj naše manjinske zajednice se povećao,   došlo je i do internih  migracija stanovnika i u nekim sredinama stvorena je mogućnost za biranje Predstavnika  ukrajinske nacionalne manjine gdje za to prije nije bilo uvjeta (Zagrebačka županija, Splitsko-dalmatinska i Istarska županija) i Vijeća (Općina Lipovljani) . Stoga, ove negativne konotacije  s rezultatima popisa stanovništva ne možemo primijeniti na našu manjinu. S druge strane i ukoliko brojke budu isključiv uvjet, i tu nemamo razlog za zabrinutost u budućnosti, jer obzirom na trenutne migracije, znatan broj Ukrajinaca u Hrvatskoj sada ima status osoba pod privremenom zaštitom RH. Nemam namjeru drznuti se i iznijeti postotak osoba koji bi mogao trajno ostati, ali to svakako neće biti mali broj, jer svi se trudimo doprinijeti njihovoj kvalitetnoj integraciji uz očuvanje nacionalnog identiteta u čemu organizacije ukrajinske nacionalne manjine trebaju prednjačiti. Svakako Republika Ukrajina i organizacije iz dijaspore poput Svjetskog kongresa Ukrajinaca, Europskog kongresa Ukrajinaca, Veleposlanstva,  i drugi  davat će svoj maksimum napora da se velika većina raseljenih osoba vrati po završetku rata u Ukrajinu, ali to je dugotrajan proces, za koji prvo treba stvoriti preduvjete za miran i stabilan povratak, a vrijeme kao termin nikako ne ide tome u prilog .

Autor: Stojan Obradović

 Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija