25. tekst serijala: Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu – nacionalne manjine u lokalnoj i regionalnoj samoupravi (25/2024) NEDOVOLJNA EDUCIRANOST MANJINSKE SAMOUPRAVE PUNO JE VEĆI PROBLEM OD NJIHOVE NADLEŽNOSTI

Print Friendly, PDF & Email

Intervju: Josip Krajči, voditelj stručnih rasprava o položaju nacionalnih manjina na Lipovljanskim susretima, predsjednik Vijeća slovačke nacionalne manjine Općine Lipovljani i Matice  slovačke te predstavnik slovačke nacionalne manjine u Sisačko – moslavačkoj županiji

Bilo bi vrlo važno da  uredi ili određene službe i pojedinci u županijama , gradovima  i općinama koji se bave manjinskom problematikom budu osposobljeni i motivirani  da daju dodatnu snagu tijelima manjinske samouprave , da ih se dodatno educira,  da se ljude uputi kako raditi . Nije jednostavno od ljudi koji danas popunjavaju vijeća tražiti da budu programski pismeni , da budu digitalno pismeni itd. ,  a sve se to danas traži i zato im treba pomoći . Zato je nužno osposobiti administrativni ustroj na terenu da mogu  poticati i pomagati  rad  tijela manjinske samouprave. Mi imamo velikih problema da motiviramo i dobijemo ljude u manjinske strukture i tijela , a onda mnogi od njih ne znaju što im je prava uloga , kakve su im mogućnosti i što i kako uopće raditi . To je veliki problem koji može potopiti čitav sustav , puno veći nego sam problem nadležnosti  vijeća . U odnosu na ponudu koju nudi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koristi se samo manji dio mogućnosti.

-U okviru najznačajnije manifestacije tradicijske kulture nacionalnih manjina u Hrvatskoj koja se uvijek  krajem kolovoza održava u Lipovljanima, poznati „ Lipovljanski susreti „ ,  godinama se već održavaju i stručne rasprave o stanju manjinskih prava u hrvatskom društvu  odnosno primjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Već nekoliko godina vodite i osmišljavate te rasprave na kojima sudjeluju  i predstavnici vlasti , znanstvenici te sami predstavnici manjinskih institucija . Što te rasprave pokazuju ili gdje se hrvatska nalazi danas kada su u pitanju ostvarivanje prava nacionalnih manjina ?

Mogu slobodno reći da napredujemo, postupno . Ništa skokovito, ali vidljivo je kako i u našem manjinskom djelu ali i u široj zajednici , manjine imaju sve šire mogućnosti i kako te mogućnosti sve bolje koriste. Naravno da nacionalne manjine nisu u istoj situaciji , da nemaju sve iste, da tako kažemo, startne pozicije , da su različite i po veličini ali rekao bih i još više po određenim problemima s kojima se nose i određenim interesima i potrebama koje rješavaju. Postoje tzv. autohtone nacionalne manjine ( bez obzira koliko taj termin bio možda i neadekvatan ) čiji razvoj i ostvarivanje njihovih prava mi možemo prati i više od 100 godina , ali naš cilj nisu te usporedbe , usporedbe među nacionalnim manjinama već nam je cilj s ključnim nacionalnim i državnim institucijama vidjeti  šire stanje odnosno koji su realni dosezi u ostvarivanju manjinskih prava. I prateći tu problematiku godinama meni se čini da smo se doveli na razinu da je sve manje incidentnih stanja i situacija, a sve više afirmativnih praksi i u sferi obrazovanja i u sferi kulturne autonomije, a polako se napreduje i u drugim segmentima. Manjinske  nacionalne zajednice koje su organizirane imaju mogućnost dobivati i ostvarivati sve veću potporu i države ali i lokalnih i regionalnih struktura i implementirati svoje različite programe i projekte. Mislim da se polako napreduje , ali prisutan je taj uzlazni trend .

POSTUPAN NAPREDAK

-Kakva je situacija kada se usporedimo s drugim europskim zemljama?

Možda ne bih mogao o tome govoriti generalno ali mislim da to pitanje mogu ilustrirati sljedećim primjerom , primjerom Gradišćanskih Hrvata s kojima npr. naša slovačka zajednica iz Lipovljana ima dugogodišnju suradnju , već više od 25 godina .  Mi s njima imamo i bilateralni sporazum o kulturnoj , ali samo kulturnoj , suradnji s Gradiščanskim Hrvatima u Slovačkoj prvenstveno, a tako onda i u Austriji i Mađarskoj. Oni su usko vezani i imaju slične interese  i dosege  i na ovogodišnjem skupu u Lipovljanima gostovao je Radoslav Janković koji je predsjednik Hrvatskog kulturnog saveza u Slovačkoj i on je  iznio laskave ocjene rekavši da ono što hrvatska država nudi svojim manjinama je više , možda i puno više nego što to nudi slovačka država hrvatskoj manjini, mađarskoj manjini i drugim manjinama u Slovačkoj .

– Lipovljanski susreti su najznačajnija manifestacija tradicijske kulturne baštine nacionalnih manjina u Hrvatskoj , no da li bi i njihov program. Koji je dosta folkloran ,  trebao možda tražiti neke nove sadržaje i osuvremenjivanje , npr. kroz primjere dobre prakse djelovanja nacionalnih manjina u lokalnim sredinama , pozitivne procese integracije , interkuturalnog prožimanja itd?

Da to je točno i ja sam kao odgovorna osoba za kreiranje programa i predlaganje tema koje bi trebalo staviti u fokus o tome već dugo razmišljao . Ali neke stvari je teško nametnuti iz lokalnih okvira i potrebna je značajna pomoć da se mobilizira šira društvena svijest i otvore neki krucijalni problemi manjinske politike , odnosa većine i manjina itd  i traže optimalna rješenja. No jedan veliki problem je i u tome što je dobar dio manjinske populacije izgubio uopće interes da se bavi tim pitanjima. Jedan dio manjinskih zajednica ili dijelova određenih manjinskih zajednica ima neadekvatne uvjete života i njihovi socijalni i ekonomski uvjeti prisiljavaju ih da se bave prije svega egzistencijalnim pitanjima pa tek onda raznim pravima koje nudi i garantira Ustavni zakon poput kulturne autonomije pa čak i obrazovnih prava itd. Dakle, bilo bi važno tom našem manjinskom entuzijazmu koji je povremeno prisutan u društvu, osigurati jednu širu platformu koja često izostaje. Trebalo bi mijenjati neke modalitete i sadržaje ali to onda traži i puno seriozniju pripremu i punu seriozniju podršku određenih društvenih struktura i institucija  i Savjeta za nacionalne manjine i Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina , ali i drugih.  Dakle ne samo formalnu potporu jednoj tradicijskoj manifestaciji i financijsku pomoć . Lipovljanski susreti su značajna manifestacija koji pokazuju izuzetno tradicijsko i kulturološko bogatstvo naših manjina ali to nije puna i potpuna slika njihova života  , njihove pozicije u društvu , njihovih potreba i stremljenja . To je puno kompleksnija i problematičnija slika i možda treba razmišljati kako u okviru ovakvih manifestacija predstaviti ili analizirati tu cjelovitu sliku i stanje života naših nacionalnih manjina , ali zato je zaista potrebna jedna šira platforma i jedna šira društvena i politička potpora .

POTREBNA ŠIRA PLATFORMA I POTPORA

– U drugoj smo godini rada novih vijeća i predstavnika nacionalnih manjina , 6. mandata tzv. manjinske samouprave  koji mnogi drže ključnim institutom ostvarivanja manjinske politike. I samo ste kao  i kao predsjednik Vijeća slovačke nacionalne manjine Općine Lipovljani , ali i predstavnik vaše manjine u skupštini Sisačko-moslavačake županije značajno involvirani. Koliko imate uvida kako teče ovaj novi mandat  manjinske samouprave ? Da li se i u kojim segmentima napreduje , a koji problemi ostaju isti i što je tome razlog?

Pa prije svega moram reći da smo dionici jednog razdoblja u kojem se statistički gledano mijenja etnička slika hrvatskog društva odnosno smanjuje  brojnost njegovih manjinskih segmenata , manjinskih zajednica. To jeste posljedice općih demografskih negativnih trendova , zatim i asimilacije , možda ne uvijek najkvalitetnije integracije , ali i nedovoljne aktivnosti raznih manjinskih aktera među kojima su posebno važni  oni koji obnašaju neke dužnosti u manjinskim institucijama , koji su na određenim odgovornim pozicijama za provedbu određenih manjinskih politika. I ukoliko se oni ne ponašaju afirmativno ili ukoliko izostaje njihova aktivnost normalno da nema tu napretka . Što se tiče vijeća , predstavnika , koordinacija važna je organiziranost i financijska potpora koju rijetko nalazimo u mnogim jedinicama lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj . Pozitivne iznimke su rijetkost .  Ali i to je jedan kompleksniji problem nego što na prvi mah izgleda. U mnogim jedinicama su financijska sredstva za rad manjinske samouprave oskudna i nedostatna ali kada se s druge strane razgovara s predstavnicima  lokalne i regionalne samouprave onda oni često upozoravaju na nedostatak konkretnih , sadržajnih i  kvalitetnih programa i projekata. Tako dolazimo do krucijalnog problema , a to je da u mnogim vijećima odnosno tijelima manjinske samouprave ne postoji dovoljno organizirana svijest , dovoljno educirane osobe koje bi mogle producirati kvalitetne programske sadržaje za koje bi lokalne i regionalne jedinice imale interesa da ih financiraju i podrže. Ne može se sve svesti na neke prigodničarske manifestacije , komemoracije i sl. već lokalnu samoupravu treba dovesti u situaciju da prepozna vrijednosti određenih manjinskih projekata i programa kao svoj benefit i korist šire zajednice te da ih onda i podrži.

NEDOVOLJNA EDUCIRANOST URUŠAVA SUSTAV

– Koliko su lokalne i regionalne strukture vlasti osposobljene i  educirane   za kvalitetniju  suradnju i partnerski odnos s predstavnicima manjinske samouprave koja donosi korist čitavoj lokalnoj zajednici   Što bi na tom planu trebalo poduzimati , mijenjati  … ?   Što bi eventualno, s druge strane ,  istaknuli kao nedostatke manjinskih institucija kada je u pitanju rad u lokalnim  sredinama. Što bi one trebali možda mijenjati kako bi podigli kvalitetu i efikasnost svoga rada ?

Bilo bi vrlo važno da  uredi ili određene službe i pojedinci u županijama , gradovima  i općinama koji se bave manjinskom problematikom budu osposobljeni i motivirani  da daju dodatnu snagu tijelima manjinske samouprave , da ih se dodatno educira,  da se ljude uputi kako raditi . Nije jednostavno od ljudi koji danas popunjavaju vijeća tražiti da budu programski pismeni , da budu digitalno pismeni itd. ,  a sve se to danas traži i zato im treba pomoći . Zato je nužno osposobiti administrativni ustroj na terenu da mogu  poticati i pomagati  rad  tijela manjinske samouprave, da mogu oblikovati programe , adresirati ih i onda ih ostvarivati . Nužno nam je bolje kondicioniranje i kapacitiranje  manjinskih institucija , vijeća , predstavnika ali i udruga koje su kapilarno važne u ostvarivanju mnogih manjinskih projekata i programa jer vijeća su tu često samo posrednik i poveznica ali na udrugama ostaje puno posla realizacije . Dakle imamo problem nedovoljne educiranosti, a onda iz toga proizlazi i nevoljna zainteresiranost . Mi imamo velikih problema da motiviramo i dobijemo ljude u manjinske strukture i tijela , a onda mnogi od njih ne znaju što im je prava uloga , kakve su im mogućnosti i što i kako uopće raditi . To je veliki problem koji može potopiti čitav sustav, puno veći nego sam problem nadležnosti  vijeća .   U odnosu na ponudu koju nudi Ustavni zakon koristi se samo manji dio mogućnosti

OBRAZOVANJEM PROTIV ASIMILACIJE

  • Koje bi probleme nacionalnih manjina u ovom momentu posebno istakli?

Jedan od najznačajnijih problema nacionalnih manjina jeste problem asimilacije. Malo se ili u svakom slučaju nedovoljno koristi izvorni materinji jezik pojedinih nacionalnih manjina . Komunikacija na vlastitom jeziku, ta famozna  dvojezičnost slabi i to negativno djeluje na prisutnost nacionalnih manjina u društvu , njihovu vidljivost pa onda i brojnost . Tu je važan segment obrazovanja nacionalnih manjina , njihova prava obrazovanja na vlastitom jeziku i pismu i . Mi ne možemo zaustaviti proces asimilacije ali ga možemo ublažiti , usporiti , amortizirati i tu je obrazovanje važno i treba tražiti modalitete koje osim hrvatskih institucija  mogu dodatno pomoći i matične države.  Mi imamo tu sreću da imamo kontakt s matičnom državom iz koje potječe naša nacionalna manjina . To je jedan vrlo bitan element  jer u školstvu i u kulturi ako imaš kontakt s matičnom zemljom imaš jedan dodatni dio potpore i poticaja da se ublažavaju ove negativne posljedice kao što su gubljenje identiteta , gubljenje ili zamiranje jezika….. Neke manjine nažalost to nisu u mogućnosti jer su van tih okvira i relacija . Ali komunikacija s matičnim zemljama je bitna i nju bi trebalo podupirati i tražiti da se takav vid komuniciranja osjeti i u obrazovnom sustavu, posebno u dopunskim programima, a naravno sve u skladu i u okviru hrvatskog obrazovnog sustava i legislative. Tamo gdje postoje mogućnosti jačih veza s maticom kroz razvoj kulturnih i obrazovnih projekata to postaje značajan faktor koji može omogućiti manjini da se bolje nosi s problemima asimilacije , gubljenja broja svojih pripadnika. To bi trebao biti jedna poluga koja bi jačala osjećaj pripadnosti svojoj manjinskoj nacionalnoj zajednici. Jer kada znaš da iza određenih programa djelom stoji tvoja bivša matična država , država iz koje su došli tvoji preci to na izvjestan naći jača i tvoju nacionalnu motivaciju , tvoj interes za vlastiti nacionalno kulturni identitet.

Autor: Stojan Obradović

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Show More