RAVNOPRAVNOST I KOEGZISTENCIJA SU SE NEKAD PODRAZUMIJEVALI A SADA SE ZA NJIH TREBA IZBORITI

Intervju : Božidar Simić, istraživač srpske povijesti u Dalmaciji , dobitnik godišnje nagrade Srpskog narodnog vijeća   Nikola Tesla za razvoj srpskih institucija i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Splitsko – dalmatinske županije

Povijest hrvatsko-srpskih odnosa u dalmatinskom zaleđu:

RAVNOPRAVNOST  I KOEGZISTENCIJA SU SE NEKAD PODRAZUMIJEVALI  A SADA SE ZA NJIH TREBA IZBORITI

Povijest srpske zajednice u dalmatinskoj Zagori duga je 300 , 400 godina i njeno istraživanje  pokazuje da  je najveći dio suživota dva naroda na ovim prostorima , većinskih Hrvata i manjinskih Srba bio  dobar , miran , kvalitetan. Radilo se uglavnom o pravoj koegzistenciji.  Nažalost puno se toga promijenilo od rata naovamo i puno se mora napraviti da se ostvari realna, a ne samo zakonska   ravnopravnost i poboljšaju uvjeti življenja. Zajednica stari i pomalo nestaje , a mladi odlaze ali se sve više iz nje i etnički isključuju. No, treba istaknuti da ima i  primjera dobre prakse, kvalitetne suradnje s lokalnim strukturama te pojavu interesa mladih porodica da krenu u poljoprivredno poduzetništvo u opustjelim ruralnim područjima.

– Jedna od ključnih stvari , iako ne jedina , zbog koje ste dobili ovogodišnju nagradu SNV „ Nikola Tesla „ jeste vaš sustavni i dugogodišnji  istraživački rad povijesnog i kulturnog identiteta ali i političkih okolnosti života srpske nacionalne zajednice na području Cetinske i Imotske krajine koji je rezultirao i dvjema knjigama ( Srbi u Cetinskoj krajini i Srbi u Imotskoj krajini, obje u izdanju SNV ). Ta istraživanja su možda tim interesantnija jer po formalnom obrazovanju i niste povjesničar. Što vas je motiviralo za taj složen i zahtjevan istraživački rad?

Na području srednje Dalmacije do sada nije bilo sustavnijih povijesnih knjiga koji su obrađivale  i istraživale  problematiku srpske zajednice na ovom prostoru. Uglavnom su se tek uzgred javljali u nekim radovima pojedini elementi o doseljavanju , načinu života , političkim okolnostima važnim za zajednicu itd. pod mletačkom , francuskom ili austrougarskom upravom . No, dubljih istraživanja odakle se došlo , što su razlozi tih doseljenja , kako se živjelo , s kim se živjelo , brojnost  i  uopće kakav su bila ukupno uzevši ta migraciona kretanja i što su nosila i značila,  toga nije bilo . I zbog toga sam si i postavio taj zadatak da se uhvatim tog složenog posla , da proučim historiju srpske zajednice na prostoru srednje Dalmacije. Kao prvi zadatak u tom opsežnom poslu postavio sam za cilj da najprije istražim povijest srpskog življa na području Cetinske krajine što sam uradio u koautorstvu s dr.sc Filipom Škiljanom a knjiga „ Srbi u Cetinskoj krajini „ objavljena je 2017. godine.  Cetinska krajina  je jedan, faktički veliki, prostor dalmatinske Zagore od Trilje preko Sinja do Vrlike ( dakle faktički od imotskog do kninskog područja ) i  želio sam obraditi  sva  naselja toga područja gdje su Srbi živjeli u značajnom broju pa ponegdje naseljavali i čitava naselja , ali i naselja u kojima su živjeli u malom broju,  da se dakle obradi njihov dolazak u te krajeve , da se utvrdi koje su to porodice živjele, njihovo rodoslovlje , prezimena , njihova migraciona kretanja , način života kroz tri , četiri stoljeća na ovim prostorima te kakav je bio njihov odnos s  većinskom, hrvatskom zajednicom u svim državnim tvorevinama koje su kroz to povijesno vrijeme egzistirale na ovim prostorima. Drugi zadatak koji sam sam realizirao je bila tematika Srba u Imotskoj krajini . To je jedna specifična grupa unutar srpske zajednice na ovim prostorima za koju se točno zna kada je došla , odakle je došla i kroz knjigu se prati život te zajednice u Imotskoj krajini punih 300 godina. Knjiga „Srbi u imotskoj krajini“ objavljena je prije dvije godine , promovirana , naišla je na dobar prijem i u široj i u znanstvenoj javnosti , a za prvu knjigu „Srbi u Cetinskoj krajini“ sada je već u pripremi i drugo izdanje . I sada, trenutno radim na trećem zadatku odnosno cilju koje sam postavio, a to su Srbi u splitskom , kaštelanskom i trogirskom zaleđu ( radni naslov ). To je dio srpske zajednice koja je bila najbliža moru (npr. naselja Bročanac , Vučevica , Radošić, Lećevica , da spomenemo samo neka mjesta u najneposrednijem splitskom zaleđu odnosno zagori ). Ali knjiga će imati i poseban osvrt na splitske trgovce pripadnike srpske zajednice koji su u 18. i 19. stoljeću živjeli u Splitu. U toku je rad na ovoj trećoj knjizi , trećem djelu ove trilogije da uvjetno kažem i vjerujem , tako planiram, da bi knjiga do kraja ove godine mogla biti završena, a iduće godine i  objavljena . Dakle da rezimiram osnovni cilj moga istraživačkog rada je da dam doprinos zajednici kojoj pripadam i da se razjasne određene činjenice iz povijesti te zajednice na ovim prostorima koje su mnogim ljudima bile potpuno nepoznate . Kada sam pisao knjigu „Srbi u Imotskoj krajini“ suočio sam se s činjenicom da je to mnogim žiteljima tog područja potpuno nepoznato i da me pitaju tko su ti Srbi , gdje oni žive itd. A ta zajednica živi tu 300 godina . I knjiga je bila prilika da se konačno ta zajednica prikaže kroz svoju povijest i svoj suživot s većinskim narodom od dolaska do danas .  

POVIJEST MIRNOG I KVALITETNOG SUŽIVOTA

• I što bi mogli izdvojiti odnosno sažeti kao neke ključne poruke koje proizlaze iz vaših istraživanja ?

Osnovna je poruka da je najveći dio suživota ova dva naroda na ovim prostorima , većinskih Hrvata i manjinskih Srba bio je dobar , miran , kvalitetan. Radilo se uglavnom o pravoj koegzistenciji. Prvi problemi u Cetinskoj krajini javljaju se tek s II svjetskim ratom , a u Imotskoj neki su se manji problemi i konflikti javili u  drugoj polovini 18. stoljeća  , ali generalno gledajući čitav povijesni prostor do II svjetskog rata  bio je to prostor suživota , suradnje , međusobnih ženidbi , stvaranja i širenja zajedničkih porodica . S tim da treba napomenuti da je tada srpska zajednica odnosno pravoslavni kako su ih nazivali imala jedan mali, uvjetno rečeno, hendikep u odnosu na većinski rimokatolički živalj, a to je da njihova crkvena organizacija do sredine 19. stoljeća nije imala ravnopravnost . To se tek riješilo najprije s francuskom upravom pa tek u prvoj polovini 19 st. Austrougarska uprava daje vjersku ravnopravnost i srpskoj zajednici te se uspostavlja  eparhija Dalmatinska i njene organizacije . To je faktički bila i jedina značajna razlika u položaju ove dvije zajednice u tom periodu. Dakle većinska zajednica je cijelo vrijeme imala potporu svoje službene crkve dok je srpska na to čekala te njena crkva nije bila ravnopravno priznata u odnosu na rimokatoličku crkvu . A sve je ostalo bilo manje-više isto i zajedničko : iste suše , iste kuge , iste gladi  …

Dakle bilo je suživota , miješanja , prihvaćanja , tolerancije… Što bi danas rekli, kakve paralele možemo povući ?

Puno se toga promijenilo naravno,  naročito od rata, i teško je danas doći na ishodišta i stanje koje smo imali nekad . Srbi su od kategorije jednakopravnog ,ustavnopravnog naroda pretvoreni u manjinu, zatim ratnim zbivanjima i njihovim značajnim iseljenjem s ovih područja oni su jednostavno u mnogim sredinama gdje su živjeli dodatno postali jedna neznatna manjina i stali su na jednom vrlo niskom broju koji će i ovaj popis još više, a ponegdje i dramatično zaoštriti . Teško je kazati ali s time se suočavamo svakodnevno, a to je  da mnogi članovi srpske zajednice koji su ostali , koji su ostali u svojoj državi gdje su većinom i njihovo preci bili nekoliko stoljeća, u određenim  momentima moraju  se boriti za svoju ravnopravnost, ne prema zakonima , jer zakoni su jasni i nedvosmisleni u osiguraju te ravnopravnosti, ali u mnogim egzistencijalnim aspektima, zapošljavanja npr. Srpska zajednica želi svoju jednakopravnu zastupljenost , shodno svom sudjelovanju u stanovništvu, i u ekonomskoj sferi života u kulturnoj itd. . Tu ima problema . Međutim bitno je da imamo pozitivne zakonske propise koji su dobri i mi moramo raditi na njihovom poštivanju i provođenju . Potrebna je volja lokalne zajednice za njihovo provođenje, a srpska zajednica koja je ostala po ovim malim mjestima je desetkovana i često se nije sama u stanju izboriti za mnoge stvari. A treba jedan miran , ekonomski i socijalno osiguran život u svojoj starosti, s dobrim komunalnim uvjetima, bar onakvim kakve su imali i prije rata .No, nažalost, mi još uvijek vodimo razgovore o elektrifikaciji pojedinih područja . Iako je stambena obnova završena , ponegdje struje još nema i to je nezamislivo i neprihvatljivo, a treba još ulagati i u druge komunalne uvijete kao što su prometnice , vodoopskrba itd .

UVJETI OPSTANKA

• Kakva je recepcija vaših knjiga u široj te u znanstvenoj javnosti ?

Interes za knjige je vrlo zadovoljavajući pa s obzirom na materiju koju obrađuju mogli bi reći i izuzetno zadovoljavajući . Puno je interesa i među Srbima i među Hrvatima za knjige, a recepcija u znanstvenim krugovima je vrlo pohvalna . Naime, dobio sam puno i usmenih i pismenih pohvala i pozitivnih recenzija iz tih krugova. To i ne čudi jer knjiga je zaista rađena po strogoj znanstvenoj metodologiji i korištenjem jasnih, sigurnih  i nedvojbenih izvora. Dakle, upućuje se svakoga tko čita knjigu da i sam može napraviti korak dalje . No inače moj motiv nije bio samo da te knjige budu povijest ove zajednice i njeno približavanje većinskom narodu  već i da oni pripadnici ove zajednice koji nisu znali puno o svom porijeklu da im se problematika približi u mjeri u kojoj su za to zainteresirani . Radeći istraživanja po mnogim malim mjestima susretao sam se sa situacijama da ja žiteljima mogu više pričati o njihovoj porijeklu nego oni meni iako sam to u njihova mjesta došao istraživati . Sada mlada generacija može, ako želi, na osnovu svega što je ovdje napisano napraviti svoja obiteljska stabla , saznati porijeklo i mjesta odakle dolaze, gdje su im preci živjeli itd.

• Nagrada „ Nikola Tesla „ je nagrada za razvoj srpskih institucija. Pa kakvo je stanje srpskih institucija danas ? Gdje su najveći problemi , imali li primjera dobre prakse?

Ja sam predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Splitsko-dalmatinske županije i mi imao više općinskih i gradskih vijeća te određeni broj predstavnika . Vijeća imamo u Imotskom , Splitu te Vrlici i Dicmu, a predstavnike još u Sinju i Makarskoj. Preko stanovnika i članova naših institucija  u ovim mjestima mi nastojimo uspostaviti jedan dobar odnos s predstavnicima lokalnih vlasti . Nastojimo da se registriraju različite inicijative pripadnika naše zajednice i kanaliziraju kroz vijeća te onda to nastojimo iskomunicirati i prenijeti predstavnicima lokalne samouprave s kojima na kraju i rješavamo mnoge socijalne i komunalne probleme koji su u domeni našeg rada . Naša zajednica je vrlo specifična, živimo na prostoru skoro cijele županije  i nastojimo zahvatiti što više problema na što širem području. Zato nam je vrlo značajno da smo uspostavili vrlo dobar odnos s Uredom za nacionalne manjine Splitsko- dalmatinske županije . Često zajednički obilazimo područja , utvrđujemo probleme i nastojimo zajednički iznaći optimalna rješenja . Mislim da je ta naša suradnja zaista jedan izuzetan primjer dobre prakse kako vijeća i predstavnici nacionalnih manjina mogu surađivati s lokalnim strukturama , jedan dobar primjer kako ove institucije manjinske samouprave zaista mogu biti korisne i djelotvorne. Ne ide uvijek glatko , ima problema , nedostaje sredstava , ali postoji zajednički interes i spremnost i sa naše strane i sa strane regionalnih vlasti da se problemi rješavaju …

PRIMJERI DOBRE PRAKSE

• Trenutno je vrlo aktualna demografska situacija , odnosno rezultati popisa stanovništva.  Kakve su vaše prognoze , kakve demografske rezultate srpska zajednica može očekivati od ovog popisa i što to za srpsku zajednicu može značiti ?

Tamo gdje je koncentracija srpskog stanovništva bila izrazita , Lika , Kordun , Banija , po svemu sudeći pad ukupnog stanovništva pa onda naravno i demografski pad srpske zajednice na tim područjima po svemu sudeći je i veći od hrvatskog prosjeka.  Ali to je razumljivo jer je značajan dio srpske populacije zapravo stara populacija , populacija koja živi u ruralnim područjima i ona ima svoj normalni prirodni odliv. Ali uz to živi u relativno nepovoljnom socioekonomskom okruženju , bez odgovarajućeg razvoja i perspektiva i onda se negativni demografski trendovi samo još više zaoštravaju i posebno pogađaju mlađe tako da nemamo iluzija očekivati neke povoljnije rezultate . U mnogim našim područjima imamo izrazito staru populaciju i to su ostaci ostataka, da tako kažem, onog naroda koji je 95. napustio ovo područje . Ali mnoge prostore su napustili i Hrvati i to je jedan univerzalniji problem koji nije presudno etnički determiniran . No činjenica je da je srpska zajednica u djelu  ruralnih područja faktički pred izumiranjem . Puno je sela od 45. pa naovamo ugašeno i svjedoci smo da se taj trend nastavlja pa je bojazan nestanka života naše zajednice na pojedinim područjima potpuno opravdana što će sigurno potvrditi i detaljniji rezultati popisa.

Ipak , treba kazati da imamo naznake i mogućih drugačijih trendova . Naime ima mladih i mlađih porodica koji vide određene perspektive u OPGovim , poljoprivredno-poduzetničkim projektima, sredstvima poticaja itd. i oni dolaze i prijavljuju se za život u tim ruralnim i napuštenim krajevima .

• Ove godine obilježavamo i 20.tu godišnjicu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina . Koliko je on ispunio svoju svrhu i ada li bi ga i u kojim segmentima eventualno trebalo mijenjati ili nadopunjavati ?

 Što se Ustavnog zakona tiče jasno je da je to u osnovi jedan dobar zakon, ali uvijek ostaje pitanje kvalitete njegove provedbe odnosno razloga zašto se nedovoljno provodi . Uzmimo instituciju vijeća i predstavnika . Oni trebaju imati potporu lokalnih struktura i financije i prostor itd., a to u mnogim sredinama izostaje. Neki baš i ne žele ali neki se trude osigurati što treba i tu imamo i pozitivnih napredaka . Dalje, tu je problem zapošljavanja , vrlo izražen u sferi javne upravi, državnih institucija itd .

Tu smo daleko od ostvarivanja odgovarajućih kvota koje garantira zakon shodno učešću određene nacionalne zajednice u stanovništvu . Poseban problem su mladi koji odlaze, a koji i kada ne odlaze sve manje žele sudjelovati u svojoj etničkoj zajednici. Danas imate situacija da su oba roditelja pripadnici srpske zajednice , ali djeca više ne

žele biti njeni članovi . To je problem nasljeđa rata , otežavajućih društvenih okolnosti za pripadnike srpske zajednice itd . Ali to je realnost , nažalost . A koliko je taj odnos konačan ili privremen dosta će se moći iščitati i iz rezultata aktualnog popisa stanovništva .

 photo:  Nenad Jovanović – Novosti