MANJINSKI MEDIJI KAO SUBJEKT JAVNIH POLITIKA JAČAJU INTEGRACIJU

Intervju: Ivona Nemeth Novak, Viša savjetnica za razvoj civilnog društva i nacionalne manjine u Sisačko-moslavačkoj županiji i doktorandica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Manjinske medije ne treba definirati samo jezikom niti samo njihovim temama. Puno je značajnije  manjinski medij promatrati kroz njegovu funkciju prema manjinskoj zajednici i njegov odnos prema identitetu, interesima i javnom položaju te zajednice. Medij može biti na manjinskom jeziku, ali to samo po sebi nije dovoljno da objasni njegovu društvenu funkciju. Isto tako, manjinski medij ne mora govoriti isključivo o kulturnim temama. On može imati sve klasične medijske funkcije: informativnu, interpretativnu, kritičku ili zagovaračku. Njihove funkcije ovise o povijesnom, političkom, institucionalnom i društvenom kontekstu konkretne manjinske zajednice. Zato „manjinski“ ne znači „ograničen na manjinu“, nego prije svega znači da postoji određena povezanost medija s manjinskom zajednicom, njezinim identitetom, interesima i položajem. A pripadnici nacionalnih manjina nisu samo pripadnici manjine. Oni su istodobno građani društva u kojem žive. Zato je potpuno legitimno da manjinski mediji govore o obrazovanju, politici, diskriminaciji, institucijama, socijalnim pitanjima ili drugim problemima koji se tiču cijelog društva. Štoviše, upravo takvo otvaranje prema široj javnosti može biti oblik integracije, a ne suprotnost manjinskom karakter.

Na nedavnoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „ Nacionalne manjine, migracije , sigurnost „  prezentirali ste temu  „ Manjinski mediji i politička komunikacija : komparativna analiza tjednika Novosti i Jednota „ . U posljednje vrijeme upravo je na primjeru tjednika Novosti u velikoj  mjeri ispolitizirana  uloga medija nacionalnih manjina. Ciljevi istraživanja bili su pokazati na primjeru ova dva medija kako se u manjinskim medijima konstruiraju odnosno oblikuju nacionalni manjinski identiteti? Što su ključni nalazi vaših analiza?

Mislim da je najvažniji nalaz da se nacionalni manjinski identitet u ova dva medija konstruira na dva dosta različita načina. U Jednoti prevladava ono što se naziva kulturno-afirmativnim modelom. Identitet se najčešće povezuje s jezikom, kulturom, tradicijom, običajima i zajedničkim životom. Tonalitet je uglavnom pozitivan, a manjinska zajednica prikazuje se kao aktivna i funkcionalna zajednica koju treba očuvati i razvijati. Kod Novosti je obrazac drugačiji. Identitet se češće povezuje s političkim i društvenim položajem manjine, poviješću, kolektivnim sjećanjem, pravima, institucijama i problemima s kojima se manjina suočava. Zato je i tonalitet češće kritičan, a problematizacija manjinskog položaja znatno izraženija. Dakle, ne bih rekla da jedan medij „gradi identitet“, a drugi to ne čini. Oba ga grade, ali kroz različite sadržaje i različite interpretativne okvire. To je zapravo središnji nalaz našeg istraživanja.

RAZLIČITE KONSTRUKCIJE IDENTITETA

Koje su se razlike (ili sličnosti) pokazale u tim medijskim prezentacijama i oblikovanjima  nacionalnih identiteta kod ova dva medija?

Najveća razlika je u tome što se smatra temeljem manjinskog identiteta. Kod Jednote je to prije svega kultura, jezik, tradicija i zajednica. Kod Novosti je snažnije prisutna povijesna i politička dimenzija – dakle, iskustvo manjine, njezina prava, odnosi s institucijama i problemi društvenog položaja. Razlika je vrlo izražena i u tonalitetu: Jednota je dominantno pozitivna, dok su Novosti znatno kritičnije. Ali postoji i vrlo važna sličnost. Oba medija manjinu uglavnom prikazuju kao aktivnog aktera, a ne kao pasivnu skupinu. To je meni posebno zanimljiv nalaz jer pokazuje da razlika nije jednostavno u tome je li manjina „aktivna“ ili „pasivna“, nego u tome kakva se aktivnost pripisuje manjini i u kojem se kontekstu ona prikazuje.

Koliko i kako  manjinski mediji realno doprinose i oblikuju manjinske identitete? Kakav je njihov realni učinak unutar manjinskih zajednica?

Tu bih bila malo oprezna. Istraživanje koje sam provela ne mjeri izravno učinak medija na pripadnike manjinske zajednice, jer istraživanje publike u ovo nije bilo uključeno. Zato ne možemo reći: „Novosti proizvode takav identitet kod svojih čitatelja“ ili „Jednota proizvodi takav identitet“. Ono što možemo reći jest da manjinski mediji predstavljaju važan prostor u kojem se identitet artikulira, reproducira i pregovara. Oni odlučuju koje će se vrijednosti, iskustva, problemi i simboli zajednice ponovno pojavljivati u javnom prostoru. U tom smislu možemo govoriti o manjinskim medijima kao svojevrsnoj infrastrukturi identiteta. Jednota, primjerice, pridonosi održavanju jezika, kulture i zajedništva, dok Novosti u većoj mjeri omogućavaju artikulaciju prava, problema i odnosa manjine prema institucijama.

Dakle, možemo govoriti o potencijalu i funkciji tih medija u oblikovanju identiteta, ali za dokazivanje stvarnog učinka trebali bismo napraviti i istraživanje recepcije, primjerice intervjue ili anketu među pripadnicima manjinskih zajednica.

MANJINE KAO AKTIVNI AKTERI

Kakav mogući utjecaj takva komunikacija ima unutar manjinskih zajednica?

Mislim da može imati najmanje dvije različite funkcije. Prva je integrativno-kohezivna funkcija unutar same zajednice, dakle podsjećanje na zajednički jezik, kulturu, tradiciju, povijest i vrijednosti. To vrlo dobro vidimo kod Jednote. Druga je mobilizacijska i zagovaračka funkcija. Kada se govori o diskriminaciji, pravima, institucijama ili problemima manjinskog položaja, medij može pomoći zajednici da prepozna određeni problem kao zajednički problem i da ga artikulira prema institucijama i široj javnosti. To je puno izraženije u Novostima. Zato ne bih rekla da jedan pristup nužno više doprinosi zajednici od drugoga. Oni mogu imati različite funkcije: jedan više održava i afirmira zajednicu, a drugi je više potiče na javno djelovanje i artikulaciju interesa.

Kako se to održava u široj javnosti? Kako većinska javnost prihvaća te identitete?

To je zapravo pitanje na koje ovo istraživanje ne može izravno odgovoriti jer nisam analizirala recepciju sadržaja u široj javnosti. Ali može se govoriti o potencijalnoj ulozi tih medija u široj javnoj sferi. Posebno su zanimljive Novosti, jer se očito ne obraćaju isključivo pripadnicima srpske nacionalne manjine, nego ulaze u širi hrvatski javni prostor i otvaraju pitanja koja se tiču manjinskih prava, institucija, povijesti i društvenih odnosa. Tu manjinski medij prestaje biti samo „medij za manjinu“ i postaje akter u široj javnoj raspravi. To, naravno, može imati dvojaki učinak. Može povećati vidljivost manjinske zajednice i njezinih problema, ali može istodobno izazvati i otpor dijela većinske javnosti. Za odgovor na pitanje kako javnost stvarno reagira trebalo bi napraviti zasebno istraživanje recepcije. Ukratko istraživanje pokazuje što mediji nude javnosti kao sliku manjinskog identiteta, ali ne i kako tu sliku javnost prihvaća.

INFRASTRUKTURA IDENTITA

Nadopunjuju li se kulturni, politički i povijesni čimbenici ili se međusobno isključuju?

Ne bih rekla da se oni međusobno isključuju. Upravo suprotno – oni se prožimaju i međusobno daju značenje. Kultura, primjerice, nije samo pitanje folklora ili običaja. Ona može biti način očuvanja identiteta i politički važna jer se kroz jezik i kulturu održava kontinuitet zajednice. S druge strane, povijest u Novostima nije samo podsjećanje na prošle događaje. Ona postaje interpretativni resurs kojim se objašnjava suvremeni položaj manjine. Zato kulturno-afirmativni i političko-problemski model nisu međusobno isključivi. Isti medij može koristiti oba modela, ali se razlikuju u tome koji je dominantan i kako se pojedini elementi međusobno povezuju.

Jesu li Jednota i Novosti uopće dovoljno usporedivi? Naime, Jednota je medij koji izlazi na češkom jeziku i prije svega je usmjeren gotovo isključivo na češku nacionalnu manjinu . Novosti su međutim medij koji je svojim sadržajima okrenut najširoj hrvatskoj javnosti , i to vrlo kritički bez obzira kako to vrednovali ( ali naravno ima i posebne segmente koji prate srpsku nacionalnu manjinu u njihovim lokalnim okvirima i kulturnim aktivnostima ). Dakle, kako tjednik  koji figurira kao jedan od najznačajnijih  kritičkih medijskih sadržaja  hrvatskog javnog prostora utječe na nacionalni identitet svoje nacionalne manjine ?

To je svakako legitimno pitanje i upravo je razlika između ta dva medija bila razlog zbog kojeg sam ih odabrala za usporedbu. Željela sam vidjeti kako različiti institucionalni i društveni konteksti proizvode različite obrasce medijskog konstruiranja manjinskog identiteta. Jednota je izrazito usmjerena prema češkoj manjinskoj zajednici i njezina je funkcija snažno povezana s očuvanjem jezika, kulture i zajednice. Novosti imaju širi javni doseg i izrazito su prisutne u hrvatskom javnom prostoru, često kroz kritičko propitivanje političkih i društvenih pitanja.

Ali upravo zbog toga su analitički zanimljive. Nisam ih uspoređivala prema kriteriju „koji je bolji manjinski medij“, nego prema istim analitičkim kategorijama: temi, subjektu i objektu, agencyju, tonalitetu, identitetu, povijesti, problematizaciji i integraciji. Rezultat je pokazao da oba medija manjinu uglavnom predstavljaju kao aktivnog aktera, ali da se ta aktivnost konstruira na različite načine. Dakle, usporedivost ne proizlazi iz njihove identičnosti, nego iz činjenice da imaju zajednički predmet – medijsku reprezentaciju nacionalne manjine – koji analiziramo istim analitičkim instrumentom.

A što se tiče pitanja kako Novosti, kao izrazito kritički medij, utječu na identitet srpske manjine rekla bih da upravo tu vidimo jednu važnu stvar: srpski manjinski identitet u Novostima nije predstavljen samo kao kulturni identitet. On je povezan s pravima, političkom participacijom, povijesnim iskustvom i odnosom prema većinskom društvu. To je jedan drugačiji način održavanja i artikuliranja manjinskog identiteta.

INTEGRATIVNE I MOBILIZIRAJUĆE FUNKCIJE

Trebaju li manjinski mediji izlaziti iz svojih užih lokalnih ili kulturnih okvira? Gube li oni u tom momentu funkciju i obilježje manjinskih medija ili pak možda potiču procese integracije neke nacionalne manjine kao potpuno ravnopravnog dijela hrvatskog društva?

Ja bih rekla da trebaju izaći iz bilo kakvih ograničavajućih okvira i napraviti iskorak jer oni time ne prestaju biti manjinski mediji. Ako manjinski medij govori samo o folkloru, običajima i kulturnim manifestacijama, on svakako obavlja važnu funkciju očuvanja identiteta. Ali pripadnici nacionalnih manjina nisu samo pripadnici manjine. Oni su istodobno građani društva u kojem žive. Zato je potpuno legitimno da manjinski mediji govore o obrazovanju, politici, diskriminaciji, institucijama, socijalnim pitanjima ili drugim problemima koji se tiču cijelog društva. Štoviše, upravo takvo otvaranje prema široj javnosti može biti oblik integracije, a ne suprotnost manjinskom karakteru. Mislim da je ovdje važno razlikovati integraciju od asimilacije. Integracija ne znači odustajanje od vlastitog identiteta. Upravo suprotno. Manjinska zajednica može očuvati svoj identitet, a istodobno biti aktivan i ravnopravan sudionik šireg društva. U tom smislu Novosti su vrlo zanimljiv primjer jer manjinski identitet ne zatvaraju u kulturni prostor, nego ga povezuju s pitanjima građanstva, prava i institucija.

Što zapravo znači i što donosi politička komunikacija unutar manjinskih medija, prema vlastitoj nacionalnoj manjini i prema široj zajednici. Da li je ta komunikacija moguća bez  kritičkog stava prema širem okruženju?

Politička komunikacija manjinskog medija omogućuje da manjinska zajednica ne bude samo objekt javnih politika, nego da postane subjekt koji artikulira vlastite interese i zahtjeve. Kritički odnos prema institucijama nije nužno suprotan funkciji manjinskog medija. Ako postoje problemi u ostvarivanju manjinskih prava, teško je očekivati da će medij koji želi zastupati interese zajednice o njima šutjeti. Naravno, kritika sama po sebi ne mora biti cilj. Ona može biti sredstvo javnog zastupanja i ostvarivanja ravnopravnosti. U tom smislu Novosti pokazuju jednu širu funkciju manjinskog medija: on može biti prostor u kojem manjinska zajednica govori ne samo o sebi, nego i prema institucijama i većinskom društvu. Zato bih rekla da kritički odnos prema širem okruženju nije nužan za svaki manjinski medij, ali može biti vrlo važan dio njegove javne funkcije.

Da li širi društveni i kritički naboj manjinskih medija doprinosi i aktivnijoj poziciji manjinskih zajednica           

Potencijalno da, ali opet bih napravila razliku između onoga što možemo zaključiti iz provedene analize i onoga što bismo tek trebali empirijski dokazati. U dobivenim rezultatima Novosti češće prikazuju manjinske aktere kroz političko, institucionalno i društveno djelovanje; primjerice kroz ostvarivanje prava, kritiku institucija ili artikulaciju političkih interesa. To znači da medijski diskurs manjinu pozicionira kao aktera koji nešto zahtijeva, propituje i pokušava mijenjati, a ne samo kao zajednicu koja čuva vlastitu kulturu. Možemo pretpostaviti da takav diskurs može pridonositi aktivnijoj poziciji zajednice, ali ne možemo na temelju ovih 30 članaka, koliko je obuhvatila analiza, dokazati da je on doista proizveo takav učinak. Za to bi nam trebalo istraživanje članova zajednice kroz intervjue ili ankete.

SUBJEKT JAVNIH POLITIKA

Što su zapravo manjinski mediji? Da li su uvjetovani samo jezikom ili bavljenjem određenom manjinom  ili  time što ih izdaje neka manjinska udruga ili mogu imati i sve druge medijske funkcije (uključivo i kritički odnos prema društvu koje, nemojmo zaboraviti, nije uvijek baš naklonjeno nacionalnim manjinama )?

Ne bi ih definirala samo jezikom niti samo temom. Mislim da je puno korisnije manjinski medij promatrati kroz njegovu funkciju prema manjinskoj zajednici i njegov odnos prema identitetu, interesima i javnom položaju te zajednice. Medij može biti na manjinskom jeziku, ali to samo po sebi nije dovoljno da objasni njegovu društvenu funkciju. Isto tako, manjinski medij ne mora govoriti isključivo o kulturnim temama. On može imati sve klasične medijske funkcije: informativnu, interpretativnu, kritičku ili zagovaračku. Upravo je to jedan od zaključaka istraživanja: manjinski mediji nisu homogena kategorija. Njihove funkcije ovise o povijesnom, političkom, institucionalnom i društvenom kontekstu konkretne manjinske zajednice. Zato bih rekla da „manjinski“ ne znači „ograničen na manjinu“, nego prije svega znači da postoji određena povezanost medija s manjinskom zajednicom, njezinim identitetom, interesima i položajem.

Kada bi za kraj npr. samo hipotetski usporedili manjinske medije poput La Voce del Popolo (dnevnik talijanske nacionalne manjine) i Novosti bili se tu pokazalo više razlika ili sličnosti?

Sasvim sigurno bi smo pronašli i sličnosti i razlike. Sličnost bi mogla biti u tome što i La Voce del Popolo, kao medij talijanske nacionalne manjine, ima funkciju očuvanja identiteta, jezika i kulturne posebnosti zajednice. S druge strane, prva očita razlika je između dnevne dinamike izlaženja La Voce dol Popolo i tjednog izlaženja Novosti. Također, za očekivati je da bi se pojavile razlike povezane s povijesnim iskustvom talijanske manjine, njezinim položajem u Istri i institucionalnim kontekstom u kojem djeluje. Upravo bi takva usporedba bila metodološki zanimljiva. Mogli bismo imati tri različita modela: kulturno-afirmativni model, kakav smo u našem uzorku dominantno pronašli u Jednoti; političko-povijesni i problemski model Novosti; i zatim vidjeti gdje bi se La Voce del Popolo pozicionirala između ta dva obrasca ili izvan njih. Eto, možda je ovo dobra ideja za neko buduće istraživanje.

Autor: Stojan Obradović

20. tekst projekta  NACIONALNE MANJINE U RH  koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija