ZAŠTITA MANJINSKIH PRAVA NIJE ZAVRŠEN PROJEKT NEGO TRAJNI PROCES

Intervju: Jasna Vojnić, zastupnica u Hrvatskom saboru i predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji 

Značajne su razlike u ostvarivanju i zaštiti manjinskih prava u Hrvatskoj i Srbiji. U Hrvatskoj su prava nacionalnih manjina, iako ne bez izazova, u većoj mjeri integrirana u institucionalni sustav i političku praksu te postoji jasnija linija odgovornosti i veći stupanj javne osude kada se ta prava dovode u pitanje. I u Srbiji su manjinska prava institucionalizirana ali je prostor za osporavanje, relativizaciju i otvorene napade mnogo širi, a institucionalna zaštita nedosljednija. Ipak, obje države imaju još puno posla. Zaštita manjinskih prava nije završen projekt, nego trajni proces, a prava manjina ne smiju ovisiti o političkom momentu, već o trajnoj vrijednosnoj orijentaciji države. A tu je odgovornost vrhova vlasti  ključna, jer klima u društvu nikada ne nastaje sama od sebe – ona se oblikuje porukama, postupcima i, jednako važno, onim što se prešuti.

Pripadnica ste (hrvatske) nacionalne manjine u Srbiji, iz čijih redova dolazite u Sabor i sigurno ste dobro upućeni u problematiku nacionalnih manjina i u jednoj i u drugoj sredini. Nacionalne manjine u Hrvatskoj ponovno su u fokusu javnosti, nažalost, kako to često ističu medijski eksperti, u negativnom kontekstu kao žrtve, srećom ne fizičkog, ali verbalnog nasilja i osporavanja njihovih prava. Što pokazuju nemili događaji u Splitu (ali onda i u Zagrebu, Rijeci…)? Radi li se samo o incidentima i skandalima, kao što se to medijski tretira, ili pak svjedočimo jednoj eskalaciji koja je proizašla i iz narušene atmosfere društvene tolerancije, neprimjerene retorike i dvojbenih povijesnih relativizacija, koja se već mjesecima događa u hrvatskom javnom prostoru, a bez nedvojbenih i jasnih osuda? Kako ocjenjujete aktualno stanje tolerancije u hrvatskom društvu, važno za sve, a posebno za manjine?

Posljednjih mjeseci u javnom prostoru, nažalost, stvarala se atmosfera pojačanih tenzija, neprimjerene retorike i povijesnih relativizacija koje nikome ne koriste. Kada izostane jasna društvena distanca prema takvim pojavama, prve žrtve postaju manjine, a dugoročno se narušava osjećaj sigurnosti i povjerenja kod šireg dijela društva. U tom kontekstu važno je istaknuti da je Hrvatska, iz naše perspektive, u ovim situacijama pokazala standard odgovorne i demokratski zrele države kroz brze, nedvosmislene i usklađene reakcije državnog vrha.

Kao pripadnica hrvatske manjine u Srbiji jasno vidim razlike između dviju sredina. U Srbiji, nažalost, reakcije državnih institucija često izostaju, a dodatno zabrinjava što se u pojedinim provladinim medijima žrtva ponekad dodatno stigmatizira ili čak proglašava odgovornom. Takva praksa produbljuje strah i udaljava od konstruktivnog dijaloga.

Što se tiče stanja tolerancije u Hrvatskoj, smatram da – unatoč pojedinačnim negativnim pojavama – institucionalni okvir, politička volja i vrijednosna orijentacija društva idu u smjeru očuvanja visokog standarda zaštite manjina. Ne možemo biti potpuno zadovoljni dok incidenti postoje, niti očekivati da će se u potpunosti iskorijeniti, ali ono što možemo jest inzistirati da institucije u svakom slučaju reagiraju brzo, dosljedno i pravedno. Ustrajat ćemo i dalje na nultoj toleranciji prema svakom obliku nasilja i govoru mržnje, uz trajno nastojanje da prevladaju pozitivne i smirujuće poruke koje jačaju društvenu stabilnost, sigurnost i povjerenje na dobrobit svih građana.

BRZE REAKCIJE INSTITUCIJA  

Kakva je situacija u Srbiji kada je u pitanju hrvatska nacionalna manjina? O tome se, unatoč svemu, ovdje puno manje zna. Kako je s njihovim aktualnim pravima? Nedavno se govorilo o osporavanju prava hrvatske nacionalne manjine u Subotici da se djeca upisuju u vrtić u hrvatski (jezični) program, iako je taj vrtić upravljan i financiran sredstvima hrvatske Vlade? Jesu li te pojave iznimka ili učestale, da ne kažemo pravilo?

Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji slojevit je i često nevidljiv širem hrvatskom, ali i europskom javnom prostoru. Iako normativni okvir jamči prava nacionalnim manjinama, stvarna primjena tih prava u praksi često ovisi o političkoj volji, lokalnim odnosima moći i općoj društvenoj klimi. Primjer Subotice, gdje se u javnom prostoru dovodilo u pitanje pravo djece na upis u hrvatski jezični program u vrtiću koji je izgrađen i financiran sredstvima Vlade Republike Hrvatske, nije iznimka u dubljem smislu. Takve situacije možda ne izbijaju svakodnevno u medije, ali predstavljaju kontinuirani obrazac opreza, administrativnih prepreka i suptilnog osporavanja stečenih prava.

Formalno, prava postoje, ali njihovo ostvarivanje u svakodnevnom životu često je iscrpljujuća borba s birokracijom, nerazumijevanjem i povremenim pritiscima. To ne znači da živimo u permanentnoj krizi, ali znači da živimo u stanju stalne potrebe za budnošću i argumentiranjem onoga što bi trebalo biti samorazumljivo i neupitno. Hrvati u Srbiji nisu problem, nisu prijetnja i nisu povlastica – oni su dio društva i most između dviju država, i upravo taj most najčešće smeta onima kojima odgovaraju zidovi. Takve pojave nisu pravilo u klasičnom smislu, ali nisu više ni iznimka; one su znak da prava na papiru ne znače mnogo bez političke kulture koja ta prava poštuje.

Govorili ste i o „normalizaciji govora mržnje“ kada je u pitanju hrvatska nacionalna manjina u Srbiji? Možete li to malo šire elaborirati? Što znači „normalizacija govora mržnje“ ?

Kada govorim o „normalizaciji govora mržnje“, ne mislim na pojedinačne incidente, već na proces klizanja granice prihvatljivog, trenutak kada uvredljive poruke, prijetnje, omalovažavanja i stereotipi prestanu biti skandal, a počnu se doživljavati kao „mišljenje“, „stav“ ili „sloboda govora“. Normalizacija znači da se društvo polako navikava na govor koji razgrađuje povjerenje, potiče strah i opravdava nejednak tretman. U tom procesu više nije važno što je netočno, nego koliko se često ponovi i koliko dugo ostane bez reakcije institucija. Posebno zabrinjava što se govor mržnje prema Hrvatima u Srbiji nerijetko pojavljuje u javnom prostoru – u medijima, na društvenim mrežama, u političkim porukama – bez jasne osude. Kada izostane reakcija, šalje se poruka da je takav govor dopušten, a ono što je dopušteno s vremenom postaje normalno. To ne znači da svatko tko izgovori nacionalističku ili uvredljivu rečenicu postaje nasilnik, ali znači da se stvara klima u kojoj se ljudi povlače, šute i odustaju od javnog djelovanja te počinju živjeti tiše nego što bi smjeli. Normalizacija govora mržnje ne počinje vikom. Počinje tišinom institucija i završava gubitkom osjećaja sigurnosti kod onih koji su meta.

NORMALIZACIJA GOVORA MRŽNJE 

U svakom slučaju, kada usporedimo hrvatsku i srpsku aktualnu situaciju prema nacionalnim manjinama, koje su po vama eventualno dodirne točke, a koje razlike?

Dodirne točke postoje: u obje države manjine su ustavno priznate, postoje institucionalni oblici i normativni okviri koji u teoriji omogućuju očuvanje jezika, kulture i identiteta, a postoji i svijest da su manjine dio društva. Također smo svjesni da i Srbi u Hrvatskoj često proživljavaju nelagodu i incidente, što pokazuje da izazovi nisu jednostrani.

Razlika je u razini političke kulture i dosljednosti primjene prava. U Hrvatskoj su prava nacionalnih manjina, iako ne bez izazova, u većoj mjeri integrirana u institucionalni sustav i političku praksu; postoji jasnija linija odgovornosti i veći stupanj javne osude kada se ta prava dovode u pitanje. U Srbiji, prava postoje na papiru, ali se često doživljavaju kao nešto uvjetno, nešto što se tolerira dok ne postane politički ili društveno „neugodno“. Prostor za osporavanje, relativizaciju i otvorene napade mnogo je širi, a institucionalna zaštita nedosljednija.

Ipak, obje države imaju još posla – zaštita manjinskih prava nije završen projekt, nego trajni proces, a standard bi trebao biti jasan: prava manjina ne smiju ovisiti o političkom momentu, već o trajnoj vrijednosnoj orijentaciji države.

Koliko su za probleme odgovorni vrhovi vlasti u jednoj i drugoj državi? Koliko one svojim potezima ili pasivnošću i nečinjenjem doprinose zaoštravanju tenzija i ugrožavanju manjinskih prava?

Odgovornost vrhova vlasti je ključna, jer klima u društvu nikada ne nastaje sama od sebe – ona se oblikuje porukama, postupcima i, jednako važno, onim što se prešuti. Dovoljno je otvoriti naslove u medijima i vidjeti kako se međusobne optužbe često koriste za skretanje pažnje s pravih problema. U situacijama napetosti politički vrhovi mogu gasiti požar ili ga tiho hraniti, a ponekad to čine ne direktnim potezima nego šutnjom, relativizacijom i izostankom jasne poruke da su manjinska prava nedodirljiva. U Srbiji se često stječe dojam da se pitanje hrvatske zajednice promatra kroz prizmu bilateralnih odnosa, a ne kroz prizmu ljudskih prava, i kada se prava jedne manjine počnu vagati prema političkim potrebama, ona prestaju biti prava i postaju alat. U Hrvatskoj se češće vidi institucionalna reakcija i javna osuda kada se manjinska prava dovode u pitanje, iako ni tu sustav nije imun na politizaciju. Najopasnija situacija je pasivnost, jer nečinjenje šalje snažniju poruku od loših poteza – ono poručuje da su određene teme dopuštene za napad i da neće izazvati posljedice.

ODGOVORNOST VRHOVA VLASTI

Kakva je uloga Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji? Kako djelujete? Koji su najveći problemi i opstrukcije u vašem radu?

Najveći strukturni problem naše krovne institucije jest to što je ona utemeljena zakonom, ali bez stvarno osiguranih uvjeta za rad. Postojimo kao institucija, ali bez stvarne institucionalne snage, isključeni iz ključnih procesa donošenja odluka koje se izravno tiču naše zajednice. Imamo odgovornost, ali nemamo stvarne poluge utjecaja. Posebno je porazna činjenica da za sva četiri zakonom propisana područja djelovanja – obrazovanje, kulturu, informiranje i službenu uporabu jezika – sa sve tri razine vlasti: republičke, pokrajinske i lokalne, godišnje dobivamo približno 150.000 eura. To nisu sredstva na razini institucije – to su sredstva na razini udruge. S tim iznosom ne gradite sustav, ne jačate zajednicu i ne planirate dugoročno; s tim iznosom se preživljava. Kada instituciju stavite u režim preživljavanja, ona više nema snagu biti istinski korektiv društva, i to je suština problema.

Koliko je poznato Hrvatsko nacionalno vijeće kao krovna institucija Hrvata u Srbiji ima dobre odnose s nekim ključnim manjinskim institucijama u Hrvatskoj, pa tako i sa Srpskim narodnim vijećem ? Surađujete li i kako, i na kojim pitanjima? Možete li pružiti pomoć i potporu jedni drugima kada je u pitanju zaštita nacionalnih manjina u obje države?

Surađujemo i tu suradnju smatram važnom i potrebnom. Postoje radni odnosi i konkretne aktivnosti koje nas povezuju s ključnim manjinskim institucijama u Hrvatskoj, uključujući i Srpsko narodno vijeće. Imali smo nekoliko zajedničkih inicijativa – od konferencija do simboličnih događaja poput zajedničkih sportskih susreta, koji su imali snažnu poruku normalizacije odnosa i međusobnog poštovanja. Takvi susreti nisu samo protokolarni, nego stvaraju prostor za razgovor bez velikih riječi, ali s puno stvarnog značenja.

Možemo pružati potporu jedni drugima kroz razmjenu iskustava, dobrih praksi, javnu solidarnost i ohrabrivanje da se manjinska prava žive, a ne samo deklariraju. Ipak, svaka država ima svoju odgovornost prema vlastitim nacionalnim manjinama. Temeljna zaštita prava mora dolaziti iznutra, a ne izvana.

POTENCIJALI PREKOGRANIČNE SURADNJE

Imate li neke zajedničke projekte i inicijative? Postoje li možda neki zajednički projekti (bilo u realizaciji ili u planu) srpske i hrvatske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Srbiji na nekim lokalnim projektima, programima, povezivanjima suradnji, koji bi mogli doprinijeti boljoj manjinskoj atmosferi u obje zemlje?

Bilo je nekoliko ideja, prijedloga i konkretnih koraka u smjeru zajedničkih projekata, ali za sada ti susreti i aktivnosti ostali su sporadični – više kao iskre nego kao sustavni proces. Razlog tome nije nedostatak volje na razini manjina, nego činjenica da takvi projekti često ovise o političkoj klimi, administrativnim procedurama i širem kontekstu odnosa dviju država. Lokalni projekti i prekogranične suradnje imaju ogroman potencijal jer upravo tu se gradi povjerenje, daleko od velikih riječi i dnevne politike, ali bez sustavne potpore države, stabilnih fondova i jasne političke poruke da su takve suradnje poželjne, oni ostaju povremeni. Ipak, i sporadični susreti imaju vrijednost jer pokazuju da prostor dijaloga postoji, a gdje postoji prostor, postoji i mogućnost.

Jasno je da bolji položaj manjina u dvije države (ne samo zakonski okvir) može bitno ovisiti i o odnosima dviju država, njihovom poboljšanju i normalizaciji. Ima li kakvih pozitivnih naznaka u tom smjeru? Koliko manjinske krovne udruge poput HNV-a i SNV-a u tome mogu pomoći?

Nažalost, odnosi između Hrvatske i Srbije trenutno su na najnižim mogućim razinama i rijetko služe za konstruktivnu suradnju, često se koriste za međusobno skretanje pozornosti sa vlastitih propusta. Krovne institucije poput Hrvatskog nacionalnog vijeća i Srpskog narodnog vijeća mogu pružati potporu, inicirati dijalog i razmjenu iskustava, ali naše mogućnosti uvijek su ograničene granicama odgovornosti država. Mi možemo biti most, stvarati prostor za suradnju i poticati dijalog, ali ne možemo preuzeti odgovornost koju svaka država ima prema vlastitim nacionalnim manjinama.

U Hrvatskoj su u proljeće održani lokalni izbori, a sada u listopadu i dodatni (dopunski) izbori za predstavnike nacionalnih manjina u lokalnoj i regionalnoj samoupravi. Političari i eksperti često tvrde da je upravo lokalni (regionalni) nivo najvažniji za kvalitetno ostvarivanje manjinskih prava. Kada bi se napravila neka usporedna analiza ostvarivanja manjinskih prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj, koje bi ključne zaključke i pokazatelje stanja mogli izvući?

Lokalni i regionalni nivo zaista je ključan za kvalitetno ostvarivanje manjinskih prava, što pokazuju i iskustva u Hrvatskoj, gdje se kroz lokalne izbore za predstavnike nacionalnih manjina vidi konkretna moć manjina u odlučivanju o vlastitoj sudbini. Nedavno smo napravili analizu “Što bi bilo, kad bi bilo?”, u kojoj smo pretpostavili da ista izborna pravila kao u Hrvatskoj vrijede i u Republici Srbiji. Kakva bi tada bila situacija hrvatske zajednice u Srbiji? Hrvati bi tada imali pravo na zastupnika u skupštini Srbije, dva dožupana, četiri dogradonačelnika, dvadeset dva zamjenika načelnika općina te više od dvjesto mjesta u općinskim i gradskim vijećima. Dakle, da su pravila igre ista, Hrvati u Srbiji imali bi osigurana mjesta u vlasti – i to neovisno o političkoj klimi ili kompromisima, nego kao zakonsko pravo. A koliko Hrvata danas zapravo ima garantirano pravo na te funkcije? Odgovor je – nula.

To jasno pokazuje da se ne radi o nesposobnosti ili nedovoljnoj organiziranosti Hrvata u Srbiji, nego o nedostatku političke volje i pravnog okvira koji bi ta prava stvarno osigurao. Manjine se ne smiju samo deklarativno uvažavati, nego im treba omogućiti da stvarno sudjeluju u donošenju odluka koje oblikuju njihov svakodnevni život. Samo na taj način prava manjina postaju stvarna, a ne simbolična.

JAČATI KULTURU DIJALOGA

Kakva je vaša suradnja s zastupnicima nacionalnih manjina u Saboru? Može li ta suradnja doprinijeti nekim projektima i inicijativama koje bi išle u korist nacionalnih manjina u obje države?

Suradnja s kolegama zastupnicima predstavnicima nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru odlična je i temelji se na međusobnom razumijevanju važnosti manjinskih prava, međutim do sada nismo imali konkretnih zajedničkih inicijativa ili projekata.

Šta bi po vama bili neki ključni društveni, kulturni i politički potezi i prioriteti koji bi jačali razumijevanje za manjinska pitanja, kulturu društvene tolerancije i opće bili u funkciji boljeg položaja nacionalnih manjina s obje strane granice?

Ključni potezi za jačanje razumijevanja manjinskih pitanja i kulture tolerancije trebaju uključivati sustavnu potporu obrazovanju i očuvanju jezika i identiteta, medijskoj vidljivosti i pozitivnom predstavljanju manjina, kulture i umjetničkog izražavanja te političkoj dosljednosti koja trajno garantira prava manjina i njihovu zastupljenost u vlasti. Uz to, prekogranična suradnja i dijalog stvaraju povjerenje i omogućuju zajedničko rješavanje problema. Samo kroz takav kombinirani pristup prava manjina postaju stvarna, a društvo stabilno i uključivo.

Mogu li nam ti pomoći neka europska iskustva zemalja koje su prolazile kroz konflikte, pa te određene oblike pritiska i represije nad nacionalnim manjinama a danas možda mogu poslužiti kao uzor dobre prakse?

Da – postoje primjeri zemalja koje su prošle kroz teške faze i uspostavile mehanizme pomirenja i zaštite manjina: kroz zakonodavstvo koje štiti jezike i identitete, kroz lokalne programe inkluzije i učvršćivanje nezavisnih institucija za prava manjina. Ključno je prenijeti ne samo zakonodavstvo, nego i praksu: osposobljavanje službenika, dugoročno financiranje programa i uključivanje civilnog društva. U mnogim europskim zemljama djelotvorna je kombinacija pravne zaštite i stalnog rada na obrazovanju i kulturi dijaloga.

Autor: Stojan Obradović

Serijal tekstova : Izazovi i dileme unapređivanja  manjinske politike u hrvatskom društvu  –  Nacionalne manjine u lokalnoj i regionalnoj samoupravi (27/2025)