HRVATSKOJ TREBA NOVI KONCEPT MANJINSKE POLITIKE KOJI ĆE SE VIŠE TEMELJITI NA PROŽIMANJU VEĆINE I MANJINE
Intervju : Dr.sc. Antonija Petričušić, profesorica sociologija na Pravnom fakultetu u Zagrebu i članica Savjetodavnog odbora Vijeća Europe za praćenje ostvarivanja Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina
Peti evaluacijski ciklus ostvarivanja Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina za Hrvatsku je pri kraju i uskoro se očekuje Rezolucija iza koje stoji Odbor ministara Vijeća Europe. Savjetodavni odbor , stručno tijelo Okvirne konvencije, nedavno je objavilo nove preporuke za Hrvatsku koje će u potpunosti biti i podloga za Rezoluciju. Nažalost, u osnovi , Savjetodavni odbor ponavlja iste primjedbe hrvatskoj manjinskoj politici kao u prethodnom monitoringu a među preporuke za hitno djelovanje ističe moguće probleme oko predstojećeg popisa stanovništva, traži sveobuhvatnu strategiju za razvoj međuetničkog dijaloga i uključivog društva, borbu protiv ekstremnog nacionalizma , povijesnog revizionizma i uopće protumanjinske retorike te rad na inkluzivnom obrazovanju koje će između ostalog promovirati značaj i vrijednosti manjina u društvu. Nasuprot tome, Vladi u ocjenama stanja manjinskih prava kronično nedostaje samokritičnosti i objektivnosti što rezultira i nedostatkom političke volje da se ti problemi rješavaju. S toga su i ove nove ocijene povod da se suočimo s činjenicom da provoditelji naše manjinske politike ( i u većinskim i u manjinskim strukturama ) nisu spremni za konstruktivne rasprave ne samo o poboljšanju već i nužnim promjenama koji nam mogu pomoći da imamo kvalitetniju manjinsku politiku, a time i kvalitetniju demokraciju.
Početkom lipnja Savjetodavni odbor Vijeća Europe za provedbu Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina( najznačajnijeg europskog dokumenta o pravima nacionalnih manjina ) objavio je svoje Peto mišljenje o Hrvatskoj. To je i ključna podloga za ocijene i preporuke Odbora ministara Vijeća Europe, čime će biti i završen ovaj peti evaluacijski ciklus o ostvarivanju manjinskih prava u Hrvatskoj za razdoblje 2019.-2023. Koji su osnovni naglasci u ovom Mišljenju? Što se Hrvatskoj, kada su u pitanju manjinska prava stavlja u pozitivu , a što se kritizira i zamjera ?
Nakon što je Vlada izvršila svoju međunarodnopravnu obvezu i u travnju 2019. Godine predala Vijeću Europe izvještaj o provedbi Okvirne konvencije, u ožujku 2020. se dogodio posjet delegacije Savjetodavnog odbora koja je na temelju informacija iz izvješća i prikupljenih informacija od vladinih i nevladinih izvora tijekom posjeta Zagrebu, Vukovaru, Osijeku, Kuršancu, Čakovcu i Rijeci, priredila nacrt Mišljenja, koje je potom bilo raspravljeno na plenarnoj sjednici Savjetodavnog odbora, pa dostavljeno hrvatskim vlastima na usuglašavanje, potom izglasano, i eto, nedavno objavljeno. Čini mi se da Mišljenje objektivno oslikava i društveni kontekst i izazove u kojima se ostvaruju prava pripadnika manjina u Hrvatskoj. Ono je pohvalilo ono što se kontinuirano ističe u javnim raspravama, kako je pravni i institucionalni okvir manjinske politike uglavnom zadovoljavajući, ali ga nagriza i destabilizira društvena klima: primjerice izostanak međukulturalnog dijaloga, neadekvatan prikaz manjina u medijima, slučajevi govora mržnje usmjereni prema pojedinim manjinama u medijima i u političkom diskursu, nedosljedna provedba zakonodavstva o službenoj uporabi jezika i pisama manjina. Osim toga, Savjetodavni odbor jasno poručuje kako smatra da obveze iz Okvirne konvencije zahtijevaju stalne napore vlasti.
NEIZVRŠAVANJE PREPORUKA
Kakva je situacija u odnosu na prethodni evaluacijski ciklus koji je završio Rezolucijom Odbora ministara 2017. godine koja sadrži niz preporuka? Jesmo li napredovali , stagnirali ili nazadovali ? Kakve nam uopće obaveze nameću te preporuke?
Rezolucija Odbora ministara o provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina koja je usvojena u svibnju 2017. Godine tražila je od hrvatskih vlasti provedbu svih preporuka Savjetodavnog odbora iz četvrtog ciklusa nadgledanja. Među preporuke za hitno djelovanje bila je ona koja je sugerirala da skrb za ostvarivanje manjinskih prava treba učiniti prioritetom i sastavnim dijelom programa Vlade RH u području ljudskih prava te da treba razviti učinkovite mehanizme koji će pripadnicima nacionalnih manjina osigurati ostvarenje njihovih prava. Iako je u međuvremenu usvojen Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije za razdoblje od 2017. do 2022. godine, Nacionalni plana zaštite i promicanja ljudskih prava nije donesen od 2016. godine, a Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za razdoblje prestao se usvajati od 2013. godine.
Osim toga, tom je Rezolucijom naloženo hrvatskim vlastima da trebaju sustavno i promptno osuđivati sve pojave nacionalističke i protumanjinske retorike u javnom i političkom govoru te osigurati učinkovitu istragu i kažnjavanje svih slučajeva zločina iz mržnje i govora mržnje. No, nažalost svjedoci smo da je to daleko od stvarnosti odnosno da je puno protumanjinske retorike, ekstremnog nacionalizma i povijesnog revizionizma usmjereno protiv pripadnika srpske nacionalne manjine , pa romske , a u nekim slučajevima i židovske nacionalne manjine.
Konačno, jedna od preporuka rezolucije za hitno djelovanje bila je i nužnost ubrzane revitalizacija područja naseljenih pripadnicima nacionalnih manjina stradalih u Domovinskom ratu odnosno danas područja posebne državne skrbi te osiguravanje ciljanih investicija u infrastrukturu i stvaranje prilika za zapošljavanje u čemu su ta područja bila značajno i bitno uskraćena . No, i ta je preporuka, očito bila preambiciozna i nedostižna.
Istina je da su te preporuke bile vrlo obuhvatne i zahtjevne ali isto tako treba biti realan, objektivan i priznati da u vezi tih preporuka nadležne institucije nisu poduzele nužne mjere i učinile dovoljno .
Vlada Republike Hrvatske svoj je izvještaj o ostvarivanju Okvirne konvencije VE dostavilo početkom travnja 2019. Koliko je to izvješće bilo samokritično prema ostvarivanju manjinskih prava? Da li je evaluacija stručnjaka VE koji su boravili u Hrvatskoj ukazala na probleme koja nisu našla mjesta u vladinom izvješću ili ga nisu našla na adekvatan način?
Dok Vlada izvještava kakao je proteklom razdoblju došlo do unaprjeđenja prava nacionalnih manjina u većini područja te kako se sustav zaštite prava nacionalnih manjina dograđuje u zakonodavno-pravnom području nastojeći maksimalno uvažavati mišljenja nacionalnih manjina, Savjetodavni odbor nije toliko entuzijastičan u pogledu ostvarivanja manjinske politike u Hrvatskoj.
Nalazi iz Petog mišljenja temelje se ne samo na informacijama sadržanim u petom državnom izvješću, već i na mnogim informacijama koje je Savjetodavni odbor pribavio od vladinih i nevladinih izvora tijekom posjeta Hrvatskoj u ožujku 2020. Dakle, nema sumnje da Vladi nedostaje samokritičnosti i objektivnosti, no nije hrvatska Vlada jedina koja nastupa na taj način kada je u pitanju ostvarivanje Okvirne konvencije. Tome su nažalost sklone i druge zemlje. Problem je što Vlada vrlo široko izvještava o tome koliko je novaca utrošeno na kulturnu autonomiju nacionalnih manjina, koliko se djece školuje u manjinskim programima i školama, koliko se izdvaja za medije nacionalnih manjina itd., ali obilje tih kvantitativnih podataka zapravo pokušava prezentirati jednu uljepšanu verziju stanja manjinskih prava, a na Savjetodavnom je odboru da procijeni njihovo stvarnu učinkovitost i vjerodostojnost. Zato članovi Savjetodavnog odbora stručnjaka i posjećuju svaku zemlju, obavljaju niz analitičkih razgovora i sa predstavnicima vlasti, ali i nevladinim sektorom, manjinskim udrugama i svim drugim relevantnim institucijama i na osnovu tih terenskih uvida i istraživanja stvaraju sliku o tome kako se zaista provodi Okvirna konvencija za zaštitu prava nacionalnih manjina.
VLADIN FORMALISTIČKI PRISTUP
Koliko je su za izradu ovoga mišljenja bila važna tzv. alternativna izvješća (shadow report) , koliko je uopće u ovom ciklusu nadgledanja bilo izvješća samih manjinskih udruga i institucija. Jesu li one dovoljno aktivne i angažirane u ovim procesima?
Izvješća iz sjene odnosno tzv. alternativna izvješća koje dostavljaju manjinske organizacije su vrlo vrijedan i vrlo cijenjen izvor informiranja Savjetodavnom odboru. U ovom posljednjem ciklusu nadgledanja dostavljeno je jedno cjelovito izvješće jedne manjinske organizacije ( SNV ) te nekoliko podnesaka različitih manjinskih ali drugih nevladinih civilnih udruga koji su onda uzeti u razmatranje prilikom izrade izvješća Savjetodavnog odbora . No, moje je mišljenje da manjinske organizacije u Hrvatskoj još nisu dovoljno svjesne mogućnosti koje im u ovom kontekstu stoje na raspolaganju, odnosno da na raspolaganju imaju izuzetno dobar kanal i alat, preko kojeg mogu informirati o svojim problemima i onda utjecati na stavove Savjetodavnog odbora. Možda neki misle da je to prekomplicirano i da zahtjeva neka posebna ekspertna znanja, pravna i ostala , ali to jednostavno nije tako . Vi Vijeću Europe u bilo kom momentu možete na hrvatskom jeziku ili nekom jeziku nacionalnih manjina podnijeti svoje primjedbe, stavove, ocijene, upozorenja i to će sigurno u tajništvu Konvencije biti obrađeno i ažurirano i korišteno u daljnjem radu, a podnositelj će vjerojatno biti i kontaktiran za daljnje informacije. U svakom slučaju te se informacije izuzetno cijene u Strasbourgu i prema njima se odnosi s velikom pažnjom i uvažavanjem.
VAŽNOST POPISA STANOVNIŠTVA
Koje se preporuke za poboljšanje manjinskih prava u Hrvatskoj u ovom momentu predlažu od strane Savjetodavnog odbora ? Koje su najurgentnije?
Postoje preporuke za trenutno djelovanje te one za dugoročnije djelovanje. Četiri su preporuke za trenutno djelovanje. Prva se tiče provedbe skorog popisa stanovništva za kojega se traži da bude u skladu s međunarodnim standardima, kako bi se povećalo povjerenje svih građana u proces prikupljanja podataka i rezultate popisa stanovništva. U tom kontekstu posebno se ističe zahtjev da se u popisnom upitniku navedu sve nacionalne manjine. Međutim ta kategorija je za sada otvorena ( i nažalost vjerojatno će tako i ostati ), a to nekim pripadnicima nacionalnih manjina iz različitih razloga stvara teškoće i zapreke da slobodno deklariraju svoju nacionalnu ili etničku pripadnost. Druga preporuka za hitno djelovanje sugerira vlastima da pripreme sveobuhvatnu strategiju za promicanje međuetničkog dijaloga i uključivog društva, da osiguraju njezino praćenje i ocjenu njezinog utjecaja. Nažalost, to je preporuka naslijeđena i iz prethodnog ciklusa. Treća preporuka poziva hrvatske vlasti na odlučno rješavanje i javnu osudu svih slučajeva javnog poticanja na nasilje i mržnju, zločine iz mržnje, kao i radikalni nacionalizam, povijesni revizionizam i uopće protumanjinsku retoriku u javnom i političkom diskursu, te glorifikaciju osoba osuđenih za ratne zločine. Traže se da se hrvatske vlasti pobrinu da zločini iz mržnje koji pogađaju pripadnike nacionalnih manjina budu spriječeni, djelotvorno istraženi i odgovarajuće sankcionirani. Također, preporuke potiču vlasti na povećane napore u nastojanju da svi navodni slučajevi online govora mržnje koji se odnose na pripadnike nacionalnih manjina, uključujući one u tiskanim i audiovizualnim medijima, budu djelotvorno praćeni i, kad je to potrebno, sankcionirani. I, četvrta, posljednja, tiče se organizacije uključivog i kvalitetnog obrazovanja kroz koje će se promovirati društvena važnost i vrijednost nacionalnih manjina te njihova prava i što je posebno važno za romsku nacionalnu manjinu dokidati segregacije u školama, osiguravati pohađanje nastave za svu djecu tijekom obvezatnog školovanja i smanjivanje ranog prestanka školovanja. Eto to su ključne preporuke Savjetodavnog odbora u ovom petom ciklusu.
Što bi u ovom momentu izdvojili kao najznačajnije pitanja ostvarivanja manjinskih prava?
Nije lako izdvajati najznačajnije probleme, ali bih iskoristila priliku da podsjetim na neke koje se godinama ponavljaju, prelijevaju iz ciklusa u ciklus , a mogle bi se puno brže i bolje rješavati. U prvom redu, to je pitanje neadekvatne zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima javnih vlasti, u državnoj upravi, u sudstvu, policiji . iako za to postoje zakonske mogućnosti i čak, štoviše, zakonske obveze. Dalje, stalno je prisutan problem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina koji nisu kvalitetno profunkcionirali iako su već prošli pet izbora odnosno mandata te ne uspijevaju kvalitetno artikulirati i zastupati manjinske interese i potrebe u svojim lokalnim sredinama niti motivirati pripadnike nacionalnih manjina da više sudjeluju u javnom životu.
A značajan problem je još uvijek prisutan i na području obrazovanja nacionalnih manjina odnosno činjenica da pojedine nacionalne manjine poput romske ili srpske još uvijek nisu u mogućnosti cjelovito i kvalitetno osigurati zadovoljavanje svojih obrazovnih potreba. To je npr. problem kojega uz Savjetodavni odbor apostrofiraju i druge međunarodne institucije ali i naša institucija pučke pravobraniteljice. Međutim, taj problem nećete naći jasno i dovoljno istaknut u, recimo, godišnjim izvješćima o ostvarivanju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Zato još jednom treba istaći da u izvješćima hrvatskih vlasti o provedbi manjinske politike nedostaje dovoljne kritičnosti te da je nužno i empirijskim podacima i jednim odmakom od formalnih zakonskih rješenja pokazati kakva je stvarna društvena klima ostvarivanja manjinskih prava.
NEDOSTAK POLITIČKE VOLJE
Koji su, po vama, glavni razlozi što nam se puno istih problema kada su u pitanju manjinska prava gotovo uvijek iznova javlja i koje, manje-više, apostrofiraju gotovo sva i domaća i međunarodna izvješća i analize stanja manjinskih prava? Koliko je za tu situaciju indikativna i nedavna prezentacija i rasprava u Saboru o čak tri izvještaja pučke pravobraniteljice. Kakve nam je odnose pokazala ta situacija?
Problemi stalno i iznova opstaju jer nema dovoljno političke volje da ih se riješi. Kada je Hrvatska ulazila u EU puno je toga rješavano ili se radilo na pronalaženju odgovarajućih rješenja i praksi i činilo se da će stvari početi puno bolje funkcionirati. Međutim, kada je ta politika uvjetovanja prestala djelovati na hrvatske vlasti neki ključni problemi manjinske politike ( koje apostrofira i monitoring provođenja Okvirne konvencije ) prestali su biti relevantni za hrvatske vlasti ( neovisno o političkom spektru iz kojeg ta vlast dolazi ). To se vrlo bjelodano pokazalo i u slučaju izvješća pučke pravobraniteljice, institucije koja izuzetno kvalitetno radi svoj posao i trebala bi biti uzor kako bi se i same institucije vlasti trebale odnositi prema analizi i izvješćivanju o ostvarivanju ljudskih i manjinskih prava. Umjesto toga vi imate jednu neutemeljenu odbojnost i kritičnost vlasti prema nalazima, podacima i prijedlozima pučke pravobraniteljice ( i prema sadašnjoj i prema prethodnoj ), a osim te nevoljkosti političkih vlasti prema ovoj važnoj instituciji bojim se da je tu prisutna i jedan izraženi nedostatak političke kulture, dijaloga i prihvaćanja drugih jer to nekim političkim opcijama u Hrvatskoj dobro dolazi za mobilizaciju njihovih birača pa i za opstanak na vlasti.
JAČATI DIJALOG VEČINE I MANJINA
Jesu li su nam uopće manjinska politika i njeni ciljevi dobro i kvalitetno osmišljeni ili bi i tu trebali razmišljati o promjenama i u kom pravcu?
U jednom obrazloženju uvođenja novog propisa, pronašla sam nedavno da provedba svih odredbi manjinskog zakonodavstva mora doprinositi razvijanju razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga između pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskoga naroda. Na žalost, kao znanstvenica koja analizira sve aspekte manjinske politike već dugi niz godina, ne vidim da se taj cilj manjinske politike promovira i oživotvoruje načinom na koji se ona provodi.
Promjena naravno nema preko noći. Promjene ne mogu donijeti ni samo novi zakoni ili izmjena postojećih ( koja može završiti i gore od sadašnjeg stanja ). Ali mislim da bi jedna rekonceptualizacija manjinske politike bila dobrodošla pa i nužna. Trenutni ciljevi naše manjinske politike prema našim zakonima ali i različitim nacionalnim i strateškim dokumentima jeste u prvom redu njegovanje kulturne autonomije nacionalnih manjina. A to nije dovoljno ! Ciljevi manjinske politike moraju u vidu imati punu integraciju pripadnika nacionalnih manjina. Konkretno, to npr. znači, ne samo da pripadnici nacionalnih manjina mogu koristiti svoj jezik, tiskati svoje publikacije itd. već i da se obnavljaju, revitaliziraju i razvijaju područja u kojima oni žive, da npr. romska djeca ( jer kod njih je to najizraženije ) imaju iste šanse da od vrtića do visokoškolskog obrazovanja ravnopravno sudjeluju u procesu obrazovanja ( a to nije tek otvaranje malo više predškola za romsku djecu ) itd.
No, mislim da za ozbiljno promišljanje i promjene u manjinskoj politici nema velike spremnosti ni u strukturama vlasti ali ni među onima, uključivo i ljude iz manjinskih institucija , struktura i organizacija , koji tu politiku provode ( i Savjeta i Ureda za ljudska prava i političkih stranaka i samih političkih odnosno saborskih zastupnika nacionalnih manjina ) . Nedostatak te spremnosti da se promišlja i unapređuje manjinska politika ostavlja dugoročno negativne posljedice na poziciju pa i opstojnost manjinskih zajednica.
Provoditelji naše manjinske politike nisu spremni za konstruktivne rasprave o poboljšanju te politike. Dobro elaborirano manjinsko zakonodavstvo nije dovoljan argument za kvalitetu te politike. Moramo puno više uvažavati i međunarodne standarde koji nam mogu pomoći da imamo kvalitetniju manjinsku politiku, a time i kvalitetniju demokraciju. Nakon mišljenja Savjetodavnog odbora slijedi i mišljenje Odbora ministara odnosno Rezolucija VE . Očekujete li neke razlike, bitnije i drugačije naglaske?
Ne očekujem. Sigurna sam da će Odbor ministara usvojiti sve preporuke Savjetodavnog odbora kao svoje vlastite, jer to je praksa već dugi niz godina.
Stojan Obradović