29. tekst serijala: Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu ZA SAGLEDAVANJE REALNOG STANJA MANJINSKIH PRAVA TREBA PROVESTI DUBLJE ANALIZE I RELEVANTNA ISTRAŽIVANJA UKUPNE MANJINSKE POLITIKE
Intervju: Ljubomir Mikić, autor izrade više Alternativnih izvješća civilnog sektora i manjinskih udruga o stanju manjinskih prava u hrvatskom društvu
Određeni ciljevi manjinske politike koji su postavljeni sigurno nisu ostvareni i trebalo bi napraviti ozbiljne i dubinske analize zašto se to događa odnosno zašto se ti ciljevi ne ostvaruju, koje su moguće zakonske i druge teškoće i prepreke. Ali i tome treba pristupiti objektivno i realno uvažavajući moguću činjenicu da su manjine ostvarivanjem svojih prava možda zadovoljnije nego što se uobičajeno misli. No u svakom slučaju rezultati popisa stanovništva i drastičan pad udjela manjina otvaraju ozbiljna pitanja koliko je na to utjecala i kvaliteta ostvarivanja manjinskih prava i na to bi trebalo odgovori kroz stručne i znanstvene analize i istraživanja što zasada izostaje. A to je ključna pretpostavka i uvjet da bi u cijelosti mogli sagledati problematiku nacionalnih manjina i onda pokušati formirati i adekvatnu manjinsku politiku odnosno nužne mjere opstanka i razvoja manjinskih zajednica u hrvatskom društvu.
Bili ste voditelj ili sudionik realizacije više Alternativnih izvješća koji su pratili službena izvješća Vlade RH o ostvarivanju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina VE. Koliko se alternativne analize i izvješća razlikuju od službenih izvješća nadležnih institucija ( npr. Ureda za ljudska prava , Vlade , njenih ministarstava itd . … ) U čemu se te razlike najviše ogledaju i što ih uvjetuje ?
Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina kao međunarodni ugovor predvidio je mehanizme praćenja provođenja Okvirne konvencije u svim državama koje su pristupile odnosno prihvatile Konvenciju . Provođenje Konvencije prati stručno tijelo, Savjetodavni odbor stručnjaka Viječa Europe kojemu se dostavljaju ciklični izvještaji o provođenju Okvirne konvencije u državama strankama. Države stranke imaju obavezu da svake četiri godine dostave izvještaj o tome kako se Konvencija provodi. Ali osim tog izvještaja predviđena je mogućnost da u svim zemljama i nevladin sektor , udruge civilnog društva dostave svoje informacije , ocjene , svoje viđenje situacije ostvarivanja manjinskih prava Savjetodavnom odboru kako bi se stanje manjinskih prava što objektivnije i cjelovitije sagledalo i analiziralo i iz perspektive državnih institucija i struktura koji provode oficijelnu politiku zaštite manjinskih prava ali i iz perspektive onih o čijim se pravima radi, čija se prava štite , njihovih udruga i institucija odnosno institucija koje se bave zaštitom ljudskih i manjinskih prava kakao bi se dobila jedna cjelovita objektivna slika stvarnog stanja. Osnovna razlika je u tome što su Alternativni izvještaji više fokusirani na konkretna pitanja i realno stanje dok oficijelna izvješća više govore o formalnim aspektima , nabrajaju se mehanizmi zaštite ( zakonodavna regulativa ) , predviđene mjere i radnje da se osigura njihovo provođenje itd. , ali često izostaju konkretni učinci i mjerljivi rezultati promjena i eventualnog napretka. To je prostor koji pokušavaju ispuniti alternativni izvještaji koji se više fokusiraju na samu praksu, na konkretna ostvarenja, njihovu kvalitetu, učinkovitost , postignute rezultate . promjene koje su se dogodile , što kada čitamo oficijelna izvješća često nemamo prilike vidjeti odnosno pročitati.
NEDOSTAK KONKRETNIH POKAZATELJA
U čemu vidite najveće probleme oficijelnih izvješća ?
Dakle često se analiza stanja manjinskih prava svodi na paušalne ocijene , bez konkretnih indikatora stvarnog stanja i onda se u pravilu ustvrdi da je određen napredak postignut ali da još puno treba raditi. A to nije politički prihvatljivo i opravdano ako govorimo o ostvarivanju zakonskih obveza, a i međunarodno prihvaćenih obveza republike Hrvatske. Mi imamo npr. godišnje izvještaje o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koje priprema Vlada i koja je i nadležna za provođenje tog Zakona jer nadgleda i koordinira tijela državne i javne uprave u čijoj je ingerenciji i provođenje Ustavnog zakona . A ta izvješća također gotovo redovito kasne i dolaze na razmatranje u Sabor i s zakašnjenjem od godine , dvije pa možda i više. No njihov posebni nedostatak, osim kašnjenja, po meni je činjenica da ta izvješća uglavnom ukazuju na to koje su se aktivnosti provodile, a ne sadrže konkretne analize i pokazatelje i kritiku onoga što nije napravljeno, zašto nije napravljeno i tko snosi odgovornost za takvo stanje .
Tako, ono što mislim da je veliki problem ovakvih tipova izvještavanja jeste da su ona vrlo obimna i naizgled vrlo sustavna i dokumentirana, ali da ne nose konkretne informacije vezane za razloge neučinkovitosti , neostvarivanja postavljenih ciljeva , odgovornosti subjekata koji ne realiziraju zakonske obveze itd. i umjesto toga onda imamo obimne, ali na baš i upotrebljive materijale i analize .
Što donose i što znače alternativna izvješća za bolju implementaciju manjinske politike. Imaju li utjecaja i kakvog?
Izrada i dostavljanje alternativnih izvještaja nije obavezno , to je na dispoziciji onima koji su zainteresirani, a to su pripadnici manjine i njihove institucije u prvom redu, ali i druge udruge civilnog društva . Ti izvještaji mogu tretirati ukupnu problematiku stanja manjinskih prava , ali se mogu raditi i za pojedine nacionalne manjine ili više njih . Savjetodavni odbor odnosno njihova delegacije koja obavezno dolazi u posjet državi koja dostavlja izvješće, prije dolaska dobiva naravno i sve alternativne materijale i informacije koji su pripremljeni i o tome članovi te delegacije mogu raspravljati ne samo s autorima tih alternativnih izvještaja ( predstavnicima udruga i institucija ) već njihove nalaze , ocjene podatke i informacije mogu pretresti i s predstavnicima vlade odnosno mogu konkretno usporediti pa na izvjestan način kontrolirati i verificirati odnosno ocijeniti kvalitetu i vjerodostojnost izvješća koje dolaze iz službenih struktura . Nakon toga alternativni izvještaji mogu se koristiti ne samo da bi se sa situacijom upoznala tijela VE već i za unutarnje potrebe i na nacionalnoj i na lokalnoj razini za zagovaranje određenih promjena zakonodavstva , propisa, politika itd..
KONSTRUKTIVNA ULOGA
Na koji način bi eventualno trebalo poboljšati i ojačati i sam način pripreme i donošenja tih alternativnih izvješća ?
Alternativni izvještaji nemaju neku propisanu formu . Oni se čitaju paralelno s vladinim izvješćima, prave se reference u odnosu na vladina izvješća koja se na osnovu ovih alternativnih izvješća onda po mogućnosti i potrebi dopunjuje. Naime ako autori alternativnih izvješća imaju određene primjedbe na oficijelne ocjene onda oni iznose i dostavljaju svoje primjedbe , iznose konkretne činjenice, kritike i zamjerke. Alternativna izvješća za razliku od oficijelnih ne moraju biti sveobuhvatna i pokriti čitav spektar razmatranih prava već se mogu fokusirati na neke , po njihovim ocjenama , najznačajnija ili najproblematičnija pitanja i područja ostvarivanja manjinskih prava . No funkcija alternativnih izvješća nije samo u tome da se kritiziraju vladina izvješća i strukture vlasti, bilo nacionalne , bilo lokalne zbog neostvarivanja određenih prava , već i da se sagledaju šire okolnosti, pretpostavke i uvjeti za njihovo ostvarivanje te da se pokuša i konkretno ukazati i pokazati kako se određena praksa može mijenjati odnosno unaprijediti i razinu ostvarivanja prava i dignuti ih na viši nivo. Dakle, ta jedna konstruktivna uloga alternativnih izvještaja je vrlo važna i zbog toga uvijek postoji interes za njihovom produkcijom jer ona ne nude samo puku kritiku već i šire razumijevanje problema i neka rješenja. To je vrlo važno i Savjetodavnom odboru stručnjaka VE za praćenje Okvirne konvencije jer oni traže što više relevantnih informacije kako bi i sami mogli što bolje uobličiti i potkrijepiti svoje ocjene i prijedloge i staviti ih u funkciju daljnjeg unapređivanja manjinske politike i zaštite njihovih prava .
Kod strateških dokumenata kada su u pitanju nacionalne manjine( posebno Romi ) diskriminacija , ljudska prava …. vrlo često smo suočeni s ponavljanjem istih problema, kao da stvari stoje u mjestu . Pomaci su u pravilu mali i nedovoljni. Da li se i u čemu se griješi u tim pristupima i strategijama ?
Nakon završetka predpristupnih pregovora i ulaska Hrvatske u EU interes za pitanja prava nacionalnih manjina , za njihov položaj, za manjinsku politiku uopće, značajno je opao u odnosu na situaciju i vrijeme predristupnih pregovora kada smo stalno bili pod pritiskom što se mora promijeniti , što unaprijediti , kada su donošeni Akcijski planovi za ostvarivanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i stalno se na neki način mjerio napredak i promjene . Sada smo već duže vremena u situaciji određene stagnacije koju potvrđuje upravo i činjenica da iz godine u godinu , iz izvješća u izvješće često ponavljamo iste probleme i nedostatke . Nije to samo vidljivo u izvješćima vezanim za Okvirnu konvenciju , dovoljno je proanalizirati i izvješća o ostvarivanju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina što Vlada svake godine mora podnijeti Saboru pa nailazite na istu situaciju odnosno da se određeni problemi ponavljaju iz godine u godine bez značajnijih promjena i napretka kao što je npr. problemi ostvarivanja prava na uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina ili npr. pravo na proporcionalnu zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave itd. Sve je to bilo pokriveno određenim dokumentima , akcijskim planovima i mjerama , određenim financijskim sredstvima itd , a veliko je pitanje što je realno postignuto i koliko su predstavnici nacionalnih manjina time zadovoljni. Određeni ciljevi koji su postavljeni sigurno nisu ostvareni i trebalo bi napraviti ozbiljne i dubinske analize zašto se to događa odnosno zašto se ti ciljevi ne ostvaruju, koje su moguće zakonske i druge teškoće i prepreke. No, isto tako treba uvažiti činjenicu da su sada već u dva mandata doneseni i Operativni planovi Vlade za nacionalne manjine te da su na tom planu ostvaruju određeni iskoraci i rješavaju određeni problemi i potrebe nacionalnih manjina u širokom spektru od infrastrukturnih do kulturnih potreba. Ali i to treba biti podvrgnuti jednoj dubljoj analizi da možemo što objektivnije sagledati stanje ali i prepreke koje koče promjene koje su potrebne za još kvalitetnije ostvarivanje manjinskih prava .
ZAKONI KOJI SE NE PROVODE NISU DOBRI
Vrlo često i u oficijelnim i u alternativnim izvješćima i analizama manjinske politike imamo ocjenu o vrlo dobroj zakonskoj regulativi i vrlo manjkavoj i problematičnoj provedbi . Koji su ključni razlozi tog raskoraka u ovom najvažnijem segmentu ?
Mogu samo sažeto ponoviti ocijene koje sam i prije davao u vezi ovog problema. Dakle, bitno je naglasiti i shvatiti da se tu ne radi samo o politici vlade i nekoj njenoj dobroj volji ili odsustvu te volje već se radi o zakonskim obvezama i ako se neka prava ne ostvaruju u skladu s zakonom onda se postavljaju bar tri važna pitanja .
Prvo, to je pitanje da li uopće imamo zaista dovoljno dobre zakone kada je u pitanju manjinska problematika kako to često tvrdimo. Ako su zakoni neprovodivi u pojedinim dijelovima onda je jedna od logičkih pretpostavki i da ti dijelovi zakona nisu dobri.
Drugo, to je pitanje da li imamo dovoljno stručnosti, kompetentnosti, nužnih resursa i kapaciteta da se ti zakoni mogu provoditi i kada u tom pogledu npr čak i postoji dobra politička volja i odlučnost. I na kraju, treće važno pitanje je da li imamo odgovarajuću politiku i mehanizme sankcioniranja nadležnih tijela za provođenje odnosno neprovođenje i ostvarivanje određenih prava, a u skladu s zakonodavnim okvirom. Mi bi trebali imati kontinuirani razgovor o ostvarivanju manjinskih prva, a ne tek, u najboljem slučaju, jednom godišnje. No treba biti realan i neke stvari u ovom kontekstu treba staviti i na dušu manjinskih predstavnika, organizacija i institucija koje i same nedovoljno i ne uvijek na pravi način postavljaju pitanja ostvarivanja svojih prava.
ODGOVORNOST I MANJINSKIH ZAJEDNICA
U pravilu u ovakvim analizama govorimo o nedostacima nadležnih institucija , resora itd. a da li postoje problemi i nedostaci u radu i unutar manjinskih institucija , organizacija , vijeća , predstavnika …. ? Mogu li oni pružiti više i kvalitetnije ? Da li se to dovoljno i adekvatno analizira ?
Pa problemi nacionalnih manjina najčešće su u fokusu kada su vezane za neke incidentne situacije , govor mržnje npr. itd.. Mislim da dubljih analiza realnog društvenog položaja i problema nacionalnih manjina nedostaje i kada su u pitanju sami manjinski akteri od saborskih zastupnika do manjinskih udruga i institucija kao što je bio slučaj prije pristupanja EU. No, možda je situacija sada bolja i trebalo bi zaista napraviti jednu detaljniju analizu stanja i presjeka položaja nacionalnih manjina jer ne možemo tek tako tvrditi kako su pripadnici nacionalnih manjina nezadovoljni svojim statusom. Možda su zadovoljniji nego što uobičajeno mislimo. Npr. možda određena pitanja iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koja nisu u potpunosti konzumirana ili ostvarena možda i nisu toliko značajna, važna i relevantna za pripadnike određenih manjina. Na kraju krajeva treba imati u vidu da je za provođenje Ustavnog zakona što je ključna stvar za ostvarivanje manjinskih prava nadležna Vlada a pripadnici nacionalnih manjina preko svojih saborskih zastupnika podržavaju Vladu , kontinuirano već u dva mandata i to otvara mnoge mogućnosti za nacionalne manjine , a kako se to koristi treba vidjeti. I da se vratimo na alternativne izvještaje, i tu treba vidjeti koliko se i kako ti izvještaji rade s ciljem da se neki problemi rješavaju , a ne samo evidentiraju.
Na što bi u pripremi (ako do njih dođe) alternativnog izvješča vezano za ovaj ciklus praćenja ostvarivanja Okvirne konvencije za prava nacionalnih manjina bilo važno i nužno fokusirati?
Kao što smo rekli može biti i više alternativnih izvješća , različitih institucija i manjina i o njihovim problemima i viđenjima ovise i fokusi na koje će se usmjeriti . Nekima je važan npr. problem političkog predstavljanja , drugima obrazovanje ili upotreba jezika , zapošljavanje , pitanja integracije itd. Ovo šesto izvješće koje Hrvatska podnosi odnosi se na razdoblje 2019. – 2022. godina i to je razdoblje u kojem su se dogodile neke značajne stvari koje su na različite načine mogle utjecati na ostvarivanje manjinskih prava kao što je to bio problem pandemije koja je donijela npr. mnoge probleme u obrazovanju , pa zatim potresi koji su pogodili i jedno izrazito multietničko područje Banije što je ostavilo teške posljedice za ukupno stanovništvo, ali onda naravno na poseban način i za manjine te na kraju imali smo i popis stanovništva čiji su rezultati pokazali značajne probleme. Zbog izrazitog pada udjela pojedinih manjina ti su rezultati doveli bar potencijalno u pitanje i ostvarivanje nekih njihovih prava. Sve to treba uzeti u obzir i da bi sagledali zaista realno stanje bile bi potrebne dublje analize koje zasada izostaju. Takve analize trebale bi pokazati u kojoj su mjeri i na koji način možda upravo problemi ostvarivanja manjinskih prava i zaštite nacionalnih manjina dovele do drastičnog pada manjinskog stanovništva . Kako se na to odrazila situacija na područjima koja su bila posebno pogođena ratom , politika investiranja i razvoja u ruralnim i manje razvijenim područjima gdje je veća koncentracija pripadnika nacionalnih manjina , povratnička politika itd. Dakle trebale bi nam ozbiljne analize i istraživanja da bi u cijelosti mogli sagledati problematiku nacionalnih manjina i onda pokušati formirati i adekvatnu manjinsku politiku odnosno nužne mjere opstanka i razvoja manjinskih zajednica u hrvatskom društvu.
Autor: Stojan Obradović
Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija