26. tekst serijala „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ -VEĆINSKI I MANJINSKI OBRAZOVNI SADRŽAJI TREBAJU SE PROŽIMATI I DOPUNJAVATI

Print Friendly, PDF & Email

Intervju: Nina Čolović, urednica (zajedno s dr. sc Antonijom Petričušić)  zbornika „LICA I NALIČJA OBRAZOVANJA – Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima„

Zbornik LICA I NALIČJA OBRAZOVANJA – Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima„ koji upravo izašao u izdanju Srpskog narodnog vijeća prepoznaje da su jezične i kulturne mreže suviše složene da bi se zanemarili različiti slojevi od kojih su satkane i da bi se pristalo na pojednostavljene i nacionalističke težnje prema određivanju obrazovanja kao ´samo´ i odvojeno zamislivog u ´hrvatskom jeziku i kulturi´ ili manjinskom jeziku i kulturi. Dominantno ili većinsko obrazovanje treba restrukturirati u potpunosti, zamišljajući ga u prožimanjima raznovrsnih jezičnih i kulturnih utjecaja. A obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima ima veliki potencijal i emancipatorskui utjecaj u tom smjeru

Iz tiska u izdanju Srpskog narodnog vijeća (SNVa) upravo je izašao zbornik „ LICA I NALIČJA OBRAZOVANJA – Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima „ koji je zapravo produkt međunarodne konferencije “Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima” koju je SNV organizirao u proljeće 2022. godine. Što je zbornik donio? Po čemu je posebno značajan? Na koja je ključne probleme, koncepte i dosege uputio kada je u pitanju obrazovanje na jezicima i pismima nacionalnih manjina 

Zbornik gradi mrežu solidarnosti koja prkosi etničkim i jezičnim granicama donoseći perspektive na obrazovanje iz različitih konteksta; većinskog, češkog, romskog, srpskog, talijanskog i izbjegličkog konteksta (govornika arapskog i drugih migrantskih jezika). Isto tako, nagriza granice između učionice i znanosti, povezujući i nastavnike i istraživače u razgovoru u kojem zajedno analiziraju i sagledavaju trenutne okolnosti. Iako je vrijednost ponajprije nešto što se određuje recepcijom i mogućnosti provođenja određenih ideja u praktične napore, služi kao riznica znanja i promišljanja koja sadrži klice nekih mogućih promjena koje će se, nadam se, zahvatiti na plodno tlo tamo gdje je potrebno.

PATOLOGIZACIJA JEZIČNE RAZLIČITOSTI

Zbornik u prvom dijelu donosi poglede iz manjinskoga konteksta. Na koje je ključne probleme i iskustva upućuje ? 

Zbornik npr. donosi studiju Emine Bužinkić „Poremećaji školstva: Patologizacija  mladih izbjeglica  na sjecištu orodnjene  islamofobije, rasnih nejednakosti  i hrvatskog etnonacionalizama „  o djevojčici s hidžabom s izbjegličkim iskustvom. Iako je Europski sud za ljudska prava 2008. presudio protiv Republike Hrvatske u slučaju segregacije romske djece u posebne razrede i njihova uključivanja u posebne obrazovne programe kojima bi bila lišena prilike za daljnje redovno srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje, slična se situacija i dalje nastavlja, a onda i preslikava i na djecu izbjeglice. Djevojčicu su lokalne institucije pokušale uključiti u nastavu po prilagođenom programu kao dijete s teškoćama – iako je jedina teškoća to što dijete govori drugim jezikom. Problem patologizacije jezične različitosti očituje se i u prilogu koji donose Elvis Kralj, Suzana Kunac i Aleksandar Racz  „ Dug put prema interkulturalnoj školi za Rome „  da se čak 32% romske djece danas školuje po individualiziranim programima. Ekonomski i socijalni uvjeti u kojima se organizira obrazovanje nerijetko su neadekvatni, a tiču se i mogućnosti stanovanja, ograničavanja slobode kretanja (djeca izbjeglice) i nedostatka podrške prema osiguravanju boljih egzistencijalnih okolnosti u sredinama u kojima manjine žive (srpsko i romsko stanovništvo). Bojan Lazić u svom tekstu „ Obrazovanje pripadnika nacionalnih manjina iz perspektive školskog bibliotekara …. „ pokazuje da su škole i danas neadekvatno opremljene naslovima na manjinskim jezicima i pismima, a manjak kvalitetnih obrazovnih materijala prožima različite aspekte organizacije nastave. Vesna Vujić u svom prilogu  razrađuje i približava situaciju s nemogućnosti registracije škola u Vukovarsko-srijemskoj županiji, upozoravajući na posljedice koje to ostavlja na funkcioniranje školskih ustanova, a o pravnim aspektima tog problema  pobliže govori i Antonija Petričušić. U člancima Margarete Gregurović i Milorada Kondića rastvaraju se pukotine u dominantnom obrazovanju iz kojih bi bilo moguće brusiti interkulturalnost, kao i okolnosti u kojem se obrazovanje rascjepljuje u oblike koje nalazimo danas. Tekst Patrizie Pitacco zahvaća nelagodu u presijecanjima interkulturalnih i multikulturalnih pogleda, a Maja Burger donosi uvid u povijest i načine organizacije obrazovanja na češkom jeziku i pismu. Vrijedan dio zbornika je i tekst Dragane Prvulović koja bilježi etičke i istraživačke nedoumice u istraživanju obrazovnog konteksta u Vukovaru propitujući odgovornost istraživača i mogućnosti proizvodnje znanja koja neće nanositi ozljede i hraniti nacionalističke narative.

SLOŽENE KULTURNE MREŽE

Interkulturalnost je, čini se, u samoj hrvatskoj obrazovnoj realnosti i praksi (pa i u društvu uopće) prilično potisnut, zanemaren i marginaliziran aspekt. Koliko je značajno i kako učiniti da interkulturalnost postane jedno od ključnih uporišta kvalitetnijeg obrazovnog procesa?

Zbornik prepoznaje da su jezične i kulturne mreže suviše složene da bi se zanemarili različiti slojevi od kojih su satkane i da bi se pristalo na pojednostavljene i nacionalističke težnje prema određivanju obrazovanja kao ´samo´ i odvojeno zamislivog u ´hrvatskom jeziku i kulturi´ ili manjinskom jeziku i kulturi. Dominantno ili većinsko obrazovanje treba restrukturirati u potpunosti, zamišljajući ga u prožimanjima raznovrsnih jezičnih i kulturnih utjecaja. To znači da se djeci otvori prilika da sagledaju kako se oblikuju društveni procesi i fenomeni u promatranju kako su se kulturni i jezični utjecaji prelijevali jedni u druge i oblikovali jedni druge. Jezik svakodnevnice čini splet idioma, dijalekata i jezika, i kao i svako ljudsko iskustvo, iskustvo jezika i kulture treba biti razmatrano u onome što jest, u svim kompleksnostima koje donosi sa sobom.

Kako približiti i povezati dva obrazovna sustava, većinski i manjinske? Kako potaknuti njihovo nadopunjavanje i prožimanje? Koje vrijednosti to potencijalno nosi?

Promjena treba doći od većinskog, dominantnog obrazovanja – od mjesta u koje je upisana društvena moć. Kako se napominje u uvodnom dijelu zbornika, obrazovanje trenutno počiva na multikulturalnim načelima (pa govorimo o sustavu obrazovanja na ovom ili onom jeziku). Tu multikulturalnost (u obliku obrazovanja na manjinskim jezicima i pismima) treba sačuvati jer štiti manjinske jezične i kulturne kontekste izložene nacionalističkim pritiscima, državnim i lokalnim. Stečene slobode ne treba ispuštati. No dominantno obrazovanje – dok god se ne promijene korjenito okolnosti u društvu –  je odgovorno da teži prema interkulturalnosti, da radikalno transformira svoje osnove s transformacijom općih društvenih i ekonomskih okolnosti.

ODGOVORNOST VEĆINSKOG OBRAZOVANJA

– Jedan od priloga zbornika posebno obrađujem intrigantnu problematiku nejednakosti u obrazovanju nacionalnih manjina. Koji su na tom planu najizraženiji problemi i koje su nacionalne manjine posebno pogođene ?

Ne bih rekla da je samo nejednakost problem nego uopće okolnosti života u kojima bismo trebali biti jednaki. To je jedna od iluzija koje kreiraju nacionalne države, da postoji jednakost u zakonu i da je, slijedom toga, sve riješeno. No ti isti zakoni se ne zamaraju nikada pitanjem ´jednakost u čemu´ i ´s obzirom na što´. To su crvene krpe kojima se maše upravo zato da se ne bi postavila pitanja koja su suštinska za sve, a posebno za marginalizirane grupe: kako graditi pun i dostojanstven život, sa svime što nam je potrebno ne samo za preživljavanje nego za bezbrižan život. Ne vjerujem u hijerahiziranje opresije (jer ne vodi ničem); različiti dijelovi populacije, konstruirani kao dio neke marginalizirane grupe, susreću se s različitim vrstama teškoća, ali treba izdvojiti rasijalizaciju i rasizam koji posebno pogađaju romsko i izbjegličko stanovništvo, na specifične načine oblikujući i njihovo iskustvo obrazovanja.

Zbornik posebno otvara i pitanje koje gotovo da se i ne spominje u našoj javnosti, a to je obrazovanje djece izbjeglica. Kakvo je stanje i koje su ključne poruke?

Zbornik u sebi sadrži jasan zahtjev za dokidanjem bilo kakve distinkcije između ´starih´ i ´novih´ manjina. Država duguje sve slobode svakoj osobi koja u njoj živi, bez obzira na to kada je manjina i je li uopće imenovana u zakonodavstvu, bez obzira na to radi li se o djeci izbjeglicama, tražiteljima azila i azilantima, ili o nekome s državljanstvom, je li riječ o govornicima češkog ili srpskog ili govornicima arapskog i turskog. Svako dijete zaslužuje punu podršku bez obzira na državu u kojoj se zateče. Cjelokupno društvo odgovorno je da svakom djetetu osigura krov nad glavom i materijalnu i emocionalnu sigurnost, ali i što kvalitetnije obrazovanje na njemu prilagođen i prohodan način. Potrebno je obrazovati nastavnike, koji ne trebaju nužno biti dvo/višejezični, ali koji bi poznavali strukture arapskog, turskog ili romskog i mogli metodički prilagoditi nastavu na način da djeca mogu na temelju strukturnih sličnosti i razlika lakše savladati hrvatski. Isto kao što postoji mogućnost obrazovanja na srpskom ili mađarskom jeziku, trebala bi postojati i mogućnost obrazovanja na jezicima na kojima odrastaju djeca izbjeglice.

POTENCIJALI MANJINSKOG OBRAZOVANJA

U Zborniku se obrađuje i povijesna dimenzija obrazovanja nacionalnih manjina u bivšoj Da li bi na ovom području mogli nešto naučiti i preuzeti?

Itekako. Interkulturalnost traži ne samo promjenu obrazovanja nego i društvenog i ekonomskog konteksta u kojem je organizirano. Kako pokazuje rad Sanje Petrović Todosijević o jugoslavenskim obrazovnim promjenama, one su bile uspješne nakon Drugog svjetskog rata zato što su se odvijale s promjenama cijelog društva. Nije moguće imati drugačije obrazovanje u društvu koje ostaje nepomično i nije se spremno pozabaviti sobom jer će u protivnom samo reproducirati i održavati postojeće odnose, interese kapitala i nacije. Jugoslavenske obrazovne reforme (bez obzira na to što i njima treba kritički pristupiti u drugim aspektima) promišljale su uvjete u kojima se obrazovanje odvija, prije svega stambena, agrikulturna i druga pitanja. Ako je romsko stanovništvo prostorno i stambeno segregirano, kako prevladati segregaciju u obrazovanju? Ako djeca u obrazovanju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u sredinama u kojima žive nemaju vodu ili internetski signal, što znači i što bi u tim okolnostima bila ´obrazovna reforma´?

Što bi bile ključne potrebe daljnjeg razvoja obrazovanja na jezicima i pismima nacionalnih manjina ? Kako dalje unapređivati ovaj obrazovni sustav i njegovu poziciju unutar ukupnog obrazovnog procesa i manjinske politike u hrvatskom društvu uopće ?

Obrazovanje treba prilagoditi u potpunosti potrebama djece, a ne djecu prilagođavati interesima onih koji kroje obrazovanje, kako je to obično slučaj. Obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima ima ogroman potencijal ucrtati smjer u kojem se i dominantno obrazovanje treba kretati. Emancipatorni poticaji obično i jesu dolazili i dolazit će i dalje s margine, većinski je kontekst previše uljuljkan i predstoji ga tek prodrmati i razbuditi.

 

Autor: Stojan Obradović

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

 

 

 

Show More