ŽENE U MANJINSKOM KONTEKSTU IZLOŽENIJE SU EKONOMSKOM I SOCIJALNOM PRITISKU – Intervju: Nina Čolović, istraživačica u Arhivu Srba u Hrvatskoj
Intervju: Nina Čolović, istraživačica u Arhivu Srba u Hrvatskoj
Manjinske etničke grupe su zgusnutije, s ljudima upućenijim jednima na druge, posebno na ruralnim područjima, što zgušnjava i odnose koje je u nešto elastičnijem obliku moguće pronaći u ostatku društva. Od žena u manjinskim kontekstima očekuju se i specifični oblici skrbi poput socijaliziranja ´tradicije´, poželjnih oblika ponašanja i karakteristika koje će se pripisati razgraničenjima među ovom ili onom etničkom grupom. Za razumijevanje toga kako se iskazuju uvjeti života žena u manjinskim kontekstima, potrebno je prije svega razumijevanje zašto su i čemu ti uvjeti konstruirani, kako služe reprodukciji i održavanju ekonomskih i socijalnih odnosa u sredinama u kojima žive.
Na nedavnom seminaru FUEN-ove * Radne grupe slavenskih manjina koji je u listopadu održan u Zagrebu, a čiji je organizator bili Srpsko narodno vijeće ( SNV ) , jedna od uvodnih rasprava, koju ste vi vodili, bila je posvećena problemima žena u manjinskim zajednicama, temi koja se vrlo rijetko nađe na dnevnom redu rasprava o nacionalnim manjinama. Zašto je ova tema uopće postavljena kao jedan od fokusa seminara?
U ljudskopravaškom diskursu etnicitet i rod tretiraju se kao razmjerno jasne kategorije, razdvojive i jedna od druge i od ekonomskog i socijalnog konteksta u kojem se oblikuju. Takvi načini pristupa etničkom / orodnjenom nasilju zamagljuju historijske odnose koji se usložnjavaju u svakodnevnicu i odgajaju neku vrstu kratkovidnosti koja neće prepoznati odakle to nasilje izvire. Cilj diskusije bio je učiniti te odnose transparentnijima ili ih barem razgrnuti do te mjere da je moguće zagrebati razgovore koji bi vodili nekim konkretnim promjenama. Kada govori o manjinskim pravima, država govori (ako uopće govori) npr. o dvo/višejezičnim natpisima na cestama, ali ne i o tome zašto prometna infrastruktura izostavlja mnoga mjesta u kojima živi manjinsko stanovništvo, otkidajući njihove spone s većim naseljima, a onda i socijalnim resursima uglavnom koncentriranim u njima. Dostupnost zdravstvene skrbi – a onda i ginekološke, kao i mogućnosti pristupa temeljnim medicinskim zahvatima poput abortusa – između ostaloga, ovisi o o tome postoje li ceste kojima je moguće doći do bolnice, kao i o javnom prijevozu. Naselja sa značajnijim postotcima manjinskoga stanovništva češće su ´odrezana´ od raznih oblika ekonomske i socijalne podrške, pa se potrebe lokalnih zajednica poput brige o starijima ili djeci intenzivnije prelamaju na svakodnevnici žena, na kojima je i dalje većina kućanskog i skrbničkog rada.
PROBLEMI TRADICIJE
Koji su ključni problemi i obilježja položaja žena u manjinskim kontekstima u odnosu na širu populaciju?
Manjinske etničke grupe su zgusnutije, s ljudima upućenijim jednima na druge, posebno na ruralnim područjima, što zgušnjava i odnose koje je u nešto elastičnijem obliku moguće pronaći u ostatku društva. Za razliku od grada, u kojem je nadničarski rad (prostorno – a onda i simbolički) razdvojen od rada u kući, poljoprivredni se poslovi stapaju s obavezama u kućanstvu. Poljoprivredne politike grade se pogodujuci uglavnom vecim zemljoposjednicima i otezano se odrzavaju manji proizvodni kolektivi. Ti manji proizvodni kolektivi usmjeravani su u oblik “obiteljskih gospodarstava”, kojima je svrha podržati postojece odnose nuklearnih, heteropatrijahalnih zajednica, koje su posložene na način da se omogući što više uštede na socijalnim uslugama iskorištavanjem rada žena u kućanstvu i skrbi. Iako su zene na ruralnim podrucjima visokozastupljene u agrikulturnim i s njima povezanim poslovima, raspodjela zemlje i sredstava za proizvodnju neravnomjerno se odvija u korist muških članova obitelji. Tu, treba napomenuti, ne treba teziti esencijalistickim i individualnim rjesenjima, cuvanju zemlje u privatnom vlasnistvu njegovim proširenjem na žene ili koje god marginalizirane grupe, nego promisljati kako se pomaknuti prema kolektivizaciji rada, zemlje i proizvodnje, s propitivanjem i rastvaranjem njezina orodnjavanja. Takvi pomaci, propitivanje modela na koje se život i rad odvijaju, preokreću naopačke i razumijevanje “obitelji”, zahtjevajući kompleksnije mreže međusobne podrške i brige jedni o drugima. Nema tu niceg posebno novog ni idejno ni u praksi. Izgradnja zajednica koje bi se zasnivale na solidarnosti i zajednickim naporima okrenutim dobrobiti svih koji je obrađuju i koji zive na njoj (i od nje) provlači se poviješću niza emancipatornih, feminističkih i antikapitalističkih nastojanja.
Od žena u manjinskim kontekstima očekuju se i specifični oblici skrbi poput socijaliziranja ´tradicije´, poželjnih oblika ponašanja i karakteristika koje će se pripisati razgraničenjima među ovom ili onom etničkom grupom. ´Tradicija´, imaginarni autoritet prošlosti, u svojoj pojavnosti primarno služi držanju žena na mjestu i to su prakse koje treba nagristi propitujući kako se nacija i kapital njima okorištavaju.
Postoje li razlike među etničkim manjinama?
Naravno. I to ne samo među pojedinim grupama koje nacionalne države kreiraju (jer etnicitet kao i rod treba razmatrati kao njezin djelatni dio kojim radnu snagu modelira i pokreće za specifične potrebe), nego i unutar njih. Nije isto govoriti o Čehinjama u Končanici ili Dežanovcu ili Srpkinjama u Donjem Lapcu ili Negoslavcima u odnosu na Zagreb ili Rijeku. Čini se kao nešto što bi trebalo biti samorazumljivo, ali toliko malo toga zapravo jest. Esencijalizacija i homogenizacija etniciteta i roda, nažalost, prevladavaju. Za razumijevanje toga kako se iskazuju uvjeti života žena u manjinskim kontekstima, potrebno je prije svega razumijevanje zašto su i čemu ti uvjeti konstruirani, kako služe reprodukciji i održavanju ekonomskih i socijalnih odnosa u sredinama u kojima žive.
POTREBA KRITIČKE ANALIZE
Intersekcionalnost kao oblik višestruke diskriminacije, koja posebno pogađa žene u marginaliziranim i napose u manjinskim zajednicama kod nas je još uvijek tema uglavnom van fokusa javnosti? Kako to promijeniti?
Intersekcionalne perspektive brusile su se analizama pretežno legislativnih i sudskih slučajeva kojima se nastojalo adresirati spone među etniciziranim, rasijaliziranim i orodnjenim nasiljem. Intersekcionalni pristupi mnogo su značili za razvoj današnjeg razumijevanja načina na koje su ti oblici nasilja uronjeni jedni u druge. Ali potrebno se izmaknuti iz skučenosti državnih politika i kolaboracije s njima prema njihovom kritičkom promišljanju. To je moguće prepoznavanjem da se ne radi o tome da se etnicitet i rod negdje ´presijecaju´, kao zasebni i autonomni procesi, nego da imaju specifične funkcije u proizvodnji nacionalnih država i kapitalističkih odnosa. O tim funkcijama treba misliti, istraživati ih, razgovarati, razmjenjivati znanja i spoznaje isprepličući doprinose njegovateljica, istraživačica, čistačica i drugih koji mogu fragmentima svojih uvida podržati izgradnju punije slike orodnjene i etnicizirane stvarnosti u kapitalizmu.
Na koji način potaknuti javne i manjinske politike da ove probleme stave na dnevni red svojih djelovanje i iniciraju određene mjere koje mogu pomoći u osnaživanju žena u manjinskim zajednicama i prevladavanju problema njihove intersekcionalnosti?
Podrška ovdje i sada bila bi rasterećivanje kućanstava u manjim sredinama od skrbničkog i kućanskog rada organizirajući sistematičnu i održivu brigu za starije i djecu. Socijalne mreže ne smiju biti projektne – kao što je to slučaj s projektom ´Zaželi´, koji postaje jedna od rijetkih prilika za zapošljavanje žena na selu (posebno pogađajući žene u manjinskim kontekstima). Dovoljno je reći da sada, uz svu neizvjesnost i potplaćenost koje su sadržane u projektnim obvezama, na žene pada ne samo jedno kućanstvo, nego čak i do njih šest, pretežno oboljelih i starijih ljudi koji zaslužuju puno više od sat-dva nečijeg vremena. Projekti poput ´Zaželi´ odaju dojam ´riješenosti´ problema skrbi, dok je on zapravo nespretno i grubo zakrpan i samo što se nanovo ne raspukne razotkrivajući svu slabost i nemoć države.
___________
*FUEN je najveća manjinska krovna organizacija u Europi koja u ovom momentu okuplja ukupno sto organizacija članica iz 36 zemalja Evrope i stalno je otvorena za nove članice. Zadatak joj je rad na očuvanju i promoviranju identiteta, jezika, kulture, prava i tradicije europskih manjina pa je i značajan glas manjina u međunarodnim organizacijama, Evropskoj uniji, Vijeću Evrope, Ujedinjenim narodima i OESS-u.
Institut STINE