ŽENE VIŠE PARTICIPIRAJU U MANJINSKOJ NEGO U LOKALNOJ SAMOUPRAVI Serijal tekstova : Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu – Nacionalne manjine u lokalnoj i regionalnoj samoupravi (21/2025)
Komparativno istraživanje rodne ravnopravnosti u političkom životu lokalnih zajednica pokazalo je da su žene na lokalnom nivoima još uvijek značajno podzastupljene u političkom životu bez obzira o kojem se političkom formatu radilo. Međutim, istraživanje je pokazalo i iznenađujući podatak da žene više participiraju u manjinskoj samoupravi ( vijeća i predstavnici ) nego u predstavničkim tijelima lokalne samouprave. Ovaj interesantan nalaz sigurno zahtjeva dodatna istraživanja ali i otvara zanimljiva pitanja da li su žene više zastupljene u manjinskoj samoupravi zbog toga što se radi o marginalnom političkom formatu ili možda njihova veća zastupljenost donosi i potencijalno novu kvalitetu manjinskoj samoupravi.
Nedavna inicijativa oporbenih zastupnica u Hrvatskom saboru Anke Mrak Taritaš (Glas) i Dalija Orešković (DOSIP) da izborne liste koje nema barem 40 posto žena bila bi nevažeća te da bi trebalo uvesti takozvani zip sustav prema kojem bi svaka druga osoba na izbornim listama trebala biti suprotnog spola ( u najvećem broju slučajeva upravo ženskog ) nije naišla na širu potporu i razumijevanje iako su neki glasovi s pravom upozorili da neravnopravnost spolova u politici ne proizlazi prvenstveno iz izbornog sustava nego iz šire društvene i političke kulture. Rješenje ne vide u administrativnoj prisili već u sustavnoj edukaciji, poticanju sudjelovanja te stvaranju jednakih uvjeta u strankama. A posebno je interesantno da neki smatraju kako je nužno osigurati adekvatnu zastupljenost žena na najvišem nivou izbora ( europski ili parlamentarni ) te kako bi to onda imalo pozitivan učinak i za niže izborne nivoe npr. lokalne izbore te izbor županijskih, gradskih i općinskih vijeća gdje je teže i osigurati realnu i uravnoteženu zastupljenost žena .
No dok se saziva pozitivan utjecaj viših izbornih nivoa na niže razine možda može biti i obrnuto . Pa je u tom kontekstu zanimljiv sociološko-politološki istraživački znanstveni rad Antonije Petričušić s Pravnog fakulteta u Zagrebu i Barbare Mašič s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu . Rad pod naslovom „ Rodna ravnopravnost u javnom životu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave: usporedba dostignutog rodnog pariteta na manjinskim i lokalnim izborima u posljednja dva izborna ciklusa “ izvorno je objavljen u časopisu „Sociologija i prostor „ (2024/3), a autorice su ključne aspekte ovog istraživanja nedavno prezentirale i na 29. Međunarodnoj znanstvenoj konferenciji “ Nacionalne manjine , migracije i sigurnost „ održanoj u rujnu na Brijunima .
RODNA RAVNOPRAVNOST U FOKUSU
Kako se ističe u sažetku objavljenog rada istraživanje analizira je li dostignut rodni paritet među članicama i članovima vijeća nacionalnih manjina i rodni paritet među članicama i članovima predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Rad istražuje zastupljenost žena u javnom životu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave analizirajući izborne cikluse iz 2017. i 2021. godine (lokalni izbori) te 2019. i 2023. godine (manjinski izbori, odnosno izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina ), a usporedba rodne strukture manjinskih izbora s raščlambom rodne strukture lokalnih izbora otkrila je da su žene u tijelima manjinske samouprave ( vijeća i predstavnici ) zastupljene u većem omjeru od žena koje su izabrane u predstavničkim tijelima jedinica lokalne i regionalne samouprave koja se biraju na lokalnim izborima i to unatoč činjenice što za manjinske izbore nije zakonski propisana tzv. rodna kvota koja propisuje minimalnu zastupljenost žena u omjeru od 40% na izbornim listama .
Rodna ravnopravnost u zajednicama nacionalnih manjina tek odnedavno postaje te-mom od interesa znanstvene i stručne javnosti ističu autorice podsjećajući da su se stručnjaci koji se bave pitanjem učinkovitog sudjelovanja nacionalnih manjina uglavnom fokusirali na konvencionalne oblike njihovog javnog i političkog djelovanja kao što su pravo na učinkovito sudjelovanje u donošenju odluka ili njihovu zastupljenost u predstavničkim ili konzultativnim tijelima poput vijeća nacionalnih manjina, ali ne i provodili rodno osviještene analize. Naravno da je jedan od čimbenika analize žena u manjinskoj politici svakako i opća situacija rodne dimenzije i opće političke participacije žena u politici , a ona premda je prema analizama i izvještajima relevantnih agencija UNa veća nego ikad u povijesti rodni politički jaz i dalje je velik, a socio-ekonomske barijere, uvjeti socijalizacije, predrasude i stereotipi i dalje otežavaju uključivanje žena u politički život . A realno je onda i pretpostaviti da je to uključivanje još izraženije kod marginaliziranih ili ranjivijih socijalnih skupina kao što su nacionalne manjine ili bar neki njihovi etnički segmenti.
RAZLIČITA POLITIČKA PERICIPACIJA
No ima i znanstvenih analiza, podsjećaju autorice, koje upućuju na to da žene ne sudjeluju manje u političkom životu već da sudjeluju drugačije te da su sklonije nekonvencionalnim oblicima političke participacije. Dok su muškarci više angažirani u stranačkom radu, u kampanjama i različitim oblicima utjecaja na političke procese i odnose dotle su žene više sklone sudjelovati u neformalnim ili manje konfliktnim sadržajima i metodama političkog djelovanja pa bi možda i to moglo biti interesantno za analizu rodnih političkih odnosa kod nacionalnih manjina .
No opća podzastupljenost nacionalnih manjina u javnom životu sigurno predstavlja i dodatni problem za uključivanje dijelova marginaliziranih društvenih skupina, u ovom slučaju žena u javni život . Kao što ističu istraživačice rodni jaz u političkom životu dodatno se povećava kada se spol ukrsti s etničkom pripadnošću te se pokazuje da žene iz manjinskih skupina imaju višestruko marginalizirane identitete koje ih isključuje iz politike.
Ključni cilj rada bio je stoga istražiti razinu rodnog pariteta kod manjinskih tijela u odnosu na rodni paritet u izborima za tijela lokalne i regionalne samouprave . U odnosu na to istraživanje je postavilo tri ključne hipoteze. Prvo, da je najviši stupanj rodnog pariteta prisutan u tijelima manjinske samouprava u urbanim sredinama. Drugo, da stupanj rodnog pariteta varira unutar različitih manjinskih skupina. I treće da je rodni paritet znatno niži među izabranim manjinskim tijelima ( vijeća i predstavnici nacionalnih manjina) nego među izabranim tijelima jedinica lokalne i regionalne samouprave.
Rezultati istraživanja potvrdili su realno očekivanje da je udio žena izabran u urbanim sredinama odnosno gradovima viši u odnosu na zastupljenost žena u općinskim pa i županijskim vijećima ( ali naravno još daleko od dosizanja rodnog pariteta). U odnosu na drugu hipotezu istraživanje je potvrdilo nesrazmjer rodnih pariteta u tijelima manjinske samouprave različitih nacionalnih manjina . I to su realno gledajuću mogli biti očekivani rezultati s obzirom na činjenicu da neke manjinske zajednice obilježavaju izraženiji patrijahalni odnosi i potiskivanje žena iz javnog života ( romska nacionalna manjina ) ili izraženija vezanost za tradicionalne rodne uloge( npr. kod albanske nacionalne manjine) pa do činjenice da veće koncentracije određenih nacionalnih manjina u područjima izrazito nižeg socioekonomskog statusa za sobom povlači i manju javnu i političku zastupljenost ( npr. kod romske ili srpske nacionalne manjine ). S druge strane veća zastupljenost žena prisutna je u nacionalnim manjinama koje s obzirom na socioekonomske uvjete života obilježava veća emancipacija ( npr. talijanska , slovenska , mađarska ili češka ). Na ovom planu zasigurno zanimljivi su i podaci da dio novih manjina u Hrvatskoj ( npr. makedonska ili crnogorska ) dostiže zadovoljavajuću zastupljenost žena dok s druge strane iznimno nizak udio žena u izabranim manjinskim tijelima pokazuju npr. rusinska ili ukrajinska nacionalna manjina.
NOVA PITANJA
No, najveće iznenađenje predstavljali su rezultati testiranje treće hipoteze koja je predviđala da je rodni paritet niži među izabranim članicama vijeća i predstavnicama nacionalnih manjina nego među izabranim članicama predstavničkih tijela lokalne i regionalne samouprave . Istraživanje je opovrglo tu tezu pokazujući da je zastupljenost žena u tijelima manjinske samouprave ( veća od udjela žena u predstavničkim tijelima lokalne i regionalne samouprave ( gledajući dva posljednja izborna ciklusa , lokalne izbore 2021 i 2025 i manjinske izbore 2019 i 2023. ) Tako se udio žena u zadnja dva izborna ciklusa za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina kreće od 32 do 37 posto , a udio žena u zastupničkim tijelima lokalne i regionalne samouprave u izbornim ciklusima 2017. i 2021. od 25 do 28 posto. Očito da zadane rodne kvote o obavezi 40 posto žena na izbornim listama ne daje automatske rezultate unatoč predviđenih financijskih kazni ( koje neke stranke izgleda lakše plaćaju nego da mijenjaju rodne političke odnose i promoviraju rodnu jednakost ) .
No, bez obzira na ove iznenađujuće razlike ključni je zaključak i pokazatelj ovog istraživanja da su žene na lokalnim nivoima još uvijek značajno podzastupljne u javnom političkom životu bez obzira o kojem se političkom formatu radilo. Sve to kao što ističu autorice zahtjeva nova i dodatna istraživanja kako bi se preciznije utvrdio karakter tih rodnih , političkih i društvenih odnosa ali ipak i na ovoj preliminarnoj razini rezultati istraživanja koji pokazuju iznenađujuće bolju ili veća zastupljenost žena u institucijama manjinske samouprave mogu otvoriti , bar na hipotetskoj osnovi , neka zanimljiva pitanja. Prvo je, da li je pokazatelj veće zastupljenosti žena u institucijama manjinske samouprave zapravo pokazatelj ne veće političke emancipacije žena na tom nivou nego možda upravo činjenice da se radi o manje važnom , manje utjecajnom i na izvjestan način i marginaliziranom javno političkom djelovanju u kojem žene dobivaju više prostora jer je manje politički atraktivan. No, s druge strane možda veće sudjelovanje žena u institucijama manjinske samouprave pokazuje i potvrđuje ona zapažanja i analize koje smatraju da žene u političkom životu sudjeluju drugačije te da su sklonije nekonvencionalnim oblicima političke participacije koje obilježavaju npr. neformalne ili manje konfliktne metode političkog djelovanja, pa stoga veće sudjelovanje žena može ovim tijelima dati i jednu drugačiju ( možda i bolju ) kvalitetu djelovanja. U svakom slučaju bilo bi interesantno ući u daljnje produbljivanje prezentiranih istraživačkih nalaza jer bi nam mogli ne samo reći više o realnim odnosima u određenim političkim sferama već bi mogli i pomoći u boljem koncipiranju nekih postulata manjinske politike na lokalnom nivou za koji mnogi tvrde da je ključan za kvalitetno ostvarivanje manjinskih prava.
Autor: Stojan Obradović
Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu – Nacionalne manjine u lokalnoj i regionalnoj samoupravi
