Serijal tekstova: Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu – nacionalne manjine u lokalnoj i regionalnoj samoupravi (03/2025)-POTREBNE SU NOVE INKLUZIVNE MJERE MANJINSKE POLITIKE
Intervju: dr. sc. Antonija Petričušić, izvanredna profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, bivša dugogodišnja članica Savjetodavnog odbora stručnjaka VE za praćenje ostvarivanja Okvirne konvencije o pravima nacionalnih manjina jedna te urednica Zbornika „Prvih dvadeset godina Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina„
Hrvatska manjinska politika, na način kako se u protekle dvadeset i dvije godine provodi, ne rezultira uključivanjem svih pripadnica i pripadnika nacionalnih manjina u društveni, kulturni, politički i ekonomski život zemlje i ne pridonosi eliminiranju nejednakosti i diskriminacije, kojima su još uvijek izložene pojedine pripadnice i pripadnici pojedinih nacionalnih manjina. Uvažavanje i financiranje očuvanja manjinskih identiteta i uključivanje pripadnica i pripadnika nacionalnih manjina u politički život nisu dostatni mehanizmi za ostvarenje jednakopravnosti pripadnika i pripadnica nacionalnih manjina, za izgradnju pravednog društva i za izgradnju „duha razumijevanja, uvažavanja i tolerancije“, kako to propisuje Ustavni zakon. Potrebno je osmišljavati nove, inkluzivne mjere manjinske politike i projektne aktivnosti koje bi bile usmjerene na promoviranje integracije i kohezije u multietničkom društvu te ih operacionalizirati i promovirati osiguravanjem financiranja ali i putem obrazovne, medijske i kulturne politike). Nužno je dodatno i kontinuirano poboljšavati i osuvremenjivati manjinsku politiku, uvažavajući međunarodne standarde zaštite prava nacionalnih manjina (preporuke tijela stručnjaka Vijeća Europe, OESS-a, UN-ova specijalnog izvjestitelja za prava manjina itd.)
Prije dvije godine održana je međunarodna konferencija „Prvih dvadeset godina Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina„ koju je organizirala akademska zajednica ( sva četiri Pravna fakulteta u Hrvatskoj ), a iza koje su stale i sve relevantne institucije manjinske politike ( Savjet za nacionalne manjine , Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina , sama Vlada… ). Konferencija je( kojoj ste vi bili i glavna inicijatorica) uz analize i ocijene prijeđenog puta trebala pripomoći u traženju najboljih rješenja za daljnji razvoj i dogradnju manjinskih politika u hrvatskom društvu što bi trebao biti permanentan proces. Tome bi svakako trebao pridonijeti i Zbornik radova s te konferencije koji ste 1 predstavili javnosti krajem prošle godine. Što bi bili ključni nalazi i rezime prijeđenog puta ? Koji su pravci daljnjeg razvoja ? Koja su postignuća ostvarena?
Zbornik predstavlja vrijedan prinos istraživanju kako trenutnog stanja, tako i budućnosti manjinskih prava u Hrvatskoj. Zbornik radova okupio je znanstvenike i stručnjake koji su predstavili rezultate znanstvenih istraživanja, razmijenili iskustva i raspravljali o važnim pitanjima vezanim za prava pripadnica i pripadnika nacionalnih manjina. Znanstveni radovi iz Zbornika svojevrsne su smjernice važnih za poticanje daljnjeg razvoja hrvatske manjinske politike. Ono što nas iznimno raduje jest to što su među autoricama i autorima i ljudi iz prakse, provoditeljice i provoditelji manjinske politike, kako na nacionalnoj, tako i na međunarodnoj razini. Poruka je Zbornika je da dosljedna implementacija manjinskog zakonodavstva može i treba rezultirati uzajamnim i sveobuhvatnim osjećajem pripadnosti svih građana na državnoj i lokalnoj razini, oživotvorujući temeljni princip našeg Ustava. A taj princip je slobodno društvo, ljudsko dostojanstvo kao temeljna vrijednost, a koja živi samo u društvu „razumijevanja, uvažavanja i tolerancije“ kako ističe i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.
RAZVIJATI USTAVNI PRINCIP TOLERANCIJE
Što su se u proteklom razdoblju pokazali kao ključni problemi ostvarivanja Ustavnog zakona? Jedna od najčešćih ocjena manjinske politike u hrvatskom društvu glasi „ “imamo dobre zakone ali je njihova implementacija nezadovoljavajuća”. Koliko su zaista dobri zakoni koji imaju problema s primjenom? Jeli to legislativni problem ili širi društveni i politički problem i što ga uzrokuje?
Kao autorica rada koja je analizirala stavove dionika i dionica manjinske politike, zaključila sam da hrvatska manjinska politika, na način kako se u protekle dvadeset i dvije godine provodi, ne rezultira uključivanjem svih pripadnica i pripadnika nacionalnih manjina u društveni, kulturni, politički i ekonomski život zemlje i ne pridonosi eliminiranju nejednakosti i diskriminacije, kojima su još uvijek izložene pojedine pripadnice i pripadnici pojedinih nacionalnih manjina. Uvažavanje i financiranje očuvanja manjinskih identiteta i uključivanje pripadnica i pripadnika nacionalnih manjina u politički život nisu dostatni mehanizmi za ostvarenje jednakopravnosti pripadnika i pripadnica nacionalnih manjina, za izgradnju pravednog društva i za izgradnju „duha razumijevanja, uvažavanja i tolerancije“, kako to propisuje Ustavni zakon.
Nedavno je održana i redovita saborska rasprava o ostvarivanju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za 2023.godinu. Što je ona pokazala, ima li nekih razlika u odnosu na neke prijašnje rasprave o toj tematici (koje se redovno godišnje održavaju u saboru) ?
Najprije, brojnost zastupnica i zastupnika na toj raspravi govori o njihovu neinteresu za ljudska prava manjina. Čini mi se da ih nije bilo prisutno na raspravi više od dvadesetak, u sazivu od 151 zastupnika. Na žalost, rasprava o Izvješću Vlade Hrvatskom saboru o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za 2023. iskorištena je za političke obračune s političkim predstavnicima srpske nacionalne manjine i potpirivanje mržnje prema srpskoj nacionalnoj manjini temeljem napada na tjednik Novosti od strane desnih i krajnje desnih političkih parlamentarnih stranaka. O nedosljednoj provedbi zakonskih obveza i nedjelotvornosti institucija zaduženih za provedbu manjinskih prava, o neostvarivanju prava hrvatskih državljanki i državljana koji pripadaju nacionalnim manjinama u takvoj ružnoj atmosferi se premalo raspravljalo. Postoje, dakako, iznimke među zastupnicama i zastupnicama, oni koji su pokušali konstruktivno doprinijeti raspravom iznalaženju problema poput diskriminiranja, isključivanja, bijede i siromaštva pripadnika i pripadnica nekih nacionalnih manjina. No, takvi su izuzetak, a istaknula bi istup saborske zastupnice stranke Možemo Urše Raukar Gamulin te saborske zastupnice SDSS-a Anje Šimpraga.
NEDOSTATAK INTERESA ZA MANJINSKA PRAVA
S druge strane često se lokalni nivo smatra kao ključni nivo ostvarivanja manjinskih prava . Istovremeno i dalje su jake kritike funkcioniranja manjinske samouprave (vijeća i predstavnika, dok smo blizu polovine njihova 6. mandata). A uvođenje tog instituta u hrvatsku manjinsku politiku često se ističe kao jedan od najznačajnijih doprinosa Ustavnog zakona ostvarivanju manjinskih prava ? Kako ocjenjujete tu situaciju ?
Situacija s institucijom vijeća nacionalnih manjina je od samih početaka njihova djelovanja – loša. Ni sami pripadnici nacionalnih manjina za njih ne pokazuju interes, jer ta institucija nema nikakvu političku moć u lokalnim zajednicama. Svjesni su toga u Savjetu za nacionalne manjine, pa tijekom predstojeće, 2025. godine, najavljuju edukacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina te lokalnih i regionalnih struktura vlasti s ciljem efikasnije primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
Posljednji popis stanovništva pokazao je i drastičan pad udjela mnogih nacionalnih manjina u stanovništvu. To prijeti i značajnim padom ostvarivanja nekih njihovih prava . Uskoro će lokalni izbori na kojima bi neke nacionalne manjine mogle izgubiti pravo na svoje političke predstavnike u jedinicama lokalne i regionalne samouprave ( i to nisu samo marginalni i sporadični slučajevi ). Jedinice lokalne i regionalne samouprave svojim statutima to mogu spriječiti i osigurati tzv. stečena prava ali ništa se značajnije na tom planu ne događa. Šta više nedavna najava da će skupština Bjelovarsko-bilogorske županije to ( mislim prva u Hrvatskoj ) staviti na dnevni red s ciljem da dalje osigura dva manjinska dožupana bez obzira što je broj tih manjina ( češka i srpska ) pao ispod zakonskog praga naišla je na kritike ? Kako se suočiti i nositi s tim problemima
Komparacija rezultata popisa stanovništva 2011. i 2021. godine ukazuje da je u tom razdoblju od deset godina broj pripadnika nacionalnih manjina smanjen za čak 26,97% (s 328.738 na 240.079). Doduše, i ukupan broj stanovnika je smanjen za 9,64%. Da, pad u udjelu lokalnog stanovništva može dovesti do redukcije manjinskih prava na razini općina, gradova i županija. No, ne treba zaboraviti da je unatoč promjeni lokalne demografije moguće zadržati statutarne odredbe kojima je potvrđeno pravo na zastupljenost u predstavničkom i izvršnom tijelu i pravo na ravnopravnu uporabu manjinskog jezika i pisma ispod stope propisane zakonom za ostvarenje tih prava, njihovo priznavanje i ostvarenje ovisit će o svijesti stanovništva i čelnika lokalnih i regionalnih jedinica o svrsi manjinskih prava, odnosno o spremnosti na uvažavanje pripadnika nacionalnih manjina i izgradnju i njegovanje multietničkog društva. propisana dvojezičnost, što je i u skladu s preporukama Odbora stručnjaka za Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima.
No nedavno je pionirska odluka Bjelovarsko-bilogorske županije da češkoj i srpskoj nacionalnoj manjini osigura upravo njihova stečena prava bez obzira na pad u njihovom udjelu u stanovništvu izazvale i kritike da se time privilegiraju nacionalne manjine i čak dovode u pitanje određena prava većinskog naroda . Kako gledate na takve ocjene?
Ostvarivanje manjinskih prava naravno stvar je zakonodavstva ali i pitanje političke volja jer u našim zakonodavstvu postoji mogućnost da se statutima jedinica lokalne uprave propišu prava koja ne bi bila uvjetovana udjelom u stanovništvu , npr. da se propišu pravo na dvojezičnost i kada je udio manjina ispod jedne trećine ili da omoguće zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalnih jedinica i kada njihov udio padne ispod zakonskog praga. Ništa ne sprječava lokalne političare da djeluju promanjinski, a to bi kao posljedica dugotrajnosti Ustavnog zakona već trebala postati kultura tolerancije , suradnje, dijaloga i razumijevanja koji zakon također propisuje te iskaz dobre volje za suživotom s drugima koji pokazuju multikulturalni karakter neke sredine. A takva dobra praksa i politička volja već postoji, ističe Petričušić, i navodi primjer Istre gdje imamo dvojezičnost iako talijansko stanovništvo čini manje od 6 posto ukupnog stanovništva regije. To je daleko ispod praga koji propisuje zakon , ali postoji lokalna politička volja da se ta višeetničnost regije istakne i shvati kao bogatstvo . Eto takav model koji na taj način percipira raznolikost treba saživjeti i u drugim krajevima Hrvatske. Napad na takve vrijednosti kao što je odluka Bjelovarsko-bilogorske županije predstavlja lošu praksu pa i svojevrstan poziv na mržnju , neostvarivanje i nečuvanje stečenih prava . Ako smo nacionalne manjine uključili u raspodjelu javnih polova onda moramo sve učiniti da oni te pozicije i prava zadrže jer je to doprinos bogatstvu , stabilnosti i raznolikosti našeg društva.
JAČATI SVIJEST O MULTIETNIČNOSTI
U tijeku je novi izvještajni ciklus ostvarivanja Okvirne konvencije za zaštitu manjinskih prava u hrvatskoj, ključnog europskog dokumenta za nacionalne manjine . Dugo ste bili i članica savjetodavnog odbora stručnjaka za praćenje ostvarivanja Okvirne konvencije. U prošlom izvješću, uz niz pohvala, bilo je dosta i to značajnih kritika ostvarivanja manjinske politike u hrvatskom društvu. Kakva su očekivanja sada ?
Započeo je šesti izvještajni ciklus ostvarivanja Okvirne konvencije u Hrvatskoj. Hrvatska je Vlada 15. lipnja 2023. godine (rok je bio 1. ožujka, pa se nije značajno kasnilo) predala Vijeću Europe Šesto periodično izvješće Republike Hrvatske o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Savjetodavni odbor, koliko znam, o njemu još nije raspravljao, jer prije rasprave i donošenja svoga mišljenja o izvješću treba obaviti posjetu domaćim institucijama, i javne vlasti i manjinskima. No, problem je što Hrvatska nema od Vlade nominirane stručnjake za članove Savjetodavnog odbora, tijela koje prati primjenu Okvirne konvencije. Ne znam zašto Vlada oklijeva poslati nominacije naših stručnjaka, koji bi također pripomogli u pripremi cjelovitoga i informativnoga izvješća.
Spadate među rijetke koji su radikalno kritizirali neke važne konceptualne , institucionalne i praktične aspekte manjinske politike u Hrvatskoj ( uključujući i ulogu i djelovanje manjinskog establishmenta ), a s ciljem njenog daljnjeg razvoja, jačanja manjinskih prava ali i njihova doprinosa ukupnoj demokratizaciji hrvatskog društva. Koje bi promjene u ovom momentu bile nužne ( ali i realne )?
Potrebno je osmišljavati nove, inkluzivne mjere manjinske politike i projektne aktivnosti koje bi bile usmjerene na promoviranje integracije i kohezije u multietničkom društvu te ih operacionalizirati osiguravanjem financiranja (putem Savjeta za nacionalne manjine, ali i iz sredstava Fonda za pluralizam, putem financiranja projekata vijeća nacionalnih manjina ) te ih dodatno promovirati i putem obrazovne, medijske i kulturne politike. Potrebno je, dakle, dodatno i kontinuirano poboljšavati i osuvremenjivati manjinsku politiku, uvažavajući međunarodne standarde zaštite prava nacionalnih manjina (preporuke tijela stručnjaka Vijeća Europe, OESS-a, UN-ova specijalnog izvjestitelja za prava manjina itd.) kako bi ista rezultirala stvarnom jednakošću i uključivanjem građanki i građana koji pripadaju nacionalnim manjinama u sve aspekte društvenog i javnog života.
Autori: Stojan Obradović i Antun Brađašević