ZA BOLJI RAD MANJINSKE SAMOUPRVE POTREBNO JE MIJENJATI I PRISTUP MANJINSKOJ POLITICI

Intervju: Agata Klinar Medaković, Vijeće slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba

Jedan od velikih problema funkcioniranja manjinske samouprave jeste nedovoljna prepoznatljivost vijeća i predstavnika među samim pripadnicima manjine. Ljudi često znaju da vijeće ili predstavnik postoje, ali ne znaju nužno koje su njihove ovlasti, što konkretno rade i na koji im se način mogu obratiti. Vijeća i predstavnici također moraju biti više proaktivni. Trebaju redovito komunicirati s gradovima i županijama, pratiti odluke koje mogu biti važne za manjinu, dolaziti s konkretnim prijedlozima i jasno artikulirati potrebe zajednice. Partnerski odnos teško se može razviti ako se komunikacija svodi samo na zahtjeve za financiranje pojedinih programa. Velik prostor za poboljšanje jeste i u profesionalnijoj administrativnoj i projektnoj podršci. Od ljudi koji uglavnom djeluju volonterski danas se očekuje poznavanje propisa, financija, projektnog rada, izvještavanja i komunikacije. To postaje sve zahtjevnije. Manjim vijećima i organizacijama zato bi koristila zajednička stručna podrška, primjerice za pripremu projekata, praćenje natječaja i administrativne poslove. Izuzetno je važna suradnja s matičnom državom koja ima dvostruku funkciju: pomaže slovenskoj zajednici da očuva jezik, kulturu i povezanost sa Slovenijom, ali istodobno može pomoći da ta zajednica bude otvorenija, suvremenija i vidljivija u hrvatskom društvu. Upravo bih taj drugi aspekt u budućnosti trebalo još više razvijati. A za to je potrebna i određena promjena pristupa manjinskoj politici. Ne treba napustiti tradicionalne kulturne programe i zaštitu stečenih prava, ali manjinsku politiku treba više usmjeravati prema budućnosti: mladima, jeziku, obrazovanju, digitalizaciji, profesionalizaciji, prekograničnoj suradnji i većoj vidljivosti manjina u društvu. Mijenjati

 U prvoj polovini sljedeće godine održati će se 7. po redu izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, tog važnog segmenta manjinske politike i  čimbenika ostvarivanja manjinskih prava . Kakve su vaše ocijene ovog proteklog mandata . Da li se i u kojim segmentima napreduje , a koji problemi ostaju isti i što je tome razlog?

Mislim da se protekli mandat može ocijeniti relativno pozitivno, ali uz činjenicu da se neki problemi manjinske samouprave ponavljaju već godinama. Vijeća i predstavnici danas jesu prepoznat dio institucionalnog sustava zaštite nacionalnih manjina i u sredinama u kojima su aktivni mogu imati važnu ulogu u povezivanju zajednice s lokalnim i regionalnim vlastima. Njihova stvarna učinkovitost, međutim, dosta ovisi o ljudima koji ih vode, njihovoj aktivnosti, odnosu s lokalnom samoupravom i povezanosti s drugim organizacijama manjine. Kod slovenske zajednice dobrim smatram to što vijeća i predstavnici u mnogim sredinama surađuju sa slovenskim društvima, školama, učiteljima slovenskoga jezika, institucijama u Sloveniji i lokalnim vlastima. Upravo se kroz takvu suradnju mogu rješavati vrlo konkretna pitanja, od kulturnih programa i učenja slovenskoga jezika do prostora, financiranja i veće vidljivosti zajednice. S druge strane, jedan od problema ostaje nedovoljna prepoznatljivost vijeća i predstavnika među samim pripadnicima manjine. Ljudi često znaju da vijeće ili predstavnik postoje, ali ne znaju nužno koje su njihove ovlasti, što konkretno rade i na koji im se način mogu obratiti. Tu vidim dosta prostora za poboljšanje. Vijeća bi trebala biti prisutnija među ljudima tijekom cijelog mandata, a ne samo u vrijeme izbora.

Drugi veliki problem je uključivanje novih ljudi, posebno mlađih generacija. U manjinskim strukturama često se angažira relativno uzak krug ljudi, koji istodobno djeluju u društvima, vijećima i drugim organizacijama. To dugoročno nije održivo. Potrebno je aktivnije tražiti nove ljude, dati mladima prostor da predlažu vlastite aktivnosti i postupno ih uključivati i u donošenje odluka. Treći problem je demografski. Slovenska zajednica se brojčano smanjuje i stari, a budući da je mogućnost izbora vijeća i predstavnika vezana i uz broj pripadnika manjine na određenom području, to više nije samo demografsko nego i institucionalno pitanje. U nekim sredinama bit će sve teže osigurati dovoljan broj kandidata i održati postojeću razinu organiziranosti. Zato bih rekla da u sljedećem mandatu nije najvažnije stvarati nove institucije, nego ojačati one koje već postoje: učiniti ih vidljivijima, otvorenijima i komunikacijski aktivnijima, bolje ih povezati s društvima i drugim dijelovima zajednice te, prije svega, uključiti nove i mlađe ljude. Vijeće ima smisla onda kada ga pripadnici manjine doživljavaju kao mjesto na koje se mogu obratiti i kroz koje mogu utjecati na pitanja koja su im važna.

NEDOVOLJNA PREPOZNATLJIVOST

Kakva je bila  suradnja s lokalnim  i regionalne strukturama  vlasti  ? Koliko su one osposobljene i educirane za kvalitetniju suradnju i partnerski odnos s predstavnicima manjinske samouprave ? Kako dalje razvijati te odnose i što bi eventualno trebalo mijenjati ?

Suradnja s lokalnim i regionalnim vlastima dosta se razlikuje od sredine do sredine. Tamo gdje već postoji dugogodišnja suradnja, gdje su slovenska društva, vijeća i predstavnici aktivni i gdje postoji kontinuitet komunikacije s lokalnom samoupravom, suradnja je uglavnom dobra. U takvim sredinama lokalne vlasti često prepoznaju potrebe zajednice i podupiru kulturne programe, osiguravaju prostor ili financijsku pomoć te sudjeluju u zajedničkim aktivnostima. Međutim, kvaliteta suradnje još uvijek previše ovisi o konkretnim ljudima i osobnim odnosima. To je po meni jedan od problema. Manjinska prava i suradnja s vijećima ne bi smjeli ovisiti o tome postoji li u određenom gradu ili županiji pojedinac koji dobro poznaje manjinsku problematiku i ima senzibilitet za nju. Potrebno je da to postane dio redovitog institucionalnog djelovanja lokalne i regionalne samouprave. Mislim da postoji i prostor za bolju edukaciju lokalnih službenika i dužnosnika o sustavu manjinskih prava. Nije realno očekivati da svi detaljno poznaju manjinsko zakonodavstvo, ali bi oni koji rade na tim pitanjima trebali znati koja je uloga vijeća i predstavnika, koje su njihove mogućnosti i na koji ih način uključiti u donošenje odluka koje se tiču manjinske zajednice. Ponekad se vijeća još uvijek doživljavaju prvenstveno kao organizatori kulturnih manifestacija, a njihova je funkcija šira – ona bi trebala biti i kanal komunikacije između manjine i lokalne vlasti. S druge strane, odgovornost nije samo na lokalnim vlastima. I vijeća i predstavnici moraju biti proaktivni. Trebaju redovito komunicirati s gradovima i županijama, pratiti odluke koje mogu biti važne za manjinu, dolaziti s konkretnim prijedlozima i jasno artikulirati potrebe zajednice. Partnerski odnos teško se može razviti ako se komunikacija svodi samo na zahtjeve za financiranje pojedinih programa. Konačno, manjinska pitanja trebalo bi više povezivati s općim razvojem lokalne zajednice. Slovenska zajednica ne doprinosi samo očuvanjem vlastite kulture. Ona može biti važna u prekograničnoj suradnji sa Slovenijom, obrazovanju, kulturi, turizmu i gospodarskom povezivanju. Kada lokalne vlasti manjinsku zajednicu počnu promatrati i kao partnera i razvojni resurs, a ne samo kao korisnika manjinskih prava i proračunskih sredstava, tada možemo govoriti o stvarnom partnerskom odnosu.

JAČATI KOMUNIKACIJSKE KANALE

Što bi eventualno, s druge strane, istaknuli kao nedostatke manjinskih institucija kada je u pitanju rad u lokalnim sredinama. Što bi se kod njih trebalo možda mijenjati kako bi podigli kvalitetu i efikasnost svoga rada?

Kao jedan od važnijih nedostataka izdvojila bih činjenicu da rad manjinskih institucija često počiva na relativno malom broju vrlo angažiranih ljudi. Iste osobe nerijetko djeluju u vijećima, društvima i drugim organizacijama, pa se s vremenom javlja problem opterećenosti, nedostatka novih kadrova i kontinuiteta. To je posebno važno zbog starenja zajednice i nedovoljnog uključivanja mlađih ljudi. Drugi je problem što vijeća i predstavnici nisu uvijek dovoljno vidljivi ni među pripadnicima vlastite manjine. Dio ljudi ne zna dovoljno o tome što vijeća rade, koje su njihove ovlasti, što su tijekom mandata konkretno postigla i na koji im se način mogu obratiti. Zbog toga bi trebalo puno više ulagati u redovitu komunikaciju – putem internetskih stranica i društvenih mreža, ali i kroz neposredne susrete s ljudima. Mislim da bi trebalo mijenjati i način na koji se manjinske institucije predstavljaju. Njihov rad ne bi se trebao svoditi prvenstveno na obilježavanje praznika, kulturne manifestacije i raspodjelu sredstava. Važna je i njihova zastupnička funkcija: prepoznavanje problema, praćenje ostvarivanja manjinskih prava, komunikacija s lokalnom samoupravom i pokretanje konkretnih inicijativa. Velik prostor za poboljšanje vidim i u profesionalnijoj administrativnoj i projektnoj podršci. Od ljudi koji uglavnom djeluju volonterski danas se očekuje poznavanje propisa, financija, projektnog rada, izvještavanja i komunikacije. To postaje sve zahtjevnije. Manjim vijećima i organizacijama zato bi koristila zajednička stručna podrška, primjerice za pripremu projekata, praćenje natječaja i administrativne poslove. Na kraju, mislim da bi koristilo i više suradnje između pojedinih vijeća, predstavnika, društava i drugih manjinskih organizacija. Ne mora svaka lokalna sredina sve razvijati sama. Razmjena iskustava, zajednički projekti i prenošenje dobrih praksi mogli bi povećati kvalitetu rada, osobito u manjim sredinama koje imaju ograničene ljudske i financijske kapacitete.

VAŽNA SURADNJA MANJINA

Kakav je suradnja s drugim nacionalnim manjinama? Kakva je uloga i značaj koordinacije nacionalnih manjina? Sudjelujete li u nekim europskim projektima nacionalnih manjina?

Suradnju s drugim nacionalnim manjinama u Zagrebu ocijenila bih kao vrlo važan dio rada Vijeća slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba. Zagreb je specifičan upravo po velikom broju organiziranih nacionalnih manjina, pa zajedničko djelovanje omogućuje da se pitanja koja nisu važna samo za jednu manjinu zastupaju snažnije i vidljivije. Posebno je važna Koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba, u čijem je osnivanju 2003. godine sudjelovalo i slovensko Vijeće, zajedno s vijećima albanske, bošnjačke, crnogorske, češke, mađarske, makedonske, romske i srpske manjine. Danas Koordinacija okuplja još širi krug vijeća i predstavnika. Njezina važnost nije samo u zajedničkim kulturnim programima, nego i u tome što omogućuje usklađivanje interesa manjina i zajedničko zastupanje prema Gradu Zagrebu. Vijeća i predstavnici Koordinaciju mogu ovlastiti i da ih zastupa. Slovensko Vijeće u tom radu kontinuirano sudjeluje. U programu rada za 2026. predviđeno je sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima Koordinacije, među kojima su Dan Koordinacije, sportski susreti, božićna izložba, koncert zborova te susreti s predstavnicima medija. Mislim da je vrijednost takvih aktivnosti upravo u tome što manjine izlaze iz vlastitih zatvorenih krugova. Slovenska zajednica tada ne djeluje samo unutar Slovenskog doma Zagreb ili među svojim članovima, nego upoznaje druge manjinske zajednice, razmjenjuje iskustva i zajedno s njima postaje vidljivija u gradu. Dobar primjer je i obilježavanje 20. obljetnice Koordinacije 2023. godine, na kojem su uz predstavnike manjina sudjelovali predstavnici Grada Zagreba, Savjeta za nacionalne manjine i veleposlanstava matičnih država; priznanje za suradnju tada je dobilo i Veleposlanstvo Republike Slovenije.

VIŠEZNAČNA SURADNJA S MATICOM

Kakva je vaša suradnja s maticom. Imate li neke stalne i aktualne projekte i programe suradnje? Koliko kulturni programi i projekti manjinskih zajednica te suradnja s njihovim matičnim državama mogu doprinijeti boljem pozicioniranju i boljoj pozitivnoj vidljivosti manjinskih zajednica u hrvatskom društvu?

Suradnju s matičnom državom ocijenila bih kao vrlo dobru, kontinuiranu i za slovensku zajednicu u Zagrebu iznimno važnu. Ona se odvija na više razina – preko Veleposlanstva Republike Slovenije u Zagrebu, Ureda Vlade Republike Slovenije za Slovence u susjednim državama i po svijetu, različitih kulturnih i obrazovnih institucija te kroz neposredne veze sa Slovenijom. I sam program rada Vijeća za 2026. među svojim ciljevima izričito navodi suradnju sa slovenskom zajednicom u Hrvatskoj, matičnoj zemlji i drugim državama. Ta suradnja nije samo formalna. Postoje konkretni i kontinuirani kulturni, obrazovni i društveni programi. Vijeće i Slovenski dom Zagreb organiziraju kulturne programe, predavanja, studijska putovanja, dopunsku nastavu slovenskoga jezika, knjižničnu djelatnost i druge aktivnosti. Primjerice, u svibnju ove godine organizirano je studijsko putovanje članova Vijeća i Slovenskoga doma Zagreb u Štanjel, gdje su posjetili i Muzej slovenskoga jezika i knjige. Postoje i dugogodišnji primjeri zajedničkih projekata s Veleposlanstvom Republike Slovenije, od obilježavanja Dana državnosti Slovenije do kulturnih projekata; jedan od lijepih primjera bila je i zajednička inicijativa Vijeća, Slovenskoga doma Zagreba i Veleposlanstva za postavljanje biste Bojanu Stupici u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Mislim da je ta povezanost s matičnom državom posebno važna za jezik i kulturu. Slovenska zajednica u Zagrebu nema dovoljno vlastitih ljudskih i institucionalnih kapaciteta da bi sve sadržaje mogla stvarati sama. Suradnja sa Slovenijom omogućuje dolazak umjetnika, stručnjaka i predavača, pristup kulturnim i obrazovnim sadržajima, održavanje veza sa suvremenom slovenskom kulturom te podršku učenju slovenskoga jezika. Ured Vlade Republike Slovenije za Slovence u susjednim državama i u svijetu pritom osigurava i financijsku potporu programima i projektima Slovenaca izvan Slovenije te podupire njihovo kulturno, obrazovno, gospodarsko i drugo povezivanje s matičnom državom. Ali mislim da je važno naglasiti još nešto: suradnja s matičnom državom ne bi trebala značiti zatvaranje manjine u vlastiti nacionalni prostor. Upravo suprotno. Najbolji su oni projekti koji slovensku kulturu donose u širi zagrebački i hrvatski javni prostor. Kada se program održava u Hrvatskom narodnom kazalištu, kulturnom centru, muzeju, knjižnici ili drugoj javnoj ustanovi, tada ne govorimo samo o programu „za Slovence“, nego o predstavljanju slovenskog kulturnog doprinosa hrvatskom društvu.

Tu vidim i veliki potencijal za veću vidljivost slovenske manjine. Slovenska zajednica u hrvatskim nacionalnim medijima nije posebno vidljiva, pa kulturni projekti mogu biti jedan od najboljih načina da se to promijeni. Međutim, nije dovoljno organizirati kvalitetan događaj – potrebno ga je i dobro komunicirati prema hrvatskim medijima i široj javnosti. Zato bi kulturne projekte trebalo sve više povezivati s medijskom i digitalnom promocijom. Važno je i da se u takve programe više uključuju mladi. Suradnja sa Slovenijom za njih može biti vrlo konkretna: kroz učenje jezika, studijska putovanja, susrete s vršnjacima, kulturne i obrazovne razmjene, studij, praksu ili kasnije profesionalno povezivanje. Na taj način odnos s matičnom državom nije samo čuvanje tradicije, nego postaje nešto što ima vrijednost i u njihovom današnjem životu. Zato bih rekla da suradnja s matičnom državom ima dvostruku funkciju: pomaže slovenskoj zajednici da očuva jezik, kulturu i povezanost sa Slovenijom, ali istodobno može pomoći da ta zajednica bude otvorenija, suvremenija i vidljivija u hrvatskom društvu. Upravo bih taj drugi aspekt u budućnosti trebalo još više razvijati.

 OPERATIVNI PROGRAMO MOGU DATI VIŠE

Da li su Operativni planovi Vlade za nacionalne manjine doprinijeli boljoj poziciji nacionalnih manjina i većoj aktivnosti manjinskih zajednica ? Što su konkretno ti Operativni planovi donijeli vašoj sredini i manjini i koliko se kvalitetno realiziraju?

Za slovensku nacionalnu manjinu važan je  poseban dio Operativnog programa koji se odnosi na albansku, crnogorsku, makedonsku i slovensku manjinu. Među ostalim, predviđena je potpora kupnji, izgradnji, obnovi i opremanju prostora manjinskih udruga i vijeća. Za slovensku zajednicu u Zagrebu posebno je važna konkretna mjera prema kojoj će Vlada razmotriti otkup ili darovanje prostora Kulturno-prosvjetnog društva Slovenski dom Zagreb. To je za našu zajednicu vrlo važno pitanje jer Slovenski dom Zagreb u Masarykovoj ulici nije samo sjedište jedne udruge. To je desetljećima središnji prostor slovenskog organiziranog života u Zagrebu, u kojem se odvijaju kulturni programi, susreti, učenje slovenskoga jezika i brojne druge aktivnosti. Trajno rješavanje statusa tog prostora zato bi značilo i veću sigurnost i stabilnost djelovanja slovenske zajednice u Zagrebu. Međutim, upravo taj primjer pokazuje da treba razlikovati ono što je zapisano u Operativnom programu od onoga što je doista realizirano. Rješavanje statusa prostora Slovenskoga doma Zagreb pojavljuje se već u prethodnim operativnim programima, a pitanje još nije konačno zatvoreno. U Hrvatskom saboru je 2026. ponovno otvoreno pitanje trajnog rješavanja prostora slovenske i makedonske manjine u Zagrebu. Ministar Branko Bačić tada je potvrdio da postoji pravna mogućnost darovanja prostora ako budu ispunjeni propisani uvjeti te da je sa Slovenskim domom Zagreb prethodno sklopljen petogodišnji ugovor o zakupu. Zato bih rekla da su Operativni programi dobar i potreban instrument, ali njihovu vrijednost na kraju moramo mjeriti prema realizaciji konkretnih mjera. Dobro je da postoji politička obveza i da su potrebe manjina unesene u dokument Vlade, ali ako se pojedina konkretna pitanja prenose iz jednog operativnog razdoblja u drugo, onda očito postoji prostor za učinkovitiju provedbu, jasnije rokove i bolju koordinaciju nadležnih institucija.

DOPRINOSI MANJINA TREBAJU BITI VIDLJIVIJI

Postoji li dovoljna svijest o benefitima koje nacionalne manjine kroz ostvarivanje svojih projekata i programa donose za bolje, efikasnije i produktivnije funkcioniranja pojedinih  lokalnih i regionalnih sredina? Kako ta postignuća i doprinose približiti i široj populaciji?

Mislim da svijest o doprinosu nacionalnih manjina postoji, ali još uvijek nije dovoljno razvijena. Manjine se u javnosti često promatra prvenstveno kroz pitanje manjinskih prava, očuvanja jezika i kulture ili financiranja njihovih programa. Puno se manje govori o tome što njihove aktivnosti donose lokalnoj zajednici u cjelini. A taj doprinos može biti vrlo konkretan. U slučaju slovenske zajednice to se vidi kroz kulturne i obrazovne programe, učenje slovenskoga jezika, suradnju sa školama i kulturnim ustanovama, prekogranično povezivanje sa Slovenijom te kontakte između gradova, institucija i organizacija s obje strane granice. Takve aktivnosti nisu namijenjene samo pripadnicima slovenske manjine. Kulturne manifestacije, izložbe, predavanja i drugi događaji otvoreni su široj publici i obogaćuju kulturnu ponudu sredine u kojoj se održavaju. Mislim da je posebno nedovoljno prepoznat prekogranični potencijal manjina. Slovenska zajednica može biti svojevrsni most između Hrvatske i Slovenije jer poznaje oba jezika, oba društvena prostora i ima razvijene osobne i institucionalne veze sa Slovenijom. To može biti korisno ne samo u kulturi nego i u obrazovanju, turizmu, gospodarstvu, projektnoj suradnji i povezivanju lokalnih sredina. Upravo bi lokalne i regionalne vlasti mogle više koristiti taj potencijal. Problem je što velik dio tih aktivnosti ostaje vidljiv uglavnom unutar same manjinske zajednice. To smo posebno primijetili kod medijske vidljivosti slovenske zajednice: lokalni i regionalni mediji češće prate njezine aktivnosti, dok je prisutnost u nacionalnom medijskom prostoru znatno slabija. Zato nije dovoljno samo organizirati kvalitetan program – potrebno je bolje komunicirati zašto je on važan i što donosi široj zajednici. Tu bi i same manjinske organizacije trebale biti aktivnije. Potrebna je suvremenija i kontinuirana komunikacija putem interneta, društvenih mreža i medija, ali i više zajedničkih projekata s gradovima, školama, knjižnicama, muzejima, fakultetima i drugim javnim ustanovama. Kada se manjinski program organizira samo u prostorijama manjinske udruge, do njega uglavnom dolaze ljudi koji su već povezani sa zajednicom. Kada se isti sadržaj prenese u javnu knjižnicu, muzej, školu ili na gradski događaj, postaje vidljiv mnogo širem krugu ljudi. Važno je i promijeniti način na koji govorimo o manjinama. Ne samo u smislu „što država ili grad daju nacionalnim manjinama“, nego i „što nacionalne manjine daju gradu i društvu“. One donose jezike, kulturnu raznolikost, međunarodne kontakte, znanje i mreže koje lokalna zajednica može koristiti. Zato bih rekla da sljedeći korak nije samo povećati broj manjinskih programa, nego ih više otvoriti prema široj javnosti i bolje pokazati njihov društveni, kulturni i razvojni doprinos. Na taj način nacionalne manjine postaju vidljive ne samo kao skupine koje ostvaruju svoja prava, nego kao aktivan i vrijedan dio hrvatskog društva.

MANJINSKU POLITIKU TREBA OSUVREMENITI  

Što bi u ovom momentu izdvojili kao najurgentnije i najznačajnije manjinske  problem u vašoj sredini , ali i na širem nacionalnom planu? Treba li razmišljati o promjeni nekih strategija i pristupa kako bi podigla kvaliteta i efikasnost rješavanja tih problema?

U ovom trenutku izdvojila bih nekoliko međusobno povezanih problema. Za slovensku zajednicu jedan od najvažnijih svakako je demografski pad i starenje zajednice. Broj osoba koje se izjašnjavaju kao Slovenci kontinuirano se smanjuje, a posebno je mali udio mlađih generacija. To nije samo demografsko pitanje. Dugoročno utječe na rad društava, vijeća i predstavnika, na broj ljudi spremnih preuzeti odgovornost, ali i na mogućnost ostvarivanja pojedinih prava koja ovise o brojnosti manjine. S time je izravno povezano uključivanje mladih i generacijska obnova manjinskih institucija. Mislim da je to danas možda i najvažniji praktični izazov. Nije dovoljno mlade pozivati na postojeće manifestacije i očekivati da nastave raditi na isti način kao prethodne generacije. Treba im omogućiti da sami predlažu sadržaje, sudjeluju u odlučivanju i mijenjaju način rada institucija. To podrazumijeva i suvremenije kulturne programe, digitalne sadržaje, više aktivnosti vezanih uz obrazovanje, mobilnost, profesionalno povezivanje i druge teme koje su njima važne. Za slovensku zajednicu posebno je važno i pitanje jezika. Odnos prema slovenskome jeziku vrlo je pozitivan, ali njegov prijenos unutar obitelji slabi. Zbog toga će organizirano učenje slovenskoga jezika biti sve važnije. Tu nije dovoljno samo povećavati broj programa. Treba osigurati kontinuitet poučavanja, kvalitetne učitelje, dostupnost nastave u različitim dijelovima Hrvatske i više mogućnosti da se slovenski jezik stvarno koristi izvan učionice. Još jedan problem koji smatram važnim jest velika ovisnost manjinskog života o malom broju aktivnih ljudi i volonterskom radu. Od manjinskih institucija danas se očekuje sve više: vođenje administracije, financijsko izvještavanje, priprema projekata, praćenje natječaja, organizacija programa, komunikacija s institucijama i javnošću. Dugoročno nije realno očekivati da sve to nosi nekoliko ljudi uz svoj redovni posao. Potrebno je razmišljati o većoj profesionalnoj i administrativnoj podršci manjinskim organizacijama. Na širem nacionalnom planu važnim smatram i jaz između formalno zajamčenih manjinskih prava i njihove stvarne primjene. Hrvatska ima razvijen normativni okvir, ali njegova provedba nije jednaka u svim sredinama. Puno ovisi o lokalnim okolnostima, poznavanju manjinskih prava, aktivnosti same zajednice i spremnosti lokalnih institucija na suradnju. Zato bi uz donošenje novih mjera trebalo više pratiti kako postojeće mjere stvarno funkcioniraju u praksi. Mislim da je zato potrebna i određena promjena pristupa manjinskoj politici. Ne treba napustiti tradicionalne kulturne programe i zaštitu stečenih prava, ali manjinsku politiku treba više usmjeravati prema budućnosti: mladima, jeziku, obrazovanju, digitalizaciji, profesionalizaciji, prekograničnoj suradnji i većoj vidljivosti manjina u društvu. Za slovensku zajednicu posebno je važno i otvaranje prema ljudima koji imaju slovensko podrijetlo ili različite veze sa Slovenijom, ali danas nisu članovi društava niti sudjeluju u manjinskim institucijama. Organizirana zajednica obuhvaća samo dio puno šireg kruga ljudi povezanih sa Slovenijom. Ako želimo dugoročnu održivost, moramo pronaći načine kako doprijeti i do njih. Zato bih rekla da nam možda nisu potrebne potpuno nove strategije, koliko suvremeniji način provedbe postojećih ciljeva. Manjinska politika budućnosti trebala bi manje počivati na održavanju postojećih struktura radi njih samih, a više na pitanju kako te strukture učiniti otvorenima, funkcionalnima i privlačnima novim generacijama.

STRUČNA PODRŠKA

Na koji način upravo manjinska samouprava, vijeća i predstavnici mogu tome doprinijeti ? Kako je dalje razvijati i graditi ulogu manjinske samouprave ? Što bi tu trebalo mijenjati , dograđivati …. ? 

Vijeća i predstavnici mogu imati vrlo važnu ulogu upravo zato što predstavljaju institucionalnu vezu između manjinske zajednice i lokalne odnosno regionalne vlasti. Njihova uloga ne bi trebala biti da reagiraju samo kada se pojavi problem, nego kontinuirano pratiti potrebe zajednice, upozoravati na njih i predlagati konkretna rješenja. Mislim da bi u budućnosti trebalo posebno ojačati njihovu zastupničku i inicijativnu funkciju. Vijeća trebaju pratiti ostvarivanje manjinskih prava, uključivati se u rasprave o odlukama koje se odnose na manjine te redovito komunicirati s gradskim i županijskim strukturama. Važno je da ne budu percipirana samo kao još jedan organizator kulturnih manifestacija, jer za kulturne aktivnosti već postoje društva i udruge. Vijeće bi prije svega trebalo artikulirati interese zajednice i zastupati ih prema institucijama. Drugo važno područje je komunikacija sa samim pripadnicima manjine. Vijeće može dobro zastupati zajednicu samo ako zna što su njezine stvarne potrebe. Zato bi trebalo organizirati otvorene sastanke, informativna predavanja i druge oblike neposrednog kontakta, ali i puno bolje koristiti digitalne kanale. Posebno bi trebalo ljudima približiti njihova manjinska prava i objasniti što vijeća i predstavnici mogu, a što ne mogu učiniti. Treće je uključivanje novih i mlađih ljudi. Ako se rad manjinske samouprave stalno oslanja na isti relativno uzak krug aktivnih osoba, dugoročno će biti teško održati kontinuitet. Mlade treba uključivati prije nego što dođe vrijeme sastavljanja izbornih lista – kroz projekte, radne skupine, volontiranje, edukacije i mogućnost da sami pokreću inicijative. Mislim da bi trebalo razvijati i bolju koordinaciju između vijeća, predstavnika, društava, učitelja slovenskoga jezika i drugih organizacija. Njihove su funkcije različite, ali se interesi često preklapaju. Primjerice, pitanje slovenskoga jezika istodobno je obrazovno, kulturno i manjinsko-političko pitanje. Ako svi djeluju odvojeno, kapaciteti male zajednice dodatno se raspršuju. Ono što bi trebalo dograđivati jest i stručna podrška manjinskoj samoupravi. Danas se od vijeća očekuje poznavanje propisa, financiranja, projekata, administracije i komunikacije, a velik dio posla obavljaju ljudi koji nisu profesionalno zaposleni za te zadatke. Zajednička stručna pomoć, edukacije i podrška pri pripremi projekata mogli bi znatno povećati učinkovitost vijeća i predstavnika. I na kraju, mislim da je važno jasnije pokazivati rezultate njihova rada. Ako ljudi ne znaju što je vijeće tijekom četiri godine pokrenulo, predložilo ili uspjelo riješiti, teško je očekivati veći interes za manjinske izbore. Jačanje manjinske samouprave zato nije samo pitanje većih ovlasti ili više novca, nego i veće otvorenosti, odgovornosti, vidljivosti i stvarne povezanosti s ljudima koje ona predstavlja.

UKLJUČITI I ZNANOST

Kako se pripremate za predstojeće izbore za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. Hoće te li izaći s nekim novim programima i projektima i zahtjevima prema strukturama lokalnih vlasti?

Za predstojeće izbore jedan od najvažnijih zadataka bit će okupiti ljude koji su spremni aktivno sudjelovati u radu Vijeća i osigurati određenu generacijsku obnovu. To nije jednostavno jer se slovenska zajednica brojčano smanjuje i stari, a velik dio aktivnosti već godinama počiva na relativno malom broju vrlo angažiranih pojedinaca. Zato bi posebno trebalo pokušati uključiti mlađe pripadnike zajednice, ali i osobe slovenskog podrijetla koje do sada možda nisu bile formalno uključene u rad manjinskih institucija. Mislim da u novom mandatu ne treba potpuno mijenjati ono što dobro funkcionira, nego postojeće aktivnosti nadograditi i prilagoditi današnjim potrebama zajednice. Među prioritetima bih izdvojila očuvanje i učenje slovenskoga jezika, uključivanje mladih, kulturne i obrazovne programe, bolju digitalnu prisutnost i informiranje pripadnika zajednice te intenzivnije povezivanje sa Slovenijom i drugim nacionalnim manjinama. Važno područje novog mandata trebalo bi biti i bolje informiranje pripadnika zajednice o njihovim pravima te o ulozi vijeća i predstavnika. Ako želimo veću izlaznost na manjinskim izborima, nije dovoljno pozvati ljude nekoliko tjedana prije izbora. Tijekom cijelog mandata treba jasno pokazivati što Vijeće radi, što je konkretno postiglo, koje probleme može pomoći rješavati i zašto je manjinsko predstavništvo važno. U tome vidim i vrlo važnu ulogu znanstveno-istraživačkog rada. Manjinska politika ne bi se trebala razvijati samo na temelju iskustava i procjena ljudi koji su trenutačno aktivni u institucijama. Potrebni su podaci o tome koliko ljudi poznaju svoja prava, koliko poznaju vijeća i predstavnike, zašto sudjeluju ili ne sudjeluju na manjinskim izborima, kakav je položaj slovenskoga jezika, kako se mijenja identitet i na koji se način nove generacije uključuju u život zajednice. U tom kontekstu posebno bih istaknula dugogodišnji znanstveni i stručni rad dr. Barbare Riman s Inštituta za narodnostna vprašanja u Ljubljani. Njezina istraživanja slovenskih organizacija, političke participacije, vijeća i predstavnika, manjinskih prava, jezika i drugih aspekata položaja Slovenaca u Hrvatskoj omogućuju da se promjene u zajednici prate kroz duže vremensko razdoblje. Posebno je važno istraživanje rada vijeća i predstavnika slovenske nacionalne manjine, jer nam takve analize pomažu razumjeti ne samo kako je sustav formalno postavljen nego i kako funkcionira u praksi, gdje su njegove slabosti i što bi se moglo poboljšati. Takvu suradnju između Vijeća, manjinskih organizacija i znanstvenih institucija trebalo bi nastaviti i dodatno razvijati. Znanstveni rezultati mogu pomoći pri određivanju prioriteta, oblikovanju programa, pripremi zahtjeva prema Gradu Zagrebu i državnim institucijama te pri procjeni jesu li poduzete mjere nakon nekoliko godina zaista dale rezultate. Posebno bi bilo korisno određena istraživanja ponavljati kako bismo mogli pratiti promjene kroz vrijeme. Dakle, ne bih govorila o nekom radikalno novom programu. Prije bih rekla da nam je potrebno otvorenije, vidljivije, bolje povezano i generacijski raznovrsnije Vijeće – Vijeće koje će nastaviti ono što dobro funkcionira, ali će istodobno više uključivati mlade, koristiti suvremenije načine komunikacije, oslanjati se na stručne i znanstvene spoznaje te još aktivnije zastupati konkretne potrebe slovenske zajednice prema Gradu Zagrebu.

Autor: Stojan Obradović

Fotografije : Antun Bukovec, Matija Klančir, Slavica Šarović