OSTVARIVANJE USTAVNOG ZAKONA NA UDARU NEPOVOLJNIH DEMOGRAFSKIH KRETANJA – NACIONALNE MANJINE U ZNANSTVENOM FOKUSU
Intervju: Prof. dr. sc. Siniša Tatalović, umirovljeni profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, voditelj Centra za društvena istraživanja SKD „Prosvjeta“, autor brojnih znanstvenih studija i knjiga o nacionalnim manjinama, osnivač međunarodne znanstven konferencije „ Nacionalne manjine, migracije i sigurnost„
Ovogodišnja međunarodna znanstvena konferencija „ Nacionalne manjine, migracije i sigurnost „ ove godine obilježava 30tu obljetnicu. Zahvaljujući kontinuitetu održavanja, međunarodnoj participaciji i aktualnosti istraživačkih tema, konferencija je tijekom gotovo trideset godina postala referentno mjesto znanstvenoga dijaloga o nacionalnim manjinama, migracijama i sigurnosti u jugoistočnoj Europi. Njezina dugovječnost potvrđuje važnost interdisciplinarnoga pristupa u razumijevanju složenih društvenih procesa te doprinosi razvoju znanstvenih spoznaja i oblikovanju javnih politika u području zaštite ljudskih prava, upravljanja migracijama i izgradnje sigurnih i uključivih demokratskih društava, a konferencija je pridonijela i stvaranju jedne mlade znanstvene regionalne zajednica koja je uspostavila značajnu suradnju i koja prijavljuje ozbiljne zajedničke regionalne znanstvene projekte što je posebno važno za njenu daljnju održivost i relevantnost. I ove godine nacionalne manjine će biti jedan od fokusa znanstvenog interesa te u hrvatskom slučaju posebno ostvarivanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina čija se realizacija sve više suočava i s demografskim problemima manjinskih zajednica te ne čudi prijedlog da treba uzeti podatke neke „nulte“ godine od koje više ne bi bilo moguće reducirati manjinska prava bez obzira na pad njihova udjela.
Ove godine će se od 7. do. 9. rujna na Brijunima održati jubilarna tradicionalna međunarodna znanstvena konferencija „Nacionalne manjine, migracije i sigurnost„ koju ste sa suradnicima pokrenuli prije 30 godina. U početku konferencija je bila fokusirana na problematiku nacionalnih manjina, a onda je dalje širila svoje sadržaje. No, nacionalne manjine uvijek su ostale ključni sadržaj ovog skupa. Što je ova znanstvena konferencija značila za promišljanje problematike nacionalnih manjina, što je na tom području donijela znanstvenoj, političkoj i uopće društvenoj javnosti ?
Međunarodna znanstvena konferencija „Nacionalne manjine, migracije i sigurnost” predstavlja jednu od najdugovječnijih i najznačajnijih interdisciplinarnih znanstvenih konferencija u Republici Hrvatskoj posvećenih istraživanju nacionalnih manjina, migracijskih procesa i suvremenih sigurnosnih izazova. Tokom gotovo tri desetljeća održavanja konferencija je izrasla u prepoznatljivo mjesto susreta znanstvenika, istraživača, predstavnika državnih institucija, međunarodnih organizacija i organizacija civilnog društva, pridonoseći razvoju znanstvene i stručne rasprave o pitanjima manjinskih prava, migracija, regionalne suradnje i sigurnosti. Konferencija je utemeljena 1997. godina na inicijativu časopisa “Politička misao” kojega izdaje Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Na prvoj konferenciji održanoj u Gomirju u Gorskom kotaru, znanstveni interes bio je usmjeren na pitanja zaštite nacionalnih manjina, izgradnju demokratskih institucija, zaštitu ljudskih prava te regionalnu stabilnost. Od svojih početaka, konferencija je nastojala povezati akademska istraživanja s potrebama javnih politika, stvarajući prostor za dijalog između znanstvenika i donositelja političkih odluka iz različitih država jugoistočne Europe. Prvih petnaest konferencija održavalo se najprije u Gomirju i kasnije u Begovom Razdolju, najvišem naseljenom mjestu Republike Hrvatske. Taj je prostor tokom godina postao svojevrsni simbol konferencije i njezina identiteta. Izdvojeno prirodno okruženje Gorskoga kotara omogućavalo je intenzivan višednevni znanstveni rad i otvorenu interdisciplinarnu raspravu, zbog čega je Begovo Razdolje ostalo trajno povezano s razvojem konferencije i njezinom međunarodnom prepoznatljivošću. Tokom toga razdoblja na konferenciji su postupno proširivane tematske cjeline, od zaštite nacionalnih manjina i demokratske tranzicije prema pitanjima europskih integracija, regionalne suradnje, migracijskih tokova i sigurnosnih politika.
VAŽNO MJESTO ZNANSTVENOG DIJALOGA
Što je utjecalo na proširenje znanstvenih sadržaja ove konferencije i kako su se oni realizirali?
Razvoj europskih migracijskih procesa, sigurnosnih izazova i međunarodne suradnje utjecao je i na razvoj konferencije. Od 2015. godine njezin program sve više uključuje teme međunarodnih migracija, upravljanja granicama, integracije migranata, suvremenih oblika organiziranog kriminala, trgovanja ljudima, hibridnih sigurnosnih prijetnji te utjecaja globalnih kriza na nacionalnu i međunarodnu sigurnost. Time je konferencija postupno poprimila današnji naziv „Nacionalne manjine, migracije i sigurnost”, koji odražava interdisciplinarni karakter suvremenih društvenih i sigurnosnih istraživanja. Nova razvojna etapa započinje preseljenjem konferencije na Brijune, gdje se održava od 2012. godine. Promjena lokacije nije označila prekid tradicije, nego njezin daljnji razvoj i internacionalizaciju. Brijuni, kao prostor bogate povijesne i diplomatske baštine te mjesto brojnih međunarodnih susreta, pružaju odgovarajući okvir za raspravu o globalnim izazovima koji nadilaze nacionalne granice. Istodobno, konferencija je zadržala kontinuitet temeljnih vrijednosti uspostavljenih tokom godina održavanja u Gorskom kotaru – otvoreni interdisciplinarni dijalog, međunarodnu znanstvenu suradnju i povezivanje teorijskih istraživanja s praktičnim oblikovanjem javnih politika. Već dugi niz godina konferenciju organizira Centar za međunarodne i sigurnosne studije Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s brojnim domaćim i međunarodnim partnerima, među kojima se ističu Zaklada Friedrich Ebert, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske, Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske, Institut za narodnosna pitanja iz Ljubljane, Sveučilište u Beogradu te Akademska mreža za suradnju u jugoistočnoj Europi. Sudionici konferencije dolaze iz brojnih europskih država te predstavljaju različite znanstvene discipline, uključujući politologiju, pravo, sociologiju, sigurnosne studije, demografiju, međunarodne odnose i migracijske studije. Zahvaljujući kontinuitetu održavanja, međunarodnoj participaciji i aktualnosti istraživačkih tema, konferencija je tijekom gotovo trideset godina postala referentno mjesto znanstvenoga dijaloga o nacionalnim manjinama, migracijama i sigurnosti u jugoistočnoj Europi. Njezina dugovječnost potvrđuje važnost interdisciplinarnoga pristupa u razumijevanju složenih društvenih procesa te doprinosi razvoju znanstvenih spoznaja i oblikovanju javnih politika u području zaštite ljudskih i manjinskih prava, upravljanja migracijama i izgradnje sigurnih i uključivih demokratskih društava.
REGIONALNE PARALELE
Što će ponuditi ovogodišnji skup kada je u pitanju segment nacionalnih manjina? Na koja je pitanja fokusiran?
Ovo je 30ta znanstvena konferencija koja prati tematiku nacionalnih manjina, njihova prava i položaj te društvene i političke mijene kroz koja prolaze . Ono što bi trebalo biti u fokusu ove konferencije jest spoznaja da se prava nacionalnih manjina ne mogu promatrati izolirano, kroz formalna prava već se moraju sagledavati puno šire, u kontekstu društva u kojem žive manjine. Može se reći da su prava nacionalnih manjina ( ne samo u Hrvatskoj, to vrijedi i za mnoge druge zemlje) povezana s općim stanjem u društvu i stanjem političke klime. Ako je u nekom društvu puno toga dobro, funkcionalno i harmonično onda je to stabilno i produktivno okruženje i za ostvarenje manjinskih prava. Međutim, tamo gdje se javljaju problemi koji mogu biti različite prirode ,od ekonomskih, institucionalnih, ideoloških, onda je to naravno i nepovoljno za nacionalne manjine. Za njih je i nepovoljnije, jer mete i krivci za lošu situaciju najčšče postaju oni koji su slabiji, ranjiviji, manje zaštićeni i koji ne mogu adekvatno odgovoriti na napade, pritiske i prozivke. To je vidljivo i u našim domaćim prilikama kada se netko iz desnog političkog polja želi pozicionirati na političkom planu, onda pribjegava napadu i stigmatiziranju manjina i tako pokušava prikupiti političke poene. No, kada je u pitanju ovaj 30 jubilarni skup, jasno je da će kada se govori u o Republici Hrvatskoj u fokusu biti i rasprava o 25 godina od donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Analizirat će se primjena tog zakona u različitim segmentima i područjima od političkog predstavljanja, kulturne autonomije, obrazovnih prava. Sve će se to analizirati i u regionalnom kontekstu jer na skup dolaze sudionici iz različitih zemalja, ali najviše iz jugoistočne Europe. Zbog toga će se pitanja nacionalnih manjina razmatrati i u regionalnom kontekstu i perspektivi.
Konferencija je uvijek imala međunarodnu dimenziju, ali unutar toga i naglašeni regionalni pristup. Što je taj regionalni pristup i okvir do sada pokazao kada su nacionalne manjine u pitanju?
Ono što bi se u kontekstu regionalnih analiza i komparacija moglo istaknuti, ako se kroz konferenciju prati stanje manjinskih prava u regionalnim okvirima, onda je to spor ali postupan napredak u ostvarivanju manjinskih prava. No, ono što je karakteristično za taj napredak jeste da on najčešće nije bio povezan s unutarnjim motivacijama i opredjeljenjima, već je u puno većoj mjeri bio uvjetovan određenim vanjskim utjecajima i pritiscima da se manjinska prava ostvaruju na kvalitetniji i efikasniji način. I ako to sagledamo u regionalnoj perspektivi, onda možemo konstatirati da su one zemlje koje su u procesu pristupanja EU puno više posvećene ostvarivanju prava nacionalnih manjina nego one zemlje koje su ostvarile taj cilj i postale članice EU . Dakle, zemlje koje su u procesu pristupanja puno više vode računa o manjinskim pravim nego zemlje koje su to već postale. Zemlje koje su članice EU napredak u ostvarivanju manjinskih prava imaju zahvaljući monitoringu koji dolazi od strane europskih institucija, njihovih instrumenta i alata ( npr. primjena i ostvarivanje Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe ili Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima). Hrvatska je sada u procesu evaluacije primjene Okvirne konvencije i biti će zanimljivo vidjeti ima li i kakvi su pomaci ostvareni u zaštiti manjinskih prava. Dakle, ako sagledavamo dugo vremensko ratdoblje, napredak bez sumnje postoji ali je još uvijek dominantnije pod utjecajem vanjskih, nego unutrašnjih faktora, odnosno razvoja naše svijesti o značaju manjinskih prava i potrebi da se ona i štite i šire na dobrobit čitavog društva. U tom kontekstu još je jedna stvar posebno važna i treba je istaknuti. To je pozitivan utjecaj bilateralne suradnje država u ostvarivanju manjinskih prava. Izuzetno je važno kada države imaju bilateralne sporazume o obostranoj zaštiti nacionalnih manjina, jer to značajno utječe ne samo na poboljšanje manjinskih prava već i njihovo bolje ostvarivanja. Djelovanje mješovitih odbora na temelju tih sporazuma omogućava praćenje ostvarivanja manjinskih prva na bilateralnoj osnovi, što daje značajne mogućnosti da države na tom planu surađuju i povećavaju kapacitete manjinskih prava u jednoj i u drugoj državi. Iz perspektive Republike Hrvatske koja ima potpisano nekoliko bilateralnih sporazuma to su značajni instrumenti za zaštitu i razvoj manjinskih prava.
POLITIKA JE ČESTO BEZ SLUHA
Znanstvenik ste u prvom redu, ali dobro poznajete i političku sferu (bili ste i savjetnik hrvatskih predsjednika) . Koliko je hrvatska politika otvorena za znanost? Posebno, kako to izgleda kada je u pitanju vrlo osjetljiva tematika nacionalnih manjina?
Reći ću prvo vrlo općenito. Politika je u principu otvorena za znanost onoliko koliko joj znanost pomaže da bolje razumje određene probleme. Ali manje je otvorena za dijalog i suradnju kada znanost dovodi u pitanje već formirane političke stavove. Naše iskustvo svjedoči da je ovaj skup bio vrlo posjećen i uvažavan kada su u pitanju političari ( dolazili su i predsjednici države, Sabora i Vlade, zastupnici, ministri … ) u periodu kada je politika prije 15-20 godina bila vrlo motivirana za ove teme (i zbog ulaska u EU). Kada se sagledava utjecaj ove konferencije na politiku, mislim da nije zanemariv. Mi smo uvijek na kraju konferencije uvijek slali poruke političkoj javnosti o stanju i manjinskih prava, koje nisu uvijek uvažavane, ali nisu ostajale ni bez odjeka. Mi bi upoznali političku javnost s našim ključnim analizama, ocjenama i konstatacijama s ciljem da ih motiviramo da se o tome razmišlja te smo uvijek bili spremni ponuditi i određena rješenja. To se odnosilo na nacionalne manjine ali i na druga pitanja koja su ulazila u fokus konferencije, kao što su migracije i sigurnosna pitanja. Znanost može utjecati do određene mjere na donositelje političkih odluka ali u kojoj se mjeri to uspijeva drugo je pitanje. Mogli bi reći da se u tome uspijeva u onoj mjeri u kojoj je i sama politika dinamična i traži neka nova rješenja, nove odgovore na izazove s kojima se suočava. Ali ako smo u situaciji u kojoj prevladava neka vrsta stabilnosti i kompaktnosti u odnosu na ciljeve koji su postavljeni i nema nekih novih ambicija onda su ti utjecaji mali ili nikakvi. No, naš utjecaj i poruke u domaćim ali i širim regionalnim okvirima imale su traga i odjeka. Ono što je za nas posebno važno je interes mladog znanstvenog kadra za našu konferenciju. Taj interes je u stalnom porastu što me kao pokretača ove konferencije raduje, jer ću njeno daljnje vođenje moći prepustiti novim generacijama znanstvenika. Mogu reći da je kroz godine održavanja ove konferencije stvorena jedna mlada znanstvena regionalna zajednica koja je uspostavila značajnu suradnju, koja prijavljuje ozbiljne zajedničke regionalne znanstvene projekte i siguran sam da bez ove konferencije znanstveno istraživanje manjinskih, migracijskih i sigurnosnih tema ni izdaleka ne bi bile tako razvijene kao što je slučaj sada .
DEMOGRAFSKE PRIJETNJE
Dugo se bavite problematikom nacionalnih manjina i manjinskom politikom u Hrvatskoj o čemu ste objavili i niz knjiga. Sljedeće godine navršit će se četvrt stoljeća (25 godina) od usvajanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za koji mnogi tvrde da spada među najviše pravne standarde manjinske zaštite u Europi . Ipak praksa i realnost bitno za tim ocjenama zaostaju. Kako vidite stanje i ključne probleme manjinske politike u hrvatskom društvu danas? Koji su glavni prijepori i otpori uspješnijem ostvarivanju manjinske politike?
Već je postalo opće mjesto o dobrom Ustavnom zakonu. No ono što je problem je naravno njegova primjena, a ta primjena je povezana s dodatnim mehanizmima koje morate imati da bi nešto mogli kvalitetno ostvarivati ili primijeniti. Ustavni zakon je predvidio puno toga i postavio visoke standarde ali je definirao i neke kriterije koje morate zadovoljiti da bi se određena prava mogla ostvarivati. I to je mislim, gledajući ovih 25 godina i najveći problem Ustavnog zakona. Što to znači? Npr. Ustavni zakon garantira dvojezičnost ali tu dvojezičnost ne možete ostvariti ako ona nije definirana u statutima jedinica lokalne ili regionalne samouprave. Pa čak i ako je to riješeno imate i neke dodane zahtjeve i prepreke koje mogu ugroziti to pravo na dvojezičnost. Prema mom mišljenju najveći problem u primjeni Ustavnog zakona je demografski faktor jer je i Ustavni zakon prava podredio određenim brojevima odnosno postocima sudjelovanja nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu neke jedinice lokalne ili regionalne samouprave. Dakle, vi ne možete imati zagarantirano mjesto u predstavničkom tijelu jedinice neke lokalne ili regionalne samouprave ako ne sudjelujete u stanovništvu s određenim postotkom. Isto je i s sudjelovanjem u izvršnoj vlasti (npr. zamjenici župana, gradonačelnika ili načelnika), a brojevi određuju i pravo na izbor vijeća i predstavnika nacionalnih manjina. I to je problem koji će u budućnosti negativno utjecati na ostvarivanje manjinskih prava. Već sada neke manjinske zajednice gube pravo na izbor nekih svojih važnih funkcija (srpska zajednica je npr. izgubila nekoliko mjesta zamjenika župana). Problem će se dalje usložnjavati i činjenicom da više nećemo imati klasičan popis stanovništva već će se ti podaci generirati prije izbora iz Središnjeg registra stanovništva. To će vjerojatno dovoditi do daljnjeg reduciranja manjinskih prava koja su brojčano uvjetovana ili određena jer će udio pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvi sigurno opadati. Npr. ako gledamo prosječnu starost stanovništva u Hrvatskoj ona je negdje oko 42-43 godine, a kod nacionalnih manjina je to puno više pa je tako primjerice u srpskoj zajednici prosječna starosna dob veća od 60 godina. Dakle, broj pripadnika nacionalnih manjina će se i dalje smanjivati zbog starenja stanovništva, migracija u kojima će posebno migrirati mladi ljudi, tako da će sve to negativno uticati na demografsku sliku nacionalnih manjina, a onda i na njihova prava jer je razina njihovih prava povezana s njihovim sudjelovanjem u ukupnom stanovništvu. Jedino rješenje bi bilo, o čemu često govori, da se povuče crta i da se kaže da prava više ne ovise o aktualnim brojevima i njihovim kretanjima već treba uzeti neku „nultu“ godinu za ostvarivanje manjinskih prava i da se nakon te godine manjinska prava ne mogu više reducirati. Mislim da je zadnji popis stanovništva 2021. bio prava prilika da se tako nešto uspostavi jer se bojim da ćemo s nastavkom sadašnjih demografskih trendova za nekoliko godina imati Ustavni zakon, ali zakon koji se neće imati na koga primjenjivati .
INTEGRACIJA I IDENTITET
Često ističemo političke otpore boljoj manjinskoj politici. No ima li problema i u samim manjinskim zajednicama. Kako bi manjinske institucije mogle više doprinijeti uspješnijoj manjinskoj politici? Kako uopće ostvarivati uspješnije procese prožimanja manjina i njihova većinskog okruženja?
Mislim da manjinske zajednice i njihovi predstavnici čine ono što je moguće i da to čine na najbolji mogući način na lokalnoj i na regionalnoj razini. Ovo je izuzetno važno i mislim da u tome imaju i razumijevanje Vlade koja izdašno financira mnoge manjinske programe i projekte. Ali mislim da fokus treba biti usmjeren na mlade pripadnike nacionalnih manjina. Nedostatak mladih je jedan opći, rekao bih zajednički problem svih nacionalnih manjina. Uporište i cilj manjinske politike mora biti nastojanje da se mladi pripadnici nacionalnih manjina potaknu na očuvanje njihova nacionalnog identiteta . To je formula koju spominjem još od 90-tih godina, a to je da imamo politiku koja omogućava na jednoj strani integracju u društvo, a na drugoj strani očuvanje identiteta i da to ne bude samo pitanje nacionalnih manjina već pitanje i interes čitavog društva. Nije dobro za društvo koje je prije 30-40 godina imalo oko 25 posto pripadnika nacionalnih manjina da to sudjelovanje sada rapidno i drastično opada na jednocifrenu brojku. Neko će se ubuduće zapitati kakva je bila naša kultura različitosti i odnos prema njoj i odgovor neće biti pozitivan, a to je nesumnjivo proces koji ostavlja negativan trag na društvu. Društva nisu jednoznačna u svom identitetskom smislu. Imamo rase, imamo jezike, različite narode, tradicije … To je bogatstvo i oni koji zagovaraju neke modele unifikacije ne rade dobro ni za sebe ni za druge i zato mislim da je izuzetno važno osvijestiti većinu da shvati ove probleme i da bude puno osjetljivija prema manjinama i da im daje prostor da mogu očuvati i razvijati svoj identitet. Da se ne stvara jedna atmosfera pritiska u kojoj članovi pojedinih zajednica zbog nekih socijalnih, egzistencijalnih i drugih preferencija potiskuju svoj izvorni identitet. Kvalitetno je društvo koje otvara i pruža obje mogućnosti da se integrirate i ostvarujete svoja puna građanska prava ali i da imate mogućnost očuvanja svog identiteta i prenošenja tog identiteta na novoj generacije. Tako se može disati punim plućima, s oba krila, da se osjećaš kao pripadnik jednog društva i političke zajednice, ali i istodobno da imaš i puno pravo čuvati i razvijati identitet koji si naslijedio od svojih predaka i koji nije identičan identitetu većine građana države u kojoj živiš .
NULTA TOLERANCIJA ZA GOVOR MRŽNJE
Nažalost govor mržnje i nedostatak kulture tolerancije snažno obilježava hrvatsku političku scenu kada je pitanju odnos prema pojedinim nacionalnim manjinama. To je dugotrajna boljka hrvatskog društva koja se povremeno i dodatno narušava odnosno pogoršava i zaoštrava. Kako se nositi s tim problemima? Što bi bila uloga i zadaća odgovornih političkih subjekata i struktura?
Ako čitamo izvješća Pučke pravobraniteljice mi se zaista suočavamo sa sve dramatičnijim pritiskom na druge i drugačije u različitom smislu, ne samo etničkom. Ono što bi bilo bitno u tom pogledu jest da se u prvom redu javni prostor očisti i oslobodi od govora mržnje. Kada govorim o javnom prostoru onda prvo mislim na one ljude koji su u polju politike. Mislim da se istupi koji mogu izazivati bilo koji aspekt nacionalne, vjerske ili rasne mržnje apsolutno ne bi smjela tolerirati u političkom polju. Na kraju krajeva to zabranjuje i hrvatski Ustav. Prema onima koji djeluju u javnom i političkom polju za govor mržne trebala biti nulta tolerancija. Kroz Kazneni zakon trebalo bi oštro sankcionirati sve one koji se služe govorom mržnje i negativnog djelovanja prema onima koji su manjina, u svakom pogledu, ne samo etničkom. Ali ono što je u čitavom tom procesu bitno jest da bi se škole i čitav obrazovni sustav trebali obogatiti sadržajima koji bi ukazivali na to da mi živimo u multietničkom i multikulturalnom društvu te da se osvijesti to da su pripadnici nacionalnih manjina također na različite načine dali veliki doprinos političkom, kulturnom i gospodarskom razvoju hrvatskog društva. Dovoljno je samo prošetati hrvatskom metropolom, Zagrebom i vidjeti spomenike ili nazive ulica i shvatiti koliko su one povezane s pripadnicima nacionalnih manjina Pripadnici nacionalnih manjina čija imena nose zagrebačke i ulice drugih hrvatskoh gradova, dali su na različite načine doprinos hrvatskom društvu. Kada bi se njihov doprinos zanemario, onda bi tek vidjelo koliko bi naše društvo osiromašilo. Multietničnost i multikulturalnost treba dalje čuvati i razvijati i posebno razvijati svijest kod mlađih pripadnika društva da smo kao građani različiti i da tako treba ostati. Zato i ističem ulogu obrazovanja u razvoju svijesti o značaju tih odnosa i doprinosa i karakteru hrvatskog društva kroz povijest . ne smiju odlučivati.
BROJKE NE SMIJU ODLUČIVATI
Za manje od godinu dana su novi izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. Ovaj sustav manjinske samouprave na lokalnom i regionalnom nivou smatran je najznačajnijim doprinosom Ustavnog zakona (s kojim je uveden ) razvoju manjinske politike. Nažalost po mnogim mišljenjima u ovih prethodnih šest mandata nije se dostatno kao takav i potvrdio i realizirao . Ipak neki eksperti tvrde da bi uza sve manjkavosti bez ovog instituta pozicija nacionalnih manjina bila bino lošija. Kako dalje raditi na razvoju i unapređivanju manjinske samouprave, jačanju uloge vijeća i predstavnika, uopće političku poziciju nacionalnih manjina?
Da ja sam sa svojim suradnicima radio više tih istraživanja o funkcioniranju vijeća i predstavnika nacionalnih manjina. U istraživanjima smo nastojali sagledati što u društvenom i političkom životu lokalnih zajednica znače vijeća i predstavnici nacionalnih manjina i naravno što oni znače za same manjinske zajednice, da vidimo koji su njihovi kapaciteti i što se može poboljšati. U proteklih 25 godina nešto se učinilo ali se moglo učiniti i više. Mi smo nakon tih istraživanja bili pokrenuli sustavne edukacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina. To su ljudi koji su izabrani da doprinesu svojoj manjinskoj zajednici ali i lokalnoj i regionalnoj zajednici u kojima žive. Na žalost, mnogi nisu znali kako to ostvarivati, kako djelovati, što im je na raspolaganju i kakve mogućnosti imaju. Naime, osim utvrđivanja ciljeva i onoga što se želi postići i ostvariti nedostajala su znanja kojim mehanizmima je to moguće postići i tko su mogući partneri i zagovaratelji tih njihovih stremljenja u ostvarivanju određenih ciljeva. Zato smo kroz edukaciju u suradnji s Uredom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina nastojali ostvariti ne samo teorijsku edukaciju već organizirati i niz praktičnih radionica u kojima smo kroz elaboraciju nekih vrlo pragmatičnih ciljeva i potreba podučavali kako je moguće rješavati komunalne, kulturne i druge probleme i potrebe s kojima se suočavaju nacionalne manjine u svojim sredinama. Mislim da smo tu napravili neke pomake jer ako vi izaberete vijeća neke nacionalne manjine i ako oni nisu osvijestili što su to njihovi prioriteti, kakvo je njihovo okruženje u kojem trebaju ostvariti te svoje ciljeve, tko su akteri koji im mogu pomoći, koje su ključne prepreke itd. onda je njihovo djelovanje vrlo ograničeno jer jednostavno neće uspjeti realizirati ono što žele i nakon toga slijedi demoralizacija, pasivnost i apatija. Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina kako su sada definirani ustavnim zakonom imaju svoju ulogu, imaju značaj i mogu doprinijeti poboljšanju položaja njihove zajednice, ali je to uvjetovano time da budu educirani, povezani i umreženi. U tome veliku ulogu igraju krovne manjinske udruge i koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, kako horizontalne, tako i vertikalne. Takav tip organiziranja vijeća i predstavnika nacionalnih manjina omogućava širi ali i kompetentniji uvid u lokalne probleme i najbolje načine njihova rješavanja. Naime, takav pristup omogućava i stvaranje nekih zajedničkih kapaciteta u smisli osiguravanja sredstava i stručne pomoći u realizaciji određenih projekata. I One manjine koje imaju svoja krovna tijela, dobre i efikasne koordinacije, koja imaju kapacitete da mogu pomagati lokalnim i regionalnim vijećima u pravilu postižu dobri rezultate.
Što bi iz znanstveno političkog kuta danas savjetovali kreatorima i nosiocima manjinske politike? Postoje li međunarodni standardi , prakse i norme koje mogu pomoći i poslužiti za daljnje unapređenje manjinske politike u hrvatskom društvu?
Kao što sam već istaknuo nije dobro prava povezivati samo s brojevima. I u tome nam ne trebaju europski uzori. Imamo mi sasvim kvalitetna, dobra i inspirativna domaća rješenja. Da uzmemo primjer Istre gdje npr. pravo na dvojezičnost nije uvjetovana brojčanim udjelom talijanske nacionalne manjine u stanovništvu. Mislim da bi trebalo motivirati lokalne i regionalne samouprave da ne robuju brojevima i da zbog njih ne smanjuju manjinska prava. A takve pozitivne slučajeve već imamo. To je primjer Bjelovarsko – bilogorske županije gdje su odlukom Županijske skupštine i promjenom Statuta češka i srpska nacionalna manjina dobile pravo da i dalje imaju zamjenike župana, iako je njihov udio u stanovništvu pao ispod zakonom propisanog postotka. To je za pozdraviti za razliku npr. od Primorsko-goranske županije gdje je srpska zajednica imala zamjenika župana, ali zbog pada njihova udjela u stanovništvu Županije, to im je pravo ukinuto. To nije dobro za image lokalnih i regionalnih zajednica, koje smanjuju prava, jer se između ostalog radi i o autohtonim manjinskim zajednicama koje na tim područjima žive i više od 400 godina. U svakom slučaju puno se toga dobrog za nacionalne manjine i društvo može napraviti ako postoji odgovorna politika te politička svijest i društveni senzibilitet da kvalitetno ostvarivanje manjinskih prava nosi dobrobit manjinama ali i ukupnom društvu. Takvih primjera u Europi imamo i to možemo i mi u Hrvatskoj učiti i usvojiti.
Autor: Stojan Obradović
