41. tekst serijala : Izazovi i dileme manjinske politike – NACIONALNE MANJINE U LOKALNOJ i REGIONALNOJ SAMOUPRAVI (41/2024) ZA FUNKCIONALNIJU MANJINSKU SAMOUPRAVU TREBA POSEBNA ZAKONSKA REGULATIVA

Intervju: Nikola Ivanović, dožupan Požeško- slavonske županije iz redova srpske nacionalne manjine

Generalno gledajući jedan veliki problem u pogledu manjinske samouprave jest nedostatak određene  preciznije zakonske regulative , možda i posebnog i cjelovitog zakona koji bi definirao tu materiju u svim aspektima rada i djelovanja. Kada se iščitava Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina  te drugi zakonski i podzakonski akti koji reguliraju manjinska pitanja nema dovoljno precizirajućih obaveza što se mora napraviti pa se mnogo toga svodi na političku volju i senzibilitete onih koji vode lokalne jedinice, a toga može biti, ali može i izostati  kada je u pitanju manjinska problematika. Rezultati popisa reducirati će manjinska prava posebno u sferi političkog predstavljanja na lokalnom i regionalnom nivou. Manjinske zajednice se moraju pripremiti za nove forme rada i djelovanja, a to je veliki izazov i trebati će puno uložiti u edukaciju i jačanje manjinskih kapaciteta, posebno u manjim sredinama.

Približavamo se polovini mandata od 6. po redu izbora za vijeća i  predstavnike nacionalnih manjina koji mnogi drže ključnim institutom ostvarivanja manjinske politike. Koliko imate uvida kako teče ovaj novi mandat  manjinske samouprave? Da li se i u kojim segmentima napreduje, a koji problemi ostaju isti i što je tome razlog?

Na području Požeško – slavonske županije mi bilježimo napredak po pitanju rada i funkcioniranja vijeća nacionalnih manjina . Prije četiri godine, pa i ranije, na području Požeštine što se naše nacionalne manjjne tiče mi smo imali jednu neorganiziranu situaciju , a sada radimo na tome da ta vijeća imaju osigurano kvalitetno financiranje od strane osnivača, da imaju prepoznatljive aktivnosti u zajednici i da kvalitetno zastupaju interese srpske nacionalne manjine na našem području. Ono što je u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina navedeno, nedovoljno je da bi se  u praksi,  na samom terenu i sprovelo. Prije svega tu mislim na neobavezivanja osnivača,  jedinica lokalne i regionalne samouprave, da financiraju rad vijeća i predstavnika, jer prema zakonu mogu, ali ne moraju. Kada živite 20-30 godina u okolnostima gdje se o nekoj manjinskoj zajednici uglavnom govori negativno teško je naći lidere u malim sredinama koji bi se suprostavili određenoj praksi nevidljivosti i nedovoljnih aktivnosti unutar same srpske zajednice . No, mislim da smo te situacije dobrim djelom prevladali i što što bi sada pozitivno mogli istaknuti jeste da vijeća na našem području  imaju svoj subjektivitet, vijeća su u dobroj mjeri prepoznata kao nositelji određenih aktivnosti od interesa za samu manjinsku ali često i širu zajednicu. U sredinama gdje nema srpskih kulturnih  društava, Prosvjete i drugih, vijeća su  jedina koja organiziraju određene aktivnosti. Tako da unatoč svih problema i u financiranju i u neadekvatnom odnosu lokalne i regionalne samouprave  mi,  uz potporu Srpskog narodnog vijeća, ipak uspijevamo provoditi aktivnosti i organizirati ono što je od interesa za našu zajednicu.

ZAKONSKO PRECIZIRANJE OBAVEZA

Ima mišljenja ( stručnih i političkih ) koji upozoravaju da ako ne dođe do promjene uloge i statusa tijela manjinske samouprave moguće je i urušavanje tog sustava. Koliko vam se te ocjene čine realnim? Kako generalno gledajući ocjenjujete njihovo funkcioniranje?

Vijeća imaju savjetodavnu ulogu, ali u politici nitko ne voli dodatno tijelo koje će govoriti što bi trebalo  raditi, a tako je i u našim sredinama. Sam zakonodavac nije precizno i kvalitetno utvrdio i pojasnio tu savjetodavnu ulogu  vijeća i predstavnika  i onda  tijela lokalne samouprave to različito tumače . Ono što je svakako pohvalno u određenim lokalnim samoupravama jeste da se pozivaju predstavnici vijeća na općinska i gradska vijeća  i oni tako grade svoj institucionalni kredibilitet i upoznavaju se s problemima , mogućnostima jedinica lokalne samouprave pa tako mogu adekvatnije adresirati svoje probleme i potrebe. Ono što je negativno i kontinuirano u zadnjih 20ak godina jeste da samo u Lipiku, Požegi, a tek odnedavno i u Pakracu članovi vijeća imaju nekakvu naknadu za svoj rad . Bez obzira što je to simbolično to predstavlja jedan dodatni i važni dio podrške radu vijeća.  Mislim da je  generalno gledajući jedan veliki problem u pogledu manjinske samouprave nedostatak određene  preciznije zakonske regulative , možda i posebnog i cjelovitog zakona koji bi vrlo precizno definirao tu materiju u svim aspektima rada i djelovanja. Po mom mišljenju nedostaje zakonska regulativa kroz koji bi se jasno definirale obaveze vijeća i predstavnika prema jedinicama lokalne samouprave ali i obrnuto, obaveze jedinica lokalne samouprave prema  tijelima manjinske samouprave odnosno vijećima i predstavnicima. Dakle, zakonska regulativa koja bi detaljno propisala i regulirala institut manjinske samouprave. Kada se iščitava Ustavni zakon te drugi zakonski i podzakonski akti koji reguliraju manjinska pitanja nema dovoljno precizirajućih obaveza što se može i što se mora napraviti pa se mnogo toga svodi na određenu političku volju i senzibilitete onih koji vode lokalne jedinice i kojega  može biti , ali može i izostati  kada je u pitanju manjinska problematika.

Ima li primjera dobre prakse gdje vijeća i predstavnici dobro funkcioniraju i komuniciraju s lokalnim i regionalnim strukturama vlasti ? Gdje vidite ključne probleme na lokalnom nivou? Kako ih prevladavati i rješavati?

Mi naravno imamo i puno pozitivnih primjera gdje naša vijeća zastupaju vrlo konkretne interese i potrebe pripadnika naše zajednice. Posebno se to odnosi na infrastrukturne potrebe i problema ( vodovod, puteve itd.), ali mnogi su problemi nagomilani i godinama , pa i deceniiama nisu rješavani i tu bez djelovanja viših institucionalnih subjekata i mehanizama nema velikih pomaka . Manjinska samouprava je tu nedovoljna.  Naravno, vrlo važna stvar u svemu je i kvaliteta vijeća, odnosno njihovih vodstava. Tu imamo isto tako vrlo neujednačenu situaciju i u određenim sredinama vijeća sama ne mogu profilirati i adresirati svoje probleme i potrebe bez odgovarajuće dodatne pomoći . Tu dolazi do izražaja i moja uloga kao dožupana iz redova srpske nacionalne manjine  jer nastojim u svakoj sredini dati maksimalnu moguću pomoć i podršku u komunikaciji , u provedbi aktivnosti, da svakako budem netko tko stoji uz te ljude .

OPERATIVNI PLANOVI DONOSE KORIST SVIMA

Koliko su lokalne i regionalne strukture vlasti osposobljene i educirane  za kvalitetniju suradnju i partnerski odnos s predstavnicima manjinske samouprave?  Što bi eventualno, s druge strane, istaknuli kao nedostatke manjinskih institucija kada je u pitanju rad u lokalnim sredinama?

Mislim da bi bilo potrebno više javne komunikacije i više predstavnika političkog života i njihovog sudjelovanju u manjinskim akcijama i manifestacijama da manjine osjete da su prihvaćene  te iskazivanje više političke volje za razumijevanje problema građana koji su pripadnici nacionalnih manjina, ali isto tako treba i više aktivnosti manjinskih predstavnika u zagovaranju vlastitih prava . Postojanje jedne šire i jače političke volje kada su u pitanju nacionalne manjine omogućava da se onda problemi i njihovo rješavanje mogu odvijati i na nižem nivou, kroz rad vijeća i predstavnika

Da li su i u kojoj mjeri  Operativni programi  Vlade za nacionalne manjine potaknuli s jedne strane ubrzanije rješavanje manjinskih problema ali s druge strane i aktivniji rad manjinske samouprave? Da li ej prisutna dovoljna svijest o benefitima koje nacionalne manjine kroz ostvarivanje svojih projekata i programa donose za bolje, efikasnije i produktivnije funkcioniranja pojedinih  lokalnih i regionalnih sredina? Kako ta postignuća i doprinose približiti  i široj populaciji ?

Mislim da treba kazati kako su šire zajednice pa čitava država profitirali kroz Operativne programe Vlade za nacionalne manjine koji su prvi put doneseni 2017. godine , a sada su utvrđeni po treći put do 2028. godine. Tu je važno istaći ulogu Vlade ali i saborskih zastupnika nacionalnih manjina koji su bitno doprinijeli i njihovom institucionaliziranju i njihovom sadržajnom kreiranju pa tako i u ovom zadnjem ciklusu . Mi smo vrlo zadovoljni njihovom dosadašnjom provedbom iako naravno ima problema i segmenata čija realizacija ide teže. Ali u cjelini gledano i to ovisi o mogućnostima i kapacitetima određenih lokalnih zajednica. No, svakako treba istaći programe koji se provode kroz ministarstvo poljoprivrede i koji su potakle desetine OPGova i omogućile im rad i egzistenciju. Dalje puno je učinjeno u poboljšanju infrastrukture tamo gdje je osjetnija koncentracija nacionalnih manjina na čemu je posebno bilo angažirano ministarstvo regionalnog razvoj.  A svakako su značajni i projekti podrške obrtnicima i poduzetnicima preko ministarstva gospodarstva . Svakako treba istaći i da su naše krovne organizacije imale značajnu podršku kroz te Operativne programe na kulturnom planu pa su uređeni mnogi  kulturni i društveni domovi  koji postaju mjesta važna mjesta okupljanja i ostvarivanja različitih programa od interesa za manjinsku zajednicu.

VAŽNOST MANJISKIH POLITIČKIH PREDSTAVNIKA

Faktički se približavaju novi lokalni izbori. Kakva su očekivanja kada su u pitanju nacionalne manjine? Dosta se govorilo o mogućim negativnim utjecajima koje donose rezultati popisa stanovništva odnosno značajnog pada udjela nacionalnih manjina što u nekim segmentima i sredinama može ugroziti i  poziciju i prava nacionalnih manjina ?  Koliko su i kako ta kretanja utjecala na manjinsku problematiku odnosno ostvarivanje manjinskih prava?

Mi smo po rezultatima popisa izgubili mjesto zamjenika župana i zamjenika gradonačelnika Požege te određeni broj zastupničkih mjesta u predstavničkim tijelima lokalne i regionalne samouprave. Sigurno je da će to usporiti i pasivizirati mnoge aktivnosti koje se provode u jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Iz iskustva mogu potvrditi da je uloga zamjenika župana odnosno županice bio značajan činilac za ostvarivanje bolje komunikacije, detektiranja i onda i rješavanje problema, a tako je to bilo i na drugim lokalnim nivoima gdje smo kao manjina imali svoje predstavnike.

Bilo je i govora da bi se prema Vladi i Saboru pokrenule inicijative za uvažavanje tzv. stečenih prava koja bi osiguravala određenu razinu i zaštitu manjinskih prava neovisno o mogućim negativnim brojčanim kretanjima i pokazateljima. Da li je u tom smislu nešto pokrenuto ili je u planu?

Koordinacija zamjenika župana iz redova nacionalnih manjina je razgovarala o tome ali mislim da u sadašnjoj konstelaciji odnosa neće biti dovoljno svijesti ni na lokalnom ni na nacionalnom nivou o potrebi  da se stečena prava sačuvaju. Nedostaje svijesti o značaju da nacionalne manjine imaju svoje političke predstavnike u jedinicama lokalne i regionalne samouprave, bez obzira što ih je brojčano manje,  jer su ti predstavnici bili važna poluga rješavanja mnogih manjinskih problema koji su i dalje prisutni. Tim više što je smanjivanje broja koji određuje ta prava zaista u pojedinim sredinama minimalno i radi se o formalnosti.  No, to je realnost i mi se moramo pripremiti za nove forme rada i djelovanja. A to je  veliki izazov pa i nepoznanica za nacionalne manjine . Trebati će puno uložiti u edukaciju i jačanje kapaciteta vijeća i predstavnika koji će morati preuzeti ulogu i političkih predstavnika što je do sada bilo u nadležnosti  manjinskih zastupnika u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalne i regionalne samouprave. Poseban problem biti će u malim sredinama gdje su kadrovski kapaciteti često vrlo tanki ili nedostatni. I zato treba razmisliti kako vijećima i predstavnicima omogućiti veću ulogu u kreiranju mjesnih politika.

Autori: Antun Brađašević i Stojan Obradović

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija