20. tekst serijala „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ -TREBA TRAŽITI NOVE SADRŽAJE I MODELE MANJINSKE POLITIKE

Intervju : Dr. sc. Siniša Tatalović , profesor na Fakultetu Političkih znanosti  Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Organizacijskog odbora međunarodne znanstvene konferencije „Nacionalne manjine , migracije i sigurnost „

TREBA TRAŽITI NOVE SADRŽAJE I MODELE MANJINSKE POLITIKE

Demografske i socioekonomske analize položaja nacionalnih manjina u Hrvatskoj pokazuju da je njihova opstojnost i perspektiva , njihova socioekonomska vitalnost bitno ugrožena. U posljednjih 30 godina njihov udio u stanovništvu smanjen je za 2/3.  I samo rijetke manjine pokazuju rast. To je prisutno i kod nacionalnih manjina koje ostvaruju visoke standarde zaštite svojih prava . Čini se evidentnim da samo klasičan pristup zaštite i ostvarivanja manjinskih prava nije dovoljan te da treba tražiti nove sadržaje i  modele izgradnje multietničkog i multikulturalnog društva.  U prvom redu treba otkloniti bilo kakvu prijetnju redukciji manjinskih prava zbog pada njihova broja , zatim osigurati puno veću socioekonomsku brigu države za područja gdje manjine tradicionalno žive te posebno težiti  boljoj prezentaciji nacionalnih manjina prema većinskom okruženju i stanovništvu  gdje bi svojom vidljivošću i svojim doprinosima bili prepoznati kao faktor koji obogaćuje kulturu , ekonomiju i druga područja  od interesa za ukupno društvo. Dakle, to bi bio jedan ozbiljan rad na izgradnji i afirmaciji multietničkog društva gdje se kulture međusobno prožimaju.

• Na nedavnoj tradicionalnoj znanstvenoj konferenciji „ Nacionalne manjine, migracije i sigurnost „ ( 27. po redu koja je u rujnu održana na Brijunima ) u okviru panela „ Nacionalne manjine u demokratskim društvima prezentirali ste vrlo intrigantnu temu „ Demografski i socioekonomski pokazatelji položaja nacionalnih manjina u Hrvatskoj“ ,  Što je ta analiza pokazala ? Kakav je demografski, a kakav socioekonomski položaj naših nacionalnih manjina ? Koliko su ti pokazatelji međusobno povezani i uvjetovani ?
• Odlučio sam se istražiti temu demografskog i socioekonomskog položaja nacionalnih manjina u hrvatskom društvu ponukan prvenstveno rezultatima posljednjeg popisa stanovništva čiji su prvi rezultati objavljeni prošle godine, a u kontekstu odredbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina prema kojima nacionalne manjine u jednom djelu svoja prava ostvaruju i u odnosu na svoje sudjelovanje u stanovništvu. To se prvenstveno misli na njihovo sudjelovanje u procesima odlučivanja a onda na službenu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina . Ono što je meni u toj analizi bilo posebno zanimljivo jeste da sam prikupio i prezentirao podatke određenih demografskih kretanje na našim prostorima u zadnjih 150 godina, odnosno da sam  pokušao pokazati određene  demografske trendove koji postoje u Hrvatskoj u tom dužem razdoblju .  Inače,  te podatke je izvorno prikupio i obradio Mirko Korenčić u svojoj knjizi „ Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857. – 1971. „  ( Zagreb, JAZU, 1979.).

DRASTIČAN DEMOGRAFSKI PAD

• Koje bi pokazatelje, vezano za demografska kretanja i trendove posebno izdvojili ?
• u Hrvatskoj je  1840. godine ( pri čemu mislimo na tadašnji teritorij Hrvatske bez Dalmacije i istre ) bilo 1.075.917 Hrvata te 504.179 Srba. Ostale etničke zajednice su tada bile malobrojne pa je tako na tom hrvatskom teritoriju živjelo oko 13 000 Nijemaca , oko 5000 Mađara i oko 7000 ostalih. Dakle dominantno stanovništvo su bili Hrvati i Srbi. Onda imamo podatke iz 1890. godine koji su isto vrlo zanimljivi i pokazuju određen porast  dominantnih nacionalnih zajednica i to Hrvata  kojih je sada 1.359.588 te Srba kojih je 562.131 ali su značajno porasle male etničke zajednice , Nijemci i Mađari i to Nijemci na nešto više od 117.000, a Mađari na skoro 69.000, a također i ostali koji su dosegli skoro 80.000 . Dakle, povećano je stanovništvo tadašnjeg teritorija Hrvatske ( bez Dalmacije i Istre s kojima bi ovi brojevi bili sigurno veći). Međutim, usporedba tih brojeva s stanjem i rastom stanovništva nekih drugih europskih zemalja pokazuje da je stanovništvo u Hrvatskoj raslo prilično sporo , osjetno sporije nego u drugim europskim zemljama ( 50 posto manje nego npr. u Rusiji ili Njemačkoj , čak 30 posto manje nego u tadašnjoj Kraljevini Srbiji ). Razlog tome treba tražiti i u činjenici da je dio tog hrvatskog područja bio pod vojnom upravom , tzv. Vojna krajina , a nakon ukidanja Vojne krajine došlo je velikog iseljavanja stanovništva  u prekomorske zemlje . Što se pak tiče 20. i 21.  stoljeća i ono je vrlo zanimljivo tim više što sada demografska kretanja možemo promatrati na teritoriju Hrvatske kakva je ona danas i tu  spomenuti autor Mirko Korenčić iznosi vrlo detaljne podatke  etničke strukture stanovništva i bitne demografske trendove. Pa tako prema rezultatima popisa stanovništva iz 1931.godine  u Hrvatskoj je živjelo 3.785 455 stanovnika a prema popisu stanovništva iz posljednjeg popisa 2021. godine 3. 871. 833 stanovnika. Dakle, tek  neznatno više jer se faktički  radi o razlici od oko 100 tisuća stanovnika pa u tih 90 godina možemo vidjeti tu demografsku katastrofu koja se dogodila u Hrvatskoj . To pokazuje da je ta demografska slika Hrvatske i strukture stanovništva ukupno gledajući vrlo negativna i odnosi se i na većinski narod kao i na pripadnike nacionalnih manjina . Te 1931. godine najbrojnija manjinska zajednica su bili Srbi koji su tada brojali oko 633.000 pripadnika, a što je tada  bilo 18,5 posto udjela u ukupnom stanovništvu . E sada nakon 90 godina taj je broj smanjen na 123.892 i njihov udio u stanovništvu iznosi  3.2 posto što je oko šest puta manje. Ako dalje analiziramo strukturu stanovništva u Hrvatskoj onda možemo vidjeti da su se demografske promjene dogodile kod svih zajednica. Nekih prije 100 godina nije ni bilo te su naknadno formirane migracijama, a neke prije brojne su se značajno smanjile pa danas kada gledamo podatke popisa stanovništva možemo vidjeti da su najdrastičnije promjene dogodile u ovom zadnjem razdoblju od 30-ak godina, dakle od 1991. do 2021. u kojem razdoblju možemo pratiti podatke četiri popisa. Ako gledamo povećanja onda možemo konstatirati da četiri etničke zajednice bilježe povećanje broja svojih pripadnika , a to su Albanci ,  Romi ( najveći porast  sa blizu 7.000 1991. godine na skoro  18.000 2021. godine, a njihov broj je zbog skrivanja identiteta realno i puno veći ) te Austrijanci i Nijemci ali, to su vrlo male zajednice. S druge strane najveći demografski gubitak doživjeli su Srbi . Indeks promjene je 21,3 . Dakle, trenutno u odnosu na njihov broj 1991. sada živi samo petina toga nekadašnjeg srpskog stanovništva ( sa 581. 663  u popisu 1991. godine njihov broj je u popisu 2021. godine smanjen na 123.892 ). No i mnoge druge manjine imaju indekse smanjenja pa tako kod Crnogoraca indeks smanjenja iznosi 32,2 , Mađara 46,1 ,  Čeha 60,1    itd . i to potvrđuje tu lošu demografsku sliku Hrvatske  koju pokazuje i kretanje ukupnog odnosno većinskog stanovništva . Kada gledamo sve nacionalne manjine indeks promjene je 31, 8 što znači da su manjine sa 755.628 pripadnika 1991. godine smanjene na 240.098 pripadnika  2021. godine . Drugim riječima broj pripadnika nacionalnih manjina je u proteklih 30 godina u Hrvatskoj smanjen za oko 2/3 što je drastičan pad .

MANJINSKA PODRUČJA NERAZVIJENOSTI

– Da li postoje i neke teritorijalne, odnosno regionalne specifičnosti i pokazatelji tih negativnih kretanja ?

Kada pogledamo teritorijalni raspored gdje žive pripadnici nacionalnih manjina  onda se također može vidjeti nešto što je dugoročno nepovoljno jer najveći broj pripadnika nacionalnih manjina živi u Istočnoj Slavoniji i kada se gleda indeks razvijenosti područja u Hrvatskoj i ukupni demografski trendovi onda se može vidjeti da je to područje koje se najslabije razvija i odakle je najveće  ukupno iseljavanje stanovništva iz Hrvatske pa su naravno time obuhvaćeni i pripadnici nacionalnih manjina . Drugo područje velike koncentracije nacionalnih manjina je središnje područje Hrvatske ( sjeverna Dalmacija , Lika , Kordun i Banija , gdje uglavnom žive pripadnici srpske zajednice ) i tu su također demografski trendovi prilično loši . Jedino područje gdje bi se mogla očuvati vitalnost pojedinih manjinskih zajednice su Rijeka i Istra  gdje žive pretežito pripadnici talijanske nacionalne manjine iako je i kod njih uočljiv pad njihova broja u odnosu na 1991. godinu ( kod Talijana je indeks promjena 64,6 odnosno pali su sa 21.303 na 13.763) . Ti podaci upozoravaju i na jedan značajan problem, a to je da ni model zaštite manjina gdje se prava ostvaruju na visokoj razini što bi dugoročno trebalo zaštiti nacionalne manjine nije uvijek učinkovit .

Regionalno gledajući demografske podatke, kada se oni povežu s indeksom razvijenosti pojedinih područja, može se vidjeti da pripadnici manjina izuzev Istre žive u područjima koja su uglavnom nerazvijena ili se sporo razvijaju ili im je potrebna neka vrsta dodatne brige države. To se u nekim slučajevima i čini, kao što je to sada primjer Istočne Slavonije  gdje Vlada poduzima određene i značajne mjere , ali bi tako trebalo razmišljati i djelovati i na nekim drugim područjima  npr. u središnjoj Hrvatskoj  gdje mahom žive pripadnici srpske zajednice .

UGROŽENA SOCIOEKONOMSKA OPSTOJNOST

Radili ste i analizu starosne odnosno dobne strukture i socioekonomske vitalnosti manjinskih zajednica.  Što je ona pokazala ?

Analiza  starosne strukture stanovništva još više naglašava i produbljuje ove negativne trendove i probleme  i ukazuje na loše perspektive . Ukupno manjine čine oko 6, 2 posto stanovništva i to je vrlo niska razina njihova udjela , razina koja je već vrlo zabrinjavajuća. Ali ono što je još više zabrinjavajuće je starost tog manjinskog stanovništva . Prosječna starost svih manjina u odnosu na većinsko stanovništvo je negdje oko 10 godina nepovoljnija odnosno veća. To ukazuje da će se manjinsko stanovništvo u budućnosti još brže smanjivati,  a dodatni problem je što će to stanovništvo naravno biti i sve manje radno aktivno  te su i egzistencijalne i socioekonomske perspektive tih zajednica sve ugroženije.

Također, analiza demografskih trendova  stavljena je i u kontekst  ekonomske vitalnosti vodeći računa o teritorijalnom rasporedu manjina gdje one tradicionalno žive i gdje se onda vidi da li se one mogu vitalizirati, da li mogu postati ekonomski aktivne .  Unatoč ovih negativni pokazatelja treba reći da veći dio manjinskih zajednica živi u urbanim sredinama , u većim gradovima kao što su npr. Zagreb , Rijeka  ,  Karlovac , Šibenik …..da sada ne nabrajamo detaljnije, ali je problem te relativne prednosti to što su oni podložniji asimilaciji odnosno promjeni identiteta. Tako npr. više od 50 posto pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj živi u većim gradovima gdje imaju bolje uvjete života jer žive u razvijenijim sredinama u kojima su standard življenja i  socioekonomski uvjeti  puno bolji od hrvatskog prosjeka  ali i izazovi asimilacije i gubitka nacionalnog identiteta izraženiji.

PRIJETNJA ASIMILACIJE

Što ovi pokazatelji znače za daljnje osmišljavanje javnih politika kada su u pitanju nacionalne manjine . Kakve mjere i promjene bi bile nužne s obzirom da se čini evidentnim kako samo garantiranje određenih manjinskih prava nisu dovoljni za održavanje tih zajednica ?

Realno je očekivati da će se situacija dalje pogoršavati jer aktualna manjinska politika nije dala one rezultate koji su se očekivali. Očito je npr. da prava političkog predstavljanja, pravo sudjelovanja u odlučivanjima na svim nivoima, financiranje kulturne autonomije, prava na obrazovanje itd. nisu dovoljni i treba tražiti, da tako kažemo, dodatne ili modificirane modele zaštite nacionalnih manjina , dakle ne samo njihovih prava u klasičnom smislu. Ti modeli trebaju uvažiti ove rezultate popisa stanovništva, poći od njih i tražiti načine zaustavljanja ovih negativnih trendova . Ono od čega bi svako trebalo poći po mom mišljenju jeste da se otkloni prijetnja  bilo kave redukcije manjinskih prava s obzirom na pad njihova broja i udjela jer neka prava jednostavno o tome ovise. Treba uzeti u obzir i da je sam popis proveden u vrijeme korona krize , da se jednim djelom provodio i on line , da ga je bilo teže provesti na nekim  nerazvijenijim područjima gdje koncentriranije i žive pripadnici pojedinih nacionalnih manjina itd. . Osobno smatram da je broj pripadnika nacionalnih manjina i njihovo sudjelovanje u stanovništvu pojedinih područja ipak veće nego što su pokazali rezultati popisa . Zato mislim da ne bi trebalo odmah ići u reduciranje tih prava koji su vezani za brojeve već da bi realnu etničku sliku hrvatskog društva trebalo u ovom momentu više vezivati za podatke popisa stanovništva iz 2011. godine , ali nažalost za sada se o tome ne govori niti ti problemi pobuđuju adekvatnu pažnju .

INKLUZIVNI MODELI MANJINSKE POLITIKE

Druga je stvar što bi trebalo pronaći neke modele očuvanja nacionalnog identiteta manjina u velikim gradovima . To je pitanje koje bi zasluživalo posebnu pažnju i to kroz neku vrstu modela koji ne bi bio povezan samo s aktivnostima pojedinih manjina i njihovim, ponekad, uskim kulturno-nacionalnim djelovanjem već bi trebalo težiti i boljoj povezanosti i boljoj prezentaciji nacionalnih manjina prema većinskom okruženju kako bi svojom vidljivošću i svojim doprinosima bili prepoznati  kao faktor koji obogaćuje  kulturu , ekonomiju i druga područja  od interesa i za većinski narod i ukupno društvo. To prožimanje postoji ali nije dovoljno vidljivo. Dakle, to bi bio jedan ozbiljan rad na izgradnji i afirmaciji multietničkog društva gdje se kulture međusobno prožimaju . Evo npr. srpska zajednica preko svoje krovne udruge SNV ima ove godine primjere dobrih projekata koji nisu nacionalno eskluzivni nego su inkluzivni jer su okrenuti i drugim manjinama ali posebno i većinskom stanovništvu kao što je to npr. bilo  s obilježavanjem  godišnjice smrti velikog hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića  ili pak  virtualna instalacija srušenog spomenika jednog od najvećih kipara  koje je Hrvatska imala Vojina Bakića.   U tom pravcu bi se trebala možda osmišljavati politike koje bi utjecale na očuvanje manjinskih identiteta , manjinskih kultura u širem kontekstu , a to bi onda relaksiralo i mnoge sredine u kojima bi pripadnici nacionalnih manjina mogli slobodnije iskazivati svoj identitet, bez straha da će to imati negativne utjecaje na neke druge aspekte njihova života posebno njihovog egzistencijalnog i socijalnog statusa . Svemu tome treba dodati i potrebu, o čemu sam prije govorio, puno veće socioekonomske brige države za područja gdje manjine tradicionalno žive  jer su ta područja često ispod nacionalnog nivoa razvijenosti.

JAČANJE ANTIMANJINSKE RETORIKE

Koje su bile neke ključne poruke vaše međunarodne znanstvene konferencije koja povezuje i probleme manjina i migracija i sigurnosnih standarda i potreba  ? 

Ovo je bila 27 . konferencija po redu i zasigurno spada u najdugovječnije konferencije u ovom djelu Europe  koja se bavi pitanjem nacionalnih manjina . Bilo je nekoliko vrlo zanimljivih panela koji su bavili nacionalnim manjinama iz različitih perspektiva , iz vizure različitih zemalja od Slovenije , preko Hrvatske do Makedonije , a ove godine smo imali i nove sudionike iz Ukrajine i Gruzije i zanimljive poglede na manjinska prava i u tom dijelu Europe koji je trenutno opterećen velikim ratnim sukobima ili velikim političkim napetostima. Ono što se može vidjeti jeste da istraživanje ove teme i prezentacija referata i radova na ovom skupu ukazuju na jednu promjenu u ostvarivanju prava nacionalnih manjina, ne samo u okviru pojedinih država već i regionalno u Istočnoj Europi pa i šire . I ove godine su uža manjinska pitanja bila povezana s pitanjima migracija i sigurnosnim pitanjima . Tu su naravno pitanja integracija  migranata , ali i pitanja porasti ksenofobije prema nacionalnim manjinama, porasta određenih političkih opcija koje zagovaraju antimanjinsku retoriku i politiku i to će zasigurno biti u fokusu idućih godina .

Nama kao organizatorima je bilo jako značajno što je veliki dio od 70-ak sudionika bio mlađi istraživački i znanstveni kadar i to pokazuje da je interes za ovu problematiku vrlo vitalan u znanstvenoj i akademskoj zajednici što garantira i njen kvalitetan nastavak .

– Na konferenciji je održana i promocija vaše nove knjige  „Nacionalne manjine u Hrvatskoj ( politika obrazovanje , kultura ) „ . Na što je ona ukazala ?

To je bila više jedna stručna rasprava nego klasična promocija. Sudjelovali su ljudi iz znanstvene i akademske zajednice , ali i oni koji se pitanjima nacionalnih manjina bave svakodnevno na praktičnoj i dnevnopolitičkoj razini, od predstavnika ministarstva i drugih nadležnih institucija, lokalnih struktura vlasti  do samih predstavnika manjina .

Do sada je bilo više promocija i ono što je meni interesantno jeste da na te promocije ne dolaze samo predstavnici nacionalnih manjina već i mnogi koji rade s manjinama. Mnogima je knjiga jedna vrsta priručnika da mogu bolje razumjeti manjinsku problematiku i djelovanje u njenom rješavanju. Ako su pripadnici manjina da bolje razumiju svoja prava i  mogućnosti njihova ostvarivanja, a ako rade u tijelima državne uprave ili lokalnih i regionalnih vlasti da mogu lakše vidjeti što su to prava nacionalnih manjina i gdje i kako oni mogu pomoći u njihovoj implementaciji . Tako se knjiga pokazala vrlo korisnim štivom za sve one koji se bave pravima nacionalnih manjina ili ih ta tema zanima .

Autor: Stojan Obradović

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija