zastupnik mađarske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru i potpredsjednik saborskog Kluba zastupnika nacionalnih manjina

Intervju: Robert Jankovics, zastupnik mađarske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru i potpredsjednik saborskog Kluba zastupnika nacionalnih manjina

Mi smo zadovoljni i sretni da imamo odličan odnos sa Vladama obje zemlje, s Vladom premijera Orbana i s Vladom premijera Plenkovića te nastojimo onda u tim odnosima i u takvom okruženju razvijati naše projekte i programe. Počev od programa kulturne autonomije kao što su neki domovi kulture, sustav školstva, obnova sakralnih objekata, izgradnja sportskih objekata pa onda naravno do same gospodarske suradnje i potpore za određene gospodarske projekte. Pri tome mi želimo i nastojimo da svi ti projekti budu u funkciji i šire zajednice i da donesu dobrobit svima koji s nama žive. Naravno da je prvenstveni cilj mađarska zajednica, ali ako gradite neku infrastrukturu i sl. objekte onda je jasno da je to na raspolaganju svima, a ne samo mađarskoj zajednici.

Nedavno su Predsjednik RH Zoran Milanović i mađarski predsjednik  Tamás Súlyok  posjetili Kopačevo i Bilje u Baranji, gdje su razgovarali s vodstvom Demokratske zajednice Mađara Hrvatske (kasnije je organiziran posjet hrvatskoj nacionalnoj manjini u Mađarskoj). Što ovakvi posjeti znače za nacionalne manjine? Što im donose?

Što se tiče mađarske manjine  u Hrvatskoj, razmjena posjeta i razgovori vodećih političara Hrvatske i Mađarske za nas su bez izuzetka uvijek dobra vijest. Posebno je to tako u ovim aktualnim političkim okolnostima u kojima su odnosi Mađarske i Hrvatske daleko od idealnih. Tu mislim na gospodarska pitanja gdje dvije države neke značajne stvari ne vide jednako. Mislim da su i posjet premijera Plenkovića Demokratskoj zajednici Mađara Hrvatske prije mjesec dana u našem sjedištu u Belom Manastiru, a onda i nedavni zajednički posjet predsjednika Mađarske Tamása Súlyoka i predsjednika RH Zorana Milanovića Demokratskoj zajednici Mađara Hrvatske u Baranji dobre poruke i općenito, ali i za mađarsku zajednicu u Hrvatskoj.  Poruka je nedvosmislena: Hrvatska i  Mađarska mogu se trenutno ne slagati ili mimoilaziti čak i oko nekih bitnih stvari, ali da to nikako ne znači da ne cijenimo i ne poštujemo mađarsku zajednicu u Hrvatskoj, a mislim da je isti odnos i prema Hrvatima u Mađarskoj kojih ima nekih 50tak tisuća. To je kontekst koji nas čini zadovoljnim.

Sami razgovori s predsjednicima bili su vezani za neke aktualnosti koje su mađarskoj zajednici u Hrvatskoj bitne. Posebno smo naglasili, ako to budu mogli, da podupru ideju za otvaranje dodatnih cestovnih prijelaza između Mađarske i Hrvatske, jer je i najnerazvijeniji dio Mađarske taj južni dio prema Hrvatskoj, a i naš sjeverni dio uz Dravu isto spada među najnerazvijenija naša područja pa bi ovi novi cestovni prijelazi (od ulaska u Schengen to i nisu neki granični prelazi već cestovne poveznice) sigurno doprinijeli preusmjeravanju prometa i potakli neki razvoj te donijeli određenu dobrobit  ljudima koji na tom području žive. To je bila najvažnija tema gdje smo tražili potporu oba predsjednika.

MOSTOVI SURADNJE

Koliko i kako sam manjine mogu postati faktor razvoja i boljih međudržavnih odnosa? 

Rekao bih da mogu biti pozitivan kao što smo sada u ovom slučaju mi, ali mogu biti i negativan i ako neka nacionalna manjina ne razumije dobro svoj položaj i pokuša ga zloupotrijebiti za neke ciljeve koji možda nisu odmah najjasniji. Tako da se naša zajednica trudi da budemo ne samo most između dva naroda već da budemo i jedan važan nosivi stup tog mosta i tih odnosa. Za sada se čini da uspijevamo.

Mađarska nacionalna manjina ima jake veze s svojom državnom maticom. Koriste se različiti fondovi mađarske Vlade za kulturne aktivnosti, sportske, ali gospodarske. Ima ulaganja, zajedničkih projekata lokalnih zajednica, itd. Kako to konkretno funkcionira? Koliko ti projekti doprinose ukupnom razvoju pojedinih lokalnih zajednica, i manjinskom i većinskom stanovništvu?

Naravno da je mađarska nacionalna zajednica u odličnim odnosima sa nadležnim tijelima i Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske, dokle god vlada uzajamno poštovanje, što je sada slučaj i u odnosu sa političkim Zagrebom, i u odnosu sa političkom Budimpeštom.

I mislim da ako ima neka država koja dobro razumije tu potrebu Mađarske da surađuje s Mađarima koji žive izvan Mađarske onda je to upravo Republika Hrvatska. Jer i Hrvatska ima veliku dijasporu i skrbi sustavno za nju, bilo da se radi o  djelu hrvatskog naroda u BiH ili da se radi o njenim nacionalnim manjinama u Srbiji, Mađarskoj, Sloveniji ….

Dakle, u tom kontekstu treba gledati i odnos Mađarske prema Mađarima izvan Mađarske pa tako i prema Mađarima u Hrvatskoj. Mi smo jedna mala zajednica i nas je ovdje na području Hrvatske tek nešto više od 10 tisuća, ali Vlada Mađarske nam nastoji biti partner, sukladno europskim praksama kada su u pitanju takvi odnosi i takve zajednice. Tu brigu mi pokušavamo iskoristiti na način da smo mi ti koji  kažemo što je to što je našoj zajednici potrebno i da onda u tome očekujemo potporu i Budimpešte i Zagreba, a ne da nam netko iz Budimpešte i Zagreba govori što je to što bi nama trebalo i što bi za nas navodno bilo dobro. Postoji dakle jedna hijerarhija gdje mi imamo prioritete koje želimo rješavati kako bi se naša zajednica u Hrvatskoj osjećala dobro i za te programe i projekte tražimo odgovarajuću pomoć i suradnju obije Vlade. Mi smo zadovoljni i sretni da imamo odličan odnos sa Vladama obje zemlje, s Vladom premijera Orbana i s Vladom premijera Plenkovića te nastojimo onda u tim odnosima i u takvom okruženju razvijati naše projekte i programe. Počev od programa kulturne autonomije kao što su neki domovi kulture, sustav školstva, obnova sakralnih objekata, izgradnja sportskih objekata pa onda naravno do same gospodarske suradnje i potpore za određene gospodarske projekte. Pri tome mi želimo i nastojimo da svi ti projekti budu u funkciji i šire zajednice i da donesu dobrobit svima koji s nama žive. Naravno da je prvenstveni cilj mađarska zajednica, ali ako gradite neku infrastrukturu i sl. objekte onda je jasno da je to na raspolaganju svima, a ne samo mađarskoj zajednici. Tako, nastojimo biti promišljeni i susretljivi, a ne bahati i zatvoreni.

DOBRE VEZE S MATICOM

Ima li neki projekt koji bi posebno istakli , kao primjer dobre prakse ?

Posebno vrijednim mi se čini istaknuti jedan projekt koji je pohvaljen i u okviru OESS (Organizacije za Europsku sigurnost i suradnju), a to je projekt sustavne, uzajamne zaštite mađarske nacionalne manjine u Hrvatskoj i hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj, a konkretno se radilo o projektu realizacije dva kapitalna projekta u zadnjih nekoliko godina u obje države. To je bio projekt izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta u Pečuhu koji je građen isključivo sredstvima mađarskog državnog proračuna, a s druge strane mađarskoj nacionalnoj zajednici u Hrvatskoj je izgrađen potpuno novi srednjoškolski  učenički dom u sklopu Prosvjetno-kulturnog centra Mađara u Osijeku. Mislim da su to projekti koji pokazuje kako i koliko ove dvije zemlje obraćaju pozornost i štite mađarsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i hrvatsku nacionalnu manjinu u Mađarskoj.

Koliko je ukupna javnost upoznata s tim benefitima koje donose manjinske zajednice ?

Nažalost, imamu generalnu medijsku situaciju koja ne ide u prilog ovoj vrsti informiranja, odnosno nije zanimljiva jer je pozitivna, i nije senzacionalna. Dominacija ponajčešće negativnog senzacionalizma velika je prepreka za ovakvo područje informiranja.

Govoriti o tome koliko je dobra suradnja dvije zemlje kroz uzajamnu potporu nacionalnim manjinama, i koliko je to dobro za obje zemlje, a onda i za te manjinske zajednice – to je nažalost tema koja ne dotiče prag zanimanja šire javnosti pa realno gledajući ta javnost o tome nije dovoljno, ako je i uopće, informirana. Nije zanimljivo, ako nema skandala – to je danas realnost.

VAŽNI PREKOGRANIČNI PROJEKTI  

Koliko su lokalne i regionalne strukture  vlasti uopće upoznate s mogućnostima kako koristiti određene fondove za manjinske potrebe, uključivo i one koje omogućuju prekograničnu suradnju ?  

Mislim da to ide dosta dobro. No, istina je kako je sve manje tih prekograničnih fondova jer su obje zemlje članice EU, pa se programi realiziraju iz vlastitih strukturnih fondova.

Ali naravno uvijek ima mogućnosti. Tu je sada aktualan Interreg projekt Hrvatske i Mađarske i mi smo tu predložili ove nove granične cestovne prijelaze o kojima sam na početku govorio (jedan u Baranji , jedan u Međimurju) i mislim da će do kraja 2026. to biti realizirano.

U realizaciji nekih zajedničkih projekata preko EU fondova pred lokalnim zajednicama stoje i neki problemi jezičnih barijera, a i trenutni i politički odnosi dviju zemalja ne djeluju  najstimulativnije, ali dobri projekti uvijek nađu prolaz i mjesto …

Kako se razvijaju i napreduju Operativni programi Vlade RH za mađarsku nacionalnu manjinu? Koliko donose razvoju i rješavanju problema lokalnih zajednica  ? Koliko ste uopće zadovoljni realizacijom Operativnih programa ?

Ovo su treći Operativni programi koje nacionalne manjine donose s Vladama premijera Andreja Plenkovića  (prvi  su bili  2017., drugi 2020. i evo treći 2024. godine). Ja sam odmah 2017. godine tvrdio da su Operativni programi kao dio Vladinog programa i dio sustav koalicijske Vlade najvažniji dokument za nacionalne manjine koji je donesen poslije Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, dakle u zadnjih skoro 25 godina.

A što se mađarske nacionalne manjine tiče ja mogu konstatirati da smo u prethodnim mandatima realizirali između 75 i 90 posto planiranog i nema nikakvog razloga sumnjati da će i u ovom trećem mandatu to biti jako uspješno kada se budu svodile završne bilance. Polovinu puta smo skoro prošli i mislim da za nastavak možemo biti optimisti.

OJAČAN MANJINSKI LEGITIMITET

Održavanjem dopunskih  izbora za nacionalne manjine završeni su ovogodišnji lokalni izbori. Koliko su bili značajni za nacionalne manjine  i što su im donijeli ?

Ovo je drugi put da se lokalni izbori održani prema izmijenjenom Zakonu o lokalnim izborima, u dijelu koji drugačije od prethodnog regulira izbor nedostajućih vijećnika nacionalnih manjina i vijećnika iz reda hrvatskog naroda u jedinicama lokalne samouprave  u kojima je hrvatski narod relativna manjina. Mađarska nacionalna manjina imala je samo dva dopunska izbora – za vijećnika u Gradskom vijeću Belog Manastira te za Općinsko vijeće općine Kneževi Vinogradi gdje mađarska nacionalna manjina ima pravo na pet vijećnika, a redovitim putem izabrano je njih četiri. Sam sustav se pokazao i potvrdio kao puno pravedniji i za nacionalne manjine i za pripadnike hrvatskog naroda u jedinicama lokalne samouprave u kojim je hrvatski narod relativna manjina jer su se prije ovih promjena predstavnici nacionalnih manjina/hrvatskog naroda kooptirali s lista političkih stranaka, s njihova dna i s njihovih krajeva, a sada putem dopunskih izbora ostvaruju svoj direktni izborni legitimitet i biraju ih članovi njihove nacionalne zajednice. Dakle, možemo zaključiti da su naši prijedlozi, koji su potekli iz Kluba zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, u kom pravcu bi se trebao mijenjati lokalni izborni sustav kada su u pitanju nacionalne manjine pokazao potpuno opravdanim i ispravnim. Nema sumnje da je ovakav izbor ojačao politički legitimitet i političku moć na ovaj način izabranih vijećnika te im je to omogućilo veći i kvalitetniji utjecaj na mjesnu politiku i rješavanje manjinskih problema i potreba, ali i suradnju s drugim političkim opcijama na korist čitav zajednice, bilo da djeluju u oporbi ili kao dio „vladajućih“.

Za faktički manje od godinu i po dana na redu su i novi izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. Kakav je situacija u tom važnom segmentu manjinskog organiziranja i djelovanja ? Razmišlja li se o nekim promjenama kojima bi se unaprijedila njihova uloga, funkcionalnost i efikasnost ? 

Unaprijed se bojim tih izbora, zato što neće biti lako doci do kandidata, a bogami ni glasača. Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina osmišljeni su prije 23 godine sa savjetodavnom ulogom na lokalnom nivou i faktički je dokazano u ova dva desetljeća da to bez sustava veta ne funkcionira. I zato, ili im treba dati veće ovlasti ili ćemo se suočiti s njihovim potpunom redukcijom. Osobno podržavam varijantu jačanja i širenja njihovih ovlasti, ali za to političke volje nema jer je dvotrećinska većina koja je nužna za takve promjene, realno gledajući, nedostižna . Tako da mislim da do 2027. kada trebaju biti novi izbori za vijeća i predstavnike  neće biti nikakvih promjena ni novih iskoraka.

PROBLEMI MANJINSKE SAQMOUPRAVE 

Spremaju li se ipak u tom kontekstu  neke nove inicijative u Klubu zastupnika nacionalnih manjina ?

Mi o tome govorimo, ali politika  to ne razumije. Previše su teška vremena i zahtjevna generalno gledano i naravno pa se to reflektira i na nacionalne  manjine i na njihovu potencijalnu promociju prava. Dapače, ja bih podsjetio da ovo nije prvi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i kako su se god ti Ustavni zakon mijenjali od daleke 1991. do ovog najnovijeg kojega smo donijeli 2002. godine oni su u nekim aspektima za nacionalne manjine bili možda i sve gori. Tako da je možda bolje da dok nemamo čistu političku situaciju i jasnu sliku šta možemo kao manjine ostvariti, šta promijeniti i u čemu napredovati bolje u to ne dirati. Realno gledajući nekad je bolje zadržati status  quo nego ići u neizvjesne promjene.

Nacionalne manjine ponovno su u fokusu javnosti , nažalost, u negativnom kontekstu kao žrtve, srećom, ne fizičkog ali verbalnog nasilja i osporavanja njihovih prava. Što pokazuju nemili događaji u Splitu, Rijeci , Zagrebu ? Da li se radi samo o incidentima ili pak svjedočimo jednoj eskalaciji koja je proizašla i iz narušene atmosfere  društvene tolerancije, neprimjeren retorike i dvojbenih povijesnih relativizacija  koja se već mjesecima događa u hrvatskom javnom prostoru , a bez nedvojbenih i jasnih osuda.  Kako ocjenjujete aktualno stanje tolerancije u hrvatskom društvu, važnim za sve, a posebno za manjine? Kako se s tim problemima dalje nositi?

Mislim da bi govoreći o tim nemilim temama  trebalo najprije čestitati hrvatskoj policiji jer su oni najzaslužniji da sve ovo što se do sada događalo nije otišlo u  moguće fizičke obračune i u jednu krajnost koja bi traumatizirala čitavo društvo i u kojoj bi onda povratak u normalu bio puno teži. Ja sam apriori protiv zabrana, pa ne volim ni kada se zabranjuje koncert Thompsona, ali ni kada se onemogućuju kulturne manifestacije srpske manjine u Hrvatskoj.

Dok je sve po zakonu, može i svatko ima svoju publiku. Možda bi u izboru nekih tema i  termina trebalo imati malo više obazrivosti i promišljenosti, ali u svakom slučaju zabrane treba isključiti. Po meni, jedan od glavnih recepta za suzbijanje ovakvih incidenata je, ma koliko bi to nekima moglo izgledalo čudno, davanje što manje javnog prostora i javne pažnje tim događajima. Jer to zapravo nije trend i objektivno gledano – nije mainstream u Hrvatskoj. Jer jedan od ključnih motiva ljudi koji u tome sudjeluju je da  pod svaku cijenu dođu u javnost i da se zauzme neko važno mjesto koje inače ne mogu postići i ostvariti. I zato, najgore što se njima može dogoditi jeste da dožive javnu ignoranciju, da o tome što oni rade (uz sigurnost onih protiv kojih rade) nema odjeka u javnosti.

Autor: Stojan Obradović

Serijal tekstova: Izazovi i dileme unapređivanja  manjinske politike u hrvatskom društvu  – nacionalne manjine u lokalnoj i regionalnoj samoupravi  (28/2025 )

Intervju: Robert Jankovics, zastupnik mađarske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru i potpredsjednik saborskog Kluba zastupnika nacionalnih manjina

Dok se rezultatima posljednjih parlamentarnih izbora „užarila „ pozicija i uloga nacionalnih manjina odnosno njihovih saborskih zastupnika na nacionalnom nivou u sjeni ostaju problemi i  stanje na lokalnoj razini koja se inače smatra najznačajnijim poprištem za ostvarivanje manjinskih prava . Godinu dana od 6. po redu izbora za tzv manjinsku samoupravu ( vijeća i predstavnike nacionalnih manjina ) te manje od godine dana pred nove lokalne izbore u kojima se također očituje i potvrđuje pozicija nacionalnih manjina postavlja se realno pitanje koliko se napreduje u ostvarivanju manjinskih prava na ovom nivou. Jedan od inicijatora i kreatora promjene Zakona o lokalnim izborima važnim za nacionalne manjine po kojima su i održani protekli lokalni izbori, zastupnik mađarske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru i potpredsjednik saborskog Kluba zastupnika nacionalnih manjina Robert Jankovics, nažalost , vrlo je skeptičan te tvrdi da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine ozbiljno reduciran upravo u ovom važnom segmentu i da su vijeća i predstavnici nacionalnih manjina drastično izgubila mogućnost stvarnog utjecaja na zbivanja na lokalnom nivou. A bez promjena Ustavnog zakona, što u ovom momentu nije politički realno , vidljivo unapređenje rada manjinske samouprave nije moguće , smatra Jankovics.

Prošla je godina dana od izbora za vijeća i  predstavnike nacionalnih manjina koji mnogi drže ključnim institutom ostvarivanja manjinske politike. Koliko imate uvida kako teče ovaj novi mandat  manjinske samouprave? Da li se i u kojim segmentima napreduje, a koji problemi ostaju isti i što je tome razlog? Ima li primjera dobre prakse gdje vijeća i predstavnici dobro funkcioniraju i komuniciraju s lokalnim i regionalnim strukturama vlasti ?

Smatram kako su vijeća i predstavnici u sadašnjoj formi jako daleko od teze da su „ključni institut ostvarivanja manjinske samouprave“ nacionalnih manjina. To nije stvar izbora, niti sastava manjinskih vijeća, već je činjenica koja proizlazi iz „krezubog“ Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, u kojem su u originalnoj formi vijeća i predstavnici imala pravo veta na lokalnom nivou, što 2002. godine politička dvotrećinska većina u hrvatskom Saboru nije prihvatila. Nakon što taj segment nije usvojen, vijeća i predstavnici nacionalnih manjina drastično su izgubila mogućnost stvarnog utjecaja na zbivanja na lokalnom nivou. Sve kasnije, sva događanja i frustracije iz proteklih 20 godina posljedica su tog trenutka. Svi mi koji smo članovi manjinskog vijeća u ovom mandatu radimo najbolje što možemo, ali bez izmjena UZPNM-a ( Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ) vidljivo unaprjeđenje rada nije moguće.

BEZ ŠANSI ZA PROMJENE

Koliko su lokalne i regionalne strukture vlasti osposobljene i  educirane   za kvalitetniju  suradnju i partnerski odnos s predstavnicima manjinske samouprave koja donosi korist čitavoj lokalnoj zajednici   Što bi na tom planu trebalo poduzimati , mijenjati  … ?

Nemam sumnje u to da je ogromna većina čelnika jedinica lokalne samouprave itekako dobro informirana o zakonskoj pozadini rada i prava manjinskih vijeća, iz prostog razloga što je na područjima na kojima manjinska vijeća djeluju – iz perspektive čelnika oni su kao birači i politički faktor. Ali svima je jasna „krezubost“ manjinskih vijeća koju „kozmetikom“ uljepšavamo nazivajući isto savjetodavnom ulogom. Dok manjinskim vijećima zakonskom izmjenom ne damo stvarne ovlasti, neće ih se uzimati zaozbiljno i biti će prisiljeni biti tek nadomjestak kulturnim, društvima i drugim manjinskim udrugama.

Da li  su u planu neke inicijative za bolje funkcioniranje ovih važnih institucija manjinske samouprave? Razmišlja li se i promjeni njihova statusa i ovlasti ? Koliko su te mogućnosti realne?

Izmjena Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kao temeljnog akta manjinskih prava u Republici Hrvatskoj je nemoguće iz barem nekoliko faktora. Prvi je taj da opća politička situacija u okruženju nije sklona niti sadašnjim pravima nacionalnih manjina a kamoli proširenju istih. A s druge strane niti opća društvena klima u Republici Hrvatskoj tome nije sklona. Moj je dojam da se sada uđe u to – iz tog bi „boks-meča“ mi manjinci izišli poraženi. A podsjećam i na činjenicu da je nakon prvog iz 1992. godine svaki sljedeći ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina sadržavao sve manje mogućnosti za nacionalne manjine.

SPASONOSNI VLADINI PROGRAMI

Da li su i u kojoj mjeri  Operativni  programi Vlade za nacionalne manjine potaknuli i veću aktivnost manjinskih zajednica u lokalnim sredinama ? Postoji li dovoljna svijest o benefitima koje nacionalne manjine kroz ostvarivanje svojih projekata i programa donose za bolje, efikasnije i produktivnije funkcioniranja pojedinih  lokalnih i regionalnih sredina? Kako ta postignuća i doprinose približiti  i široj populaciji ?

Operativni program za nacionalne manjine 2021-2024 Vlade Republike Hrvatske, kao integralni dio programa Vlade Republike Hrvatske smatram najvažniji dokumentom za nacionalne manjine od trenutka usvajanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u prosincu 2002. godine. Provedba istog najveći je „push“ igradnji infrastrukture koje nacionalne manjine nisu imale u povijesti RH. Provedbu tog programa smatram najvećim političkim uspjehom saborskog kluba zastupnika nacionalnih manjina u segmentu prava nacionalnih manjina. Moje je iskustvo da je šira populacija itekako svjesna razvoja ovog sustava prava nacionalnih manjina, nekada u pozitivnom, a počesto i u negativnom kontekstu.

Faktički se približavaju novi lokalni izbori. Kakva su očekivanja kada su u pitanju nacionalne manjine? Bili ste jedan od inicijatora i kreatora promjene Zakona o lokalnim izborima važnim za nacionalne manjine po kojima su i održani protekli lokalni izbori . Koliko su se te promjene pokazale uspješnim i svrsishodnima za nacionalne manjine ?

Srećom, nisu ona baš toliko blizu. Smatram da će na ishod lokalnih izbora u brojnim sredinama uvelike utjecati i ishod predsjedničkih izbora. Glede učešća nacionalnih manjina na lokalnim izborima, smatram da su nam prava zakonski dobro zajamčena, a to hoćemo li na lokalne izbore izići u velikom broju – ili barem u broju većem nego na europske izbore – imati će ključni utjecati na broj mandata nacionalnih manjina u općinskim i gradskim vijećima.

PITANJA ZA USTAVNI SUD

Dosta se govorilo o mogućim  negativnim utjecajima koje donose rezultati popisa stanovništva odnosno značajnog pada udjela nacionalnih manjina što u nekim segmentima i sredinama može ugroziti i  poziciju i prava nacionalnih manjina?  Koliko su i kako ta kretanja utjecala na manjinsku problematiku odnosno ostvarivanje manjinskih prava?

Naravno da će ishod popisa stanovništva značajno utjecati na manjinska prava, jer je jasno da je u brojnim jedinicama lokalne samouprave udio pripadnika nacionalnih manjina opao i više ne udovoljava kriterijima koji su zakonski propisani. To smo vidjeli i pri raspisu izbora za manjinska vijeća, gdje izbori za brojna manjinska vijeća nisu niti raspisana 2023. godine u odnosu na izbore 2019. godine, iz razloga što date nacionalne manjine više ne udovoljava uvjetima iz UZPNM-a. Pitanje ocjene jeli pravo biranja manjinskog vijeća, ili u kontekstu lokalnih izbora – zamjenika gradonačelnika iz reda nacionalne manjine stečeno pravo je pitanje za Ustavni sud, ili u najmanju ruku za pravnike u Ministarstvu uprave. Nažalost, ne očekujem previše u tom smjeru, posebno ne u sadašnjoj općoj atmosferi u društvu. Dva teoretska načina osiguravanja nastavka tih prava u jedinicama gdje više ne udovoljavamo kriterijima za izbor tijela kojeg smo prethodno imali vidim u izmjeni UZPNM-a, ili u propisivanju tog prava Statutom jedinice lokalne samouprave u idućih 9 mjeseci. Ali kako rekoh, i jedno i drugo smatram jako dalekim od realnog.

S obzirom na novi odnos političkih snaga  nakon parlamentarnih izbora u kojem upravo nacionalne manjine imaju posebnu i specifičnu težinu i ulogu, kakvu suradnju očekujete s aktualnom Vladom? Pribojavate li se problema od strane njenog glavnog koalicijskog partnera? I da li postoji bojazan da se i samo dosadašnje neupitno zajedništvo manjinskih zastupnika nađe na kušnji s obzirom na specifičnu situaciju u kojoj neki manjinski zastupnici sada figuriraju kao dio vladajuće koalicije a neki ne?

Na saborskim izborima dobio sam značajan izborni legitimitet svojih sunarodnjaka, i imam zaista velika očekivanja od ovog mandata, bez obzira na početne političke teškoće. Očekujem i vjerujem da ćemo ih zajedno prevazići i da će se provedba prava nacionalnih manjina, a posebice provedba novog Operativnog programa Vlade RH za nacionalne manjine 2024.-2028. provoditi barem u mjeri kao i do sada. Da bi imali većinu u parlamentu, mora se postići suglanost najmanje 6 različitih političkih stranaka, dodatna 3 nezavisna zastupnika te zastupnika nacionalnih manjina. Već ta činjenica govori da će se morati stvarati kompromisi koje možda na početku nismo planirali, a da bi država u ovakvim dramatičnim geopolitičkim trenucima funkcionirala. Ja sam svjestan svoje odgovornosti u tome, a mogu se samo nadati da su i ostali politički partneri toga svjesni.

Stojan Obradović

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija