Intervju : Dr. sc . Dejan Stjepanović voditelj istraživanja o zastupljenosti nacionalnih manjina u hrvatskim udžbenicima i kurikularnim dokumentima *
U obrazovnom sustavu imamo dosta formalističkog pristupa . Trebamo ili moramo spomenuti manjine ali nećemo previše ulaziti u njihove doprinose i značaj. Često spominjemo i neke kolektivističke stereotipe i predrasude pa i nametanje neke kolektivističke krivnje umjesto da se pokažu razlike unutar određene zajednice . Treba pokazati kompleksnost i biti svjestan da se pozitivni većinski nacionalni identitet može izgraditi upravo kroz interakciju s manjinama i pokazivanja kompleksnosti povijesti. I ne samo povijesti već i sadašnjeg aktualnog života. Umjesto da se prenaglašavaju razlike , kojih ima i koje su realne , može se isto tako otvoriti edukacijski prostor i za sličnosti i periode zajedništva koje nije uvijek bilo negativno i konfliktno. Ako se pitanje manjina postavi kao edukativni cilj , što jeste prisutno, onda treba imati dugoročniju strategiju i otvoriti prostor da se u to uključi što veći broj eksperata koji mogu unaprijediti edukativnu praksu u tim pitanjima
- Vaše istraživanje predstavljanja nacionalnih manjina u udžbenicima i kurikularnim dokumentima hrvatskog obrazovnog sustava proizašlo je iz vladinih Operativnih programa za nacionalnih manjina za razdoblje 2021. – 2024. godine u kojima se najavljivalo da će obrazovni programi za čitavu učeničku populaciju imati sadržaje koji govore o doprinosu nacionalnih manjina hrvatskoj politici, znanosti, kulturi …, što bi dugoročno sigurno bio značajan doprinos razumijevanju, toleranciji, boljoj poziciji i uvažavanju manjina u društvu. Kakvi su rezultati vašeg istraživanja odnosno kakav je ocjena sadržaja hrvatskih udžbenika kada su u pitanju nacionalne manjine ?
Teško je na osnovu udžbeničkog uzorka kojega smo mi zahvatili u ovom istraživanju ( 115 udžbenika iz 10 predmeta ) dati cjelovitu sliku. Ali ova prva analiza pokazuje da imamo i pozitivnih pristupa ali i mnogo toga za mijenjati i dorađivati što je i očekivano. Mislim da je analiza pokazala neki pravac kojim bi trebalo ići. U svakom slučaju ova analiza puno je obuhvatnija od onoga što smo imali do sada ( nešto su analizirani udžbenici povijesti i ne puno više od toga , a imali smo i neke analize manjinskih udžbenika ali ne i većinskih ). Ovo je pilot studija i trebalo bi ove analize svakako nastaviti . Značajno je da je inicijativa za ovo istraživanje došlo od strane vladinih institucija , nije bila inicijativa civilnog sektora kako to obično biva ( iako smo imali njihovu podršku ) kada se radi na ovim problemima . Treba odmah reći da većina udžbenika ima određenu, pa ponegdje i solidnu osnovu za prezentaciju uloge manjina u hrvatskom društvu. To je npr. prisutno u udžbenicima povijesti i zemljopisa, a najizraženiji je problem možda upravo kod udžbenika hrvatskog jezika gdje kada se govori o manjinama prvenstveno se misli na hrvatsku manjinu u inozemstvu a ne o manjinama u hrvatskoj . Također, tu je prisutna i naglašen pristup u razlikovanju tzv. južnoslavenske grupe jezika ( npr. razlika hrvatskog u odnosu na srpski ili sada druge jezične standarde koji su dobili svoja imena , bošnjački , crnogorski .. ), a to preveliko naglašavanje razlika može donijeti i neke teškoće i napetosti . No to spada u proces izgradnje identiteta što je prisutno u svim obrazovnim sustavima i samo po sebi ne bi trebalo biti problematično ako mu s pristupi na odgovarajući način . U svakom slučaju ja bih rekao da su na razini predmetnih i državnih kurikuluma u velikoj većini, možda i više od 85-90 posto slučajeva, oni vrlo kvalitetno napravljeni i da su usklađeni s svim značajnijim dokumentima i hrvatskim i međunarodnim ( VE npr. ) koji štite odnosno govore o pravima nacionalnih manjina. To su pozitivne stvari i to treba istaknuti. Nije sve tako crno kao što neki očekuju . To naravno ne znači da su stvari idealne, daleko od toga .
KURIKULUMI USKLAĐENI S EUROPSKIM STANDARDIMA
Analiza naglašava nedovoljna zastupljenost nacionalnih manjina u udžbenicima posebno kroz konkretna imena i konkretne doprinose manjinskih predstavnika različitim sferama hrvatskog razvoja ? Kako se to konkretno očituje ?
Tamo gdje se još puno treba raditi to su sami udžbenici . Udžbenici povijesti su prilično kvalitetni i tu imamo taj multiperspektivni pristup što znači da ako imamo neku kontroverznu ličnost ili temu onda se često spominju različite historiografije i njihovi različiti pristupi. To je u izvjesnoj mjeri prisutno i udžbenicima geografije iako to možda nedostaje jedan širi pa možda i suvremeniji pristup jer se nedovoljno tretiraju problemi migracija i i bilo bi dobro kada bi se otvorio i prostor za priču o novim manjinama koje nastaju u tim procesima .
Ono čime smo se također bavili u studiji je i naglasak na intersekcionalnosti odnosno da se ne govori samo o muškim predstavnicima i ličnostima pojedinih manjina već da se više uključe i žene što za sada nedostaje , da se uključe ljudi iz različitih društvenih i ekonomskih slojeva, pa onda i različite ideološke orijentacije, regionalne pripadnosti itd.
Kažem , analiza je obuhvatila samo 115 udžbenika i nije sveobuhvatna ali i takva je pokazala neke vrlo interesantne stvari. Evo npr. kod srpske nacionalne manjine koja je dobro zastupljena u kvantitativnom smislu navode se njeni brojni pripadnici, ali je kvalitativni pristup već druga priča i puno je više nedostataka . Ali i tu npr. kada bi isključili Nikolu Teslu ili Petra Preradovića onda bi ipak bili suočeni s ozbiljnim redukcijama . Za razliku od Nikole Tesle koji se često spominje jednog drugog svjetski uglednog znanstvenika srpskog porijekla Milutina Milankovića , svjetski poznatog geofizičara i astrologa , gotovo da i nema ( mislim da su u našoj analizi spominje jednom ). Kada govorimo o intersekcionalnosti zanimljiv bi bio i slučaj Roberta Bartinija , za kojega neki tvrde da je bio Mađar, drugi Talijan, rodio se i živio jedno vrijeme u Rijeci, imao je talijansko državljanstvo, a kasnije je bio jedan od vodećih sovjetskih stručnjaka u oblasti aeronautike . Njega gotovo također nema ( može se samo nagađati što su tome razlozi ) ali to je interesantan primjer ličnosti koja je potencijalno vezana za više manjinskih identiteta , koja je živjela u Hrvatskoj , stekla određena znanstvena priznanja itd . I bilo bo dobro kada bi upravo takve ličnosti koje su vezane za više manjina i više identiteta više uključivali u nastavne programe .
Zanimljiv je i primjer Nikole Tommasea . O njemu se isto tako govori malo , jedva da ga se spominje. I nekad ga se spominje kao pripadnika talijanske zajednice drugi put kao hrvatske ali se npr. faktički prešućuje njegov regionalni dalmatinski identitet . A kada se uđe u analizu njegova pisanja i djelovanja onda se vidi da on ima upravo vrlo izražen taj regionalni i nadnacionalni identitet koji je zanemaren. No, u svakom slučaju osim poznatih imena trebalo bi naći načina da se više uključe obični ljudi i da oni nađu svoje mjesto u tim etničkim ili međuetničkim pričama.
KVANTITET ALI NE I KVALITET
- Zanimljivo je da ste u nedavnoj prezentaciji rezultata vašeg istraživanja istaknuto da je u hrvatskim udžbenicima prisutni prihvaćanje različitosti što je izuzetno značajno za kulturu tolerancije u nekom društvu pa onda posebno i za prihvaćanje nacionalnih manjina . Kako se manifestira to izražavanje različitosti , kolika je njegova realna edukativna moć ?
Pa edukativna moć je vrlo značajna i velika rekao bih. Ona je važna u stvaranju identiteta i to je bilo naše značajno teorijsko polazište. Stvaranje nacionalnog identiteta ide kroz institucije u među njima vrlo je važna institucija obrazovnog sustava , iako naravno nije jedina . I zato je važan sadržaj udžbenika i edukativni pristupi njihovom korištenju jer ako se o manjinama govori u pozitivnom svjetlu naravno da će to kasnije imati i pozitivan utjecaj na shvaćanja i prihvaćanja nacionalnih manjina i drugih vrijednosti koji idu uz to . Imamo niz europskih primjera i praksi koje to potvrđuju . Naravno imamo i druge pristupe u kojima je obrazovni prostor isključivo namijenjen gradnji većinskog identiteta dok je manjinama ostavljen zaseban prostor da oblikuju i grade svoj identitet . Međutim, smatram da je ovaj interaktivni pristup koji gleda na odnose većine i manjine , koji govori o doprinosu manjinskih zajednica ukupnom društvu , kulturi , povijesti , institucijama , znanosti itd značajniji. Naš edukativni problem je u tome da se ako se i spominju predstavnici nacionalnih manjina onda se nedovoljno govori o njihovim doprinosima hrvatskom društvu , a oni su u nekim segmentima vrlo značajni. Naravno postoje pozitivni primjeri ali generalno gledano nisu dovoljni i na tome treba ubuduće sustavnije raditi. Evo npr. kako se to oslikava u udžbenicima i kurikulumima hrvatskog jezika . Imamo udžbenika u kojima u cilju da se izgradi pozitivni većinski identitet rade se stvari koje bi možda mogle našteti međetničkim odnosima, koji idu na štetu manjinskih zajednica . Pomnija analiza pokazuje da tu nije prisutna namjera omalovažiti ili nešto slično neku drugu manjinsku zajednicu ali indirektno to ostavlja negativan rezultat . Npr. u jednom udžbeniku u djelu u kojem se govori o pravopisu daje se slika Vukovara i neki stihovi Petra Preradovića . I to bi mogao biti interesantan pristup da se na njegovom primjeru koji ima ambivalentna obilježja i složen etnički identitet i izražavanje pripadnosti i većini i manjini pokažu vrijednosti multietničnosti i multikulturalnosti u nekom društvu. Ali ako vi to kontekstualizirate s važnim emocionalnim simbolima jednog društva kao što je Vukovar onda to može dati i negativne efekte jer se umjesto da se ide na građenje pozitivnog nacionalnog identiteta ide na građenje ekskluzivnog nacionalnog identiteta i to može donijeti neželjene reperkusije za nacionalne manjine .
ZA POZITIVNI A NE ESKLUZIVNI NACIONALNI IDENTITET
- Ističete i prisutnost kolektivnih stereotipa u prikazivanju najnovijih ali i povijesnih sukoba i procesa na ovim područjima. Kako realno pristupiti srpskom pitanju s obzirom na relativno sviježa pamćenja nedavnih ratnih sukoba kada se u udžbenicima još prisutna negativna povijesna kontekstualiziranja Mađara ili Talijana odnosno njihovo identificiranje s određenim negativnim politikama ili režimima ?
Da postoji veliki problem kolektivizacije nacionalnih manjina i to je nažalost kontinuirano i često ne nalazimo primjeren pristup odnošenja prema tom sukobu u postkonfliktnom vremenu. Što raditi nakon sukoba i kako se odnositi prema tim problemima ? Nekad se rješenje traži u nenavođenju nacionalnosti kod pripadnika srpske nacionalne manjine kako bi se izbjegle neke negativne konotacije . Ali taj problem imamo i kod nacionalnih manjina čije su matične države nekad u povijesti bile u sukobu s Hrvatskom pa se i danas negativno kontekstualiziraju Mađari ili Talijani. Koriste se negativni kolektivistički stereotipi npr. u vezi mađarizacija ili nametanje talijanskog jezika ) i onda se nažalost to direktno ili indirektno povezuje i s tom nacionalnom manjinom umjesto da se nađu primjeri koji će upućivati na diferencirane pristupe . Eto, spominjali smo Tommasea koji se obraća Dalmatincima u vrijeme talijansko- austrijskog rata . Piše proglas Dalmatincima na hrvatskom jeziku gdje ih poziva da ne ulaze u taj sukob jer to nije njihov rat ( iako je on bio važna ličnost risorđimenta i stvaranja hrvatske države ). I takvi su primjeri važni da se pokaže kako netko koje direktno involviran u stvaranje talijanske nacionalne države opet ima jedan kompleksan odnos prema naciji, prema regionalnom identitetu, prema teritoriju i prema međuetničkim odnosima. Dakle mogao bi se istaknuti kao pozitivan slučaj baš tamo gdje se govori i o nekim problematičnim odnosima talijanskog prisezanja, da se istaknu i neke pozitivne i negativne stvari talijanskog prisustva pa neka se otvori diskusija i neka učenici sami dolaze do nekih zaključaka !
RAZLIKE I ZAJEDNIŠTVO
- Izbjegava li hrvatsko društvo prihvatiti i vrednovati značaj manjina ? Kakva je situacija u obrazovnom sustavu ?
- U obrazovnom sustavu imamo dosta formalističkog pristupa . Trebamo ili moramo spomenuti manjine ali nećemo previše ulaziti u njihove doprinose i značaj. Često spominjemo i neke kolektivističke stereotipe i predrasude pa i nametanje neke kolektivističke krivnje umjesto da se pokažu razlike unutar određene zajednice . Treba pokazati kompleksnost i biti svjestan da se pozitivni većinski nacionalni identitet može izgraditi upravo kroz interakciju s manjinama i pokazivanja kompleksnosti povijesti. I ne samo povijesti već i sadašnjeg aktualnog života. Umjesto da se prenaglašavaju razlike , kojih ima i koje su realne , može se isto tako otvoriti edukacijski prostor i za sličnosti i periode zajedništva koje nije uvijek bilo negativno i konfliktno.
NEUTRALIZIRANJE PROBLEMA
- Predmet vaših analiza bile su samo četiri nacionalne manjine ( Mađari , Talijani , Srbi i – Romi ). S obzirom da su Romi nacionalna skupina prema kojoj su najizraženiji određeni stereotipi , predrasude , animoziteti itd . , kako oni figuriraju u hrvatskim udžbenicima i kako im se pristupa ?
Treba uzeti u obzir da je romska nacionalna zajednica upravo ona prema kojoj postoji najveća etnička distanca ( ne samo kod većinske zajednice nego i kod drugih manjina ). I kada se govori o Romima onda se vrlo često izbjegava spominjati njihov nacionalni identitet. Prisutan je da tako kažemo jedan neutralan govori o Romima i možemo reći da gotovo nismo naišli na slučajeve da se o Romima govori negativno . Tako da postoji jedan određeni, uvjetno rečeno , pozitivni senzibilitete za tu problematiku . No, iako ne treba uvijek inzistirati na nacionalnoj pripadnosti neke ličnosti mislim da bi upravo u romskom slučaju i u cilju razvoja određene inkluzivnosti bilo dobro naglasiti ili spomenuti etničko podrijetlo nekih poznatih ličnosti koje imaju romske etničke korijene ( evo da spomenomo poznatog glazbenika svjetskog glasa Jeana- Baptista „Djanga“ Reinhardta, Pabla Picasa , Charlia Chaplina ili Yula Brynera itd ) . Poseban problem u tom kontekstu je i činjenica da se jako malo Roma spominje koji su pozitivno vezani za Hrvatsku , a još veći je problem da se uopće ne spominju Romkinje . Naime , spominju se samo kao imenica ali nema konkretnih osoba i to je vrlo loše. Mislim da su autori udžbenika svjesni teškog položaja u kojem se Romi nalaze , njihovih problema , teških životnih uvjeta , diskriminacije itd. i onda se nažalost čitav problem zapravo neutralizira bez konkretizacije da bi se možda i izbjegla neugodna pitanja njihove društvene stvarnosti .
POTREBNA JE DUGOROČNIJA OBRAZOVNA STRATEGIJA
– Koje bi bile važne preporuke nalaza vašeg istraživanja ?
Dakle najprije gledajući problem s jednog makro nivoa treba istaknuti da je jako pozitivna stvar da postoji svijest u državnim institucijama da se treba nešto mijenjati i da se na tome radi. Sama ovo naše istraživanje je proizašlo iz natječaja Vlade odnosno Ureda potpredsjednice Vlade za ljudska prava i društvene djelatnosti i to je nešto vrlo pozitivno i ohrabrujuće . No, problem je što i kada se stvari pokrenu one se vrlo sporo mijenjaju jer treba dosta vremena da neki pozitivni pristupi postanu dio prakse . Evo npr. pozitivni primjeri koje smo nailazili u udžbenicima povijesti dolaze od autora koji su još prije dvadesetak godina bili uključeni u jedan projekt Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi gdje se govorilo o alternativnim udžbenicima povijesti i sada tu multiperspektivnost imamo i u hrvatskoj edukativnoj praksi i to na vrlo kvalitetnom nivou. Ali, je trebalo vremena da to postane dio nastavnih kurikuluma i zato je tu važna potpora državnih institucija kako bi to postalo dio edukativne prakse a potrebno je i osigurati određena sredstva kako bi se takvi projekti mogli razvijati . Međutim, tih sredstava često nedostaje, a nedostaje i jedna osmišljenija , dugoročnija strategija za realizaciju takvih edukativnih projekata i pristupa . Dakle, ako se pitanje manjina postavi kao neki edukativni cilj , a mislim da to jeste prisutno i da postoji politička volja u tom smjeru, onda to ne može biti predmet nekih financijskih ograničenja ili administrativnih promjena . Dapače treba imati dugoročniju strategiju i otvoriti prostor da se u to uključi što veći broj eksperata koji mogu unaprijediti edukativnu praksu u tim pitanjima . A što se tiče neke mezo ili mikro razine , ili najkonkretnije kako bi sami nastavnici i učitelji mogli doprinijeti oživotvorenju ove strategija onda treba reći da nastavnike treba kontinuirano osposobljavati i educirati za ove zahtjevne ali i važne nastavne procese , sadržaje i pristupe i na tome treba u budućnosti ozbiljno i sustavno raditi.
Autor: Stojan Obradović
- sc. Dejan Stjepanović izvanredni je profesor na Dundee Sveučilištu u Škotskoj. Bavi se temama nacionalizma te teritorijalne i komparativne politike . Radi na brojnim međunarodnim projektima, a pisac je i knjige „ Multietnički regionalizam u jugoistočnoj Europi „ u kojoj su obrađeni primjeri Istre , Dalmacije i Vojvodine .