USPJEŠNA INTEGRACIJA OVISI O PROAKTIVNOM DJELOVANJU LOKALNIH VLASTI ALI I ANGAŽIRANOSTI MANJINSKIH ZAJEDNICA
Intervju: Dr.sc. Ružica Jakešević, profesorica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
U okviru međunarodnog znanstvenog projekta „Legitimno krizno upravljanje u višerazinskim sustavima“ koje je provedeno u više europskih država posebno je obrađena i tema o percepciji pripadnika manjina o manjinsko-većinskim odnosima, integraciji i društvenoj uključenosti manjina u šire društvene tokove. Pokazalo se da je percepcija nacionalnih manjina o većinsko-manjinskim odnosima uvjetovana je specifičnim lokalnim, regionalnim i nacionalnim kontekstima, povijesnom pozadinom, ali i širim domaćim i međunarodnim političkim prilikama. Iako Hrvatska ima dobar institucionalni okvir zaštite i integracije nacionalnih manjina njegova uspješnost ovisi o široj političkoj volji, ali i o kapacitetima manjinskih institucija koji se nedovoljno koriste.
Na ovogodišnjoj tradicionalnoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „Nacionalne manjine, migracije i sigurnost„ vaša tema koju ste prezentirali zajedno s prof. dr. sc. Sinišom Tatalovićem je bila percepcija pripadnika nacionalnih manjina o većinsko-manjinskim odnosima, integraciji i uključenosti u društvo. Analiza i istraživanje bilo je komparativno za Hrvatsku i Sloveniju. O kakvom se istraživanju radilo?
Tema o kojoj sam govorila na ovogodišnjoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „Nacionalne manjine, migracije i sigurnost“ odnosila na rezultate istraživanja koje je provedeno u okviru međunarodnog znanstvenog projekta „Legitimno krizno upravljanje u višerazinskim sustavima“ – LEGITIMULT (Legitimate Crisis Governance in Multilevel Systems), kojeg su u okviru Programa HORIZON Europa financirale Europska unija te Švicarsko državno tajništvo za obrazovanje, istraživanja i inovacije (SERI), a istraživanje je trajalo tri godine (2022-2025.). U devet radnih paketa sudjelovali su znanstvenice i znanstvenici iz jedanaest uglednih akademskih institucija – sveučilišta i instituta – iz Europe i Kanade. Fakultet političkih znanosti dominantno je bilo uključen u rad Radnog paketa 4 „Legitimno krizno upravljanje u kontekstu ljudskih prava, manjinskih prava i principa nediskriminacije“, koji je istraživao kako su pripadnici različitih društvenih skupina – pripadnici etničkih/nacionalnih/jezičnih manjina, migranti, žene, pripadnici LGBTIQ+ zajednice – percipirali legitimnost, legalnost, demokratičnost i inkluzivnost kriznog upravljanja za vrijeme pandemije COVID-19, te kako su različite krizne mjere utjecale na ljudska i manjinska prava. Istraživanje je provedeno u četiri države – Austriji, Hrvatskoj, Italiji i Sloveniji. S pripadnicima etničkih/nacionalnih/jezičnih manjina provedeno je ukupno 46 intervjua. U projektu su također sudjelovale i moje kolegice s Fakulteta političkih znanosti dr.sc. Đana Luša i dr. sc. Marta Zorko,.
SLIČNE PERCEPCIJE
Kako je istraživanje realizirano?
U okviru istraživanja provedeni su dubinski, otvoreni intervjui sa pripadnicima nacionalnih manjina, čelnicima manjinskih institucija, političkim predstavnicima manjina na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini u navedenim državama. Kako bismo omogućili kontekstualno razumijevanje odgovora na pitanja o kriznom upravljanju, istraživanjem smo nastojali steći uvid u percepcije pripadnika manjina o manjinsko-većinskim odnosima, integraciji i društvenoj uključenosti manjina u šire društvene tokove u četiri navedene države. Potrebno je, međutim, napomenuti kako se radi o kvalitativnom istraživanju na ekspertnom, neprobabilističkom uzorku, čije su prednosti u dubini i raznolikosti dobivenih uvida, a ne u poopćavanju rezultata istraživanja na cijelu populaciju.
Na konferenciji „Nacionalne manjine, migracije i sigurnost“ predstavili smo dio istraživanja koji se odnosi na navedena pitanja u Hrvatskoj i Sloveniji, zbog relativne sličnosti konteksta te mogućnosti usporedivosti, s obzirom da u obje države žive pripadnici određenih nacionalnih manjina, čiji je položaj, doduše, drugačije definiran u ustavnim i zakonskim okvirima dviju država. Konkretno, fokusirali smo se na Talijane, Mađare i Rome, koji u obje države imaju priznat manjinski status. Dodatno, u analizu u hrvatskom kontekstu uključeni su i Srbi, budući da se radi o najbrojnijoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj.
Kakvi su dominantni nalazi većinsko-manjinskih odnosa u vašim analizama? Koja su zajednička obilježja tog odnosa, a koje izraženije razlike u Hrvatskoj i Sloveniji?
Rezultati istraživanja ukazuju na niz sličnosti u percepcijama pripadnika nacionalnih manjina o većinsko-manjinskim odnosima, integraciji i društvenoj uključenosti. Naime, niz je sličnosti u iskazima ispitanika pripadnika talijanske i mađarske nacionalne zajednice u Sloveniji i pripadnika talijanske i mađarske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Također, vrlo su slične i percepcije pripadnika romske manjine u Hrvatskoj i romske zajednice u Sloveniji. Dok se u slučaju Mađara i Talijana može govoriti o dominantno pozitivnim iskazima o većinsko-manjinskim odnosima, integraciji i društvenoj uključenosti bilo da se radi o lokalnoj/regionalnoj ili državnoj razini, u slučaju Roma te su percepcije na svim razinama dominantno negativne. Iskazi ispitanika srpske nacionalne manjine općenito ocjenjuju odnose većine i manjine kao mješovite i uvjetovane specifičnim regionalnim kontekstom.
UTJECAJ SPECIFIČNIH OKOLNOSTI
Što uvjetuje percepciju nacionalnih manjina o manjinsko-većinskim odnosima? Što na to najviše utječe?
Percepcija nacionalnih manjina o većinsko-manjinskim odnosima uvjetovana je specifičnim lokalnim, regionalnim i nacionalnim kontekstima, povijesnom pozadinom, ali i širim domaćim i međunarodnim političkim prilikama. Naime, pripadnici nacionalnih manjina u dvije države identificirali su različite faktore koji pozitivno i negativno utječu na te odnose. Primjerice, Mađari u Sloveniji smatraju da na međunacionalne odnose utječu političke napetosti, negativan diskurs na društvenim mrežama i nepovoljne percepcije Orbánovih politika, dok istodobno kao faktore koji pozitivno djeluju na odnose ističu važnost djelovanja pojedinaca i aktera u lokalnim sredinama, mreže koje pojedinci razvijaju individualno unutar zajednice, kao i mješovite brakove. S druge strane, Mađari u Hrvatskoj ne percipiraju napetosti u odnosu na pripadnike svoje manjine, ali smatraju kako druge manjine, posebice Srbi i Romi, imaju drugačija iskustva – naime, dok se međuetnički odnosi percipiraju kao generalno stabilni, ističu se povremene napetosti. To potvrđuju i sami pripadnici romske i srpske nacionalne manjine u svojim iskazima. Tako su Romi u Hrvatskoj ukazali na to da postoje brojni pozitivni primjeri suživota te da se vide i određeni pomaci u međunacionalnim odnosima, osobito od procesa pristupanja Europskoj uniji koji je donio unapređenja u zaštiti manjinskih prava. Ipak, istaknuto je kako su većinsko-manjinski odnosi pretežno negativni, uočavaju nedostatak prihvaćanja i trajnu prisutnost negativnih stereotipa usmjerenih prema Romima. Romi u Sloveniji smatraju da su većinsko-manjinski odnosi, unatoč nekim pozitivnim tendencijama, uvjetovani prisutnom strukturnom diskriminacijom, te da su predrasude dvosmjerne. Iskazi pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj ukazuju na to da smatraju da su manjinska prava dobro definirana, ali se njihova provedba smatra nedosljednom. Faktor koji se percipira opterećujućim u većinsko-manjinskim odnosima, odnosi se na nasljeđe 1990-ih, osobito u sredinama koje su bile neposredno pogođene ratnim djelovanjima. Odnosi su bolje ocijenjeni u nekim lokalnim sredinama, poput Rijeke, dok je iskazano i da međuetnički odnosi variraju ovisno o političkim promjenama. Dodatno, medijski pritisci i politizacija percipiraju se kao faktori koji pogoršavaju međunacionalne odnose.
Integracija je postala učestali, gotovo nezaobilazan termin manjinske politike odnosno govora o manjinskoj politici. No, da li zaista imamo osmišljenu i sustavni integracijsku politiku u hrvatskom društvu kada su manjine u pitanju. Kako se ona realizira u praksi? Koji su joj eventualno ključni nedostaci?
Za Hrvatsku se općenito smatra da ima dobar i jasan zakonski i institucionalni okvir zaštite prava nacionalnih manjina, kojim su oblikovani i mehanizmi političke participacije, društvene i kulturne integracije, koji istodobno omogućuju očuvanje identiteta pripadnika nacionalnih manjina. Ipak, istodobno se ističe kako provedba jasno definiranog zakonskog okvira u nekim slučajevima ovisi o specifičnim lokalnim prilikama, političkoj volji i kapacitetima institucija, uključujući tu i manjinske institucije, poput vijeća i predstavnika nacionalnih manjina na lokalnoj i regionalnoj razini. Varijacije, očekivano, postoje i među manjinama.
Tako se, na temelju iskaza ispitanika, može zaključiti da pripadnici mađarske nacionalne manjine percipiraju integraciju uglavnom pozitivno, ali s jasnim razlikama ovisno o kontekstu i području života. Općenito smatraju da nemaju većih problema s uključivanjem u javni život i da se njihova prava ne krše, pri čemu pripadnici većine uglavnom prihvaćaju manjinske posebnosti, iako razina tog prihvaćanja može varirati ovisno o sredini. Slično tome, Talijani se percipiraju se kao ravnopravni građani uključeni u politički, društveni i kulturni život, s priznatim doprinosom društvu, dok se istodobno ističe potreba za očuvanjem jezičnih kompetencija i potpora dostupnosti obrazovanja na manjinskom jeziku.
VAŽNA PARTICIPACIJA U VLASTI
Iz iskaza sudionika proizlazi da je politička integracija Srba načelno dobro razvijena na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini, uz postojanje vijeća, predstavnika, zamjenika načelnika, gradonačelnika, župana i proporcionalnu zastupljenost pripadnika srpske manjine u tijelima jedinica lokalne i regionalne samouprave, tamo gdje su za to ispunjeni formalni uvjeti. Istodobno se ističe da u sredinama gdje je manjina uključena u vlast proporcionalno svom udjelu u stanovništvu postoji bolja komunikacija i veća razina prihvaćenosti, dok su područja poput Vukovara obilježena slabijom komunikacijom i napetijim odnosima. Sudionici napominju da su zakonska rješenja dobra, ali da se oni dijelovi koji jamče uključivanje u izvršnu vlast ne koriste uvijek u praksi, te da dio lokalnih vlasti ne razumije važnost manjinske participacije ondje gdje nema zakonske obveze. Kao važan izazov istaknuto je obrazovanje, budući da se pravo na obrazovanje na manjinskom jeziku ponekad pogrešno tumači kao znak neintegriranosti. Unatoč tim razlikama i subjektivnim ograničenjima, većina ispitanika u sredinama poput Rijeke navodi dobru integriranost, široku institucionalnu podršku i osjećaj prihvaćenosti.
Istodobno se naglašava da je stupanj integracije izrazito različit među regijama, ponajprije zbog ratnog nasljeđa, pa je u područjima poput Istre i Primorja te Gorskog kotara situacija znatno bolja nego u istočnoj Hrvatskoj. Na nacionalnoj razini ocjenjuje se da su Srbi dobro integrirani i da se društvo percipira kao zajedničko, iako se zbog manjinskog statusa ponekad bilježi određena regresija u ravnopravnosti.
Pripadnici romske nacionalne manjine smatraju zakonski okvir za integraciju dobro definiranim, ali percipiraju da su na lokalnoj razini gotovo potpuno isključeni iz političkog i društvenog života te da se njihova izabrana vijeća i predstavnici rijetko konzultiraju s lokalnim vlastima, što rezultira marginalizacijom. Smatraju da na regionalnoj razini integracija ovisi o pojedinačnim stavovima čelnika, koji se onda prelijevaju i na percepciju među stanovništvom i dodatno otežavaju participaciju Roma.
Da li neki aspekti intenzivne integracije mogu dovesti u pitanje očuvanje kulturnih identiteta nacionalnih manjina?
Ispitanici u našem istraživanju u Hrvatskoj, primjerice Talijani, su se u tom pogledu uglavnom referirali na bojazan od gubitka jezičnih kompetencija, odnosno poznavanja manjinskog jezika, što je važan dio kulturnog identiteta manjine. U tom pogledu ističe se važnost djelovanja manjinskih kulturnih institucija, ali i uključenosti manjina u kulturne institucije općenito. Također, naglašena je važnost provedbe modela obrazovanja koji pripadnicima nacionalnih manjina omogućuju očuvanje njihovog kulturnog identiteta. U Sloveniji se, pak, ističu percepcije pripadnika romske zajednice, koji navode da su u sjeveroistočnom dijelu zemlje izuzetno dobro integrirani, što pak istodobno izaziva zabrinutost zbog gubitka kulturnih specifičnosti, osobito romskog jezika, kojeg mladi Romi rijetko govore i neće ga prenijeti na buduće generacije.
DVOSMJEREN PROCES
Kada se govori o integraciji često se ističe da integracija, ako želi biti uspješna, mora biti dvosmjeran većinsko-manjinski proces. Što bi to konkretno značilo u manjinsko-većinskim odnosima, u ostvarenju ciljeva manjinske politike?
Integracija zaista jest dvosmjeran proces te ga kao takav prepoznaju i sami pripadnici nacionalnih manjina i u Sloveniji i u Hrvatskoj. U tom pogledu rezultati istraživanja ukazuju na to da pripadnici manjina u obje države generalno percipiraju pozitivne pomake, ali i da postoje slučajevi koji odudaraju od tog općeg trenda. Stoga se može konstatirati da postoji prostor za napredak kako u političkoj, tako i u kulturnoj i obrazovnoj integraciji, posebno kroz povećanje zajedničkih aktivnosti, projekata i suradnje između većine i manjine, što bi pridonijelo boljem međusobnom razumijevanju. Također se prepoznaje da se izazovi integracije razlikuju među manjinama, pri čemu se Mađari obično ne suočavaju s problemima kakve imaju Romi ili stanovnici izoliranih ruralnih područja u odnosu na stanovnike koji žive u urbanim sredinama, neovisno o manjinskom statusu.
Često se ističe kako je upravo lokalni nivo ključan za ostvarivanje manjinskih prava. Što bi u lokalnim okvirima značio kvalitetan proces manjinske integracije? Da li i same nacionalne manjine dovoljno koriste sve alate, mehanizme, mogućnosti koje im stoje na raspolaganju za uspješniju integraciju?
Lokalna razina zaista jest ona na kojoj je „najopipljivija“ kvaliteta integracije pripadnika nacionalnih manjina i razina implementacije manjinskih prava. Naime, mnoga prava manjina (uključujući sudjelovanje u procesima odlučivanja, djelovanje vijeća i predstavnika u hrvatskom kontekstu, obrazovanje na manjinskim jezicima, itd.) prakticiraju se upravo na lokalnoj razini, a upravo uključenost u glavne društvene tokove u lokalnim zajednicama osnažuje osjećaj pripadnosti društvu i ojačava pozitivne aspekte manjinsko-većinskih odnosa. Kvalitetan proces manjinske integracije na lokalnoj razini znači da pripadnici manjina aktivno sudjeluju u političkom, društvenom i kulturnom životu zajednice, da se njihova prava učinkovito provode, te da lokalne institucije prepoznaju i odgovaraju na njihove specifične potrebe. U praksi, iako postoje zakonski mehanizmi i alati za uključivanje, nacionalne manjine ih u potpunosti ne koriste u svim slučajevima, što može ograničiti njihovu vidljivost, utjecaj i mogućnost ostvarivanja punih prava. Najčešće se to odnosi na kapacitete i aktivnosti vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, ali i prethodno naveden trend asimilacije koji je prisutan među različitim manjinama i koji je motiviran raznolikim razlozima. Stoga je uspješna integracija rezultat kombinacije angažmana manjine i proaktivnog djelovanja lokalnih vlasti.
Autor: Stojan Obradović
Serijal tekstova: Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu – nacionalne manjine u lokalnoj i regionalnoj samoupravi (29/2025 )
