Intervju: Lucija Vupora, predsjednica Vijeća slovenske nacionalne manjine u općini Cestica u Varaždinskoj županiji i članica
Pripadnici nacionalnih manjina u lokalnim i regionalnim sredinama često se suočavaju s nizom problema, među kojima se ističe nedovoljna zastupljenost u tijelima lokalne i regionalne samouprave kod čega su unatoč zakonskim okvirima koji garantiraju njihovu zastupljenost, manjinski predstavnici nedovoljno zastupljeni u odlučivanju, što ograničava njihov utjecaj na politike koje se tiču njihovih zajednica. Mnogi pripadnici manjina također nisu dovoljno informirani o svojim pravima i mogućnostima sudjelovanja u javnom životu, što ih čini ranjivijima na diskriminaciju i marginalizaciju. Važno je naglasiti da je za uspješno rješavanje problema s kojima se suočavaju pripadnici nacionalnih manjina potrebna suradnja svih relevantnih aktera, uključujući predstavnike vlasti, civilnog društva, samih manjina te matične države.
- Lucija Vupora predsjednica je vijeća slovenske nacionalne manjine u općini Cestica u Varaždinskoj županiji ali i sociologinja koja na Sveučilišta u Mariboru upravo priprema istraživački diplomski rad na temu političkog predstavljanja i participacije nacionalnih manjina, poglavito slovenske kojoj pripada. Zbog toga je kao praktičarku i teoretičarku i pitamo za ocijene proteklih izbora za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina , što je izbore obilježilo , ali i što je ovaj novi, šesti po redu mandat manjinske samouprave donio?
Na prošlogodišnjim izborima za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina bila su raspisana 592 mjesta, točnije 451 za članove vijeća nacionalnih manjina (61 u županijama i gradu Zagrebu, 151 u gradovima i 239 u općinama) te 141 za predstavnike nacionalnih manjina (96 u županijama i gradu Zagrebu, 44 u gradovima i 1 u općini). Zbog manjeg opsega deklariranja pripadnosti drugoj nacionalnosti u zadnjem popisu stanovništva neke su nacionalne manjine čak izgubile određeni broj predstavnika ili vijeća u nekim mjestima. Tako je primjerice slovenska nacionalna manjina na izborima u 2019. godini imala pravo na 40 mjesta, dok je u 2023. godini ostvarila pravo tek na 34 mjesta, od čega je izglasanih bilo samo 18 i to na područjima gdje aktivno djeluju slovenska kulturna društva.
– Da li se i u kojim segmentima napreduje , a koji problemi ostaju isti i što je tome razlog?
Od samih početaka izbora vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj 2003. i 2004. godine pa sve do danas je za sve nacionalne manjine značajna niska izlaznost na tim izborima. To nam govori podatak da je od srpske nacionalne manjine, koja u Hrvatskoj sa svojih 123.892 članova čini najbrojniju nacionalnu manjinu, na izbore izašlo tek 8,38% članova. Bošnjaci (24.131) su pokazali odaziv od 17,73% a Romi (17.980) 19,56% što je zapravo samo 3.516 članova romske nacionalne manjine. Nadalje su po brojnosti Albanci (13.817) sa odazivom od tek 9,85%, zatim Talijani (13.763) 8,31%, Mađari (10.315) 18,32%, Česi (7.862) 16,81%, Slovenci (7.729), rekorderi u niskoj izlaznosti sa 4,56%, Slovaci (3.688) 16,83%, Makedonci (3.555) 8,50%, Crnogorci (3.127) 5,02%, Nijemci (3.034) 9,61%, Ukrajinci (1.905) 14,48%, Rusi (1.481), koji imaju najveću izlaznost od 20,41%, Rusini (1.343), 16,50%, Poljaci (657) 8,77%, Židovi (410) 13,11%, Turci (404) 6,15% te Bugari (262) 6,90%.
Osim niskog odaziva na izborima, velik je problem i nezainteresiranost pojedinaca za kandidiranje na položajima za predstavnike i vijeća nacionalne manjine. Spomenula sam slovensku nacionalnu manjinu koja je u ovom mandatu izglasala samo 18 od 34 mogućih mjesta za predstavnike i vijeća slovenske manjine i to upravo radi nedostatka kandidata za te položaje. U skladu s time je važno istaknuti napredak u smislu aktivnijeg djelovanja kulturnih društava manjina budući da upravo u mjestima gdje ona djeluju postoje veći interes za reprezentaciju manjine u smislu većeg broja kandidata za vijeće ili predstavnika te jača inicijativa za očuvanje kulturne baštine. Iz toga je moguće zaključiti da bi jačanje samoorganizacije ili nova uspostava kulturnih društava posljedično mogla utjecati na aktivnije političko djelovanje pripadnika nacionalne manjine.
PAD INTERESA
Dosad strukom evidentirani razlozi za tu svojevrsnu apatičnost su loša medijska pokrivenost i informiranost o izborima, koji se smatraju potpunom nevažnima, slaba informiranost o značaju vijeća i predstavnika manjina te time povezana ograničena uloga vijeća u praksi, vrlo mali broj biračkih mjesta, gdje se pripadnici nacionalne manjine onda javno izjašnjavaju kada dođu na biračko mjesto kao pripadnici manjine, što također otvara problem diskriminacije, zatim slaba financijska potpora za rad zastupnika i članova Vijeća manjina, neprepoznatljiva uloga vijeća i zastupnika manjina općenito među javnosti a neki stručnjaci čak ističu mogućnost stigmatiziranja pripadnika manjina zbog toga što biraju svoje predstavnike u posebnom izbornom ciklusu.
– Ima li primjera dobre prakse gdje vijeća i predstavnici dobro funkcioniraju i komuniciraju s lokalnim i regionalnim strukturama vlasti?
U većini slučajeva se kod funkcioniranja vijeća prvenstveno misli na redovite sastanke, financijsko izvještavanje o radu i redovito slanje završnih računa nadležnim jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Nešto aktivniji predstavnici i vijeća doduše iskazuju zadovoljstvo komunikacijom isključivo sa zaposlenicima u lokalnim jedinicama koji vode brigu o vijećima manjina, stoga je i komunikacija među pripadnicima nacionalnih manjina s istima češća.
– Kako tu komunikaciju i suradnju dalje unapređivati?
Kako komunikacija vijeća i predstavnika s lokalnim i regionalnim strukturama vlasti ne bi ostala samo na nivou zaposlenika koji je zadužen za manjine, potrebna je uspostava stalnih foruma za dijalog odnosno uspostava istih tamo gdje ne postoje u stilu redovitih sastanaka kako bi se otvorili kanali za otvorenu i konstruktivnu komunikaciju a i gdje bi vijeće ili predstavnik nacionalne manjine aktivno sudjelovali u donošenju odluka koje se tiču njihovih zajednica, bilo kroz savjetodavna tijela ili u odborima.
- Koji su iz vašeg iskustva najizraženiji problemi s kojima se pripadnici nacionalnih manjina suočavaju na lokalnom i regionalnom nivou, u lokalnim i regionalnim sredinama? Što bi na tom planu možda trebalo dalje mijenjati odnosno kako unapređivati poziciju i ulogu manjinskih predstavnika u lokalnoj i regionalnoj samoupravi?
Pripadnici nacionalnih manjina u lokalnim i regionalnim sredinama često se suočavaju s nizom problema, među kojima se ističe nedovoljna zastupljenost u tijelima lokalne i regionalne samouprave kod čega su unatoč zakonskim okvirima koji garantiraju njihovu zastupljenost, manjinski predstavnici nedovoljno zastupljeni u odlučivanju, što ograničava njihov utjecaj na politike koje se tiču njihovih zajednica. Mnogi pripadnici manjina također nisu dovoljno informirani o svojim pravima i mogućnostima sudjelovanja u javnom životu, što ih čini ranjivijima na diskriminaciju i marginalizaciju. Upravo to je još jedan značajan činilac za određene nacionalne manjine, jer su predrasude prema pripadnicima manjina i dalje prisutne u mnogim sredinama, što se očituje u različitim oblicima, od verbalnog nasilja do institucionalne diskriminacije. U mnogim sredinama također nedostaje kvalitetnih usluga na jezicima manjina, kao što su obrazovanje, zdravstvo i socijalna skrb, što ograničava njihov pristup tim uslugama i uključivanje u društvo. S time su povezane i teškoće u ostvarivanju prava na korištenje materinjeg jezika te se unatoč postojanju zakonske regulative koja štiti to pravo, u praksi to pravo često ograničava, posebno u područjima kao što su obrazovanje i uprava.
Važno je naglasiti da je za uspješno rješavanje problema s kojima se suočavaju pripadnici nacionalnih manjina potrebna suradnja svih relevantnih aktera, uključujući predstavnike vlasti, civilnog društva, samih manjina te matična država. Zajedničkim naporima mogu se poduzeti mjere jačanja institucionalnih mehanizama za zaštitu prava manjina te njihove učinkovite provedbe između ostalog kroz provođenje intenzivnije kampanje informiranja o pravima manjina, kako bi se sami pripadnici manjina (a i šira javnost) osvijestili o svojim pravima i mogućnostima. Također je potrebno poduzeti sveobuhvatne mjere za suzbijanje diskriminacije i predrasuda, uključujući edukacije, medijske kampanje i strože sankcioniranje počinitelja diskriminacije. Od iznimne važnosti je i olakšavanje sudjelovanja manjina u političkom životu gdje je potrebno poduzeti mjere kao što su financiranje izbornih kampanja manjinskih kandidata i izdvajanje više sredstava za organiziranje edukacija o političkim procesima.
NEDOVOLJNI ZAKONSKI OKVIRI
– Koliko su lokalne i regionalne strukture vlasti osposobljene i educirane za kvalitetniju suradnju i partnerski odnos s predstavnicima manjinske samouprave koja donosi korist čitavoj lokalnoj zajednici. Što bi na tom planu trebalo poduzimati ?
U prvom slučaju se ponegdje možemo susresti s nedovoljnom osposobljenošću i spremnošću struktura vlasti za suradnju, u drugim slučajevima je suradnja na zadovoljavajućoj razini no kao takva i dalje ne potiče boljitak niti lokalne zajednice niti političkog položaja nacionalnih manjina. Drugim riječima, promjene trenutnog položaja nacionalnih manjina što se tiče svjesnosti o pravima te iskorištavanje istih nema na vidiku. Zato bi trebalo ustrajati na programima edukacije za sve djelatnike u lokalnim upravama zajedno sa službenicima koji su direktno uključeni u suradnju s manjinskom samoupravom te ih podučiti prvo o načelima multikulturalizma a zatim i o pravima manjina. Od velike koristi bi bila i uspostava partnerstva s nevladinim organizacijama koje se bave pitanjima manjina te razvoj zajedničkih projekata.
– Kakav je suradnja među nacionalnim manjinama i da li ta suradnja i na koji način može unaprijediti bolju poziciju nacionalnih manjina u lokalnoj i regionalnoj samoupravi?
To ponovno ovisi od sredine i brojnosti u toj sredini u kojoj se nalaze. U većini slučajeva postoji izvrsna suradnja među nacionalnim manjinama, posebice kad je riječ o kulturnim manifestacijama. Ovdje bih kao primjer dobre prakse navela grad Zagreb i Varaždin, u kojima se svake godine organizira Dan nacionalnih manjina, gdje pripadnici raznih nacionalnih manjina međusobno predstavljaju svoje tradicionalne običaje, nošnje, folklorno i glazbeno stvaralaštvo i sl., a gradovi s njihovim čelnicima nastupaju kao pokrovitelji i gostoljubivi domaćini. No u nekim sredinama suradnja je otežana zbog često različitih interesa i prioriteta manjina, što je posebno vidljivo u činjenici da zajedno 22 nacionalne manjine u Hrvatskom saboru zastupa 8 zastupnika. Takva struktura niti u teoriji ne dopušta, da do izražaja na nacionalnoj razini dođu interesi npr. slovenske nacionalne manjine, koju zastupa jedan saborski zastupnik zajedno s albanskom, bošnjačkom, crnogorskom i makedonskom nacionalnom manjinom. U tom slučaju je redovita komunikacija među manjinama ključna kako bi pokušali naći zajedničke interese te se zajedničkim snagama borili za promociju boljeg političkog položaja.
VAŽNOST KULTURNIH UDRUGA
- Kako pokrenuti bolji rad manjinske samouprave ali i bolji izbor vijeća i predstavnika nacionalnih manjina?
Prema podacima stručnjaka, postoje i programi osvješćivanja u kampanji za izbore za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, programi edukacije za predstavnika i vijeća nacionalne manjine. Pozitivni učinak ima i mogućnost da udruge predlažu pojedince, pri čemu listu sastavlja jedna ili više udruga jer tada postoji dovoljno velik broj pojedinaca koji su u hrvatskom biračkom popisu definirani kao pripadnici nacionalne manjine i spremni su se kandidirati, zato i jest moguće izabrati i prikladnije kandidate. No i dalje su isti nažalost, manje upoznati s političkim djelovanjem i svim pravima koja RH nudi manjinama a i prema podacima o odazivu na izborima koje sam predstavila, evidentno je da pripadnici nacionalnih manjina i dalje nisu dovoljno zainteresirani (čitaj: informirani) o svojim pravima kako bi poboljšali svoj položaj unutar društva.
Spomenula bih da postoji i obveza jedinica samouprave da financiraju vijeća, no ta je obveza prilično usko formulirana. Ustavni zakon naime propisuje da se sredstva za rad vijeća i zastupnika osiguravaju iz samoupravnih sredstava jedinice, ali ne propisuje moguće sankcije za one jedinice koje to ne čine. Tako npr. Ministarstvo uprave, koje je nadležno za nadzor nad radom lokalne samouprave, vrlo restriktivno tumači svoje ovlasti kontrole provedbe ustavnog zakona i ne kažnjava jedinice samouprave koje ne osiguravaju sredstva za rad vijeća nacionalnih manjina.
S obzirom na simboličku vrijednost sredstava dodijeljenih pojedinim vijećima i zastupnicima jasno je da je opseg aktivnosti koje vijeća i predstavništva mogu financirati vrlo ograničen. Za ilustraciju, u 2019. najviše novca je za zastupnika i vijeća izdvojio je Grad Zagreb, a najmanje Međimurska županija. U 2015. godini su primjerice vijeća i predstavnici slovenske manjine dobili 147.009,23 eura a 2019. 190.422,56 eura. Za usporedbu možemo navesti da su predstavnici i vijeća srpske manjine u 2015. godini dobila 901.247,44 eura, au 2019. godini 1.036.370,48 eura. Prema podacima je vidljivo i da županije, gradovi i općine svake godine izdvajaju približno jednak iznos svote novca, zbog čega je teško govoriti o napretku i poboljšanju položaja nacionalnih manjina u Hrvatsko a time i nedovoljna svijest o koristima koje nacionalne manjine pružaju za život zajednice.
POTICATI SURADNJU
– Što bi istaknuli kao nedostatke manjinskih institucija kada je u pitanju rad u lokalnim sredinama. Što bi one trebali možda mijenjati kako bi podigli kvalitetu i efikasnost svoga rada ?
Usprkos konstantnoj svoti izdvojenog novca, predstavnici i vijeća različitih nacionalnih manjina različito troše sredstva. Neki koriste sve što je dostupno, dok drugi ne koriste ništa od toga, zbog čega se postavlja pitanje o legitimnosti njihovog djelovanja. Prema izvješćima lokalne i područne (regionalne) samouprave postoje razlozi za manju potrošnju od planirane a to je nedovoljna zainteresiranost vijeća i predstavnika nacionalnih manjina te nepoštivanje određene pretpostavke koje su nužne za ostvarivanje prava na planirane financijske fondove. Istraživanja su pokazala da neka vijeća i predstavnici nacionalnih manjina u samoupravnih jedinica u 2019. godini, kao ni u proteklom razdoblju, nisu iskazale veći interes za djelovanje i rad, nisu izradili godišnje planove rada i nisu podnijeli zahtjeve za sredstva iz proračuna lokalne i područne (regionalne) samouprave. Stoga bi izabrani kandidati za vijeća ili predstavnika morali ostvariti kontakt s postojećim društvima ili drugim odgovarajućim institucijama koje skrbe za nacionalnu manjinu koju predstavljaju, kako bi se informirali o mogućnostima edukacije za spomenutu funkciju.
- Ima mišljenja ( stručnih i političkih ) koji upozoravaju da ako ne dođe do promjene uloge i statusa tijela manjinske samouprave moguće je i urušavanje tog sustava . Koliko vam se te ocjene čine realnim?
Ocjene o mogućem urušavanju sustava manjinske samouprave su, nažalost, djelomično realne. Ako se ne poduzmu adekvatne mjere za jačanje tih tijela i osiguranje njihovog učinkovitog funkcioniranja, postoji rizik da se sustav uruši, no to se može spriječiti poticanjem suradnje između tijela manjinske samouprave i lokalnih vlasti, većim ulaganjem u edukaciju kadrova obiju strana, redovitim praćenjem provođenja zakonskih propisa i poduzimanjem mjera za otklanjanje nedostataka te davanjem većih ovlasti tijelima manjinske samouprave u donošenju odluka koje se tiču manjinskih zajednica.
Autor: Stojan Obradović
Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
