Intervju : Aleksandar Tolnauer , predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH
pravima nacionalnih manjina stvorila je uvjete i mehanizmi kroz koje je probleme nacionalnih manjina moguće identificirati i rješavati demokratskim alatima koje je osigurao ovaj Zakon. Novi kvalitativan iskorak predstavlja bez sumnje činjenica da je Zakon omogućio i institucionalno osigurao ulazak nacionalnih manjina u javni politički i društveni život, a to znači da se danas u ključnim procesima odlučivanja više ne može zaobići ili iz toga procesa eliminirati i isključiti nacionalne manjine. Ima onih koji traže pokretanje procesa izmjena Ustavnog zakona s ciljem da se prava nacionalnih manjina ograniče i reduciraju posebno kada su npr. u pitanju saborski zastupnici nacionalnih manjina, ali i uloga vijeća i predstavnika nacionalnih manjina na lokalnom nivou, jezična i obrazovna prava itd . Međutim, postoji i drugi kut gledanja koji polazi od realne činjenice da je praksa u ovih 20 godina pokazala i neke nedostatke Ustavnog zakona i da bi to trebalo mijenjati kako bi on bolje funkcionirao, a manjinska prava jačala. Ali promjenama Ustavnog zakona treba pristupiti odgovorno i imati u vidu uvijek i činjenicu da se tim zakonom reguliraju manjinska prava, ali i odnos većine i manjine te da zakon uvijek mora biti u obostranom interesu. Kada postignemo takvu svijest o odnosima većine i manjine mnogi će se problemi lakše rješavati a manjinska politika će ući u svoju novu, produktivnu, a ne samo zaštitnu, fazu.
– Navršava se 20 godina od donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, ključnog dokumenta koji je ne samo odredio ostvarivanje i razvoj manjinskih prava u Hrvatskoj, nego u nekim aspektima bitno doprinio hrvatskom putu u EU. Važnih zakona koji su regulirali položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj bilo je, naravno i prije. Što se postiglo ovim zakonom?
Da, važno je istaći da povijest manjinskih prava u Hrvatskoj ne počinje Ustavnim zakonom, koji je inače dobio visoke ocjene poštivanja europskih standarda zaštite manjine. Odmah, na početku formiranja naše samostalne države bio je donesen vrlo kvalitetan Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica. Na žalost, zbog ratnih okolnosti i njihovih posljedica u kojem su dio konfliktnog polja bile i same nacionalne manjine, odnosno neke od njih, zakon faktički nikad nije zaživio. Ratne okolnosti i ratne posljedice dugo su pritiskale, diskreditirale i marginalizirale manjinska prava u Hrvatskoj, ali se iz toga konačno izašlo u procesu približavanja Hrvatske EU donošenjem jednog zaista europskog i visokokvalitetnog zakona, koji danas, bez sumnje, stoji u vrhu europske manjinske legislative – Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koji je usvojen u prosincu 2002. godine i čiju 20-tu godišnjicu obilježavamo ove godine. Oblikovanje i usvajanje toga zakona bio je složen i zahtjevan proces s nizom problema, teškoća i prepreka, ali na kraju se uspjelo postići snažan i kvalitetan zakonski tekst koji je već 20 godina osnova razvoja manjinske politike. Ta je politika, naravno, u čitavom ovom razdoblju imala svojih uspona i padova, ali je Ustavnim zakonom trasiran put koji je na nov i kvalitetan način pozicionirao nacionalne manjine u hrvatskom društvu i osigurao im politički subjektivitet kojega je teško više degradirati. A ozbiljnih pokušaja degradacije je bilo. Posebno nakon ulaska Hrvatske u EU, kada su eliminirani kontrolni mehanizmi i kada su neki ekstremistički krugovi, pogotovo u vrijeme Orešković-Karamarkove vlade, pokušali nametnuti pitanja ozbiljne redukcije manjinskih prava. Uspješno smo se tome othrvali i sa sadašnjom Vladom počeli graditi novu etapu uvažavanja i povjerenja što je manjinska prava vratilo u pozitivnu matricu hrvatske politike.
NOVI KVALITATIVNI ISKORAK
Kako bi onda kao čelni čovjek Savjeta, krovne manjinske institucije, koji je i sam utemeljena ovim zakonom rezimirali ovih 20 godina ostvarivanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Što je donio nacionalnim manjinama, kako je unaprijedio manjinsku politiku, što je donio hrvatskom društvu uopće?
Distanca od 20 godina daje nam mogućnost objektivne procjene što je učinjeno i što je postignuto u sferi manjinske politike. Naglasio bih da su stvoreni uvjeti i mehanizmi kroz koje je probleme nacionalnih manjina moguće identificirati i rješavati demokratskim alatima koje je osigurao ovaj Zakon. Novi kvalitativan iskorak predstavlja i činjenica da je Zakon omogućio i institucionalno osigurao ulazak nacionalnih manjina u javni politički i društveni život. To znači da se danas u ključnim procesima odlučivanja više ne može zaobići, ili iz toga procesa eliminirati i isključiti nacionalne manjine. Ako bi radili katalog što je Ustavni zakon donio onda bi mogli napraviti pozamašan spisak. Evo nekih najznačajnijih postignuća koja, na žalost, nisu uvijek dovoljno prepoznata i afirmirana u javnosti. Prvo je to napredak u izjašnjavanju o pripadnosti nacionalnih manjina, zatim pravo na upotrebu imena i prezimena na manjinskom jeziku i pismu, dobivanje osobnih iskaznica na manjinskom jeziku i pismu, služenje svojim jezikom i pismom u javnoj upotrebi i komuniciranju, još širi razvoj obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina, uporaba znamenja i simbola manjinskih zajednica, kulturna autonomija kao širok prostor očuvanja identitetskih, tradicijskih i kulturnih vrijednosti nacionalnih manjina, ali i njihov razvoj. Potom autonomno financiranje programa kulturne autonomije, odnosno pravo i mogućnost da o tome odlučuju upravo predstavnici nacionalnih manjina na osnovu svojih kriterija koje je prihvatila Vlada. Potom pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanje djelatnosti javnog priopćavanja, što bi se odnosilo na primanje i širenje informacija na manjinskom jeziku i pismu, samoorganiziranje i udruživanje nacionalnih manjina radi ostvarivanja zajedničkih interesa, proporcionalno zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina u tijelima javne uprave na svim razinama i domenama te u sudstvu. Zatim sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanje lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina. Tu su i odluke Ustavnog suda koje se tiču ostvarivanja prava nacionalnih manjina, zakonodavni okvir koji pokušava suzbiti govor mržnje itd. Moglo bi se toga još istaknuti i nabrojiti, ali mislim da smo istakli najvažnije. Svakako bih još dodao da je iz intencija Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina proizašla i nova praksa koju je uvela Vlada Andreja Plenkovića, a to je donošenje Operativnih programa za nacionalne manjine kojima se istina postupno, ali vrlo konkretno rješavaju problemi i potrebe nacionalnih manjina i to uz punu suradnju Vlade i njenih tijela i predstavnika nacionalnih manjina.
- Kako ocjenjujete implementaciju Ustavnog zakona u proteklom periodu?
E sada, da li smo i koliko zadovoljni implementacijom to je stvar ozbiljnih analiza. A to znači da procijene treba davati realno i odgovorno, a ne brzopleto izricati ocijene bilo pozitivne, bilo negativne. Imamo osnove za zadovoljstvo, ali i puno kritičkih primjedbi o čemu će, vjerujem, puno više i meritorno reći i međunarodna znanstvena konferencija „Prvih dvadeset godina Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina“, koje smo jedan od suorganizatora. Istina, mnoge stvari koje je donio Ustavni zakon nisu zaživjele. Realni smo i znamo da se i mnogi drugi zakoni ne provode idealno, ali u nekim dijelovima smo imali i imamo puno problema, a to je npr. pravo na uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina, na zapošljavanje nacionalnih manjina u državnim i javnim službama, na sredstva priopćavanja, odnosno pravo nacionalnih manjina da budu adekvatno prisutne u medijima te da ti mediji afirmiraju politiku približavanja i prepoznavanja nacionalnih manjina kao općedruštvenu vrijednost i sastavni dio ukupnog javnog političkog i kulturnog života. Dakle, postoji puno važnih stvari na kojima još treba raditi, a veliki naglasak sada stavljamo na pristup sredstvima javnog priopćavanja koja trebaju doprinositi integraciji, a ne getoizaciji nacionalnih manjina. Ipak, unatoč svim problemima ne želimo bazirati našu politiku na principu „zida plača”, već stalno razvijati primjenu prava, pri čemu treba znati da je pravo ono što se dešava, a pravda ono što bi trebalo biti.
REALAN PRISTUP PROBLEMIMA ( ili JAČATI PRAVNU DRŽAVU )
– Često naglašavamo kako imamo jedan od najboljih europskih pravnih okvira kada je u pitanju zaštita nacionalnih manjina. Međutim, istovremeno se vrlo često ističe nezadovoljstvo njegovom primjenom. Koji su glavni uzroci toga i kako postići efikasniju primjenu manjinskih zakona?
Mnoge stvari koje su u vezi s nacionalnim manjinama pod posebnom su kritičkom lupom javnosti. Tako se npr. često vrlo kritički govori o maloj izlaznosti nacionalnih manjina na izborima, iako imamo i drugih izbora gdje ta izlaznost nije bitno veća. Istina je, imamo problema s primjenom Ustavnog i drugih manjinskih zakona, ali tu se prati sudbinu i mnogih drugih zakona u Hrvatskoj, odnosno činjenicu da s primjenom mnogih zakona, blago rečeno, ne stojimo baš najbolje. Još uvijek izgrađujemo pravnu državu, ali mislim da napredujemo. Upravo stalno kritičko ukazivanje na manjkavu i nedostatnu implementaciju Ustavnog zakona koje dolaze i iz Savjeta za nacionalne manjine i od zastupnika nacionalnih manjina te od drugih nadležnih tijela i institucija podiže i njegovu učinkovitost. Naravno, s mnogim stvarima smo i dalje vrlo nezadovoljni, mnoge stvari idu presporo, ali idu. I na tome ćemo nastaviti raditi uz suradnju svih nadležnih institucija od Vlade pa dalje.
- Unatoč pozitivnim ocjenama Ustavnog zakona puno je i dobronamjernih kritika koje traže njegove izmjene i promjene upravo s ciljem podizanja njegove efikasnosti, bolje zaštite, ali i daljnjeg unapređivanja manjinske politike. Razmišlja li se o tim promjenama, na što bi one primarno bile fokusirane i jesu li te promjene u nekom doglednom planu?
Što se tiče potencijalnih promjena Ustavnog zakona tu ima više tendencija i frontova, da tako kažem. Ima onih koji traže pokretanje procesa izmjena Ustavnog zakona s ciljem da se prava nacionalnih manjina ograniče i reduciraju, posebno kada su npr. u pitanju saborski zastupnici nacionalnih manjina, ali i uloga vijeća i predstavnika nacionalnih manjina na lokalnom nivou, jezična i obrazovna prava itd. Ali, postoji i drugi kut gledanja koji polazi od realne činjenice da je praksa u ovih 20 godina pokazala i neke nedostatke Ustavnog zakona i da bi to trebalo mijenjati kako bi on bolje funkcionirao, a manjinska prava jačala. Tako se primjerice ističe kako je sazrelo vrijeme da se uloga i pozicija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, tih važnih poluga ostvarivanja prava na lokalnom nivou (a lokalni nivo je najvažniji nivo za kvalitetno ostvarivanje manjinskih prava) ojačaju. Naime, smatra se kako bi njihove nadležnosti i funkcije koje su sada samo savjetodavnog karaktera trebalo jačati i mijenjati u pravcu ravnopravnog čimbenika u odlučivanju o pitanjima nacionalnih manjina u lokalnim sredinama. Isto tako npr. tamo gdje su manjine u većini u lokalnim sredinama nepotrebno je dodatno osnivati vijeća. Trebalo bi osigurati efikasnije metode primjene određenih odredbi zakona itd. Ali promjenama Ustavnog zakona u svakom slučaju treba pristupiti odgovorno i imati u vidu uvijek i činjenicu da se tim zakonom reguliraju manjinska prava, ali i odnos većine i manjine te da zakon uvijek mora biti u obostranom interesu i doprinositi dobrobiti i razvoju i manjinske i većinske zajednice na nekom području. Ta svijest još nije dovoljno razvijena i usudio bih se tvrditi da kada postignemo takvu svijest o odnosima većine i manjine mnogi će se problemi lakše rješavati, a manjinska politika će ući u svoju novu, produktivnu, a ne samo zaštitnu, fazu.
ODGOVORNO U PROMJENE
- U međuvremenu objavljeni su rezultati Popisa stanovništva koji su pokazali značajan pad broja pripadnika nacionalnih manjina. To je probudilo bojazni da bi rezultati popisa možda mogli ugroziti neka manjinska prava ?
Popis stanovništva 2021. godine je, u osnovi, pokazao ono što su oni koji se time bave i pretpostavljali. Zabilježen je značajni pad ukupnog stanovništva, a onda se to još intenzivnije odrazilo među pripadnicima nacionalnih manjina, odnosno u manjinskim zajednicama. Od 22 nacionalne manjine njih 16 je zabilježilo pad. Neke i zaista velik, dok samo šest nacionalnih manjina bilježi brojčani rast. U odnosu na 2011. kada su pripadnici nacionalnih manjina u RH bili zastupljeni u stanovništvu sa 7,47 posto ovaj popis je to sveo na 6.2 posto. Naravno, da takvi rezultati popisa imaju i mogu imati izravni utjecaj na primjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. To se posebno odnosi na pravo na upotrebu jezika i pisma nacionalnih manjina u pojedinim sredinama, zatim na pravo na izbor vijeća i predstavnika nacionalnih manjina te na pravo na izbor u predstavnička i izvršna tijela lokalne i regionalne samouprave. Ako nas nešto u svemu tome veseli onda je to svakako porast broja romske nacionalne manjine. Iako relativno mali, ali je značajan, a romskoj nacionalnoj manjini je čak donio i prvo na dvojezičnost te nešto poboljšao i prava političkog predstavljanja.
Međutim, tamo gdje je došlo do smanjenja broja pripadnika nacionalnih manjina i gdje prijeti određena redukcija njihovih prava, izražavamo naše očekivanje da se problem neće lomiti preko koljena i da se neće robovati samo brojčanim parametrima. Prava manjina su civilizacijsko pitanje i lakmus papir demokratičnosti svakog društva pa je realno očekivati da se ne narušavaju neka stečena prava. Uostalom, imamo dobar primjer naše Istre koja je vrlo zorno pokazala što to znači živjeti multietničnost i multikulturalnost, što je suživot koji može biti i bogatiji i sadržajniji od same formalne tolerancije i koja je omogućila prava na dvojezičnost u mnogim sredinama, iako one nisu imale zakonske formalne uvjete s obzirom na brojnost pripadnika nacionalnih manjina. Prednost je dana uvažavanju povijesnih, tradicijskih i kulturnih vrijednosti i odnosa, a ne svođenju prava na puki broj. To bi trebao biti dobar primjer i za neke druge naše sredine.
Savjet ne može pokretati takve inicijative, ali u svakom slučaju ćemo dati punu podršku sredinama gdje se one budu javljale, a mislim da je ozračje u hrvatskom društvu takvo da će tih pozitivnih primjera biti dosta i u vezi jezičnosti i u vezi političkog predstavljanja nacionalnih manjina, koje je također u nadležnosti lokalnih struktura. Takva rješenja zajednici ne mogu naštetiti, ali je mogu obogatiti. I zato čista forma ne bi trebala imati prednost nad sadržajem i smislom. Brojnost nije isključivi ključ manjinskih prava. Npr. ostvarivanje programa kulturne autonomije nacionalnih manjina, njihovi kulturni programi i odluke o njima nisu brojčano determinirani, već su determinirani njihovom kvalitetom. Ali brojnost jeste važan parametar zastupljenosti manjina u političkim tijelima i institucijama. Upravo takvi procesi traže i nova promišljanja manjinske politike koja neće biti brojčano determinirana. Zato smo u Savjetu i otvorili pitanja različitih obrazaca i modela djelovanja, a posebno obrazac istih ili jednakih šansi. Taj obrazac je vrlo bitan i on proizlazi iz duha i intencije Ustavnog zakona, ali se nedovoljno primjenjuje i na tome ćemo dalje inzistirati.
- Spominjali ste važnost Operativnih programa Vlade za nacionalne manjine. Kako ocjenjujete njihovu realizaciju?
Savjet sustavno prati realizaciju ostvarivanja Operativnih planova Vlade i moram kazati da po našim analizama i prosudbama sva nadležna tijela zaista ulažu puno napora da se realizira ono što je planirano. Naravno, stvari ne idu bez teškoća, ali ono što je po nama bitno jeste činjenica da se Vlada na osnovu analize prethodnih Operativnih programa (2017.- 2020.) obavezala, odnosno preuzela vrlo precizne i konkretne obaveze u rješavanju manjinskih potreba i problema. Ali, ni manjine i njihovi problemi nisu i ne mogu biti izuzetak ni u čemu pa ni u ovom pogledu i na njihovu poziciju održavaju se ukupne društvene teškoće, ali se u realizaciji planiranog stalno napreduje. Jedna značajna vrijednost ovih novih Operativnih programa sadržana je u poboljšanoj metodologiji praćenja realizacije pa se sada planovi i rezultati puno konkretnije prate i proziva odgovorne subjekte na izvršavanje utvrđenih ciljeva.
MANJINSKA PRAVA NISU PRIVILEGIJA VEĆ RAVNOPRAVNOST
- Sljedeće godine bi se trebali održati 6. po redu izbori za manjinsku samoupravu, za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. Kako procjenjujete njihov značaj, što donose, kako se pripremiti da ti izbori budu što uspješniji?
Na pitanjima boljeg i uspješnijeg rada vijeća i predstavnika nacionalnih manjina mi smo intenzivno radili čitav ovaj mandat pa i prije, naravno. To je naša stalna obaveza i orijentacija da u suradnji s Uredom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina stalno pokušavamo vijeća i predstavnike bolje osposobiti za njihove funkcije. Ali, ne samo vijeća i predstavnike. Na naše edukativne seminare nastojimo uključiti i što više predstavnika lokalne i regionalne samouprave, jer tek kroz kvalitetnu suradnju s tim strukturama vijeća i predstavnici mogu doći do punog izražaja. Ali, iskreno rečeno još nismo zadovoljni postignutim. Imamo primjere odlične prakse u pojedinim sredinama, ali imamo i puno formalizma i praznog hoda. Sigurno je da će bolje funkcioniranje tih tijela manjinske samouprave u budućnosti bitno ovisiti i o tome da se promjene i ojačaju njihove nadležnosti. Umjesto svojevrsnog ignoriranja tih tijela što imamo u djelu jedinica lokalne i regionalne samouprave mi moramo doći u poziciju da ta tijela pruže doprinos ne samo rješavanju manjinskih problema u konkretnim sredinama, nego i doprinos ukupnom razvoju tih sredina. U tom smislu treba razmisliti i o boljim modalitetima izbora tih tijela, kako bi se poboljšala njihova kvaliteta pa bi se npr. mogao smanjiti broj članova općinskih, gradskih i županijskih vijeća kako bi se povećala njihova kvaliteta i omogućio efikasniji i operativniji rad.
– Kako dalje razvijati koncept i ciljeve manjinske politike, da bi još bolje korespondirali sa stvarnim potrebama manjinskih zajednica i društva u cjelini?
Etnička raznolikost je temeljno obilježje velikog broja zemalja i zato treba tražiti optimalne modele njihova upravljanja. Pokušavamo otvoriti i predložiti rješenja koja su na opću korist. Danas imamo za to dobre osnove – suradnju i razumijevanje Vlade. Provode se Operativni programi Vlade za nacionalne manjine, a to je važan prostor kvalitetne i uspješne integracije nacionalnih manjina. Upravljanje različitostima je u rukama većine, ali ta većina danas za to ima sve više razumijevanja što prije nije bio slučaj. Ono što trebamo dalje razvijati je participacija manjina u odlučivanju i to je kriterij na kojem moramo raditi. A to nije samo zbog manjina, nego i zbog vladavine prava u demokratskim društvima. Radi se o tome da odluke koje su usmjerene na manjine ili na njih mogu utjecati, to su odluke od značaja i za cijelo društvo. Naime, ako želite ostvarivati vladavinu prava ono u sebi mora sadržavati onaj najbitniji kriterij, a to je sudjelovanje svih slojeva društva u donošenju važnih društvenih odluka. I to je ono na čemu radimo i što predstavlja novi razvojni korak i doprinos manjinskoj politici. Na žalost živimo u vremenu koje obilježavaju zbivanja i procesi za koje smo mislili da su odavno prošli. Živimo u vremenu koje svojim kriznim obilježjima predstavlja podno tlo za pojave netrpeljivosti, rasizma, ksenofobije, predrasuda i prema manjinama, ali i prema nekim drugim dijelovima društva. Zato pokušavamo na javnoj sceni uspostaviti princip da manjinska prava nisu ništa dodatno, već da su manjinska prava ono što manjine samo izjednačava sa svim ostalim građanima društva. Dakle, to nisu neke posebne pogodnosti, privilegije itd., kako to neki ovdje pokušavaju prikazati i što se onda pokušava instrumentalizirati od pojedinih struktura i time stvoriti i za manjine opterećujuća atmosfera. Zato težimo otvoriti nove prostore sagledavanja i rješavanja problema. Kao što je svojevremeno rekao Friedrich Schiller – stalna preispitivanja daju prava mjerila za ono što je u jednom trenutku vladajuća zabluda prešutjela ili čak krivotvorila.
Autor: Stojan Obradović