Izazovi i dileme manjinske politike u hrvatskom društvu – uz 20godišnjicu usvajanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina
Intervju : Dr.sc. Marita Brčić Kuljiš, profesorica filozofije multikulturalnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu
Ono što je za pripadnike nacionalnih manjina potrebno, to je jačanje lokalnih i regionalnih politika. Novi modeli integracije koji su prikazani i u Akcijskom planu za integraciju i uključivanje za razdoblje 2021.–2027., koji je predložila Europska komisija, sve više zagovaraju donošenje strategija integracije koje su lokalnog karaktera jer je cilj ojačati demokraciju i demokratske procese na svim razinama, a posebice na lokalnim razinama. Stoga se i manjinske skupine trebaju mobilizirati i realizirati svoje ciljeve i interese preko predstavnika na lokalnoj razini jer je upravo to razina gdje postoje prilika i mogućnost direktnog kontakta sa stvarnim problemima, ali i mogućnost da se ti stvarni problemi relativno brzo riješe.
Koliko koncept i ciljevi manjinske politike korespondireaju s stvarnim potrebama manjinskih zajednica i društva u cjelini ( ima li drugih iskustva i praksi u EU koje bi mogli slijediti ?
Manjinske politike kao i manjinska prava postoje upravo iz razloga što ‘većinska’ politika ne prepoznaje ili zanemaruje društvenu, ali i institucionalnu diskriminaciju koja se odvija po, ako je riječ o nacionalnim ili etničkim manjinama, nacionalnom ili etničkom ključu. Manjine su manjine upravo iz razloga što članovima manjinskih skupina društvene strukture onemogućavaju jednaka prava kao pripadnicima većine. Manjinska prava stoga osiguravaju jednaka prava i jednak status pripadnicima manjinskih zajednica unutar nekog društva. To je potrebno naglasiti jer često puta većinska javnost manjinska prava shvaća kao neki vid privilegije ili prednosti, a njihov je cilj osiiguravanje jednakosti unutar društva.
Neosporno je da je hrvatsko manjinsko zakonodavstvo, kada gledamo formalno pravno, izuzetno dobro zamišljeno i izuzetno dobro postavljeno po pitanju manjinskih prava, ali je, kako to uvijek biva, problem u samoj realizaciji odnosno u samoj praksi. Nekoliko je tu problema. Kao prvo, formalno pravna manjinska politika donesena je više pod utjecajem izvanjskih faktora (posebice EU), a manje pod utjecajem unutrašnjih težnji samoga društva. Te, drugi problem, koji proizlazi iz prvog navedenog, a sadržan je u tome da se određena prava manjina realiziraju da bi se zadovoljila forma, a ne iz razloga da bi se poboljšao položaj manjina unutar društva. Svaka manjinska politika bi trebala pridonositi aktualizaciji prava i poboljšanja kvalitete života pripadnicima nacionalnih manjina. Ono u sebi uključuje i aktivno sudjelovanje u svim sferama društva. Prijedlog rezolucije Europskog parlamenta o minimalnim standardima za manjine u EU iz 2018. godine naglašava borbu protiv diskriminacije, zločina iz mržnje i govora mržnje; naglašava nacionalne i etničke manjine, kulturna prava, jezična prava, pravo na obrazovanje itd. Nažalost, ne postoji jedinstvena politika prema nacionalnim manjinama, pa svaka zemlja ima vlastiti pristup tome pitanju, čak i unutar EU. Razlike su štoviše izuzetno velike jer države kao što su npr. Francuska, Bugarska i Finska uopće ne poznaju status nacionalnih manjina, neke države članice kao npr. Italija, priznaje samo tzv. jezične manjine. U Austriji, Mađarskoj, Sloveniji kao i u Hrvatskoj nacionalne manjine su formalno pravno definirane kroz ustav ili zakonske regulative. Osim toga, članice Europske unije kada govore o manjinskim pravima i integraciji govore češće o imigrantima, a manje o etničkim manjinama kao takvim.
U zemljama Europske unije, zadnjih godina imamo procese kojima se prava manjina korigiraju odnosno oblikuju na način da se potiče intenzivnija integracija, a zaustavlja separacija tako da su neka prava preoblikovana u smislu njihovog sužavanja, a s ciljem snažnijeg uključivanja pripadnika etničkih manjina u društvo. Koliko koncepti i ciljevi manjinske politike korespondiraju sa stvarnim potrebama manjinskih zajednica pitanje je upravo za individualne članove manjinskih skupina. Oni su ti koji bi trebali iskazati svoj stav o tome, bilo putem nekog nezavisnog istraživanja bilo putem svojih predstavnika.
ZADOVOLJAVANJE FORME A NE POBOLJŠANJE POLOŽAJA
Kakva je realna kvaliteta manjinskog zakondavstva i zašto dolazi do zastoja ostvarivanja relevantnih zakonskih rješanja u praksi ( kako kvalitenije štititi i provoditi manjinska prava ) ?
Pa kako sam i gore navela, sve ukazuje na to da ne postoji politička volja da se zakonska rješenja realiziraju u praksi. Razlozi su višestruki, a jedan od razlog je i taj što vrlo često politika u svrhu postizanja sitnih političkih bodova potiče ili stvara netrpeljivost prema određenima nacionalnim manjinama. Takvi postupci često puta postižu rezultate što pokazuje kako su manjinska prava i zakonska rješenja rezultat izvanjskih pritisaka, a ne zrelosti i spremnosti društva, a manipulativna politika tu nezrelost koristi. Međutim, i zakonska regulativa vrlo često pridonosi promjenama u društvu, ali to ide sporo i uz otpore unutar društva. Iako, valja voditi računa kako se svaki oblik integracije odvija dvosmjerno i traži aktivnu suradnju i prilagodbu svih uključenih sudionika. Npr. pitanje je u kojoj mjeri boljem položaju manjina u društvu osigurava izbor manjinskog predstavnika na neku istaknutu funkciju? Je li riječ o vidljivosti, prepoznavanju manjina kao važnih političkih faktora ili pak zadovoljavanje formalno pravnih ciljeva?
Je li je koncept političkog predstavljanja nacionalnih manjina primjeren ili ga treba mijenjati ?
Hrvatski izborni sustav je općenito gledajući problematičan jer otvara prostor za stvaranje političke elite koja onda otvara prostor klijentelizmu i politici žetončića. S tim se susreću i pripadnici nacionalnih manjina. Vrlo se često izabrani predstavnici nacionalnih manjina priklanjaju predstavničkoj većini neovisno o interesima svog biračkog tijela. Je li riječ o oportunizmu, pragmatizmu ili osobnim političkim ambicijama, nije posve jasno, ali možeo pretpostaviti da su sve opcije prisutne. Sve to otvara prostor za određen vid političke pasivnosti birača pogotovo kod mlađe populacije. Osim toga, postoji dojam da su neki predstavnici nacionalnih manjina profesionalni političari koji su posve izgubili kontakt s pripadnicima nacionalnih manjina, osim za potrebe ceremonijalnih susreta što dodatno može frustrirati birače. Ono što je za pripadnike nacionalnih manjina potrebno, to je jačanje lokalnih i regionalnih politika. Novi modeli integracije koji su prikazani i u Akcijskom planu za integraciju i uključivanje za razdoblje 2021.–2027., koji je predložila Europska komisija, sve više zagovaraju donošenje strategija integracije koje su lokalnog karaktera jer je cilj ojačati demokraciju i demokratske procese na svim razinama, a posebice na lokalnim razinama. Stoga se i manjinske skupine trebaju mobilizirati i realizirati svoje ciljeve i interese preko predstavnika na lokalnoj razini jer je upravo to razina gdje postoje prilika i mogućnost direktnog kontakta sa stvarnim problemima, ali i mogućnost da se ti stvarni problemi relativno brzo riješe. Međutim, pitanje je u kojoj mjeri se to ostvaruje.
JAČANJE INTEGRACIJA NA LOKALNOM NIVOU
Kako funkcionira i koji su problemi manjinske samouprave ?
Ustavni zakon propisuje načine i uvjete pod kojim pripadnici nacionalnih manjina biraju svoje predstavnike u vijeća nacionalnih manjina na lokalnoj razini. Pripadnici nacionalnih manjina svoje predstavnike biraju na neposrednim izborima, a osvojeni mandat im omogućava vidljivost na lokalnoj razini kao i sudjelovanje u upravljanju lokalnim poslovima u jedinicama samouprave. Cilj takvog pristupa je još bolja zaštita i unaprjeđivanje prava i položaja pripadnika nacionalnih manjina u društvu. Osim toga, izabrani predstavnici se mogu udružiti u različite koordinacije (koordinacija vijeća nacionalnih manjina osnovane u istim ili različitim jedinicama lokalne samouprave; koordinacije vijeća nacionalnih manjina osnovane u istim ili različitim jedinicama područne (regionalne) samouprave; koordinacije vijeća nacionalnih manjina za područje Republike Hrvatske osnovane od vijeća nacionalnih manjina jedinica područne (regionalne) samouprave), a sve s ciljem osnaživanja prava nacionalnih manjina na lokalnoj i regionalnoj razini.
Pitanje je što sve manjinska samouprava ima u nadležnosti odnosno koji je i kakav njen stvarni utjecaj? Ona se često puta doživljava kao svrha samoj sebi jer, nažalost, kod nas su u politici uvijek prisutni, manje, više isti pojedinci, što stvara dodatne probleme jer nema nove energije, novih ideja, ali ni direktnog kontakta s biračkom bazom, a često puta ni sa širom zajednicom. Osim toga, sve se više uviđa kako ne postoji prevelik interes članova manjinskih zajednica za vijeća nacionalnih manjina, a to je najviše vidljivo u maloj izlaznosti na izbore.
MANJINSKI KLIJENTELIZAM
Što utječe na toleranciju u hrvatskom društvu i kako se to odražava na manjinsku politiku ?
Tolerancija mi osobno nije najdraža riječ jer u sebi sadržava negativan predznak koji se može razumjeti i u vidu trpljenja jer nevoljko priznajem nešto što mi se ne sviđa. Osim toga, tolerancija ima i mračniju stranu, a ona je sadržana u poziciji moći tj. da netko iz pozicije moći tolerira drugoga i drugačijeg. Tolerancija shvaćena na takav način tako ne rješava predrasude, negativnosti, diskriminaciju nego sve to gura pod tepih tolerancije. Osim toga, biti tolerantan zapravo znači da ja tog drugog i drugačijeg ne doživljavam kao jednakog nego kao nekoga koga bih trebao tolerirati/pristati na njegovu prisutnosti, njegova prava i njegove zahtjeve jer to od mene očekuje demokratsko društvo. Sve dok je situacija takva, jasno je da se ispod tog umjetno stvorenog osjećaja pristajanja skrivaju mračni i opasni osjećaji netrpeljivosti koji samo čekaju prikladan trenutak kada će izaći na vidjelo (sjetimo se uvođenja dvojezičnih ploča u Vukovaru). Jer, evo dok ovo pišem, čitam informaciju o tome kako je broj Srba u Vukovaru pao ispod 30% i sada ih je 29,73% i na temelju te male postotne razlike Srbi su izgubili pravo na dvojezičnost. Je li to prihvatljivo? Kome to donosi političke bodove? Mogu li se stečena prava na temelju takvog kriterija ukidati? Sve to otvara dodatna pitanja kada govorimo i o toleranciji i o manjinskim pravima. O tome govorim kada govorim o formalno-pravnim aspektima manjinskih prava koja uopće nisu povezana s društvenim aspektima, životima ljudi i lokalnim zajednicama kao takvim.
Kakav je odnos između asimilacije i integracije nacionalnih manjina u hrvatskom društvu ?
Što se tiče integracije, zanimljivo je to da je Europska komisija tek 2003. godine uvela pojam integracije u svoje službene dokumente, a definira ga kao dvosmjeran proces koji se temelji na uzajamnim pravima i pratećim obvezama svih uključenih sudionika. Integracija je dinamični proces koji traži aktivnu suradnju i međusobno priznavanje temeljnih načela. Riječ je o načelima koja promiču integraciju kao dinamičan proces koji pretpostavlja suradnju. Politika integracija je tako u Hrvatskoj vidljiva kroz modele manjinske politike npr. zaštita kulturne autonomije; pravo na dvojezičnost odnosno na korištenje jezika manjine, izborno zakonodavstvo, mogućnost političke participacije na svim razinama vlasti itd. Međutim pitanje je u kojoj mjeri ta politika uspijeva u procesima integracije odnosno koliko su članovi manjinske zajednice spremni na integraciju, a koliko ih društvo latentno usmjerava na asimilaciju. U Hrvatskoj još uvijek postoji negativna percepcija politike integracije jer se stječe dojam da nije riječ o osiguravanju jednakih prava, već u smislu posebnog/zaštićenog položaja. Samo dobra i kvalitetna integracija može pripomoći obnovi cjeline odnosno društva odnosno da se svi pripadnici manjinskih skupina osjećaju kao punopravni članovi društva, a to mogu jedino ako su im sva prava omogućena te ako se iz društva iskorijeni diskriminacija utemeljena na etničkom ključu.
BROJNOST NE MOŽE ODREĐIVATI PRAVA
Kakvo je stanje obrazovnih, jezičnih, medijskih prava nacionalnih manjina i kako ih dalje razvijati i unaprjeđivati ?
Da bi integracija bila uspješna i da bi se ostvarila tzv. obnova cjeline nužno je potrebno da obrazovana, jezična i medijska prava nacionalnih manjina bude artikulirana i na primjerenoj razini, a to znači da neće biti izuzetak ili način ispunjavanja uvjeta koja su državi postavljena izvana, nego će biti stvar unutarnje potrebe. To što postoje specijalizirane tv-emisije o manjinama je zadovoljavanje forme, a ne realizacije procesa integracije. Proces integracije će biti uspješniji ako se npr. u medijskom prostoru nađu teme koje podižu svijesti o različitosti, koje se bore protiv stereotipova, koji se bore protiv diskriminacije, koji donose uspješne priče o integraciji. U Hrvatskoj postoje brojne manjine, međutim, kada se govori o manjinama, rasprava se uvijek svodi na Srbe i Rome što dovodi u pitanje prava i ostalih manjina. Kod prava manjina nikad ne smije biti stvar u brojnosti nego u pravu na jednaka prava bez obzira koliko je članova neke manjinske skupine. Jer, evo, opet navodim slučaj dvojezičnosti u Vukovaru, kojoj prijeti dokidanje jer je prema novom popisu stanovništva broj Srba u Vukovaru pao ispod 30%. Je li to opravdan razlog? Potrebno je stoga provesti dubinsku analizu i s pozicije liberalno demokratskog društva, kao onog koji zagovara pravo većine, ali koji štiti prava manjina, vidjeti opravdanost ili neopravdanost prakticiranje ili neprakticiranje određenih zakonskih regulativa.
Upravo institucije i mediji mogu olakšati integraciju odnosno omogućiti tu dvosmjernost unutar integracije. Jer ako će se prava nacionalnih manjina artikulirati i realizirati kao prava koja su odvojena od društva, onda je integracije posve zanemarena. Potrebno je pronaći model po kojem će obrazovni, jezični i medijski prostor biti otvoreni i dostupni svima na jednak način.
Kakav je pluralizam unutar manjinskih zajednica i koliko je značajan za bolje funkcioniranje manjinske politike ?
Pluralizam je najčešće dobar jer ukazuje na postojanje prostora slobode i mogućnosti artikuliranja svoje različitosti. Kada se unutar manjinskih zajednica pojavi pluralizam, onda je to mogućnost sagledavanja artikuliranja i još boljeg razumijevanja procesa integracije kao i odnosa sa širim društvom. Manjina se zapravo dovodi u poziciju prepoznavanja i artikuliranja prava manjina u svojim redovima, što zasigurno može otvoriti prostor boljem razumijevanju manjinskih prava i manjinskih politika i iznutra, kao i na svim ostalim razinama.
Pripremio : Stojan Obradović