Intervju: Milan Vukelić , potpredsjednik Savjeta za nacionalne manjine i stručnjak za problematiku obrazovanja nacionalnih manjina *
Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina svakako je jedan od temelja kojim zajednice čuvaju i razvijaju svoj identitet, a također i kulturu koja često nije samo kultura jedne etničke zajednice već je vrlo često sastavni dio kulture širega područja ili regije. Izvođenje nastave na određenom jeziku i pismu može samo potaknuti pozitivne aspekte razvoja društva, kao što su razvoj višejezičnosti, bolje i brže učenje korištenjem materinjeg jezika, ali i stvaranje pozitivne percepcije društvene okoline u kojemu mlada osoba odrasta od najranije dobi. Takvo obrazovanje nije faktor otežane integracije, već upravo suprotno, ono može biti faktor integracije bazirane na prihvaćanju i učenju prema principu jedni od drugih i jedni o drugima. Uzgred rečeno, korištenje pojma zasebnih škola ili zasebnih vrtića, potpuno je netočno, obzirom da škole na jeziku i pismu nacionalnih manjina nisu po niti jednom kriteriju zasebne. One su škole koje djeluju u nekom prostoru sukladno zakonima Republike Hrvatske i u potpunosti su dio sustava, a upis u ove škole moguć je svoj djeci bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Vlada je nedavno imenovala novi, saziv Savjeta za nacionalne manjine u kojem ste vi i novi potpredsjednik. Kako vidite buduću ulogu te krovne institucije u ostvarivanja manjinske politike u hrvatskom društvu ? Koja bi značajna pitanja ta institucija trebala otvoriti i koje bi prioritetne akcije trebala pokrenuti ?
Želim istaknuti da je iznimna čast biti imenovan članom te ujedno i obnašati dužnost potpredsjednika Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Smatram da će razdoblje koje dolazi pokazati da je važnost kvalitetnog rada trenutnoga saziva Savjeta za nacionalne manjine od iznimnog značenja za sve pripadnike nacionalnih manjina, ali i za pravilan napredak i razvoj cjelokupnoga hrvatskoga društva. U radu dosadašnjih saziva koje je vodio predsjednik Aleksandar Tolnauer, osigurani su prepoznatljivost i ugled pripadnika nacionalnih manjina kao konstruktivnog faktora, ali i Savjeta kao stabilne i cijenjene institucije na državnom i međunarodnom planu. Jedna od ključnih zadaća je zadržavanje dostignutog ugleda Savjeta za nacionalne manjine. Također, Hrvatska kao površinom srednje velika europska država i članica bitnih međunarodnih organizacija i saveza, suočava se s iznimno negativnim demografskim pokazateljima koji uvelike utječu na mogućnosti gospodarskog razvoja, razvoja konkurentnosti, ravnomjernog regionalnog razvoja ili pak razvoja svima dostupnih i kvalitetnih javnih usluga, ali i politika koje nude rješenja za izazove današnjeg društva. Drastičan pad broja stanovnika uz izraženi gubitak raznolikosti koja je stoljećima bila prisutna i oblikovala hrvatsko društvo, uz galopirajući proces senilizacije, predstavlja nezaobilaznu prepreku na putu kreiranja modernih razvojnih politika. Zbog toga će uloga Savjeta za nacionalne manjine kao krovnog tijela koje brine o sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu Republike Hrvatske, ali i autonomnog tijela koje razmatra i predlaže javne politike koje brinu o zaštiti prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina biti od nemjerljivog značenja. Ne treba zaboraviti velike promjene koje se dešavaju i u međunarodnim odnosima, gdje svjedočimo tektonskim promjenama odnosa među državama, koje su nažalost često praćene ratnim sukobima. Upravo je jedna od uloga Savjeta za nacionalne manjine i suradnja s međunarodnim organizacijama i institucijama, ali i s nadležnim tijelima matičnih država pripadnika nacionalnih manjina.
NEISKORIŠTENI POTENCIJALI MANJINSKE SAMOUPRAVE
Održani su i 6. po redu izbori za manjinsku samoupravu , za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina ? Kako dalje razvijati njihovu ulogu i funkcije s obzirom da neki upozoravaju na krizu tog sustava ?
Kroz posljednjih desetak godina u različitim ulogama sam član vijeća srpske nacionalne manjine na gradskoj i županijskoj razini. Smatram da je teško govoriti o razvoju budućih uloga i funkcija vijeća, obzirom da vijeća nacionalnih manjina do sada većinom nisu imala priliku za razvoj svojih funkcija, a time je i njihova uloga često periferna. Dosadašnji rezultati rada vijeća nisu rezultat njihova slabog ili nedovoljnog rada, već oličenje slabo ostvarenog demokratskog potencijala hrvatskog političkog sustava. U situacijama u kojima lokalna ili regionalna politička vlast ne mari za prijedloge i stavove vijeća, u kojima im ne osigurava dostatno financiranje, ona u biti šalje poruku da ju nije briga za potrebe jednog dijela svojih stanovnika. Slična stvar je u mnogim sredinama i sa odnosom prema mjesnoj samoupravi. Nakon što vijeća nacionalnih manjina u svim jedinicama lokalne i regionalne uprave budu prepoznata kao suradnik u razvoju, kada im se osigura dostatno financiranje i kada dođe do veće razine poštovanja i uvažavanja potreba svih stanovnika, pa i onih čije interese predstavlja vijeće ili predstavnik nacionalne manjine, tada ćemo moći kvalitetno raspravljati o novim prijedlozima za razvoj ovoga sustava. Veseli me da postoje jedinice lokalne i regionalne samouprave koje pozitivno djeluju i uvažavaju ulogu vijeća, a time i svih stanovnika. Upravo je odnos prema vijećima i predstavnicima nacionalnih manjina jedan od pokazatelja razine razvoja demokratskog potencijala u nekom području te se nadam da ćemo u budućnosti svjedočiti sve većem broju pozitivnih primjera.
Prošle godine obilježena je i 20godišnjica Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Kako ocjenjujete njegov značaj , njegovu ulogu i misiju, njegovu implementaciju ? Da li se nakon 20 godina otvaraju pitanja efikasnosti njegove primjene , kvalitete i adekvatnosti same manjinske politike u hrvatskom društvu te potrebe da se neke stvari mijenjaju u cilju efikasnije zaštite i daljnjeg unapređivanja prava nacionalnih manjina ? Da li bi trebalo dorađivati i unapređivati i neke druge manjinske zakone ( obrazovanje , uporaba jezika i pisma ) ?
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ključni je zakonodavni dokument i od nemjerljivog je značenja za Republiku Hrvatsku na držanoj, ali i međunarodnoj razini. Bez ovoga zakona Republika Hrvatska ne bi mogla ostvariti neke od svojih glavnih vanjskopolitičkih ciljeva unazad posljednjih 20 godine. Kada govorimo o implementaciji zakona, želim vjerovati da možemo bolje i kvalitetnije, ali da bi se to postiglo, nije uvijek nužna mjera normativno mijenjati propise. Dovoljno je propise ispravno provoditi, koristiti ih kao pravne lijekove koji rješavaju probleme, a ne da ih stvaraju. Zato smatram da je edukacija svih osoba koje rade u državnim i javnim službama ili lokalnoj i regionalnoj samoupravi od iznimne važnosti. Neki i 20 godina nakon donošenja određenih propisa nisu čuli za njihovo postojanje, dok ih drugi jednostavno ne provode. Često se iscrpljujemo neznanjem, a zaboravljamo da sva prava koje pojedinac ili određena skupina ljudi ostvaruje imaju pozitivan efekt na razvoj cjelokupne društvene zajednice. Da bismo neki od propisa željeli mijenjati, moramo ga prvo kvalitetno provoditi, a mi kao društvo očito još nismo dostigli potrebnu razinu.
PROVODITI PROPISE
Profesionalno ste angažirani na pitanjima obrazovanja nacionalnih manjina. Što pokazuju podaci manjinskog obrazovanja, odnosno kakav je interes? Da li taj interes raste, stagnira, opada? Na što ukazuju te tendencije? Imate li neka saznanja i analize što na ta kretanja utječe?
Nažalost, brojevi učenika kako u obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, tako i općenito sve su manji. Iz radnoga iskustva u školi, nažalost mogu zaključiti da se kod dijela stanovništva, odnos prema obrazovanju mijenja te da stjecanje određene razine obrazovanja više nije percipirana kao najvažnija obveza u životu pojedinca. Djeca i mladi, ali i njihovi roditelji danas sve češće iskazuju neke druge prioritete, a moderan način života ne zahtijeva uvijek kvalitetno obrazovanje da bi se ostvario osobni uspjeh. Mogu reći da to govori o svojevrsnoj vrijednosnoj degradaciji društva u kojem živimo, ali i da primjeri brzog i nerealnog uspjeha ili sumnjivog stjecanja kvalifikacija, koje povremeno srećemo u javnom prostoru, negativno utječu na percepciju mladih kada je riječ o važnosti formalnog obrazovanja. Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina je sastavni dio obrazovnog sustava. Djeca i mladi su dio cjelokupnog društva i logično je da slični razlozi, potpomognuti specifičnim razlozima kao što su demografski pad, stigmatizacija i pojačana asimilacija dovode do negativnih trendova. Ipak ne treba sve promatrati negativno. Unazad nekoliko godina, stvaraju se zaista mnogo kvalitetniji uvjeti za rad škola, učitelja i nastavnika. Uvode se novi i moderniji kurikulumi, škole se dograđuju i opremaju modernom tehnologijom, osiguravaju se novi udžbenici, kao i svima dostupna školska prehrana. Sve to odnosi se i na sustav obrazovanja na materinjem jeziku i nadam se da će se s vremenom i trendovi broja učenika usmjeriti ka uzlaznoj putanji.
Koji su trenutno najveći problemi manjinskog obrazovanja i najveći izazovi za njegov daljnji razvoj?
Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti vrlo opširan, ali ću ga pokušati sažeti u nekoliko rečenica. To su prije svega nedostatak pravilne primjene propisa na svim razinama, nerješavanje statusnih pitanja s kojima se nose određene zajednice, ali i sustav u cjelini te nedostatak znanja o važnosti i ulozi, ali i potrebi postojanja obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Ovaj dio obrazovnog sustava se prečesto potpuno pogrešno smatra nepotrebnim i svojevrsnim viškom, a premalo se otvoreno govori o njegovoj pozitivnoj ulozi u razvoju cjelokupne društvene zajednice.
Poznati su vrlo negativni podaci popisa stanovništva za 2021. (izraženi pad ukupnog ali još više manjinskog stanovništva ). Ima ozbiljnih upozorenja da osjetan pad broja pripadnika nacionalnih manjina uz objektivne negativne demografske faktore jesu i indikator relativno neuspjele integracijske politike (integracije s identitetom), a pojačane asimilacije. Kako u tom kontekstu ocijeniti ulogu manjinskog obrazovanja (obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina). Koliko je ono ispunjava svoju ulogu, koliko je doprinosi očuvanju manjinskog identiteta?
Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina svakako je jedan od temelja kojim zajednice čuvaju i razvijaju svoj identitet, a također i kulturu koja često nije samo kultura jedne etničke zajednice već je vrlo često, ona sastavni dio kulture širega područja ili regije. Doprinos koji u tom smislu imaju škole, a tu posebno mislim na škole koje izvode nastavu prema modelu A je nemjerljiv za ukupni razvoj određenoga područja. Ekonomska valorizacija kulture, posebno u sektoru turizma ne može postojati bez znanja o kulturi, a jezik i pisma su jedni od najvažnijih elemenata kulture određenog naroda, ali i šire društvene zajednice unutar određenog prostora koji se raznim utjecajima kroz više stoljeća oblikovao i stvarao. Upravo zbog toga, negativni demografski pokazatelji i manji brojevi učenika ne smiju utjecati na smanjenje dostupnosti, slabljenje kvalitete ili potencijalno gašenje obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina.
POGREŠNO SHVAĆANJE MANJINSKOG OBRAZOVANJA
Koliko je unutar manjinskih zajednica snažna svijest ili koliko je osviješten značaj i potreba posebnih obrazovanih programa i što ti programi i sadržaji potencijalno donose manjinskim zajednicama i njihovim pripadnicima?
Važno je istaknuti da učenici koji se obrazuju na jeziku i pismu svoje nacionalne manjine ne uče prema nekom posebnom ili drugačijem programu, već se u nastavi koriste kurikulumi za nastavne predmete kao i u svim ostalim školama Republike Hrvatske, uz razliku da se nastava izvodi na materinjem jeziku učenika. Mišljenja sam da je unutar zajednica nacionalnih manjina svijest o važnosti obrazovanja na vlastitom jeziku i pismu vrlo izražena, a često je praćena i inicijativom da se pokrene neki od modela obrazovanja. Povremeno smo svjedoci da je veliki izazov pokrenute modele obrazovanja zadržati, te osigurati dostatnu brojnost i kvalitetnu institucionalnu potporu. Upravo je zbog toga važan rad Uprave za nacionalne manjine koja djeluje unutar Ministarstva znanosti i obrazovanja, kao i savjetnika za nacionalne manjine koji brinu o kvalitetnoj stručnoj podršci.
Ako programi manjinskog obrazovanja jesu značajan faktor očuvanja identiteta, mogu li se oni u određenim okolnostima (zasebnih škola npr.) pojaviti i kao faktor otežane integracije?
Apsolutno ne! Izvođenje nastave na određenom jeziku i pismu može samo potaknuti pozitivne aspekte razvoja društva, kao što su razvoj višejezičnosti, bolje i brže učenje korištenjem materinjeg jezika, ali i stvaranje pozitivne percepcije društvene okoline u kojemu mlada osoba odrasta od najranije dobi. Obrazovanje nije faktor otežane integracije, već upravo suprotno, ono može biti faktor integracije bazirane na prihvaćanju i učenju prema principu jedni od drugih i jedni o drugima. Uzgred rečeno, korištenje pojma zasebnih škola ili zasebnih vrtića, potpuno je netočno, obzirom da škole na jeziku i pismu nacionalnih manjina nisu po niti jednom kriteriju zasebne. One su škole koje djeluju u nekom prostoru sukladno zakonima Republike Hrvatske i u potpunosti su dio sustava, a upis u ove škole moguć je svoj djeci bez obzira na nacionalnu pripadnost. Jedina posebnost je da se nastava svih nastavnih predmeta osim nastavnog predmeta Hrvatskog jezika i stranih jezika izvodi na materinjem jeziku određene nacionalne manjine.
FAKTOR INTEGRACIJE
Posebne manjinske škole negdje su prednost za koje interes pokazuje i većinsko stanovništvo (primjer talijanskih, pa i čeških manjinskih škola), ali negdje kao što je to slučaj sa srpskim školama to izaziva i niz prijepora pa i kritika (kao faktor produbljenja etničkih podjela i pa etničke nesnošljivosti). Imaju li takve kritike opravdanja i kako ostvarivati jednu uspješnu i produktivnu integraciju u takvim okolnostima?
Ponovno se ne bih složio da su škole na jeziku i pismu nacionalnih manjina posebne ili zasebne. Upotrebu tog izraza bismo mogli proširiti i na razlikovanje gimnazija od strukovnih škola ili umjetničkih od gimnazija. One sve jesu školske ustanove koje izvode različite programe, ali samo kada je riječ o školama na jeziku i pismu nacionalnih manjina u javnom govoru ta različitost prečesto sa sobom nosi i negativan prizvuk. Upravno nam to govori da je društvo u kojemu živimo, radimo i stvaramo još uvijek pod pritiskom trauma koje je potrebno liječiti, ali ne na način da nešto dokidamo i suzbijamo, već pogotovo kada je riječ o obrazovanju, razvijamo, prihvaćamo i suradnički brinemo da interes određenog dijela društvene zajednice da se obrazuje na vlastitom jeziku i pismu bude prepoznat i kao interes cjelokupne zajednice. Stvar je u percepciji i nazivanju stvari pravim imenom, a upravo na ovome primjeru se učestalo radi o pogrešnoj percepciji i nazivanju stvari krivim imenom, što za kolateralnu žrtvu ima škole, njihove učenike, učitelje i nastavnike, a potom i međuetničke odnose.
Kako i koliko tome mogu doprinijeti programi interkulturalnosti i kako ih uopće ugraditi u hrvatski obrazovni sustav? Da li ih uopće imamo i da li su prisutni u hrvatskom obrazovnom sustavu?
Imamo ih i ovi programi su nužni kao dio svakog suvremenog obrazovnog sustava. Najčešće se izvode unutar sadržaja pojedinih nastavnih predmeta, ali i kroz međupredmetne teme i u sklopu različitih oblika učenja o građanskom odgoju i obrazovanju unutar izvannastavnih aktivnosti. Iskreno se nadam da će ove teme u budućnosti dobiti i veći značaj te potrebnu zasebnu satnicu unutar školskih rasporeda, ali i da će se raditi na unaprjeđenju predstavljanja doprinosa pripadnika nacionalnih manjina u udžbenicima i kurikularnim dokumentima koji se koriste u svim školama. Smatram da je važno naglasiti da škole i programi na jeziku i pismu nacionalnih manjina nemaju alternativu. Određene tegobe koje su rezultat odnosa zajednica ili dugoročnog negativnog odnosa prema nekoj zajednici nipošto nisu rješive supstitucijom jednog obrazovnog programa nekim novim. Interkulturni pristup je potreban, kao jedan od preduvjeta zajedničkog učenja i povezivanja, ali ne nauštrb prava na pohađanje nastave na jeziku i pismu nacionalne manjine i funkcioniranja škola koje ove oblike nastave izvode. Vidim ga kao pristup koji pomaže školi da se razvija unutar šire društvene zajednice, pritom njegujući prava i interese svih svojih učenika.
Operativni programi Vlade za nacionalne manjine ( 2021.-2024. ) imali su i najavu da će obrazovni programi za čitavu učeničku populaciju imati sadržaje koji govore o doprinosu nacionalnih manjina hrvatskoj politici, znanosti, kulturi…Da li se nešto na tom planu napravilo i pokrenulo? Ima li pozitivnih primjera?
Imao sam priliku biti dio radne skupine koju je formirao Ured potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske koja je rukovodila procesom u kojemu je prof. dr. sc. Dejan Stjepanović sa Sveučilišta u Dundeeju u Škotskoj, zajedno sa svojim timom suradnika analizirao upravo razinu predstavljenosti doprinosa pripadnika nacionalnih manjina i događaja o značaja za nacionalne manjine u udžbenicima i kurikularnim dokumentima Republike Hrvatske. Sretan sam da su detektirani ključni problemi, ali i pozitivni primjeri, kao i da su dane preporuke za daljnji razvoj udžbenika. Nadam se da će upravo ove preporuke postati dio sustavnog stručnog usavršavanja koje provodi Agencija za odgoj i obrazovanje i da će dodatna mogućnost edukacije pomoći budućim autorima u radu i unapređenju nastavnih materijala.
RAZVITI INTERKULTURALNO OBRAZOVANJE
Da li pad broja i udjela nacionalnih manjina može ugroziti i reducirati neka dosadašnja manjinska prava pa i ona u obrazovanju ? Ima najava da će se tražiti i posebne mjere Vlade kako brojčani pad nacionalnih manjina ne bi doveo do redukcija njihovih prava. Planira li se nešto u vezi tih problema ? Da li je realna neka implementacija instituta stečenih prava o čemu se u zadnje vrijeme dosta govori ?
Ako govorimo o razini prava, poštivanje instituta stečenih prava postaje nužnost. Teško mi je zamisliti da se prava naroda koji na ovim prostorima žive, a neki vrlo koncentrirano već više stoljeća i koji su značajno oblikovali društvo na način kako ono danas izgleda, svedu na sistem semafora, pa nastaju ili nestaju nakon svakog popisa stanovništva. Upravo jedna od ključnih zadaća Savjeta za nacionalne manjine treba biti briga o stečenim pravima nacionalnih manjina jer je evidentno da brojevi uskoro neće značiti previše. Nažalost, brojevi postaju sve manje bitni i kada je riječ o većinskom stanovništvu, a time i ukupnom stanovništvu naše domovine. Vrlo je važno naglasiti da nisu sva prava vezana uz brojeve, pa tako i prava koja se odnose na mogućnost obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina nemaju brojčano ograničenje niti regionalnu ograničenost. Vratio bih se na početak našeg razgovora. Ako pogledamo vrlo negativne demografske pokazatelje, realitet osiguravanja stečenih prava nije samo pitanje, to je nužnost opstanka nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ali i jedina šansa za razvoj hrvatskoga društva kakvoga smo po raznolikosti do sada poznavali.
_________
- Milan Vukelić trenutno je na dužnosti načelnika Sektora za obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina unutar Uprave za nacionalne manjine u Ministarstvu znanosti i obrazovanja
Autor: Stojan Obradović
Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija