politički analitičar

Intervju: Davor Gjenero, politički analitičar

Početkom srpanja navršila se „okrugla“ , 10-ta obljetnica ulaska Hrvatske u EU. U inventuri pomaka i ostvarenja jedno od važnih pitanja bila su i manjinska prava koji su u procesu pregovaranja i pridruživanja  ( zadovoljavanje kriterija čuvenog poglavlja 23. : reforma pravosuđa , borba protiv korupcije i vladavina prava ) imali gotovo ključnu ulogu. Tada su manjine, po mnogima, odigrale izuzetno pozitivnu i konstruktivnu ulogu i  dale podršku  iako možda i nije sve bilo kako je trebalo biti. No, tada se očekivalo da će upravo ulaskom Hrvatske u EU manjinska prava  dalje napredovati. Da li su to bila realna očekivanja i što se u ovih deset godina promijenilo odnosno kakvi su pomaci ostvareni i da li je manjinska politika  našla nova uporišta svoga razvoja  razgovarali smo s jednim od najboljih poznavatelja i manjinske i europske politike , političkim analitičarem Davorom Gjenerom .

Koliko je i kako proces ulaska Hrvatske u Europsku uniju utjecao na  manjinsku politiku i zaštitu nacionalnih manjina odnosno koliko je taj proces doprinio ostvarivanju manjinskih prava ?

Striktno gledano, politika zaštite nacionalnih manjina nije dio zajedničke europske pravne stečevine, a prije pristupanja prvog kruga novih tranzicijskih demokracija velikim proširenjem od pred 19 godina, 2004, zaštita manjinskih prava niti nije bila dio institucionalnog dijaloga. Međutim, manjinska prava jesu dio kompleksa ljudskih prava, a zaštita temeljnih ljudskih prava i afirmacija načela vladavine prava jedan je od temelja europske integracije.

Za Hrvatsku su svi koraci prema međunarodnoj afirmaciji bili čvrsto povezani sa zaštitom manjinskih prava, od međunarodnog priznanja 1992. godine, koje je bilo posljedica mišljenja Badinterove komisije, a pretpostavka da Badinterova komisija Hrvatsku prepozna kao državu sposobnu za samostalnost bilo je usvajanje Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj. Uvjet za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju bilo je usvajanje novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, onoga koji je i danas na snazi i koji se pokazao relativno uspješnim okvirom za zaštitu manjinskih prava. Uz zaštitu nacionalnih manjina bilo je vezano više točaka u pristupnim pregovorima, ali je daleko najvažnije bilo to što je u vrijeme kad je hrvatsko društvo oslobodilo svoje najbolje demokratske energije, stvoreno povoljno okruženje za rješavanje manjinskih problema.

OSLOBAĐANJE DEMOKRATSKIH ENERGIJA

No to povoljno okruženje nije ipak u ovih desetak godina postala konstanta hrvatske politike. Što je u tim okolnostima ipak postignuto ? Da li je i koji su bili važni iskoraci ?

Relativno visoka fragmentacija političke arene u Hrvatskoj i relativno velika zajamčena zastupljenost manjinskih zastupnika u parlamentu dovele su do toga da od 2003. godine nadalje, dakle, već dvadeset godina, zastupnici nacionalnih manjina sudjeluju u vladajućoj većini, a ta zastupljenost, kad je riječ o najvećoj, srpskoj manjinskoj zajednici, od 2007. godine je i formalna. Manjine nisu bile zastupljene samo u kratkotrajnoj administraciji koju je formalno predvodio Tihomir Orešković, a činile su je HDZ i Most, u razdoblju od siječnja do listopada 2016, a to i je razdoblje u kojem se osjetila ozbiljna kriza u sustavu zaštite manjinskih prava.

Institucionalna uključenost srpske manjinske zajednice započela je i prije toga, provođenjem Erdutskog sporazuma iz studenoga 1995. godine, koji je regulirao mirnu reintegraciju Podunavlja, a srpskoj zajednici je garantirao zastupljenost na razini pomoćnika ministara u četiri važna ministarstva unutar kojih se kreiraju javne politike važne za manjine: ministarstva pravosuđa, unutarnjih poslova, obrazovanja i kulture. Za manjinsku zajednicu izrazito je važno imati svoje predstavnike na razini na kojoj se kreiraju i operacionaliziraju javne politike, a zastupljenost u javnoj upravi na razini pomoćnika ministara, današnjih ravnatelja uprava (ili državnih tajnika) manjine čini više uključenima u egzekutivnu vlast, nego jedno ministarsko mjesto ili formalno mjesto potpredsjednika Vlade.

Glavni razlog unapređenju manjinskoga položaja u razdoblju prije pristupanja Europskoj uniji djelomice je bio početak djelovanja Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, koji je na snazi od 2002. godine, a na razini lokalne samouprave, koja je najvažnija razina ostvarivanja manjinskih prava, primjenjuje se od svibnja 2005. Ali najveći doprinos boljoj manjinskoj zaštiti dala je promjena društvene atmosfere, posebice u razdoblju završavanja pristupnih pregovora, od 2009, pa do završetka pregovora i potpisivanja pristupnog ugovora 2011. godine.

U kojoj mjeri su nacionalne manjine uspjele iskoristiti i na neki način kapitalizirati nužnu  institucionalnu prilagodbu Hrvatske „acquis communautaireu” za poboljšanje svog realnog statusa u društvu?

Ambicije manjinskih lidera bile su daleko veće od onog što je na kraju ostvareno, a ta diskrepancija najveća je slučaju najveće, srpske manjinske zajednice. Manjinski zastupnici imali su odlučujući glas, kad je riječ o promjenama Ustava, koje su bile uvjet za pristupanje Uniji. Ipak niti dvostruko pravo glasa, što su ga za svoje biračko tijelo tražile „,male” manjine, niti izmijenjen način glasanja koji dodatno štiti poziciju dominantne stranke srpske manjinske zajednice, ali niti pretvaranje Zajedničkog vijeća općina iz nevladine organizacije u institucionalni oblik organizacije manjinske samouprave, nije na koncu postao dijelom Ustava. Od pitanja institucionalizacije Zajedničkog vijeća općina zastupnici srpske manjine odustali su kad su ostali politički izolirani, a druga ustavna rješenja derogirana su odlukom Ustavnog suda. Ipak, iako u finalu pretpristupnog procesa nije došlo do nekog dodatnog institucionalnog poboljšanja pozicija manjinskih zajednica, klima je tada bila povoljna za jačanje autonomije manjina. U to vrijeme, jednostavno, politička većina u zemlji, kao da je oslobodila najbolje energije, a demokratska konsolidacija i dokazivanje da je Hrvatska  zavrijedila članstvo u Uniji, stvorilo je dobre pretpostavke za zaštitu svih prava ranjivih skupina, pa tako i nacionalnih manjina.

PRODUKTIVNI ODNOS S VLAŠĆU

No nisu rijetke ocijene da je u proteklih desetak godina došlo do stagnacije ostvarivanja manjinskih prava u Hrvatskoj ( nakon što je popustio europski pritisak , a izostao monitoring ) . Koliko su te ocijene realne i utemeljene? Što je kontekst tih promjena ?

Hrvatska nije jedina nova članica, čije je godine nakon pristupanja Uniji obilježila svojevrsna demokratska regresija. Kao da su pozitivne društvene energije nakon 2011. bile iscrpljene, kao da je ekonomska kriza pridonijela otvaranju prostora za populističku retoriku i protudemokratsku atmosferu u javnosti, a negativni aspekti ovog razvoja nužno su se prelili i na nacionalne manjine.

Odmah nakon pristupanja Hrvatska je pokušala izigrati neke preuzete obveze (takozvani Lex Perković i pokušaj nepoštivanja jedinstvenoga europskoga uhidbenog naloga), ali puno veće posljedice od ovog razvikanog slučaja, imale su neke druge manje istaknute situacije izbjegavanja preuzetih obveza. Najvažnija stvar koja je u pristupnom procesu postignuta, bilo je stvaranje neovisnog tijela koje je trebalo imati i autoritet i snagu u sukobu s korupcijom. Nažalost, to tijelo dobilo je naziv zasnovan na svojevrsnom „deminutivu”, pa se nije govorilo o korupciji na visokoj razini vlasti, nego o odlučivanju o sukobu interesa. Međutim, ovlasti kontrole transakcija javnih funkcionara i pravo da se njihova imovina dovede u relaciju s legalnim prihodima, ovlasti su tog tijela koje su praktički odmah derogirane, ponovno odlukom Ustavnog suda, a uloga Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa postala je operetna, tek prilika nekim akterima da dođu do javnog prostora i izgrade karijere, ali bez stvarnog utjecaja na ograničavanje korupcije.

Osim klime demokratske regresije u društvu, koja je prevladala nakon pristupanja Uniji, na položaj nacionalnih manjina negativno su utjecali i procesi u regiji, prije svega, u Srbiji, gdje je pogodbena, ali relativno uspješna administracija Borisa Tadića, koja je objektivno rješavala otvorena susjedska pitanja i stvarala povoljnu klimu i za zaštitu manjina, zamijenjena neoradikalskom, koja je možda imala formalno novu europsku retoriku, ali je stvarno obnovila stari duh koji je obilježavao vrijeme režima Slobodana Miloševića. Iako manjine, pa tako i srpska zajednica u Hrvatskoj, koja je i najveća i ima najosjetljiviji položaj, svoje probleme moraju rješavati prije svega u državi u kojoj žive, ipak loš odnos te države s državom njihova matičnog naroda ne stvara poticajnu atmosferu za uspješnu politiku zaštite manjinskih prava.

KONSTITUCIONALNI PATRIOTIZAM

Manjine su faktički sve vrijeme bile zastupljene u vladajućoj većini i sudjelovale u javnoj vlasti. Što je to donijelo nacionalnim manjinama , a što društvu u cjelini i kakav je bio učinak tih odnosa na hrvatskoj političkoj sceni ?

Sudjelovanje u vladajućoj većini i javnoj vlasti pokazalo se produktivnim za manjinske zajednice. Koliko god je činjenica da su se manjinske političke klase uvijek u većoj mjeri brinule o svojim političkim interesima i interesima onih koju su unutar manjinske zajednice najčvršće povezani s njima, ipak se povoljna situacija za manjine korak po korak stvarala i zahvaljujući tom sustavnom sudjelovanju manjinskih zastupnika u vladajućim većinama.

Činjenica da su manjinski zastupnici bili izrazito korektni članovi vladajućih koalicija u zadnjih dvadeset godina, da niti jednom nisu generirali parlamentarnu krizu ili doprinosili nestabilnosti vladajuće većine, pretvorila ih je u „poželjne partnere”, a ne samo „nužan izbor”. Naravno, manjinski zastupnici poželjni su partneri samo za političke opcije centra, a čini se da se desni centar, koji ima „povijesnih problema” s odnosom prema manjinama, u većoj mjeri „trudi” u održavanju političkog dijaloga s manjinskim političkim predstavnicima nego što to čini lijevi centar, za koji se smatra da se mogućnost suradnje s manjinskim zastupnicima jednostavno „podrazumijeva”.

Ipak, ta suradnja manjinskih zastupnika sa strankom desnog centra, kakvom premijer Andrej Plenković pokušava održavati HDZ, imala je i svoje negativne posljedice u društvenoj klimi. Desna margina političke arene, dakle, onaj dio političke arene koji ne pripada „ustavnom luku”, sustavno etiketira tu suradnju HDZ-a s manjinskim zastupnicima kao „trgovačku koaliciju”, a vlade (tako su nazivali i Račanovu vladu 2000-2003.) Andreja Plenkovića s podsmijehom nazivaju „manjinskim vladama”.

Posebno zanimljiv je utjecaj te koalicijske suradnje na najveću stranku srpske nacionalne zajednice, SDSS. Njen predsjednik i glavni kreator stranačkih javnih politika, policy paketa i ideologije, Milorad Pupovac, u tri je točke definirao temeljne vrijednosti njihove stranke. Prve dvije su očekivane, antifašizam i naklonost lijevoj, socijalno-demokratskoj političkoj doktrini, ali treći element predstavlja silno važan politički iskorak: riječ je o definiranju konstitucionalnog patriotizma kao jednog od triju stupova ideološkoga profiliranja srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj.

Konstitucionalni patriotizam koji spominjete relativno je rijedak pa i noviji pristup našoj političkoj stvarnosti . Što on konkretno znači i donosi u našim političkim okolnostima ?

Pupovac je od onoga što bi nevještom političaru bila nepovoljna okolnost za kreiranje političke koalicije s političkom većinom u Hrvatskoj, od loših odnosa države u kojoj žive i države njihova matičnog naroda, stvorio ako ne prednosti, ali onda situaciju potpune neutralnosti. Srbi u Hrvatskoj emotivno su, kulturno, politički i vjerski povezani sa Srbijom, ali u političkom smislu, oni svoje probleme ne rješavaju u Beogradu, nego u državi u kojoj žive. Probleme koje treba rješavati na razini središnje države, rješavaju „u Zagrebu”, a lokalne i regionalne u sredinama u kojima žive. Pravo na zastupljenost u tijelima izvršne vlasti na razini lokalne i regionalne samouprave, što regulira Ustavni zakon, u početku se provodilo kao puko zadovoljavanje forme, a i oni koji su sudjelovali u obavljanju tih funkcija svoj su položaj opisivali kao više protokolarni i formalni, nego kao stvarno sudjelovanje u vlasti. Porastom međusobnog povjerenja, stabilnošću koalicijskih odnosa i protekom vremena, situacija se promijenila i danas su manjinski predstavnici zamjenici načelnika općina, gradonačelnika i župana daleko važniji faktori u donošenju odluka, iako i dalje, pogotovo u nekim sredinama, postoji tendencija njihova potiskivanja i zapostavljanja.  Izrazito snažni pojedinci na pozicijama manjinskih pomoćnika nosilaca izvršne vlasti na lokalnoj razini, međutim, uspjeli su se profilirati kao politički vrlo prepoznatljive osobe, iako je rijetka situacija kakvu je stvorila glinska dogradonačelnica iz srpske zajednice, Branka Bakšić Mitić, koja je bez sumnje najprepoznatljivija politička osoba svoga malog grada.

PREMA POLITIČKOM NARODU

Ako bi pokušali rezimirati ovih desetak godina Hrvatske u EU kada su u pitanju manjinska prava što bi mogla biti neka ključna ocjena ? Kakvo je stanje društvene tolerancije, kakva je perspektiva manjinskih prava ?

Kad se dogodi neka ozbiljna kriza, onda na površinu izlaze i prednosti, ali još i više, ozbiljni nedostatci sustava. Potres u Petrinji i Sisačko-moslavačkoj županiji, području koje je u znatnom broju nastanjeno srpskom nacionalnom zajednicom, a upravo su Srbi bili izrazito snažno pogođeni razornim potresom, pokazao je jednu optimističnu i jednu vrlo pesimističnu stranu današnje hrvatske realnosti. Pokazalo se da je, unatoč činjenici da u medijima nacionalizam često dobiva jako mnogo prostora, velika većina građana Hrvatske ljude u nevolji ne dijeli na Hrvate, Srbe i ostale. Volonteri i samoorganizirani građani priskakali su tamo gdje je stradanje bilo najveće, ne postavljajući pitanja o tome jesu li pogođeni Hrvati ili Srbi. Država je u dugom razdoblju djelovala inertno, a žalosno je da su privatne organizacije ili manji entitet u BiH u početku izgradili više zamjenskih kuća za stradale, u ovom slučaju Srbe iz petrinjskog kraja, nego što je to učinila država. Pritom se niti manjinska stranka nije posebno iskazala i činilo se kao da se ne koristi svojom nacionalnom, ali i regionalnom zastupljenošću u izvršnoj vlasti, kako bi se pomoglo pogođenim pripadnicima srpske zajednice. Unatoč toj inertnosti, možemo reći da je ohrabrujuće što nije bilo moguće govoriti o diskriminaciji građana zbog nacionalne i vjerske pripadnosti. Promjene koje se događaju polagano, često su veliko razočaranje, jer ljudi u nevolji nemaju vremena čekati bolje dane, ali ipak, postoje signali koji govore o tome da danas hrvatsko društvo integrira svoje manjinske zajednice u „politički narod” u većoj mjeri nego što je to činilo prije.

Priredio : Stojan Obradović

Jedan od  glavnih problema sustava je to što se nedovoljno razdvaja pitanje političkog i kulturnog identiteta manjine, pa se uspostavlja dominacija političkog nad kulturnim elementom i svojevrsna podređenost politici. Aktualni model previše ostavlja prostora da politička većina unutar manjinske zajednice utječe i na monotipsko djelovanje unutar manjinskog civilnog društva i kulturne sfere. U određenoj mjeri to je posljedica i općeg stanja pluralizma u društvu pa i nedostatka šire kulture demokracije unutar hrvatskog političkog sustava. Da bi se ostvarila reprezentiranost pluralnosti, uveden je i model vijeća nacionalnih manjina na lokalnoj i regionalnoj razini. Ideja je bila da manjinska samouprava funkcionira kao dio civilnoga društva, a ne prema političkim kriterijima. Međutim, dogodilo se to da su manjinski politički lideri preuzeli i ulogu vođa nevladinih organizacija odnosno krovnih manjinskih udruga te manjinsko civilno društvo povrgli politici i dodatno suzili prostor pluralizacije. Sustav treba dograđivati i razvijati ali još je važnije kadrovski ojačati manjinsko civilno društvo i razvijati kvalitetniju političku kulturu. 

Kakav je pluralizam unutar manjinskih zajednica i koliko je značajan za bolje funkcioniranje manjinske politike? Koji činioci na pluralizam u manjinskim zajednicama uopće utiču?

 Moguće je govoriti o različitim oblicima pluralnosti ili političkog pluralizma unutar pojedinih manjinskih zajednica. Karakter manjinske zajednice određuje više determinanti. Jedna od važnih je brojnost manjinske zajednice, a ništa manje važna nije niti homogenost naseljenosti. Važno pitanje je i koje društvene i političke ciljeve ima neka manjinska zajednica, ali i to kako je intenzivan onaj impuls koji (i zakonski) definira manjinsku zajednicu – volja da se očuvaju i razvijaju posebne osobine po kojima se pripadnici manjinske zajednice izdvajaju od ostalih sugrađana u Hrvatskoj, dakle tradicija, kultura, jezik i/ili vjerska pripadnost. Različito se ponašaju manjinske zajednice koje su homogeno nastanjene na jednom prostoru, a drukčije one koje su disperzirane. Uzmimo primjer najveće manjinske zajednice, srpske, u kojoj možemo prepoznati barem tri različita politička identiteta. Položaj, političke vrijednosti i prioriteti zajednice u Podunavlju, koje je prošlo kroz proces mirne reintegracije bitno se razlikuje od položaja Srba u ostalim dijelovima Hrvatske i oni su stvorili poseban prepoznatljiv društveni i politički identitet. Lako je identificirati i skupinu „urbanih Srba”, koju u visokoj mjeri socijalizirano žive u gradovima diljem Hrvatske. Prepoznatljivo je i to da je, na primjer, u Istru, koja je bila daleko tolerantnija, bolje rečeno otvorenija i integrativnija, prema manjinskim nacionalnim identitetima, od ostatka države, u razdoblju nakon devedesetih i preselio jedan dio pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj. Ova urbana manjinska zajednica najizloženija je asimilaciji, koja, uglavnom, više nije nasilna, ali ova zajednica i najviše doprinosi integraciji i najlakše sudjeluje u prenošenju elemenata srpske kulture, tradicije, pa i političkih vrijednosti u većinsku zajednicu. Treća skupina, unutar nacionalne zajednice Srba u Hrvatskoj, koju je lako identificirati, je ona koja živi u dijelovima Hrvatske gdje je srpska zajednica prije rata činila ili većinu, ili je bila izrazito snažno zastupljena. Srpske zajednice na Kordunu, Baniji, u Lici i u dalmatinskom zaleđu danas imaju vrlo sličan socijalni položaj, ali i unutar njih postoji politička diferencijacija koja je naslijeđena iz razdoblja II svjetskog rata. Pritom je s jedne strane važno obilježje te zajednice to što je ona daleko snažnije od one u Podunavlju, zbog teških okolnosti koje je proživjela, razvila koncept konstitucionalnog patriotizma. Podjelu, sličnu onoj u srpskoj zajednici, moguće je identificirai i unutar nekih manjih zajednica, kakva je talijanska. Naime, položaj i vrijednosti Talijana u Istri bitno se razlikuju od onog u Zapadnoj Slavoniji, koja je drugo žarište naseljenosti talijanske zajednice. Zajednički im je, međutim, visok stupanj povezanosti s lokalnom zajednicom u kojoj žive i visok stupanj integriranosti, a razlike među njima preslikavaju razlike regionalnih identiteta unutar većinskog naroda.

Političko predstavljanje pluralnosti unutar manjinskih zajednica moguće je samo za srpsku nacionalnu zajednicu, koja u parlament bira tri zastupnika, zanimljivo, upravo onoliko koliko prepoznatljivih identiteta postoji među Srbima u Hrvatskoj. Izborni model, koji je loše koncipiran, međutim, ne osigurava predstavljenost tih triju različitih društvenih, pa i političkih identiteta. Ipak, oni ne ostaju nepredstavljeni, jer dominantna stranka srpske zajednice vodi računa o tome da u svakom mandatu svaka od triju skupina bude parlamentarno zastupljena. Time se potvrđuje poznata tvrdnja da kad jedna stranka predstavlja više različitih socijlanih grupacija, ona de facto djeluje kao koalicija, a pluralnost se ne predstavlja u političkoj areni, nego u unutarstranačkim odnosima.

U ostalim manjinskim zajednicama, koje su predstavljene samo s jednim zastupnikom, u slučaju da su zajednice iznutra pluralne, situacija je daleko lošija, jer tada je redovito predstavljena samo veća i agilnija skupina, a ona koja je manja ili koja je manje politički aktivna, ostaje trajno nezastupljena.

RAZLIČITI OBLICI PLURALIZMA

Kada se pokrene pitanje pluralizma u manjinskim zajednicama imamo slične reakcije kao i kada se pokrene pitanje promjena Ustavnog zakona (bilo bi dobro ali može biti i opasno). Tako neki smatraju da su manjinske zajednice zapravo vrlo ranjive i da bi forsiranje jačeg pluralizma moglo biti kontraproduktivno ? Da li je to opravdano ?¸

Ustavni zakon imao je sjajnu intenciju, da osigura i političku predstavljenost, koja se odvija u središnjem državnom parlamentu, Saboru Republike Hrvatske, ali i u županijskim, gradskim i općinskim skupštinama. Upravo zato da bi se ostvarila reprezentiranost pluralnosti, uveden je i model vijeća nacionalnih manjina na lokalnoj i regionalnoj razini, a za izbor Vijeća nacionalnih manjina, i na lokalnoj i na regionalnoj razini, ovlašteni predlagači nisu političke stranke, nego nevladine organizacije. Ideja je bila da manjinska samouprava funkcionira kao dio civilnoga društva, a ne prema političkim kriterijima. Međutim, dogodilo se to da su stranački vođe preuzeli i ulogu vođa nevladinih organizacija, da su počeli nositi „dva šešira”. Dogodilo se to da su saborski zastupnici u velikoj mjeri preuzeli ulogu predsjednika krovnih udruga pojedinih nacionalnih manjina. Dobra inicijativa da krovne udruge mogu istovremeno djelovati kao manjinske samouprave na nacionalnoj razini, tako se pretvorila u dodatno podvrgavanje stranci „manjinskog civilnog društva”. Na lokalnoj se razini ponekad događao paradoks, da se međusobne političke napetosti rješavaju i pomoću vijeća nacionalnih manjina. Ona skupina unutar manjinske zajednice, koja je u političkom smislu ostala u manjini, koja ne ostvaruje pravo na relevantnu zastupljenost/razmjernu zastupljenost u lokalnoj skupštini i iz koje ne dolazi manjinski dogradonačelnik, na primjer, ponekad ovlada vijećem nacionalne manjine, i na taj način se unutar manjinske zajednice u lokalnoj samoupravi unosi nepotreban i štetan politički razdor.

Poseban problem proizlazi iz modela financiranja kulturne i izdavačke djelatnosti vijeća nacionalnih manjina i manjinskih nevladinih organizacija. Državni budžet za to osigurava sredstva kojima upravlja vladin Savjet za nacionalne manjine. Stalni članovi Savjeta su saborski zastupnici  izabrani u posebnoj jedinici za nacionalne manjine, dakle ljudi političkih stranaka. S pozicije zakonodavca nikakvog sukoba interesa u ovom slučaju ne bi trebalo biti, jer nije upitno da ljudi koji djeluju u manjinskoj političkoj sferi arbitriraju u diobi sredstava za manjinske organizacije civilnog društva. Međutim, to „nošenje dvaju šešira”, činjenica da isti oni koji djeluju kao stranački vođe manjinskih stranaka i tako ulaze u Sabor, djeluju i kao vodeći ljudi manjinskih organizacija, odnosno da su lokalne manjinske organizacije povezane u krovne udruge koje vode stranački ljudi i saborski zastupnici, stvara ozbiljan problem.

Većina onih koji pokušavaju lansirati neke priče o korupciji povezanoj s novcem za financiranje nacionalnih manjina kucaju na pogrešna vrata i stvaraju nepotrebnu štetu samoj ideji da društvo ima obvezu financijski podupirati manjinske kulturne, društvene, izdavačke i druge projekte, a fond ovog novca nije takav da bi tu bilo prostora za stvarno relevantnu korupciju. Sukoba interesa, međutim, itekako ima, a ima i slučajeva da se uz pomoć financija ili uskraćivanja financiranja vode političke borbe unutar manjinske zajednice. To dugoročno šteti svima.

Vrlo je teško sada osmisliti alternativni model financiranja manjinskih organizacija, pogotovo zato što on proizlazi iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koji je usvojen saborskom dvotrećinskom većinom i vrlo je kompliciran postupak kojim bi se on mogao promijeniti. Zato bi akteri u sustavu morali biti svjesni problema, morali bi izbjegavati „nošenje dva šešira” i moralo bi se ozbiljno raditi na „produbljivanju kadrovskog bazena” unutar manjinskih zajednica, jer to nošenje dva šešira često nije posljedica niti častohlepivosti, niti gramzljivosti pojedinih ljudi, nego je posljedica toga da nema alternativnog izbora, nema dovoljnog broja ljudi koji imaju kapacitete potrebne za upravljanje organizacijama.

POTISKIVANJE MANJINSKOG CIVILNOG DRUŠTVA

Neki će kazati da je pluralizam u manjinskim zajednicama otprilike preslika stanja pluralizma u hrvatskom društvu. Blago rečeno, pluralizam nam inače nije baš jača strana . Dijele li manjinske zajednice tu situaciju ili su ispod nivoa neke standardne razine pluralizma u hrvatskom društvu ili možda ga u nekim aspektima nadilaze u kvalitativnom smislu ?

 Defekti u pluralizmu prelijevaju se na manjinsku zajednicu. Kad govorimo o parlamentarnoj zastupljenosti manjina, problematično je ograničenje aktivnoga biračkog prava. Naime, sustav insistira na tome da pripadnici manjina ne mogu glasovati i kao pripadnici manjina i kao građani. Moraju birati, zaoštreno rečeno, između getoizacije i asimilacije, dakle ili glasovati samo kao pripadnici manjina, ili se u korist prava koja imaju ostali građani, odreći se svog prava na zaštićenu predstavljenosti, i glasovati samo za redovite liste kandidata. Ovakvo ograničenje na neki je način nametnuto izbornim modelom, a promjenom načina izbora parlamentarnih zastupnika, bilo bi relativno jednostavno osigurati pripadnicima manjinskih zastupnika da glasuju i kao dio manjinske zajednice, i kao svi ostali građani.

Ima li načina da se jače inicira pluralizam unutar manjinskih zajednica a da to doprinese njihovom boljem funkcioniranju, poticanju zdrave konkurencije na političkom i kulturnom planu?

Primjena njemačkog modela za izbor parlamenta, svim bi građanima omogućila „dva glasa”, a u takvom modelu pripadnici manjinskih zajednica mogli bi glasovati i za stranačke liste kandidata na nacionalnoj razini, i za manjinske zastupnike. Napuštanjem razmjernoga i uvođenje većinskog izbornog sustava u lokalnim i regionalnim samoupravama, omogućilo bi da se u izbornim jedinicama obuhvati manjinsko glasačko tijelo, pa da se postigne politička integracija u pluralnom izboru – dakle da građani biraju manjinske kandidate koji ne moraju biti samo na listi manjinske stranke, nego i kao individualni kandidati, bilo nezavisni, bilo u ime neke stranke, u uninominalnim izbornim jedinicama, dakle jedinicama iz kojih se bira samo jedan zastupnik.

I konačno, budući da vijeća nacionalnih manjina trebaju funkcionirati i kao konzultativno tijelo lokalnoj i regionalnoj predstavničkoj i izvršnoj vlasti, valjalo bi prekinuti praksu da se vijeća biraju u posebnom terminu, negdje nasred mandata lokalnih i regionalnih vlasti. Na taj način, s jedne strane, nastaje nepotreban vakuum, do formiranja novog saziva vijeća, odnosno u razdoblju dok zbog izbora i konstituiranja novog saziva lokalne vlasti ne funkcioniraju u punom formatu. Osim toga, kad bi se lokalni izbori i izbori za manjinska vijeća održavali istovremeno, odaziv na izbore za vijeća nacionalnih manjina bio bi veći, a samim time porastali bi i legitimitet, i vidljivost manjinske samouprave.

PROMJENE IZBORNOG SUSTAVA  OJAČALE BI MANJINSKI PLURALIZAM

Koliko je način izbora manjinskih predstavnika najprije u Sabor a onda i na lokalnim i regionalnim nivoima vlasti adekvatan odnosno da li i koliko takav način izbora zapravo doprinosi određenim monopolističkim pozicijama manjinske političke elite ?

 Izborni model do neke mjere generira sadašnje stanje, ali ono je generirano i činjenicom da u Hrvatskoj političke stranke ne rade svoj posao, niti ne rade sustavno na prepoznavanju, školovanju i promociji talenata za obavljanje javnih poslova, nemaju definirane kriterije tko se može, a tko ne može natjecati za to da se u ime stranke kandidira na izborima. Na taj se način, s jedne strane, potiče negativna selekcija unutar stranaka, a s druge osnažuje moć trenutnog stranačkog vodstva u odnosu na stranačko članstvo. Negativni proces iz stranačke arene u Hrvatskoj, nužno se prelijevaju i na manjinske političke stranke.

Upozorava se i na okoštalost manjinskih političkih struktura zbog čega i zahtjevi za određenim promjenama pa i reformama zapinju. No, s druge strane smatra se da je upravo dugovječnost nekih manjinskih političkih predstavnika pokazatelj njihova dobra rada i potpore i ugleda koje uživaju u svom biračkom tijelu? Kako procjenjujete realno stanje na tom planu ?

 Broj mandata u predstavničkom tijelu ne smije se ograničavati, ali broj mandata u izvršnoj vlasti trebalo bi ograničiti, vjerojatno na samo dva. U nas nedostaje i politička kultura koja nameće da onaj tko se suoči s lošim izbornim rezultatom, mora otići s čela stranke i događa se da se uopće ne propituju efekti nečijeg političkog djelovanja. I opet, to prije svega važi za stranački život u Hrvatskoj, a odražava se i na manjinsku stranačku politiku. Hrvatskim političkim strankama manjka unutarnja demokracija i stalna kompeticija, stalno natjecanje među političkim akterima. Kad je arena nekompetitivna, jednom zauzete pozicije postaju trajne i lako održive. I opet, i ovo se prelijeva na manjinski stranački život. U manjinskim strankama, koje su manje i s još plićim kadrovskim bazenima nego „obične” stranke, ovi nedostaci se samo brže uočavaju, ali oni nisu ograničeni na manjinske stranke, štoviše niti ne potječu prije svega iz njih.

Da li manjinskim zajednicama zapravo nedostaje više demokratičnosti i da li se to i na koji način održava na njihovu ukupnu društvenu poziciju i njihov rad?

 Upravo tako, ali ponavljam, i opet se ne radi o disfunkciji što bi je generirale same manjine, nego se širi društveni problem prelijeva i prepoznaje i na manjinskoj sceni.

Postoje li određene razlike među pojedinim manjinskim zajednicama kada je pluralizam u pitanju ?

Bitno se razlikuje situacija unutar srpske zajednice, koja je daleko najveća, i one unutar malih manjina. Razlika je i između stanja u onim manjinama koje na osnovu međunarodnih ugovora i stečenih prava imaju zagarantirano mjesto u parlamentu i onih koje izborne jedinice dijele sa skupinom drugih manjina. Neke manjine, koje bi po brojnosti mogle računati na to da budu zastupljene u parlamentu, zbog unutarnje pluralnosti ne uspijevaju ostvariti zastupljenost, kao bošnjačka manjina. Neke, koje su izrazito homogene, kao albanska, unatoč manjem broju pripadnika, to u uspijevaju. Položaj romske manjine, koja je obilježena i kulturnom i jezičnom pluralnošću i bitno različitim tradicijama unutar zajednice, ipak se uspijeva okupiti i osigurati parlamentarnu zastupljenost.

POLITIČKE STRANKE NEDOVOLJNO SUDJELUJU U INTEGRACIJI

 Neke manjinske zajednice imaju svoje političke stranke , neke nemaju . Da li bi za kvalitetnu i učinkovitu pluralizaciju manjinskih zajednica bilo dobro drugačije ( pa i stranačko ) političko organiziranje ili bi možda upravo klasične političke stranke koje djeluju u hrvatskom političkom prostoru trebale naći određene načine uključivanja manjinskih političara i kandidata te na neki način i doprinijeti jačoj pluralizaciji manjinske političke scene ?

 Stranačko organiziranje smisleno je samo unutar relativno velikih manjina. Bez stranaka nije moguće sudjelovati u nacionalnoj vlasti u pravom smislu riječi, nije moguće uspostaviti stvaran utjecaj unutar regija/županija. Kad govorimo o stranačkom organiziranju, problem je opet na strani „redovitih” političkih stranaka. Cilj pozitivne diskriminacije koja se promjenjuje na osnovu Ustavnog zakona trebao bi biti da ona s vremenom postane nepotrebna, to jest da se pripadnici manjina, na područjima na kojima žive, uključuju u stranački život, prema svojim političkim prioritetima (od socijalnističkog i ekologističkog, preko liberalnog do konzervativnog ili demokršćanskog svjetonazora) i da na osnovu svog sudjelovanja u stranačkom životu zauzimaju i pozicije na izbornim listama, ulaze u predstavničku i izvršnu vlast, i bez posebne apriorne zaštite pasivnog biračkog prava, dakle bez garancije da će njihovi predstavnici biti izabrani. Tako dugo dok se to ne događa, pozitivna diskriminacija koja osigurava zaštitu pasivnog biračkog prava ostaje nužna. Nažalost, u Hrvatskoj političke stranke kao da nemaju ambiciju obuhvatiti u svoj okvir stanovništvo koje pripada manjinskim zajednicama, prije svega se to odnosi na pripadnike najveće, srpske manjinske zajednice, pa tako stranke nedovoljno sudjeluju u integraciji pripadnika nacionalnih manjina u politički život Republike Hrvatske, ali i lokalnih i regionalnih zajednica.

Da li bi možda drugačije trebalo pristupiti i organizaciji krovnih manjinskih udruga kako bi se postala njihova veća pluralizacija i demokratizacija ?

Prije institucionalnih promjena, valja „produbiti bazen” i stvoriti uvjete da se ograniči sustav „nošenja dva šešira”. Bez ljudi koji bi nosili krovne udruge, a ne bi bili povezani prije svega s manjinskim strankama, nema smisla niti razmišljati o reformi postojećeg sustava. Ako se, pak, dovoljno kadrovski ojača manjinsko civilno društvo, onda i sadašnja struktura može davati daleko bolje rezultate. Ne treba se oslanjati na „normativni optimizam”, samom promjenom forme organizacije ne može se postići uspjeh, a ulaganjem u ljude uspjeh može biti postignut i u postojećem institucionalnom okruženju.

No, kada govorimo o pluralizaciji manjinske scene nije sve ni u politici ni u novcima. Naime neki s pravom upozoravaju da izostanak pluralizacije u manjinskim zajednicama vodi njihovom okoštavanju , da demotivira veće angažiranje pripadnika manjina i posebno mladih ….. Može li izostanak primjerene pluralizacije dovesti u pitanje i opstojnost pojedinih manjinskih zajednica u nekim područjima , a koje su inače posebno uzdrmane i rezultatima posljednjeg Popisa stanovništva ?

Iako često brojevima dajemo apsolutno značenje, nije sve u brojevima. Iako često naglašavamo značenje institucija, dobra institucionalna rješenja neće funkcionirati bez dva preduvjeta, bez ljudi koji će izgrađivati institucije i bez povoljnog okruženja i kvalitetne političke kulture. Često vrlo negativno gledamo na asimilaciju, i ona jest negativan pojam u etnocentričnoj političkoj kulturi. Međutim, u pluralnoj kulturi, u kojoj se identiteti pretapaju, nije toliko važno koliko pripadnika neke nacionalne zajednice stvarno ima na nekom području u nekom trenutku, ako je kultura, tradicija i identitet te zajednice snažno prisutan u identitetu lokalne ili regionalne sredine. Sjajan promjer za to nam je načelo convivenze u Istri, gdje talijanska zajednica ima pravo na upotrebu jezika na cijelom području županije, a njena kultura i tradicija dio su regionalnog društvenog identiteta. Bez obzira na brojnost, identitet talijanske manjine u Istri je trajan i neupitan. Hrvatskoj mora biti cilj da jednog dana tako bude i sa srpskom zajednicom na Kordunu, Baniji, Lici, u unutrašnjosti Dalmacije, ali u velikim gradovima, a i s romskom zajednicom, na primjer u Međimurju. Tek ćemo tada moći govoriti o pravom uspjehu politike manjinske zaštite.

* Davor Gjenero poznati je politički analitičar koji godinama sustavno prati probleme, ostvarivanje i razvoj manjinske politike odnosno politike manjinske zaštite u Hrvatskoj, a zbirku svojih kritičkih teorijsko-analitičkih tekstova koje je svojevremeno pisao za časopis Identitet Srpskog demokratskog foruma objavio je u zapaženoj knjizi „ Manjine i većine“ . Iako, generalno gledajući, smatra da se hrvatska manjinska politika kreće u pozitivnom smjeru kritički sagledava, analizira i promišlja i njene propuste i nedostatke, ali uvijek ukazujući i na moguće izlaze, bolja rješenja i pravce prevladavanja aktualnih teškoća, zastoja i problema. Jedno od pitanja koje je često bilo  u fokusu njegovih analiza jeste  pitanje pluralizma unutar manjinskih zajednica što  je bio i povod za ovaj intervju kroz koji smo željeli što šire obraditi ovu složenu i osjetljivu temu manjinske scene.

Autor: Stojan Obradović

Intervju: Davor Gjenero , politički analitičar

ZA ZAŠTITU I OSTVARIVANJE MANJISKIH PRAVA NAJVAŽNIJI JE LOKALNI NIVO

Davor Gjenero poznati je politički analitičar koji je godinama sustavno razvoj manjinske politike u Hrvatskoj a zbirku svojih kritičkih teorijsko-analitičkih kolumni koje je pisao za časopis Identitet Srpskog demokratskog foruma objavio je i zapaženoj knjizi „ Manjine i većine“ . Dvadeseta godišnjica Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina tako se nametnula kao  dobar povod i za neki bar okvirni rezime dosega manjinske politike koji je inicirao taj zakon. Iako je često vrlo kritički upozoravao na mnoge nedostatke manjinske politike u Hrvatskom te činjenice da se sada mnoge stvari odvijaju presporo  Gjenero ističe da generalno gledajući svjedočimo pozitivnim pomacima u pravom smjeru. Uza sve rezerve, ističe važnost i demokratski potencijal manjinskih saborskih zastupnika ali posebno naglašava važnost načela manjinske zaštite i ostvarivanje manjinskih prava na lokalnom nivou, ali  otvara i nova pitanja razvoja manjinske politike poput pitanja pluralizma unutar manjinskih zajednica ili kvalitetnije pozicioniranje Savjeta za nacionalne manjine.   

• U kojoj mjeri politika zaštite prava nacionalnih manjina doista korespondira s realnim interesima manjinskih zajednica i društva u cjelini?

Kad procjenjujemo efikasnost javnih politika koje se odnose na zaštitu prava i interesa pripadnika manjinskih zajednica, tu uspješnost valja vrednovati u kontekstu vrednovanja javnih politika u Hrvatskoj općenito. Usredotočenost politike zaštite manjinskih prava nije niti veća niti manja od usredotočenosti ostalih javnih politika u Hrvatskoj na realne interese hrvatskih građana.

Nekoć se činilo da je veliki nedostatak politike zaštite manjina u Hrvatskoj činjenica da njeno oblikovanje nije bilo „intrinzična” potreba demokratskih snaga u političkom sustavu, demokratskih političkih stranaka ili samoniklog građanskog društva koje je svjesno važnosti zaštite ranjivih skupina, a pogotovo onih koje su u trajnom manjinskom položaju, nego je sustav manjinske zaštite građen tijekom procesa pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, odnosno međunarodnim institucijama općenito. Naime, uvjet Badinterove komisije da prepozna potencijal Hrvatske da djeluje kao samostalna država bio je usvajanje prvog ustavno – zakonskog rješenja manjinskog statusa u Hrvatskoj: Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj iz prosinca 1991. godine.

Prije usvajanja ovog prvog dokumenta koji regulira pravo manjine na teritorijalnu i kulturnu autonomiju, te na zaštitu pasivnog biračkog prava, u Hrvatskoj je u javnosti prevladavalo uvjerenje kako su ionako pripadnici manjina visoko integrirani u društvo, a da je samo upitna politička integracija srpske manjinske zajednice. U narednim godinama, pogotovo nakon operacija Bljesak i Oluja, u javnosti je prevladalo uvjerenje da je samo pripadnost srpskoj i romskoj zajednici u Hrvatskoj povezana s rizikom socijalne isključenosti i ograničavanja temeljnih prava.

SAMOUPRAVA – NOVA KVALITETA MANJINSKIH PRAVA

• Kako je taj demokratski deficit prevladan u daljnjem razvoju manjinskih prava ?

 To da prvi Ustavni zakon nije bio zasnovan na intrinzičnim motivima civilnog društva i političke arene u Hrvatskoj, rezultiralo je bitnim ograničavanjima prava koja proizlaze iz tog dokumenta, odmah nakon teritorijalne integracije Hrvatske. Nije problem bio samo u otme što je dramatično ograničeno pasivno biračko pravo pripadnika srpske nacionalne manjine, nego daleko više to što se aspekt manjinskih prava na razini lokalne i regionalne samouprave jednostavno nije provodio.

I drugi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, u kojem se sada više nije trebalo tematizirati pitanje ljudskih prava, jer je Hrvatska u međuvremenu ratificirala ključne međunarodne dokumenta vezane uz zaštitu ljudskih prava, na čije se je provođenje, i bez ratifikacije, obvezala Ustavnim zakonom iz 1991, onaj usvojen u prosincu 2002, također je bio dio hrvatskog „road mapa”, ovoga puta kao uvjet za hrvatsko pristupanje Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s EU.

Budući da je ovaj Ustavni zakon donošen u vrijeme kad je na razini državne politike bila uspostavljena politička većina koja je temeljna ljudska prava doživljavala kao dio hrvatske pravne baštine, kao obvezu koja se podrazumijeva, bilo je očekivano da će ključni elementi ovog izbornog zakona biti vezani uz ostvarivanje prava manjinskih zajednica u lokalnoj zajednici. Kad je država temeljno demokratski konsolidirana, kad je jasno da su načelo vladavine prava i jednakosti pred zakonom ključni za funkcioniranje poretka, ključni manjinski interesi rješavaju se na razinama gdje manjina živi, u lokalni i regionalnim samoupravama. Zato je načelo zastupljenosti/razmjerne zastupljenost pripadnika manjina u općinama i gradovima i zastupljenosti u predstavničkim tijelima regionalne/županijske samouprave, izrazito važan za ocjenu djelotvornosti novo uspostavljenog sustava manjinske zaštite. Značenje tog načela, važnije je od načela zaštite pasivnog biračkog prava pripadnika manjina, pri izboru nacionalnog parlamenta.

Ipak, najvažnije načelo manjinske zaštite, što ga uvodi Ustavni zakon iz 2002. godine načelo je manjinske samouprave, kulturne i političke autonomije manjinskih zajednica na lokalnoj i regionalnoj razini, koje se ostvaruje posredstvom Vijeća nacionalnih manjina. Radi se o novom obliku ostvarivanja manjinskih prava na kulturnu i društvenu autonomiju, koje ne bi trebao biti politički posredovano, koje bi trebalo djelovati prema načelima civilnog društva, dakle trebalo bi osigurati da svaka ideja i interes budu ostvarivi i zaštićeni sukladno njihovoj važnosti, a ne sukladno tome koliko političku potporu na izborima mogu pridobiti.

KONSOCIJACIJSKI MODEL RESPEKTIRANJA MANJINE I VEĆINE

• Kako se i koliko to važno načelo manjinske politike ukorijenilo u praksi ostvarivanja manjinskih prava ?

Iako se relativno polagano ostvarivalo, pravno na zastupljenost/razmjernu zastupljenost u jedinicama lokalne i regionalne samouprave postepeno se počelo ostvarivati. Doduše, nesmotrenom reformom načina izbora nosilaca izvršnih poslova na razini lokalne i regionalne samouprave, do neke je mjere ograničeno ostvarivanje prava na razmjernu zastupljenost manjinske zajednice u izvršnoj vlasti. Naime, do 2007. godine načelnici općina, gradonačelnici i župani birali su se posredno, u predstavničkim tijelima, a u predstavničkim tijelima su birana i poglavarstva u kojima je, u onim opinama i gradovima u kojima manjine imaju pravo na razmjernu zastupljenost, osiguravana i razmjerna zastupljenost manjinskih predstavnika u poglavarstvu kao kolektivnom tijelu izvršne vlasti. Od 2007. načelnici općina, gradonačelnici i župani postaju neposredno izabrani individualni nosioci izvršnih poslova. Iako se biraju njihovi suradnici iz reda pripadnika nacionalnih manjina, njihova uloga u izvršnoj vlasti onolika je, koliko utjecaja na njih delegira, prenese, individualni nosilac izvršne vlasti.

• Kakvi su realni dosezi i postignuća manjinske politike na lokalnoj razini ? U čemu se uspjelo, a gdje su i kavi problemi još posebno izraženi i opterećujući i kako se to odražava na društvo u cjelini ?

U velikom dijelu općina, gradova i županija, njihova uloga je tek formalna, djeluju više kao glasnogovornici interesa manjine kojoj pripadaju ili stranke iz koje dolaze, nego li partneri u izvršnoj vlasti. Ipak u velikom dijelu jedinica lokalne i regionalne samouprave prevladano je „načelo većine”, kako se ono tumačilo prije provođenja Ustavnog zakona i jedinice lokalne samouprave prihvaćaju svojevrstan konsocijacijski način upravljanja, tako da se respektiraju temeljni interesi i većinske i manjinske zajednice. Ima negativnih primjera, ima slučajeva sustavnog izigravanja ostvarivanja ustavno-zakonskih prava, ima mješovitih sredina, koje bi morale funkcionirati tako da manjinska i većinska zajednica dijele utjecaj, a stvarno se provodi samo privid te podjele utjecaja, jačaju radikalna politička rješenja i pokušava se provesti dominacija većine nad manjinom. Naročito su štetni primjeri gradova i općina sa simboličkim značenjem, s relevantnom manjinskom zajednicom, poput Vukovara, gdje su nacionalno isključive opcije na vlasti, gdje je manjina potisnuta u odlučivanju, gdje se sustavno ne provode prava koja proizlaze iz Ustavnog zakona. Isto tako, problematično je i to što u takvim sredinama predstavnici manjinske zajednice zagovaraju političke/stranačke interese svoje stranke, a ne životne interese manjinske zajednice. Problem sustava zaštite manjina je činjenica da vanjska kontrola ne djeluje efikasno, da niti nadležno ministarstvo, niti domaće sudske instance, niti instance poput Europskog suda za ljudska prava, u primjerenom roku ne donose odluke i ne uspijevaju primorati nosioce izvršnih poslova da stvarno ostvaruju načela Ustavnog zakona i zaštite interese pripadnika nacionalnih manjina na razini na kojoj je njihovo ostvarivanje i najvažnije. Ovakav odnos prema „ekscesnom” ponašanju pojedinih lokalnih samouprava utječe na devalvaciju značenja manjinske zaštite u Hrvatskoj.

DOBROBITI  MANJINSKE  PARLAMENTARNE ZASTUPLJENOSTI

• Kakav je utjecaj provođenja zaštite prava manjina na predstavljenost u Saboru

Iako se činilo da su stvarno provođenje prava na zastupljenosti/razmjernu zastupljenost u tijelima lokalne i regionalne samouprava, koje je postojalo u prvom Ustavnom zakonu, ali nije bilo ostvareno, te pravo na manjinsku samoupravu posredstvom vijeća nacionalnih manjina znači više nego reguliranje zastupljenost manjinskih zastupnika u nacionalnom parlamentu, pokazalo se da je značenje osam manjinskih zastupnika u Saboru ogromno.

Od 2003 godine nadalje, svaka je parlamentarna većina, osim one uspostavljenje u razdoblju 2011-15. ovisila o potpori svih osam manjinskih zastupnika, a unutar Sabora uspostavljen je i klub zastupnika nacionalnih manjina, i razvijena je kultura međusobne solidarnosti i suradnje među manjinskim zastupnicima.

Istina je da je i Europska komisija konstatirala da u modelu izbora saborskih zastupnika nacionalnih manjina postoje problemi, a najveći problem je izostanak prava pripadnika manjina da glasaju istovremeno i kao pripadnici manjina i kao građani. Problem je i u modelu, a i u tome što izborni model, čak i tamo gdje bi pluralizam bio moguć, guši politički pluralizam i osigurava relativno najjačoj političkoj opciji unutar srpske zajednice ne samo to da osvoji većinu zastupnika, što je očekivano, nego sve zastupnike koji se biraju iz redova srpske nacionalne zajednice.

Međutim, unatoč problemima, dobrobiti manjinske predstavljenosti u Saboru daleko su veće. Iako neki analitičari govore o tome da je manjinska politička elita „korumpirana” svojevrsnom pivotalnom pozicijom koju je uspostavila u Saboru, da je time osigurana povoljna politička i ekonomska pozicija političke elite nacionalnih manjina, a da pripadnici manjine od toga nemaju neke koristi, stvari su ipak drukčije.

• U čemu se posebno očituje taj pozitivan doprinos institucije manjinskih parlamentarnih zastupnika  ?

Stvorena je politička kultura integracije manjinske političke elite u donošenje ključnih političkih odluka. Pokazalo se da se manjinska politička elita u svim godinama, otkad vladajuća većina ovisi o njihovoj potpori, uspostavila kao pouzdani partner. Riječ je razvoju nacionalne političke kulture: s jedne strane manjinski zastupnici respektiraju značenje političke stabilnosti, a s druge stane za nosioce vlasti postalo je samorazumljivo da nemaju pravo donositi odluke koje se tiču pripadnika nacionalnih manjina, a da se o tome ne savjetuju i usuglase s njihovim predstavnicima. Naravno, pivotalna uloga u parlamentu predstavnicima manjina osigurava moć koju inače ne bi imali i utjecaj na proračun, kojim se manjinskim zajednicama u Hrvatskoj osigurava nešto bolji položaj u sekundarnoj raspodjeli. Problemi rizika socijalne isključenost, prije svega srpske i romske nacionalne manjine, rješavaju se daleko presporo, rizik siromaštva i danas je unutar te dvije zajednice daleko veći nego u ostalim dijelovima hrvatskog društva, ali pomaci u pravom smjeru ipak se događaju.

Deficiti u osiguravanju temeljne socijalne sigurnosti pripadnika manjina najbolje se vide u problemima obnove nakon potresa, ali koliko god ta obnova bila loša i neuspješna, koliko god građani stradavali i patili, čini se da na djelu nije selektivni pristup prema pripadnicima manjine u odnosu na većinsku zajednicu. Nažalost, potencijal europske pomoći za obnovu i razvoj potresom pogođenog područja, koje je ujedno i područje s velikim udjelom manjinskog stanovništva, pripadnika srpske nacionalne zajednice, nije iskorišten, ali politička klima koja je uspostavljena u Hrvatskoj u prethodnim godinama spriječila je nacionalnu segragaciju u obnovi. To je nešto što se mora podrazumijevati u stabilnom društvu, ali za društvo kakvo je naše, to ipak predstavlja politički napredak, koliko god cinično bilo govoriti o napretku u uvjetu siromaštva i izostanka stvarne razvojne politike.

MANJINSKA PRAVA NISU ZA REFERENDUM

– U kojoj je mjeri moguće govoriti o održivosti institucija koje su uspostavljene i stabilnosti manjinske zastupljenosti u Saboru RH? Bilo je, naime, inicijativa ograničavanja prava manjine na zastupljenost.

Potpuno ste u pravu, ali podjela unutar političke arene o tome treba li zaštititi pravo pripadnika nacionalnih manjina na predstavljenost u Saboru i treba li zastupnike nacionalnih manjina tretirati kao „redovite” zastupnike, poklapa se s podjelom te arene na one koji pripadaju ustavnom luku i na one koji pripadaju nacionalističkoj, populističkoj, margini političke arene.

Referendum je često oruđe koje rabe populisti, jer ovaj instrument poluneposredne demokracije može biti snažno populistički zlorabljen. Zato su se zagovornici dokidanja prava manjina da budu zastupljene u nacionalnom parlamentu i odlučili na prikupljanje potpisa za referendum, kojim bi to pravo bilo dokinuto.

U nekim konsolidiranim demokracijama referendum ne može biti oruđe odlučivanja na razini središnje države, a tamo gdje se referendum i primjenjuje u pitanjima o kojima se odlučuje na razini države, uspostavljaju se brojna ograničenja. Najvažnije je ono da se o pitanjima prava manjina, o kojima se i inače ne odlučuje običnom nego kvalificiranom, najčešće ustavnom, dakle dvotrećinskom većinom, ne može odlučivati na referendumu, upravo kao što se referendum smatra nepodobnim za odlučivanja o pitanjima u kojima se građani ne mogu izdići iznad svog osobnog interesa: o fiskalnoj politici, mirovinskom sustavu, socijalnim pravima…

Iako je bila vrlo neugodna kampanja koja je pratila prikupljanje potpisa, u kojoj su zagovornici redukcije manjinskih prava snažno napadali prije svega pravo na parlamentarnu predstavljenost pripadnika manjinskih zajednica, važno je da su i civilno društvo, i slobodni mediji i demokratski dio političke arene jasno definirali stav protiv takve inicijative. Iako, zbog nedovoljno prikupljenih potpisa, nije ni došlo do odlučivanja Ustavnog suda o raspisivanju ove referendumske inicijative, jasno je da bi i Ustavni sud sudjelovao u obrani načela ustavnosti u ovom slučaju.

I unutar civilnog društva, i unutar demokratske javnosti, i unutar političke arene postoje određene rezerve prema modelu izbora manjinskih zastupnika, postoje dvojbe, koje, međutim, ne dovode u pitanjem pravo na posebnu zaštitu izbornog prava pripadnika manjinskih zajednica. Kampanjom osporavanja manjinske reprezentacije u parlamentu, protudemokratske su političke opcije u Hrvatskoj na neki način učinile uslugu konsolidiranju nacionalne političke kulture i ojačale su političkoj značenje manjinske parlamentarne zastupljenosti.

POTREBA PLURALIZACIJE MANJINSKIH ZAJEDNICA

• Ako bi željeli na neki način rezimirati aktualne učinke i dosege manjinske politike što bi mogli istaknuti ?

Suštinski bih istakao da se povezanost manjinskih politika s realnim interesima pripadnika manjina ne razlikuje od povezanosti ostalih javnih politika s interesima građana. Situacija nije niti bolja, niti gora. Ipak, interes za manjinsku politiku, koji se tegobno probudio dvijetisućitih, sa smjenom vlasti i drugom tranzicijom, doveo je do ključne promjene. Ustavni zakon osigurao je da manjine budu politički faktor. Koncept “žetončića” je jako kompromitirao cijelu priču, ali ipak su se dogodili nevjerojatni iskoraci. Najveći se vidio s jedne strane pred dvije godine u Kninu, kad su se pokazale prve naznake empatije većinskog naroda prema stradanju manjine, i kad je politička klasa, koja je tu empatiju ranije (osim Josipovića) potiskivala, sada na njoj počela insistirati. Odgovor s manjinske strane nije izostao, i izjava Milorada Pupovca o tome da je konstitucionalni patriotizam važan element političkog identiteta Srba u Hrvatskoj, ogroman je iskorak, vjerojatno najvažniji načinjen od 2000.

Čak i kad se sudjelovanje manjinskih zastupnika u izvršnoj vlasti brani na krivi način, to nije tolika šteta, kao kad se nastoji kompromitirati manjinske zastupnike, kao što se čini u slučaju Borisa Miloševića.

• Što bi u ovom momentu istaknuli kao glavni problem sustava manjinske politike u strateškom smislu ?

Čini mi se da je trenutno glavni problem sustava to što se ne razdvaja pitanje

zaštite političkog i kulturnog identiteta manjine, pa se uspostavlja dominacija političkog nad kulturnim elementom i svojevrsna podređenost politici. To se prije svega odnosi na kontroverzno miješanje političke i civilno-društvene razine u načinu orgnaizacije Savjeta za nacionalne manjine.

Uz to pitanje vezano je i pitanje pluralizma, kako političkog, tako i kulturnog, unutar manjinske zajednice. Model zanemaruje regionalne identitete, možda i pretapanja kultura, a previše ostavlja prostora da politička većina unutar manjinske zajednice utječe i na monotipsko djelovanje unutar građanskog društva i kulturne sfere,

Stojan Obradovič