Manjinski forum

Manjinski forum

Manjinski forum

Jelena Nestorović , članica Radnog tima Omladinske mreže Srba u Hrvatskoj  (oMreža)

Omladinska mreža Srba u Hrvatskoj (oMreža) osnovana je krajem 2013.  kao volonterska građanska inicijativa usmjerena na rad s populacijom mladih Srba u Hrvatskoj. Početkom 2018. oMreža se pridružila Srpskom narodnom vijeću gdje funkcionira kao samostalna i zasebna jedinica koja se bavi mladima i jačanjem njihove uključenosti u političke, privredne, kulturne društvene tokove. Kroz svoje aktivnosti posebno žele senzibilizirati mlade ljude za probleme lokalne zajednice, upoznati ih s uvjetima života Srba u pojedinim ekonomski i demografski zapostavljenim područjima te ih potaknuti da se angažiraju na rješavanju tih problema ali i očuvanja kulturnog i povijesnog identiteta svoje nacionalne zajednice pa značajnu priliku vide i u predstojećim izborima za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. Nedavno su kao članica asocijacija Mladih Europskih nacija (Youth of European Nationalities – YEN) bili i domaćin međunarodnog seminara na kojem se raspravljalo o pitanjima dvojnog identiteta dostignute razine manjinskih prava u različitim europskum državama te potrebi izgradnje otvorenijih društava tako važnih za sigurniji prosperitet nacionalnih manjina.

• Prošlog mjeseca Omladinska mreža Srba u Hrvatskoj ( oMreža ) bila je domaćin i organizator seminara „ Iskorak „ na kojem su se okupili predstavnici omladinskih organizacija nacionalnih manjina iz brojnih evropskih zemalja koji su uključeni u asocijaciju Mladi Europskih nacija (Youth of European Nationalities – YEN). Što je bila tema ovog seminara ?

 Teme seminara nazvanog ‘Step up!’ bile su vezane za mlade pripadnike nacionalnih manjina u Europi- njihov život, aktivizam, iskustva, međusobno umrežavanje i povezivanje. Učesnici su nastojali razmijeniti informacije o životu i posebnostima svojih naroda ali i o razini dostignutih manjinskih prava u različitim europskum državama.

– Što je pokazala rasprava , koji su prevladavajući interesi, stremljenja   i problemi mladih predstavnika nacionalnih manjina iz različitih europskih zemalja?

Interesi i problemi polaznika vezuju se prvenstveno za njihovu dob i odgoj kao i kulturu i razvijenost područja s kojeg dolaze te su u tom smislu univerzalni. Više slobode i harmonije u življenju dvojnog identiteta kojem svi oni pripadaju- tu mislim na pripadnost nacionalnom identitetu ali i identitetu zemlje u kojoj žive- je nešto što se prožima kroz iskustva većine učesnika seminara. Kad govorimo o stremljenjima, tu bih mogla spomenuti izgradnju otvorenijih društava.

– Kolike su razlike , a koliki stupanj sličnosti u  njihovom položaju i aktivnostima ?

Razlike se odnose na tradiciju koju neka manjina i njene institucije imaju u određenoj državi, na njihovu brojnost, a time i utjecaj u društvu.
Ono što nas veže su slične aktivnosti, identitetske odrednice koje nastojimo zaštiti i život s osjećajem nekakve blage posebnosti ili različitosti.

 IZGRADNJA OTVORENIJIH DRUŠTAVA

 – Što je uopće asocijacija Mladih Europskih nacija (Youth of European Nationalities – YEN). Kako djeluje i koji su im aktualni programi i aktivnosti ?

YEN je institucija koja okuplja omladinske manjinske organizacije iz cijele Europe, nastoji ih umrežiti i povezati. Za to prvenstveno koristi četiri velika godišnja seminara koji se održavaju u različitim zemljama kako bi se svim manjinama dala prilika da se predstave. Ima tu još mnogo drugih aktivnosti, a generalni cilj je utjecati na kvalitetu i obim manjinskih prava u Europi i ustanoviti minimume ispod kojih se ne može ići.

– Kakva je pozicija , uloga i aktivnost oMreže unutar YENa ?

oMreža je od ove godine i formalno članica YEN-a, a prije toga smo bili u statusu organizacije koja se promatra i s kojom se surađuje. YEN je kao juniorska organizacija FUEN-a (Federal Union of European Nationalities) prvenstveno orijentiran na edukativne i zagovaračke aktivnosti te na aktivnosti koje smjeraju osiguravanju zajedničkog minimuma manjinskih prava na razini Europe. U svemu tome im kao partneri pomažemo, a fizički to radimo na području brojnih europskih država.

Ova godina je za nas jako značajna jer smo prvi put dobili priliku biti domaćini jednog velikog seminara što smo iskoristili kako bismo predstavili srpski i hrvatski narod na najbolji mogući način te kako bismo im predstavili neke od ljepota naše zemlje- konkretno mislim na Plitvička jezera kamo smo ih vodili.

– Koja su vam se iskustva organizacija i predstavnika mladih pripadnika nacionalnih manjina iz drugih zemalja pokazala posebno interesantnim i značajnim ? Da li je nešto od toga primjenjivo i kod nas ?

Okolnosti u kojima živimo se razlikuju pa se i iskustva ne mogu doslovno i potpuno kopirati ili primijeniti, iako bi u nekim situacijama to bilo odlično.

Dobar primjer su Danci u Njemačkoj i Nijemci u Danskoj- i jedni i drugi izjavljuju da se osjećaju super te da ništa ne žele mijenjati vezano za svoj položaja odnosno status. Iz toga je lako zaključiti da su i Njemačka i Danska odgovorno, zrelo, dogovorno i pošteno pristupile uređenju njihovog statusa.

Imamo, nažalost, i drugačijih primjera- ruska manjina u Estoniji žali se mnogo na porast estonskog fašizma. Welšani se, također, osjećaju potlačeno i smatraju da im se jezik zanemaruje.

Retroromani iz Švicarske, s druge strane, zadovoljni su svojim položajem i navode da imaju punu potpora ostalih naroda ali se njihova manjina gubitkom mladih dezintegrira sama unutar sebe.

Jedna naročito zanimljiva priča je ona Roma iz Mađarske- oni, naime, snažno podupiru LGBT pokret u svojoj zemlji. Tu možemo vidjeti jednu neočekivanu i pozitivnu sinergiju koja može služiti kao primjer drugima.

Ovo su samo neki primjeri, a ima ih još jako mnogo, a ljudi su na seminarima jako društveni i imaju veliku želju podijeliti svoja iskustva.

 RAZLIČITA EUROPSKA ISKUSTVA

– Da li su u YENu prisutni i predstavnici mladih drugih nacionalnih manjina iz Hrvatske ?

 Na seminaru u Donjoj Stubici bili su predstavnici češke manjine iz Hrvatske, a YEN trenutno pregovara i s drugim manjinama i nastoji ih učiniti dijelom svoje mreže.

– Kako djeluje Omladinska mreža Srba u Hrvatskoj? Koji su vam programi i aktivnosti ? Na što ste posebno fokusirani ?

Omladinska mreža Srba u Hrvatskoj (oMreža) osnovana je krajem 2013.  kao volonterska građanska inicijativa usmjerena na rad s populacijom mladih Srba u Hrvatskoj. Početkom 2018. oMreža se pridružila Srpskom narodnom vijeću gdje funkcionira kao samostalna i zasebna jedinica koja se bavi mladim osobama i jačanjem njihove uključenosti u političke, privredne, kulturne i društvene tokove.

 U sklopu svojih redovnih aktivnosti oMreža po potrebi daje preporuke mladim ljudima za zapošljavanje, učestvovanje u seminarima, edukacijama i sl., prikuplja životopise, organizira studijska putovanja po zemlji i inozemstvu, tribine, parlaonice, druženja i tečajeve jezika, piše projekte namijenjene mladima te redovito informira ciljanu populaciju o događanjima u srpskoj zajednici, mogućnostima zapošljavanja, aktivnostima mreže i sl.

 Od 2017. oMreža je počela razvijati koncept ‘radnih akcija’- volonterskih, angažiranih, lokalno orijentiranih akcija čiji su ciljevi višestruki. Osnovni cilj je senzibilizirati mlade ljude za probleme lokalne zajednice, upoznati ih s uvjetima života Srba u pojedinim ekonomski i demografski zapostavljenim područjima te ih potaknuti da se uključe i daju vlastiti doprinos u pojedinačnim slučajevima. Značajno je također i nastojanje da se i sama lokalna zajednica više angažira u čuvanju važnih svjetovnih i sakralnih objekata te u solidarisanju i brizi za članove zajednice koji su sami, nemoćni i u nepovoljnijoj situaciji od prosječne. Konačno, cilj radnih akcija je i ono što je njihov neposredan učinak- briga za ljude, objekte, tragove postojanja i trajanja Srba na određenom području.

Važno je spomenuti i nekoliko humanitarnih akcija koje su provedene sa svrhom pomoći našim starijim i bolesnim sunarodnjacima na području Slatine, Banije i Dalmacije. Ovaj koncept rada smo tek započeli, a svakako ga u budućnosti planiramo više razvijati.

 VAŽNOST LOKALNOG ANGAŽMANA

– Kakve su vam aktivnosti na međunarodnom planu ?

oMreža intenzivno surađuje s europskom organizacijom Youth of European Nationalities (YEN), a surađivala je i s organizacijom Conference of European Churches (CEC). Ta suradnja rezultirala je sudjelovanjem u nekoliko projekata: Standing up for minority rights (Brisel), učestvovanje u Diversity festivalu u Gdanjsku, rad u okviru “Minority SafePack” inicijative, Bus Tour ‘Crossing Rivers’, projekt Minority Messengers itd.

O učestvovanju članova oMreže u projektu ‘Standing up for minority rights’ snimljen je i film čija je premijera održana 18-19.10.2017. u Europskom parlamentu u Briselu gdje je najavljeno da će se ovaj uspješno provedeni projekt, u kojem su učestvovali madi Srbi iz Hrvatske i mladi Hrvati iz Srbije, pokušati proširiti na čitavu Europu, odnosno njene multinacionalne i multikulturalne regije.

Suadnja s YENom omogućila je mladim Srbima iz Hrvatske i upoznavanje brojnih drugih europskih država: Belgije, Nizozemske, Francuske, Rumunjske, Švicarske, Italije, Njemačke, Danske, Poljske, Češke, Mađarske, Crne Gore, Srbije, a ove godine je i Hrvatska na listi umreženih zemalja jer smo bili domaćini YENovog seminara.

– Da li se pokazuje značajnim da se mladi predstavnici nacionalnih manjina posebno organiziraju ? Da li na taj način efikasnije i plodotvornije doprinose  zastupanju i promociji ukupnih interesa svoje nacionalne manjine ili samo svoje generacije ?

Naravno. Mi se organiziramo oko svojih nacionalnih, kulturnih, jezičkih, vjerskih posebnosti, njegujemo kulturu raznolikosti i borimo se za slobodu svakog čovjeka da bude šta želi biti. Time izgrađujemo i svoju zemlju, a mi kao mlađa generacija gradimo svoje iskustvo i temelje za buduće djelovanje.

Organiziranje kao koncept ima mnogo pozitivnih strana-  ljudi se uče timskom radu, toleranciji, međusobnom poštovanju, poštovanju tuđeg rada i doprinosa, udaljuju se od telefona i drugih ‘sokoćala’ i približavaju jedni drugima odnosno zajednici u kojoj žive.

NEPRIHVATLJIVA STIGMA

– Kako vidite ključne probleme mladih pripadnika manjinskih zajednica ( i srpske posebno ) ? Koliko su oni istovrsni općoj populaciji , a koliko i u čemu se eventualno specifični ?

Zapošljavanje u struci, poštena plaća za pošten rad, život dostojan čovjeka, kvalitetno obrazovanje, dobra društvena klima, slobodnije i otvorenije društvo, uređena država dostojna povjerenja svojih građana- iako zvuče samo kao poznate fraze- to su stvari o kojima svi razmišljamo, čiji nas nedostatak opterećuje i kojima težimo. Te snove u Hrvatskoj sanjaju bez razlike i stari i mladi, i Hrvati, Srbi, Mađari, žene, muškarci i svi ostali. Sve drugo je sporednije.

 Što se Srba tiče (a i nekih drugih manjina), dodala bih stigmu kao veliki problem. Nama je nepravedno nametnuta uloga negativaca i likova koji su loši za našu zemlju što mnogim ljudima uzrokuje patnju i osjećaj neprihvaćenosti, a  ponekad dovodi i do diskriminicije. S tim se pomiriti ne možemo i ne trebamo.

– Da li manjinske udruge i institucije dovoljno uvažavaju  potencijale svojih mladih pripadnika , da li im dovoljno posvećuju pažnju i uključuju ih u svoje aktivnosti ?

Da, čini mi se da da. Mislim da su u srpskoj zajednici mladi odavno prepoznati kao važan potencijal i koristan partner u radu. Sve ključne srpske institcije nastoje im pomoći da se institucionalno i vaninstitucionalno obrazuju te ih pokušavaju uključiti u razne segmente svog rada. Cilj toga je naravno i održivost sistema koji su dosad izgrađivani. Problemi koji pritom postoje su strah, ponekad nezainteresiranost i pasivnost ali i sve manji broj mladih ljudi jer mnogi od njih svakodnevno odlaze potražiti sreću u nekoj drugoj zemlji.

– Kakav je odaziv mladih pripadnika srpske nacionalne manjine u vašim aktivnostima ?

Za razliku od drugih organizacija koje imaju svoje formalno članstvo, mi članstvo u tom smislu nemamo. Nemamo niti predsjednika ili predsjednicu već tijelo koje se zove Radni tim. U Radnom timu odlučuje se demokratski, on idejno osmišljava aktivnosti i brine o njihovom provođenju, a mlade ljude okupljamo od akcije do akcije. To je malo netipičan organizacijski oblik ali mi smo na njega ponosni i on funkcionira već više od 5 godina. Pravila su jednostavna i svaki glas isto vrijedi.

Mnogo smo involvirani u život srpske zajednice, poznajemo ljude i uspjevamo ih okupiti oko stvari koje radimo. Rekla bih da odaziv ljudi nije loš ali to je nešto što raste s popularnošću naše inicijative i svoju krajnju granicu svakako još nismo dosegli.

– Postoji li neka posebna suradnja mladih predstavnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj  ?

Mi smo kao oMreža dosad djelovali prvenstveno u okvirima srpske zajednice te smo razvijali međunarodnu suradnju. Nismo se bavili razvijanjem suradnje s drugim mladim predstavnicima manjina u RH. Razlog tome nije izostanak želje nego veći fokus na izgradnji naše vlastite inicijative i preokupiranost  poslom koji smo odrađivali uvijek volonterski i u svoje slobodno vrijeme. U budućnosti ćemo to svakako mijenjati.

 PREUZETI ODGOVORNOST NA IZBORIMA

– Koje naredne aktivnosti pripremate i na čemu se planirate posebno angažirati ?

U narednom periodu nastavljamo sa svojim redovnim aktivnostima o kojima možete čitati na našoj facebook stranici, a s obzirom na to da je pred nama topliji period najveći fokus će nam biti na radnim i humanitarnim akcijama širom Hrvatske. Prvi planovi odnose se na Pakrac, Požegu, Srb, Koprivnicu te Baniju i Kordun. Također, u suradnji sa YENom  u skorije vrijeme planiramo uputiti nekoliko mladih ljudi na edukativne seminare u Rumunjsku, Rusiju i Nizozemsku.

– Da li nešto posebno očekujete od skorih izbora za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina i da li će te se na tom planu posebno i angažirati ?

Izbori za manjinska vijeća su za nas jako bitna tema, trenutno jedna od najbitnijih. Prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i prema drugim hrvatskim zakonima, manjinska vijeća su jedan od glavnih alata  za čuvanje prava i sloboda i njegovanje svog identiteta. To su tijela s izbornim legitimitetom, zakonskim ovlastima i višegodišnjim diverzificiranim iskustvom.

 Omladinska mreža Srba u Hrvatskoj će se u ovom izbornom ciklusu prvi put angažirati kako bi se na izborne liste uključili mladi ljudi. O tome prvenstveno pregovaramo sa Srpskim narodnim vijećem kao tijelom koje predlaže najveći broj kandidata. Cilj nam potaknuti mlade ljude da se u značajnijem broju uključe i preuzmu odgovornost za bavljenje društvenim i lokalnim poslovima kao misleći aktivni i upućeni građani naše zemlje te dostojni partneri svih onih ljudi koji su to dosad kroz naša manjinska vijeća radili.

– Na udaru protumanjinske politike i retorike posebno se, već nekoliko godina, našla i ćirilica, gotovo kao zaštitni znak te politike. Vi ste nedavno predstavili kampanju «Da se bolje razumijemo«, kojom se želi destigmatizirati ćirilica, ali i ukazati na pojave netrpeljivosti prema pripadnicima srpske nacionalnoj manjine te općeniti porast društvene netolerancije, koja pogađa i druge manjine. Nažalost svjedoci smo porasta i fizičkog nasilja prema pripadnicima nacionalnih manjina s jedne strane te oštrih napada i pokušaja progona pojedinih manjinskih političara. Kakve to posljedice ostavlja i što to govori o aktualnom stanju manjinskih prava u hrvatskom društvu?

Prije svega treba reći da je cilj kampanje «Da se bolje razumijemo» promocija ćirilice u javnom prostoru, želja da skinemo jednu stigmu koja se stvorila oko toga pisma, da pošaljemo jasnu poruku i da korištenje toga pisma, bilo javno bilo privatno nikoga ne ugrožava. Jezik i pismo su važan dio identiteta svake osobe i ljudsko pravo svih pa tako i pripadnika nacionalnih manjina. Kako je stvorena negativna atmosfera i stigma u društvu u odnosu na ćirilicu htjeli smo ljude naviknuti na ćirilicu, da je ljudi ne doživljavaju kao bauk, kao tabu, već kao najnormalnije kulturno dobro korisno svima. Kampanjom se zalažemo za multikulturni dijalog. Bez obzira na početne probleme i otpore (slučaj Statuta Grada Vukovara na ćirilici) vjerujemo da će donijeti rezultate i da će ljudi shvatiti kako ćirilica nije i ne može biti nikakva prijetnja ni smetnja, već važan dio i šire hrvatske kulture. Gotovo paralelno s početkom ove kampanje, u organizaciji SKD „Prosvjeta“, odvijala se i manifestacija Dana srpske kulture. Upravo ta manifestacija, osim što pomaže vidljivost srpske zajednice u Hrvatskoj i «Prosvjete» kao organizacije, pomaže da se vidi koliko je važan i doprinos Srba hrvatskoj kulturi, koja sigurno ne bi bila ovakva kakva je danas da nije bilo tog značajnog doprinosa Srba.

Napadi na istaknute pripadnike srpske nacionalne zajednice, kao što je u posljednje vrijeme slučaj s Miloradom Pupovcem, ciklički se ponavljaju i sigurno imaju i neke posebne političke, skrivene ciljeve. Povod takvog odnosa je nasilnički i huliganski napad na pripadnike srpske zajednice u Uzdolju, motiviran etničkom mržnjom. Ono što je u tome posebno indikativno i nadasve zabrinjavajuće jeste činjenica da se nakon tog brutalnog napada javnost više bavi Miloradom Pupovcom, umjesto da se bavi uzrocima i razlozima zbog čega je do takvog napada došlo, do te eskalacije fizičkog nasilja i etničke mržnje. Samo ove 2019. godine smo imali više ozbiljnih fizičkih incidenata takvog tipa (da ne govorimo o drugim ekscesima kojih ima puno, ali nisu tako javno fokusirani) i umjesto da se kao društvo zapitamo što stvara tu bolesnu atmosferu nesnošljivosti, da se s time suočimo, pokrenemo preventivne mjere i akcije mi se bavimo jednim političarom koji je puno puta dokazao da je patriot, a ne neprijatelj ove države.

A koliko su stvari zabrinjavajuće, na svoj način, svjedoče i brojne domaće i međunarodne analize i izvješća, u kojima se da su srpska i posebno romska nacionalna manjina najugroženije i najizloženije različitim oblicima diskriminacije. To možete naći i u vladinim dokumentima, u izvještaju o provedbi Ustavnog zakona, u izvještajima Pučke pravobraniteljice, u ocjenama međunarodnih faktora od State Departmenta do Amnesty Internationala itd.

Nažalost, u današnje vrijeme raširene internetske komunikacije imamo puno «fake newsova» koji se lako primaju u javnosti. Oni postaju opasni kada rastu ili čak uzrokuju međunacionalne tenzije po sistemu da je neka nacionalna manjina posebno problematična pa eto, ako nju riješimo riješit ćemo i ostale probleme, a takav pristup može dovesti do eskalacije fizičkog naselja.

Teško je potpuno objektivno ocijeniti stanje manjinskih prava, jer smo duboko u to involvirani na razne načine pa onda i pogođeni raznim nepravdama. Ali naravno vidimo i one pozitivne stvari pa tako,unatoč nedovoljnom i sporom ostvarivanju Operativnih programa oni ipak donose određene učinke i poboljšavaju životne uvijete, smanjuju se polarizacije i tenzije na nekim područjima i t.sl. To ne ignoriramo, niti podcjenjujemo, ali vidimo i mnoge probleme, nerješavanje još uvijek mnogih gorućih egzistencijalnih pitanja, cikličko narušavanje ili pogoršavanje etničke klime i društvene tolerancije, vidimo govor mržnje, pojave revizionizma, neadekvatnu reakciju društvenih institucija… i onda naravno da ne možete biti zadovoljni. Ocjena nije crno – bijela, ali da može puno bolje to je sigurno. Duh tolerancije, duh dobre klime u društvu, građanima koje mi zastupamo je možda i najvažniji pa tek onda egzistencijalna pitanja.

Antun Brađašević

Dr.sc. Dinka Čorkalo Biruški, profesorica socijalne psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dugogodišnja istraživačica integrativne funkcije škole u podijeljenim zajednicama ( projekt : IntegraNorm  )

U Vukovaru je u listopadu pod pokroviteljstvom Ministarstva obrazovanja i znanosti te Savjeta za nacionalne manjine održana konferencija «Obrazovanje i socijalan integracija u višeetničkim zajednicama« na kojoj su predstavljeni rezultati višegodišnjeg znanstvenog istraživanja o modelima obrazovanja nacionalnih manjina.

Voditeljica projekta dr.sc Dinka Čorkalo Biruški je istakla da je u fokusu vukovarske konferencije ključno pitanje bilo kako školu učiniti prostorom socijalne integracije djece, ne dovodeći u pitanje pravo manjina na školovanje na vlastitom jeziku, ali niti pravo djeteta na odrastanje u socijalno integriranoj sredini. Također, da su upravo u višeetničkim sredinama obrazovanje djece i integracijska uloga škole, svakako, područja na kojima je moguće ostvariti istinsko partnerstvo manjine i većine, što u vukovarskom slučaju nije iskorišteno. Za MANJINSKI FORUM je komentirala i prijeporno pitanje ćirilice, u kontekstu obrazovanja djece, kazavši pritom:

«Djeca imaju pravo poznavati svoj zavičaj. Ništa iz njihova zavičaja djeci ne bi trebalo biti strano, nepoznato, odiozno, jer je to dio njihove pripadnosti zavičaju. Mogli bismo kazati da je ćirilica i hrvatsko pismo, ali je još bitnije da znamo da djeci svi simboli zavičaja moraju biti dostupni, moraju se o njima informirati i mora se nastojati graditi simbole zavičaja ili raditi sa simbolima zavičaja kao sredstvima – načinima integracije zajednice u kojoj djeca odrastaju. Isti se model  treba primijeniti i na ćirilično pismo koje jeste dio zavičaja djece Slavonije, Baranje i Srijema, Vukovara i dobro je da ga djeca znaju. Dobro bi bilo da djeca razmjenjuju i poruke na ćirilici (kao i na drugim pismima) i treba iskoristiti naša različita pisma da se djeci približi ljepota jezika, ljepota različitosti. Dobri nastavnici to tako i rade i nadajmo se da ćemo zajedničkim naporima uspjeti maknuti taj neopravdani animozitet s pisma koje nije ni za što krivo, jer nije ratovalo pismo nego ljudi i politike“.

Stojan Oradović

Intervju : Sanja Brajković , direktorica Pučkog otvorenog učilišta Korak po korak iz Zagreba i koordinatorica REYN mreže za Hrvatsku ( Međunarodne mreže podrške romskoj djeci )

–Jedna od ključnih programskih odrednica Pučkog otvorenog učilišta Korak po korak je podrška djeci iz ranjivih ili ugroženih skupina. Koje su to skupine danas u hrvatskom društvu. Koje su najugroženije, posebno među nacionalnim manjinama?

Biti ranjivo dijete znači pripadati grupama djece za koje postoji velika vjerojatnost da će im biti ugrožena njihova prava, da će živjeti ispod prosjeka blagostanja društva u kojem žive ili da će doživjeti negativne životne ishode u većem postotku nego kod njihovih vršnjaka koji pripadaju nekim drugim grupama. Važno je napomenuti da sva djeca  zbog svoje dobi spadaju u kategoriju najranjivijih članova društva. Neka djeca su svojim rođenjem ili zbog okolnosti u kojima žive izložena dodatnim rizičnim faktorima zbog kojih nemaju mogućnost zadovoljiti svoje potrebe i razvijati se u skladu sa svojim potencijalima, a ti se rizični faktori odnose uglavnom na: razvojne teškoće, zanemarivanje, izloženost (obiteljskom) nasilju i/ili stresnim situacijama, lošu prehranu, izloženost predrasudama i niskim očekivanjima i dr.

U završnom izvještaju Europske komisije „ Rani odgoj i obrazovanje za djecu iz ranjivih grupa „  iz 2012. godine na temelju opsežnog pregleda europske literature, istraživanja te dvije studije slučaja, u obzir je uzeta analiza kojom se obuhvaćaju, prema autorima, četri najranjivije skupine djece u Europi:djeca koja žive u siromaštvu i riziku od siromaštva, djeca migranata i izbjeglica, djeca u riziku i djeca Romi. Prema analizama UNICEF-a iz 2015. godine oko 70% obitelji romske nacionalne manjine živi u ekstremnom siromaštvu.

 – Kako razvijate svoje programe , kako ih implementirate, kakvu i čiju podršku imate?

Pučko otvoreno učilište korak po korak ima četrdesetak stručnih suradnika. Uglavnom su to stručnjaci koji rade ili direktno s djecom i njihovim obiteljima ili su sveučilišni profesori i znanstvenici. Često su upravo njihova iskustva inspiracija za nove programske aktivnosti koje provodimo. S druge strane, Pučko otvoreno učilište Korak po korak dio je nekoliko međunarodnih mreža i organizacija, poput International Step by Step Asociation ili međunarodne REYN mreže što nam omogućava da hrvatsku dječju stvarnost, a pogotovo stvarnost djece iz ranjivih grupa, sagledamo iz europske i svjetske perspektive i da zbog toga stvaramo prakse koje pomiču postojeće granice u radu s djecom i njihovim obiteljima.

 – Na čemu konkretno trenutno radite?

Prije dva tjedna u Zagrebu smo ugostili članove 10 nacionalnih REYN mreža. Uskoro nam u studijsku posjetu stižu kolege iz REYN mreže iz Bugaske. Vrlo smo aktivni u promoviranju prvog jezika djece koja ne govore hrvatski kod kuće, bilo da se radi o nacionalnim manjinama li npr. djeci koja dolaze iz migrantskih ili izbjegličkih obitelji. Nastavljamo i s osnaživanjem obitelji kako bi razvijali poticajno kućno okruženje za djecu. Ono što je naša stalna tema je motiviranje stručnjaka da propituju svoje vlastite stavove i uvjerenja.Također, kada se radi o djeci Romima, ali i svoj djeci koja dolaze iz siromašnih obitelji, primijetili smo da je jedan od velikih nedostataka sustava nedostatak međusektorske suradnje. Zbog toga ćemo vrlo skoro oganizirati zajedničke susrete i edukacije stručnjaka koji dolaze iz različitih sektora kako bi doprinijeli njihovoj boljoj suradnji.

 – Koordinator ste i i REYN – Hrvatska. O kakvoj se instituciji radi  ?

REYN-Hrvatska je mreža podrške romskoj djeci (eng. Roma Early Years Network) koja je dio međunarodne REYN mreže. Međunarodna Mreža podrške romskoj djeci (REYN) je europska zagovaračka mreža koja promiče pristup kvalitetnom razvoju i obrazovanju za djecu Rome i Putnike, te profesionalizam u službama koje se bave djeci i bolju zastupljenost Roma i Putnika među profesionalcima. Mrežom REYN-Hrvatska koordinira Pučko otvoreno učilište Korak po korak, nevladina organizacija koja se  već 25 godina zalaže za društvo usmjereno na dijete s posebnim naglaskom na djecu koja dolaze iz ranjivih skupina.

Osnovni cilj mreže jest izgradnja snažnog i aktivnog partnerstva među profesionalcima, paraprofesionalcima i obrazovnim institucijama za podršku kvalitetnog uključivanja romske djece u rano obrazovanje. Mreža trenutno okuplja  preko 300 članova, institucija i   pojedinaca.

– Koje su aktivnosti kojima se bavi REYN Hrvatska i kako se financiraju te aktivnosti?

Pučko otvoreno učilište Korak po korak u okviru svojih projektnih aktivnosti posebno vodi brigu da osmišljava projekte te planira aktivnosti kojima će podržati kvalitetnu odgojno-obrazovnu integraciju djece Roma u rani, predškolski i osnovnoškolski sustav što je naša misija. Do sada su te projekte financijski podržali UNICEF, EU, OSF, lokalne zajednice i MZO (Ministarstvo znanosti i obrazovanja). Projekte provodimo samostalno ali i često u partnerstvu s drugim organizacijama ili lokalnim zajednicama. Tijekom svih tih aktivnosti okupljamo profesionalce i paraprofesionalce koji se bave odgojno-obrazovnom integracijom Roma. Od 2014. godine od kada je osnovana ova neformalna mreža organizirali smo niz edukacija, konferencija i studijskih posjeta na kojima je sudjelovalo 680 sudionika. Izdali smo 2 priručnika, 5 brošura, 2 slikovna rječnika, 2 e-slikovnice i izradili jedan film. Kroz 4 lokalne zagovaračke akcije koje su provele partnerske organizacije, jednu nacionalnu zagovaračku akciju, kroz prisustvo u medijima te kroz Facebook i web stranicu nastojimo zagovarati pravo svakog djeteta na kvalitetan odgoj i obrazovanje.

– Jezik je jedan od ključnih faktora u procesu obrazovanja i integracije. Na čemu konkretno radite vi i vaša organizacija kada su u pitanju jezici kojima govore Romi u Hrvatskoj? Kakva su iskustva rada s romskom djecom  u prevladavanju njihovih jezičnih i  socijalnih barijera ?

Veći interes za jezik kojima govore Romi u Hrvatskoj javio se tijekom nacionalne kampanje „Vidiš li me? Dikhes lji man? Da li m vez?” kojom smo nastojali ukazati na važnost promoviranja pozitivnog identiteta Roma a pogotovo djece. Tijekom te kampanje uočili smo da je upravo jezik Roma ono što se negira u njihovom identitetu ili je izloženo mnogobrojnim predrasudama. Također, odgajatelji i učitelji često nisu bili osviješteni da činjenica da djeca Romi kod kuće ne govore hrvatski jezik, značajno utječe na njihovo razumijevanje akademskog, školskog jezika (čak i ako su s znali sporazumijevati u igri) pa tako i na školski uspjeh. Otkrili smo da, pogotovo ako su djeca koja kod kuće ne govore hrvatski jezik, Romi, njihove su obitelji izložene mnogobrojnim pritiscima koji ugrožavaju njihov manjinski identitet. Ti su pritisci nastali iz činjenice da su učitelji i odgajatelji često imali iskrivljeno razumijevanje učenja jezika poput onoga da bi roditelji sa svojom djecom kod kuće trebali govoriti isključivo hrvatskim jezikom. Tijekom te kampanje mi smo izradili knjižicu ‘Čuješ li me?’ kojom smo nastojali utjecati na predrasude i iskrivljeno razumijevanje vezano uz učenje hrvatskog jezika.

– Koliko je za romsku populaciju značajan jezik i kako ga ona doživljava?

Jezik je značajan dio identiteta svake osobe. Identitet je, najjednostavnije rečeno, odgovor na pitanje ‘Tko sam je?’ te ?Je li OK biti to što sam ja?’. Za dijete je, kako bi razvio pozitivan identitet a onda i pozitivno sliku o sebi izuzetno važno da u okolini (institucijama i lokalnoj zajednici) zamjećuje kako je i jezik kojim govori njegova obitelj uvažavan i cijenjen. Nažalost, budući da to često nije tako i s jezicima kojima govore Romi, djeca, upravo zbog neuvažavanja jezika kojeg govore kod kuće, imaju osjećaj manje vrijednosti. Npr. djeca Romi će rijetko ili vjerojatno nikada vidjeti svoj jezik u čitankama, pisanim materijalima ili natpisima u vrtiću i školi. Također, većina njih ne čuje svoj jezik u odgojno-obrazovnom kontekstu. Zbog toga oni često i sami misle, a upravo tako nam je to objasnio jedan dječak, kako njihov jezik nije dobar i kako se njime ne smije govoriti u školi.

– Koliko je učenje i vladanje jezikom kojim dijete govori kod kuće značajno za bolje učenje hrvatskog jezika (ali i uopće uspješniji obrazovni proces romske djece)?

Unatoč zabludi da komunikacija s djetetom na prvom jeziku onemogućuje da ono ovlada drugim (službenim) jezikom, poznavanje prvoga jezika (u ovom slučaju romskog) djetetu može samo pomoći u boljem razumijevanju drugoga jezika. Ako dijete na prvom jeziku usvoji značenje/koncepte, onda za isti taj pojam na drugom jeziku usvoji ‘samo’ riječ. Ako dijete na prvom jeziku ne poznaje pojam, onda kada riječ koja označava taj pojam uči na drugom jeziku, mora istovremeno usvojiti i riječ i pojam odnosno koncept. Zbog ove činjenice u svim svojim programima roditelje ohrabrujemo da što više pričaju sa svojom djecom na jeziku koji najbolje poznaju jer to djeci pomaže u kasnijem učenju novog jezika.

– Nedavno ste sudjelovali na konferenciji « Obrazovanje učenika migrantskog porijekla – stanje stvari «  Pa kakvo je «stanje stvari» i što bi trebalo poduzimati?

Niz je izazova s kojima se susreću djeca migranti u našem odgojno-obrazovnom sustavu. Mnoga djeca u sustav ulaze bez potrebne dokumentacije, mnoga djeca nisu uopće ili dovoljno bila uključena u odgojno-obrazovni sustav ili su se  dosada školovala u različitim sustavima o čemu također nemaju odgovarajuću dokumentaciju. Naš je sustav, općenito, nepripremljen na takvu situaciju. S druge strane i za većina odgojno-obrazovnih djelatnika je integracija djece migranata potpuno nova situacija. I za njih je to izazov. Naša je uloga upravo dati podršku stručnjacima u odgojno-obrazovnom sustavu u tom procesu integracije. Tu podršku pružamo u nekoliko područja: poučavanju djece koja ne govore hrvatski jezik, radu na propitivanju stereotipa, predrasuda i uvjerenja te stvaranju interkulturalnog okruženja u našim školama. U obrazovanju djece migranata nema recepata. Svako je dijete jedinstveno i s jedinstvenim iskustvima. Zato je učiteljima i odgajateljima potrebno osigurati mentorsku podršku, savjetovanje, prostor za razmjenu iskustava i refleksiju.

 – Posebno se bavite i problemima obrazovanja za društvenu pravdu ? O kavom se obrazovanju tu radi ? Kako ti problemi intrigiraju npr. nacionalne manjine ?

Kada se govori o djeci pripadnicima nacionalnih manjina, obično se govori o potrebi za mulikulturalnim odnosno interkulturalnim obrazovanjem. Cilj je poučavati djecu o različitostima odnosno da uvažavaju različitosti. Mi mislimo da to nije dovoljno. Npr. mi možemo cijeniti činjenicu da sva djeca kod kuće ne govore hrvatski jezik i na taj način uvažiti različitosti. Međutim, ako kao odgojno-obrazovni djelatnici ne prilagodimo svoje poučavanje toj činjenici, ta djeca neće imati jednake šanse u obrazovanju kao i druga djeca. Djeca koja kod kuće ne govore hrvatski jezik, ako se obrazuju na hrvatskom jeziku, ne uče jednako brzo kao i druga djeca. Odgoj za društvenu pravdu znači uvažavanje prethodnih iskustava i okolnosti u kojima djeca žive, te promoviranje različitosti kao njihove svakodnevne činjenice.

Kako uopće odgajati za različitost , koliko je hrvatsko društvo senzibilizirano za ta pitanja, a koliko je to važno kvalitetan društveni razvoj ?  

Djeca često nailaze na nerazumijevanje i omalovažavanje kroz stereotipe, predrasude i diskriminaciju. Ta se društvena nepravda nesvjesno uvlači u naše učionice kroz djelovanje odgojno-obrazovnih djelatnika i/ili ponašanje drugih učenika, članova njihovih obitelji, pa čak i drugih pripadnika šire zajednice, što djeci onemogućuje da uče i razvijaju se u skladu sa svojim potencijalima kako bi jednom postali ravnopravni građani zajednice u kojoj žive. To se ne odnosi samo na djecu romske nacionalnosti, već i na djecu s razvojnim teškoćama, siromašnu djecu, djecu pripadnike različitih religija i sl.

Stojan Obradović