Intervju: Nejra Kadić Meškić, izvršna direktorica Centra za kulturu dijaloga
Moramo shvatiti da uvažavajući, poštujući i prihvaćajući osobe drugih identiteta, zapravo ne gubimo niti ugrožavamo na bilo koji način naše osobne identitete, kulturu već se zapravo obogaćujemo novim spoznajama i posljedično živimo ljepše i produhovljenije živote. Ali taj stupanj spoznaje, da ne bi trebali biti ugroženi tuđim identitetima, da je to bogatstvo, treba tek postići u punini. Nerazumijevanje i neprihvaćanje drugih i drugačijim izravno utječe na ograničavanje ravnopravnog i pravednog pristupa građana/ki resursima i kapitalima u svakom pa tako i u hrvatskom društvu. Kao potencijalno rješenje za ove probleme izrodila se ideja da dijalogom doprinesemo gradnji uključivog i empatičnog društva ravnopravnih. S građanima/kama treba na tome raditi, osvještavati ih kontinuirano kroz svrsishodne projekte
Izvršna ste direktorica Centra za kulturu dijaloga čiji je jedan od ključnih ciljeva jačanje tolerancije prema drugima i drugačijima, manjinama, ugroženim. Kako uopće ocjenjujete aktualno stanje tolerancije u hrvatskom društvu? Je li napredujemo, stagniramo ili čak možda i nazadujemo?
Društvo različitosti ili društvo koje je otvoreno prema različitostima je proces u stalnom stvaranju. Različitosti su neizbježne i prirodne. One za sobom nose pretpostavke i predrasude pa se u društvu javlja učitavanje rasnih značenja tim različitostima/distinkcijama. Moja ideja je da upravo dijalogom doprinesemo smanjenju i sprječavanju te rasizacije koja implicira da je netko/nešto superiorno ili inferiorno.
Osobno ne preferiram niti terminologiju tolerancije kao riječi jer implicira da netko nekog drugog treba tolerirati ili podnositi što potencira superiornost odnosno inferiornost nekih grupa nad drugima zbog njihovih različitih identiteta. Stava sam da je ispravnije međusobno prihvaćanje, razumijevanje i zajednički život umjesto suživota. Težim doprinijeti jačanju interkulturnog hrvatskog društva u kojem pripadnici/e različitih identiteta imaju odnos, suradnju i kontinuiranu interakciju. Trebamo se moći pohvaliti ne samo multikulturnim društvom u kojem postoje zajednice različitih kultura već interkulturnim društvom u kojem su te zajednice u interaktivnom odnosu i društvom koje je ugodno okruženje za život svih tih različitih zajednica.
PROTIV RASIZACIJE
Društvo je tolerantno prema različitostima ovisno koliko mi radimo na razbijanju predrasuda koje postoje o različitim identitetima. Pa tako je tolerantnije prema nekim različitostima, a prema nekima je manje tolerantno. Na njegovanje prihvaćanja ili neprihvaćanja različitih identiteta svakako utječu faktori poput geopolitičke situacije, migracijskih tijekova i politike, ekonomskih trendova, medijskog izvještavanja i slično.
Tako je i stanje u Hrvatskoj – ovisno o trendovima, politikama, dešavanjima kako kod nas tako i u okruženju – promjenjivo. Također, valja napomenuti da je prihvaćanje i uvažavanje manjina različito za različite manjinske skupine. Npr. više prihvaćamo izbjeglice iz Ukrajine nego izbjeglice s Bliskog Istoka, isključivanje Roma ne prepoznajemo kao rasizam već rasizam uglavnom vežemo za isključivanje osoba crne boje puti, otvoreniji smo prema manjinskim religijskim skupinama iz regije nego iz drugih dijelova svijeta i slično.
Činjenica je da moramo shvatiti jednu stvar, a to je da nam ne može biti dobro ako je neki naš sugrađanin zakinut ili diskriminiran. Zaključno, kao odgovor na Vaše pitanje, rekla bih da usporeno idemo prema naprijed. Ali ipak idemo – naprijed. Je li možemo brže – svakako!
Koji su parametri i pokazatelji važni za takve ocjene?
Pokazatelj netolerancije, nerazumijevanja i neprihvaćanja je isključivanje određene osobe ili grupe pri uživanju ljudskih prava – u političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom i svakom drugom području što definiramo kao rasizam. Svakako da su to i različite manifestacije rasizma poput diskriminacije (pri zapošljavanju i radu, pri školovanju, pri pronalasku smještaja/stanovanja, pri pružanju usluga i slično), kaznenih djela počinjenih iz mržnje odnosno diskriminatornog nasilja, govora mržnje (u medijima, u online prostoru…), diskriminatorne sigurnosne politike/politike društvene kontrole i slično.
Pregled podataka za te parametre vidljiv je primjerice u godišnjim izvješćima različitih institucija, Izvješćima pučke pravobraniteljice te ostalih pravobranitelja/ica, Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske, različitih nevladinih udruga i međunarodnih organizacija… Vidimo da su to uvijek više-manje isti problemi i izazovi koji se ponavljaju. U zadnjih nekoliko godine aktualizirano je pitanje nasilnih i ekonomskih migracija i slučajevi diskriminacije izbjeglica i migranata. Pregled stvarnog stanja je uvijek izazov jer je uslijed izostanka službenog prijavljivanja diskriminacije, a potom i neprocesuiranja tih slučajeva teško izmjeriti stvarni stupanj diskriminacije.
PASIVNA VEĆINA
Koji su ključni problemi i opterećenja hrvatskog društva kada je u pitanju kultura tolerancije i dijaloga? Koliko je društvo odnosno njegove relevantne institucije uopće svjesno tih problema i značaja gradnje tolerantnog društva?
Smatram da nam svima pored samostalnog informiranja o drugima i drugačijima treba puno više međusobnog upoznavanja kroz izravne susrete koji promiču ljepotu različitosti. Izravni susreti i kreiranje osobnog iskustva je izrazito važno i zbog postojanje nesvjesne pristranosti kod svih nas. To su asocijacije koje imamo izvan naše svjesne svijesti i kontrole, a koje utječu na naše ponašanje. Nerazumijevanje i neprihvaćanje drugih i drugačijim izravno utječe na ograničavanje ravnopravnog i pravednog pristupa građana/ki resursima i kapitalima u svakom pa tako i u hrvatskom društvu. Kao potencijalno rješenje za ove probleme izrodila se ideja da dijalogom doprinesem, kroz projekte, gradnji uključivog i empatičnog društva ravnopravnih.
Mislim da nismo još na stupnju uključivosti kojeg bi voljela vidjeti. Govor mržnje je ipak dosta prisutan, posebice na društvenim mrežama i tu dobijete neugodan i gorak osjećaj kada sve te degutantne komentare čitate, vezano za manjine u hrvatskom društvu. I pitate se koliki je postotak takvih. Ja ipak mislim da su u manjini, ali da su glasni. Većina je uvijek tiha i tiho se zgraža i dosta je pasivna. Institucije, po meni, prepoznaju važnost te tematike, ali ipak mora tu biti više sinergijskog djelovanja s društvom u cjelini, posebice s nevladinim organizacijama, s ljudima koji rade na takvim projektima, koji mogu ponuditi nužno potrebno iskustvo…
Postoji li dovoljna svijest o benefitima koje tolerancija donosi za bolje, efikasnije i produktivnije funkcioniranja nekog društva, pa naravno i konkretno hrvatskog društva?
Smatram da svijest nije dovoljno razvijena. Prosječni građanin ili građanka ne mari previše za te stvari zbog opterećenja svakodnevicom, borbom za preživljavanje sebe i obitelji i nažalost ne vidi da ga se sve to treba ticati jer izravno utječe na kvalitetu njegovog života u svakom pa i u hrvatskom društvu. Zato je upravo važna djelatnost države u poticanju sustavnog jačanja otvorenog društva. Važno je osvještavanje o ljudskim pravima s posebnim fokusom na pravo na dostojanstvo. Moramo shvatiti da uvažavajući, poštujući i prihvaćajući osobe drugih identiteta, zapravo ne gubimo niti ugrožavamo na bilo koji način naše osobne identitete, kulturu već se zapravo obogaćujemo novim spoznajama i posljedično živimo ljepše i produhovljenije živote. Ali taj stupanj spoznaje, da ne bi trebali biti ugroženi tuđim identitetima, da je to bogatstvo treba tek postići u punini. S građanima/kama treba na tome raditi, osvještavati ih kontinuirano kroz svrsishodne projekte.
PROJEKTI OSVJEŠTAVANJA
Koji su vaši ključni projekti, programi i akcije kojima doprinosite kulturi dijaloga i jačanju društvene tolerancije ?
Među projektima na koji sam posebno ponosna su projekt Novi susjedi – uključivanje osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom u hrvatsko društvo, projekt Novi susjedi – integracija kroz nogomet, projekt Omladinska škola liderstva i dijaloga, projekt Manje od makova zrna, projekt EU kino mladih: EU Zeleni plan…
Projekt Novi susjedi – uključivanje osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom je projekt na kojem smo pune tri godine kao provedbeni partner Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske pospješili integracijske procese i politike u uključivanju azilanata i osoba pod supsidijarnom zaštitom u hrvatsko društvo. Tim od 17 osoba je izravno pomagao izbjeglicama koje su bile prisiljene napustiti svoje zemlje podrijetla i kojima je Hrvatska pružila utočište i dala novi dom da se lakše uključe u hrvatsko društvo, konzumiraju svoja prava i poštuju obveze te sudjeluju u društvenim procesima. Istovremeno, projekt je senzibilizirao lokalne zajednice i potakao bolje prihvaćanje ovih osoba od strane domicilnog stanovništva kroz njihove međusobne organizirane tematske susrete, medijsku kampanju, te edukaciju prosvjetnih i zdravstvenih djelatnika i medija.
Projekt Novi susjedi – integracija kroz nogomet je projekt kojim Centar za kulturu dijaloga u suradnji s Hrvatskim nogometnim savezom (HNS-om) doprinosi punoj integraciji izbjeglica kroz nogomet i popratne aktivnosti koje sportskim duhom i rječnikom promiču ravnopravnost, fer igru, pravednost i jednakost u ljudskim pravima.
Projekt Omladinska škola liderstva i dijaloga je program koji za cilj ima ojačati ulogu mladih intelektualaca/ki s različitom akademskom pozadinom u doprinosu promociji i dijeljenju najboljih praksi u zaštiti ljudskih prava i sloboda, u potpori prevenciji konflikta i borbi protiv radikalnih ponašanja uslijed nerazumijevanja religije i tradicije. Ovom edukativnom platformom mladi unapređuju saznanja o svijetu i društvu, dosežu viši intelektualni i kulturni razvoj, jačaju liderske kompetencije, stječu dijaloške vještine i postaju predvodnicima/ama općeg društvenog boljitka. Program je fokusiran na unutarreligijski dijalog.
Projekt Manje od makova zrna je projekt simboličkog naziva koji ističe sve ono što žene nisu. Projekt okuplja žene pripadnice manjinskih skupina u hrvatsko društvu po različitim osnovama poput religije, nacije, boje kože… Projekt doprinosi podizanju svijesti manjinskih i većinske skupine u hrvatskom društvu o pravima žena manjinskih zajednica, jača liderske kompetencije odnosno znanja i vještine žena pripadnica manjina grupa u snažnijem promicanju i borbi za svoja prava kroz dijalog kao alat.
Koliko je odnos prema nacionalnim manjinama važan za jačanje kulture tolerancije ?
Iznimno važan. Pogotovo s obzirom na naše podneblje gdje smo opterećeni turbulentnim zbivanjima između naroda i država kroz povijest. Ali trebamo kao društvo smoći snage graditi društvo po mjeri svih njezinih građana i građanki, bez obzira na bilo koju odrednicu. Prepoznajem da je to nekada jako teško, neke obitelji su jako opterećene sa svojim teškim sudbinama, ali ja ne vidim alternativu – kultura dijaloga je jedini način. Time će nam svima biti bolje i ugodnije…
ZNAČAJ VIŠESTRUKIH IDENTITETA
Volimo kazati da su manjine naše bogatstvo i veliki resurs našeg društva, međutim javnosti nažalost vrlo često nije jasno u čemu se to bogatstvo očitije i kako se ti resursi iskazuju, koji su njihovi potencijali i rezultati i kako se oni reflektiraju i na većinsko stanovništvo?
Uporaba i stalno potenciranje izraza manjine mi je također donekle sporan. Smatram da u javnom diskursu i percepciji tim izrazom dodatno potičemo i podsjećamo na neku inferiornost pripadnika određenih zajednica samo zbog toga što su u manjem broju. Kao da se tim terminom potiče na isključivanje a priori iz društva, iz većine. Svaki građanin i građanka sa svojim specifičnostima jako puno pridonosi hrvatskom društvu, sukladno naravno svojim sposobnostima, a ne samo svojim jednim identitetom.
Čak mi se čini da pitanje nije do kraja fer – ispada da svaki pripadnik manjine mora doprinijeti samo zato što je pripadnik te određene zajednice. Osobu procjenjujemo na osnovu jednog određenog identiteta pri čemu zaboravljamo da svaka osoba ima puno identiteta. Ustvari svaki građanin/ka treba biti produktivna jedinka ovog društva i doprinositi njegovom prosperitetu.
Zašto stalno moramo isticati doprinos i rezultate manjine, koji je više nego evidentan?
Koliko je profesora, medijskih djelatnika, poduzetnika, uopće društvenih radnika iz BiH i iz nama susjednih zemalja….Njihova pripadnost manjini je samo dodatna vrijednost jer nam može proširiti vidike i razviti nas kao građanina svijeta.
Žalosno je ako različite identitete vidimo kao opasnost a ne priliku. Tako mi migracije najčešće promatramo kroz prizmu sigurnosti a ne recimo kao priliku za ekonomski rast i razvoj. Ispravno rukovođenje različitostima u poslovnom svijetu doprinosi privlačenju različitih talenata, pravednijem donošenju odluka, poticanju kreativnosti i inovacija, većoj produktivnosti i slično.
OTVORENOST ZA NOVE VRIJEDNOSTI
Da li bi i što u hrvatskoj manjinskoj politici trebalo mijenjati kako bi multietničnost i multikulturalnost postale društvene vrijednosti koje će s uvažavati i pozitivno vrednovati? Naravno da je odgovornost za stanje tolerancije u nekom društvu u pravilu na većini, ali da li i kako i manjinske skupine mogu pružiti svoj doprinos jačanju tolerancije i dijaloga?
Mora se mijenjati društvo u cjelini. Da bi se društvo mijenjalo, da bi bilo inkluzivnije potrebno je osvijestiti građane/ke kroz različite, nove i kreativne programe. Programe od interesa za sve nas zajedno. To trebaju biti politike koje zagovaraju i kojima doprinose svi donositelji/ce odluka. Naglašavam važnost popraćenosti tih politika i strateških dokumenata s adekvatnim proračunima jer, kako ja volim često reći jer u to čvrsto vjerujem – proračuni su istinski, pravi odrazi politika. Recimo projekt koji smo provodili „ Novi susjedi – uključivanje osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom u hrvatsko društvo“ koji je trajao tri godine imao je cilj osvijestiti građane RH o potrebama manjine u ovom slučaju migranata, odnosno azilanata. Ali i azilante smo upoznali s kulturom Hrvatske, s običajnim pravilima ophođenja i postupanja sukladno ovdašnjim kulturološkim zadatostima. I svi su u tom smislu pobjednici. Na taj način moramo promatrati stvari da se pripadnici manjine ali i pripadnici većine otvore za nove ljude, kulture, vjere i td. Moramo shvatiti da su to procesi i da to ide dosta sporo. Ali to je tako. Znate da je promijeniti sebe najteže, suočiti se sa svojim predrasudama, sa svojim fobijama. A sad zamislite da to treba uraditi većina članova jednog društva…
GOVOR MRŽNJE KAO GORUĆI PROBLEM
Jedan od velikih problema je govor mržnje s kojim se često suočavamo i kojem su posebno izložene različite (ne samo etničke) manjine. Da li se prema tom problemu adekvatno odnosimo? Znamo li kako tu uspješnije suzbijati? Kako ocjenjujete ulogu političkih struktura, obrazovnog sustava i medija kada su u pitanju kultura dijaloga, jačanje tolerancije, borba protiv govora mržnje… koji su njihovi ključni nedostaci i što bi u njihovom djelovanju bilo nužno mijenjati?
Po meni je govor mržnje trenutno gorući problem. Društvene mreže su plodno tlo za govor mržnje. Danas je svatko dobio pravo javnog nastupa što nije nužno loše, ali to sa sobom povlači ogromnu odgovornost za napisanu riječ. Prividna anonimnost svakako da potiče neodgovorno ponašanje u online svijetu. Riječi su najjače oružje i s njima sve počinje. Ili dobro ili zlo. Nisam sigurna da smo iznašli uspješnu strategiju kako se nositi s ovim ogromnim društvenim problemom. Rješenje bi trebalo biti sinergijski i države i svih nas zajedno. Kod nas dosta često nedostaje rješenja koja su cjelovita, da se uključe svi ključni dionici. Za ovaj problem su važni država, ali i psihijatri/ce, psiholozi/ginje, sociolozi/ginje, nevladine organizacije, ali ponajviše sami građani/ke. Građani bi trebali prijavljivati govor mržnje, biti svjesniji da je to problem i osvijestiti sebe da nije u redu da netko vrijeđa cijele zajednice, manjine na internetu. Na kraju krajeva to su sve i kaznena djela itd. Školski sustav bi trebao puno više naglašavati i osvještavati djecu od najmlađe dobi kako biti uljudan i kako biti otvoren prema različitostima. Čini mi se da on u većini i ispunjava tu funkciju. Ali istovremeno moramo biti svjesni da odgoj djece bazično proizlazi iz obitelji. I ako su djeca netolerantna to najčešće njihovi roditelji ili nedostatak roditelja u njihovom životu – progovaraju kroz njih. Mediji bi trebali biti puno odgovorniji pri objavljivanju priča, ne težiti skandalima, estradizaciji vijesti već objektivnom izvještavanju, u naslovima negativnih priča dodatno ne potencirati pripadnost manjini koja je u inferiornom položaju pa i onda kada pripadnost manjini uopće nije važna za priču. Ne skupljati što više „lajkova“ već biti društveno odgovorni, reagirati i zaustavljati govor mržnje, sprječavati lažne vijesti, biti pozitivan primjer koji će predvoditi promjene u savladavanju ovog društvenog izazova i td. S politikom sve počinje i završava. Da bi se stvari mijenjale potrebno je osvijestiti i nositelje politike da je to nužno i da je to gorući problem ako hoćemo biti inkluzivno i interkulturno društvo. Ne zbog nekog drugog, obveza koje su nam bile nametnute prilikom pristupanja Europskoj uniji, već zbog nas samih. Po meni bi narativ uključivosti morao biti prisutan svaki dan u javnom prostoru, jednostavno da građanin/ka RH bude svjestan različitosti u hrvatskom društvu, ali istodobno da ne samo poštuje tu različitost već da se na neki način s njom i ponosi. Prema tome manjinske priče bi trebale biti dijelom informativnih programa, a ne isključivo tematskih multinacionalnih magazina.
Autor: Stojan Obradović
Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija