Uz izvješća pučke pravobraniteljice Hrvatskom saboru o stanju ljudskih prava u hrvatskom društvu.
Formalno iskazivanje posvećenosti ljudskim i manjinskim pravima , inzistiranje na navodnom širokom katalogu manjinskih prava , visokim normativnim standardima njihove zaštite kojim se pokušava stvoriti slika vrlo uređenog sustava manjinske politike, a potisnuti opetovano slabi rezultati njihove provedbe, moraju biti zamijenjene ozbiljnim analizama i raspravama o učinkovitosti manjinske politike, o stvarnoj kvaliteti zakonskih rješenja, o istinskoj posvećenosti vlasti njihovom ostvarivanju …. te potrebnim promjenama
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter konačno je krajem svibnja dobila mogućnost da predstavi čak tri redovita godišnja izvješća Hrvatskom saboru ( za 2018., 2019., i 2020. godinu) o ostvarivanju ljudskih prava i suzbijanu diskriminacije u hrvatskom društvu ( sva tri naslijeđena još od njene prethodnice Lore Vidović ), a koja su na kraju samo primljena na znanje. A medijskim posredovanjem, javnost se više pozabavila marginalnim političkim senzacionalizmom , nego li suštinom i ključnim problemima stanja ljudskih prava u hrvatskom društvu što su ova izvješća trebala potaknuti.
Tako su u prvi plan došle zastupničke primjedbe o njenom obiteljskom bacgroundu ( kao da bi joj trebala biti otežavajuća okolnost što su joj roditelji ugledni međunarodni eksperti za ljudska prava koji su obavljali i funkcije u UN), odnosno „gay-lezbijska“ polemikom potpredsjednika Sabora i šefa zastupničkog kluba SDPa, Furia Radina i Arsena Bauka, za koje je realno pretpostaviti da su ljudskopravški frandly pa su, ako su i htjeli polemizirati to mogli iskoristiti puno produktivnije – u korist ljudskih i manjinskih prava.
Nažalost čini se da je ( za ljudska prava vrlo negativna) činjenica da se tek sada raspravljaju izvješće za 2018. ili 2019. godinu ostala na marginama javnog interesa, a jedna od intrigantnijh ocjena tog stanja , koja je doduše dana s nakaradnim pa i perverznim političkim porukama , ali koja je u drugim okolnostima moglo potaknuti i značajniju raspravu, ostala je prilično nezamijećena. Naime, saborski zastupnik MOSTA Nino Raspudić tako je ocijenio da izvješća iz godine u godinu „pričaju jednu te istu priču“ – te da ta „mazohistička literatura uglavnom služi da Hrvatsku „cinkari“ pred međunarodnim institucijama! Međutim, kada se razmotri suština ove poruke može se u njoj naći i zanimljivog sadržaja i upozorenja. Zaista, analiza svih relevantnijih dokumenata koji govore o stanju ljudskih prava ili nekih od njihovih najznačajnijih segmenata koji nas u ovoj analizi posebno zanimaju -prava nacionalnih manjina – pokazuju da uz manje oscilacije, iz godine u godinu nailazimo na iste ili slične „priče“ i ocijene. A tu spadaju izvješća nevladina sektora te vladina izvješća kao i ono o ostvarivanju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ( koji bi Sabor također trebao raspraviti svake godine a često debelo kasne ) pa zatim izvještaji međunarodnih organizacija, analize različitih strategija , akcijskih planova itd.
Najčešće se susreću i ističu ocijene kako je diskriminacija temeljem nacionalnog, etničkog ili rasnog porijekla i dalje jedan od najzastupljenijih problema u ugrožavanju ljudskih i manjinskih prava, čemu su, naravno , najizloženiji pripadnici romske pa onda srpske nacionalne manjine . Iako treba istaći kako u zadnje vrijeme sve više jačaju problemi siromaštva , zdravstvene zaštite , položaja starijih osoba ili stanovanja potaknutih i nedavnim potresima i pandemijskim okolnostima.
Iste ili slične „priče“ dodatno zaoštravaju i, gotovo nezaobilazne i široko prihvaćene, ocijene kako određenih, ali nedovoljnih napredaka ima, kako imamo izuzetno kvalitetnu zakonsku regulativu kada su u pitanju nacionalne manjine, ali da implementacija bitno zaostaje ( iako pravo pitanje i jeste kako to da kvalitetni zakoni ne mogu biti i kvalitetni implementirani ), da bi nakon toga uslijedila prava kanonada krucijalnih , dubokih i ozbiljnih problema ugrožavanja manjinskih prava, koji, unatoč svih pomaka , dobre zakonske regulative pa i iskazane političke volje , tvrdokorno opstaju na društvenoj i političkoj sceni i ponavljaju se na iste i slične načine i istim ili sličnim intezitetom svake godine. I to je ključni, okvirni scenario koji susrećemo u gotovo svim izvještajima i raspravama o stanju manjinskih prava u hrvatskom društvu.Iako bi se mogle iznijeti i značajne metodološke i administrativno-političke primjedbe na pripremu tih dokumenata, čini se da prije svega treba ipak upozoriti na neke bitne političke i društvene realnosti stalnog deficita u ostvarivanju manjinskih prava.
A kako se nosimo s tim problemima na sarkastična je način ove godine pokazao bilten Srpskog nacionalnog vijeća o govoru mržnje prema pripadnicima srpske nacionalne manjine. Jedan od autora, poznati novinar i povjesničar, Tihomir Ponoš u jednom intervjuu je istakao kako ove godine imamo manje izljeva govora mržnje, ali to ne možemo zahvaliti boljoj društvenopolitičkoj klimi već pandemijskoj atmosferi koja je javna okupljanja svela na minimum pa se prostor izlijevanja mržnje bitno reducirao .
Da u mnogim ključnim problemima ostvarivanja prava nacionalnih manjina realno gledano sporo i teško napredujemo mogli bi se uskoro još jednom uvjeriti kada u javnost ( a očekuju se vrlo skoro ) dođu preporuke Odbora ministara Vijeća Europe povodom završetka 5. evaluacijskog ciklusa ostvarivanja Okvirne konvencije za zaštitu prava nacionalnih manjina ( najznačajnijeg europskog dokumenta za prava nacionalnih manjina ). Peto izvješće za period 2014.-2018. hrvatska Vlada podnijela je u ožujku 2019. godine , a složen i relativno dug evaluacijski proces ( dobrim dijelom baziran i na već spomenutom „ cinkarenju“ ) je nedavno završen. I kao što neki upućeni misle, ocjene Odbora ministara već su pripremljene i vjerojatno u nekim bitnim segmentima i ponovljene u odnosu na prethodni period . Neki od starih problema najavljeni su tako već prošle godine kroz mišljenja Odbora stručnjaka i Odbora ministara vijeća Europe za provedbu Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima u kojima se poručilo kako Hrvatska mora učiniti puno više za promicanje jezika manjinskih zajednica i u obrazovanju, ali i u javnoj upravi te medijima. Posebno se upozorava da je prag za uvođenje dvojezičnosti u Hrvatskoj vrlo visok u odnosu na druge zemlje potpisnice ove Povelje, u kojima on, za razliku od naših 33 posto iznosi 5 , 10, ili najviše 20 posto ).
Zadnji put preporuke vijeća Europe o provođenju Okvirne konvencije za zaštitu prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj date su 2017. godine. Onda se, uz konstatiranje pozitivnih pomaka (primjerice politička participacija nacionalnih manjina ili osiguranje kulturne autonomije putem školovanja na jeziku i pismu manjina), kao važno, u preporukama istaklo zahtjev hrvatskim vlastima da se pozabave društvenom klimom, koja je ocijenjena protumanjinskom te je traženo od tijela vlasti da u tim slučajevima promptno i politički i kazneno djeluju. Hrvatskim vlastima je posebno savjetovano da skrbe za razvoj i revitalizaciju područja koja su naseljena pripadnicima nacionalnih manjina, referirajući se na nepovoljne socio-ekonomske uvjete Srba povratnika i Roma. Ukratko, Vijeće Europe tražilo je proaktivnu manjinsku politiku, manjinsku politiku koja je inkluzivna, koja integrira manjine i povezuje ih sa stanovništvom područja u kojima manjine žive. Također, tražilo se i povećanje proračunska sredstva za očuvanje i promicanje kulturnih autonomija nacionalnih manjina, ali na način da promicanje manjinskih kultura bude čvrsto ugrađeno u širu hrvatsku kulturnu politiku; da se unaprijedi promicanje poštivanja raznolikosti u hrvatskom društvu i to kroz bolje međukulturalno obrazovanje i rad javnih medija…
Dio ovih zahtjeva je i ostvaren ili barem uvažen. Nakon dugo vremena značajnije su povećana sredstava za kulturnu autonomiju nacionalnih manjina , a npr. u novim vladinim Operativnim programima za nacionalne manjine za razdoblje 2020.- 2024 ugrađene su i takve odredbe koje bi kroz obrazovni sustav promicale vrijednosti i doprinose nacionalnih manjina hrvatskoj kulturi i društvu uopće te tako jačali multietničnost i multikulturalnost te ukupnu kulturu tolerancije u hrvatskom društvu.
Međutim, rješavanje nekih značajnih segmenata manjinske politike još je u povojima . Upravo u posljednjem Izvješću pučke pravobraniteljice u odjeljku koji se bavi diskriminacijom temeljem etničke , nacionalne ili rasne pripadnosti zanimljivi su podaci nekih istraživanja koja pokazuju da je utjecaj EU strukturnih fondova u jedinicama lokalne i regionalne samouprave, gdje živi npr. više od 15 posto Srba vrlo slab te da je od 69 milijardi kuna iz EU fondova u periodu 2014. do 2020. godine u te sredine dospjelo tek 3 posto sredstava. O općoj i dubokoj socioekonomskoj depriviranosti romske populacije koja se mijenja sporo ili nikako suvišno je i govoriti.
Prethodnim Operativnim programima Vlade za 2017. -2020. godinu bilo je predviđeno osnivanje važnog, posebnog tijela koji bi vodio potpredsjednik hrvatske Vlade, a koje bi radilo na razradi programa za promicanje mira i tolerancije te borbi protiv govora mržnje, rasizma i diskriminacije. To tijelo faktički nikad nije saživjelo, a hoće li nešto slično biti pokrenuto novim Operativnim programima tek treba vidjeti. Naravno ugrožavanje ljudskih i manjinskih prava nije nikakav hrvatski specifikum , ali ključno pitanje uvijek mora biti kako se prema tome odnosimo. I u samom izvješću pravobraniteljica ističe da su ti problemi prisutni i u najrazvijenijim dijelovima svijeta te se npr. upozorava na strukturalni rasizam ( protiv kojega je Europska komisija u rujnu prošle godine objavila petogodišnji akcijski plan za njegovo suzbijanje) , a kojega se može razotkrivati i suzbijati samo pažljivim praćenjem podataka te revizijom politika koje ga zbog nedostataka podataka ne prepoznaju .
I Parlamentarna skupština Vijeća Europe nedavno je , krajem travnja, pozvala na važnost dodatne podrške i primjene Okvirne konvencije, tog važnog instrumenta jačanja manjinskih prava kao fundamentalnih ljudskih prava i temeljnog kamena u očuvanju pluralne i inkluzivne demokracije, upozorivši da su u mnogim europskim zemljama ta prava stalno na kušnji i pod velikim pritiskom…..
Evidentno je dakle da se problemu ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava ne može pristupiti samo nabrajanjem i evidentiranjem njihovih kršenja već da je nužno otvoriti raspravu o širem društveno političkom kontekstu koji ih koči. Govoreći o problemima ostvarivanja prava nacionalnih manjina Tena Šimonović je… svojevremeno upozorila kako je, unatoč tome što su prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj normativno relativno dobro zaštićena, situacija u praksi bitno drugačija, s mnogo problema. Također, da to ne ovisi samo o Ustavu odnosno Ustavnom zakonu i drugoj regulativi uključivo i međunarodne akte, već da stanje i ostvarivanje pojedinih manjinskih prava značajno ovisi i o spremnosti zajednice na njihovo uvažavanje te ocijenila da smo, nažalost, suočeni i s neprihvatljivom situacijom da pojedini politički i društveni akteri šalju poruke kako nacionalne manjine navodno imaju prevelika prava, što je potpuno u suprotnosti s kulturom tolerancije, inkluzije i bogatstva različitosti ali empirijskim činjenicama o njihovom položaju.
A svojevrsna politička poruka bez sumnje je i maćehinski odnos Hrvatskog sabora prema radu institucije Pučkog pravobraniteljstva kojoj je upravo Sabor i osnivač i to u situaciji kada bi ta institucija trebala snažnu političku potporu, jer kao što pokazuju njena izvješća Vlada i tijela javne vlasti prihvatile su prošle godine tek nešto više od 20-ak posto preporuka javne pučke pravobraniteljice , dok je nekada kada su izvješća ažurno tretirana taj postotak bio i 60 posto !
Jedan od čelnika Kuće ljudskih prava Ivan Novosel pak kao ključni problem u stagnaciji ljudskih i manjinskih prava posebno ističe nedostatak javnih politika kojima se štite, promiču i unaprjeđuju ljudska prava te podiže svijest o njihovoj važnosti, na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini, čime izostaje sustavan rad na suzbijanju i prevenciji kršenja te na ostvarenju standarda ljudskih prava. Ljudska prava nisu prepoznata kao temelj za razvoj javnih politika, već su marginalizirana, a problemi se relativiziraju i ne rješavaju sustavno. Postoji i određeno nerazumijevanje, nedostatak kapaciteta institucija, ali i nevoljkost da se sustavno radi na unapređenju ljudskih prava. To potvrđuje činjenica da Hrvatska nažalost još od 2016. godine nema nacionalnu politiku ljudskih prava, smatra Novosel.
Istovremeno Ljubomir Mikić autor više alternativnih izvještaja civilnog sektora ( shedow reporta ) o pravima nacionalnih manjina upozorava da ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava ne može ovisiti samo o političkoj volji vlade ili nekog drugog političkog subjekta, jer su ta prava regulirana zakonima i predstavljaju zakonsku obavezu koja ne bi smjela ovisiti o političkoj volji ili još gore – političkoj trgovini. Po njemu zato je krajnje vrijeme za ozbiljnu analizu koja bi morala odgovoriti na tri ključna pitanja. Prvo, koliko su nam zakoni stvarno kvalitetni odnosno provodivi. Drugo, da li smo kao društvo dovoljno stručno kapacitirani za njihovo provođenje i treće , kakva nam je politika sankcioniranja za neprovođenje zakona. Puno bolju sliku stanja i onoga što treba mijenjati dobili bi kada bi opće rašireni formalizam zamijenili konkretnim indikatorima i pokazateljima zašto se neka prava godinama ne ostvaruju, koji su tome razlozi, tko je za to odgovoran te kakve posljedice za to treba snositi. Zato formalno iskazivanje posvećenosti ljudskim i manjinskim pravima, inzistiranje na navodnom širokom katalogu manjinskih prava , visokim normativnim standardima njihove zaštite kojim se pokušava stvoriti slika vrlo uređenog sustava manjinske politike ( a potisnuti opetovano slabi rezultati njihove provedbe ) moraju zamijeniti ozbiljne analize i rasprave o učinkovitosti manjinske politike te potrebi njene prilagodbe . Gotovo je tabu tema spomenuti moguće promjene npr. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ( za što naravno postoje i opravdani strahovi ), ali i prozivka Vlade i javnih institucija vlasti za neučinkovitu realizaciju manjinskih prava ( neovisno što trenutno dio vladajuće koalicije čine upravo nacionalne manjine ) . A bez ozbiljne rasprave ne samo o manjinskim pravima nego i manjinskoj politici čini se nema izlaska i rješenja za uvijek iste – priče.
Dr. sc. Antonija Petričušić , profesorica sociologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu i članica Savjetodavnog odbora Vijeća Europe za praćenje provedbe Okvirne konvencije za prava nacionalnih manjina
LJUDSKA PRAVA NISU VAŽNA POLITIKA TRENUTNE VLASTI
Komentirajući izvještaje pučke pravobraniteljice dr. sc. Antonija Petričušić , članica Savjetodavnog odbora Vijeća Europe za praćenje provedbe Okvirne konvencije za prava nacionalnih manjina ističe da su ti izvještaji i preporuke izuzetno kvalitetni te da bivša pučka pravobraniteljica bila vrlo kritična prema vlasti ( što je posebno došlo do izražaja u tretiranju migrantske problematike ) zbog čega su , vjerojatno, njena izvješća i bila na „ledu „. A kada su konačno došla na red ona se faktički samo primaju na znanje , a preporuke se ne prihvaćaju kao operacionalne obveze za ministarstva, druga tijela javne vlasti, lokalnu samoupravu itd. To je teška politička manipulacija i pokazivanje kako ljudska prava nisu važna politika trenutne vlasti , odnosno Vlade, jer ih se ne provodi dosljedno. A Vlada bi trebala u prvom redu biti odgovorna za provođenje tih preporuka. Jer Vlada skrbi za provođenje javnih politika, a jedna od njih je i ljudskopravaška i ona bi mogla i trebala inzistirati da se preporuke pravobraniteljice provode te kontrolirati njihovu provedbu . To bi bio i način da Vlada pokaže kako se jedna institucija koja je osnovana od Sabora da skrbi o ljudskim i manjinskim pravima građana i da nema diskriminacije u hrvatskom društvu, uvažava i poštuje.
Ipak, kada se govori o manjinskim pravima mora se ukazati i na slabosti drugih dionika te politike , smatra profesorica Petričušić. „Po mom mišljenju, jedna važna slabost jeste činjenica da manjinski političari , manjinske organizacije ne koriste međunarodne mehanizme nadgledanja kao vlastito oružje za djelovanje u hrvatskom kontekstu. Ne pozivaju se na preporuke i autoritet važnih međunarodnih tijela za zaštitu manjinskih prava kao što je to npr. Vijeće Europe . Nažalost, mislim da mnogi u manjinskim redovima i njihovim institucijama i ne znaju da ovi mehanizmi postoje ili ne znaju da su vrata ovih tijela uvijek otvorena za komunikaciju s manjinskim udrugama i manjinskim problemima. Vi uvijek možete kontaktirati ta tijela, uputiti, mail ili dopis tajništvu Okvirne konvencije ili tajništvu Europske povelje i upozoriti ih da se neka prava ili preporuke ne ostvaruju i to će se sigurno razmotriti i uzeti u obzir u stručnim izvještajima ovih međunarodnih organizacija i tijela za nadgledanje manjinskih prava .„ kaže profesorica Petričušić te dodaje kako institucije poput vladinog Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina ili Savjeta za nacionalne manjine nedovoljno promiču manjinska prava u širem društvu, a promicanje manjinskih prava izuzetno je važno. Da bi se uspješno ostvarivala manjinska prava trebate ih promicati u široj, odnosno ukupnoj, većinskoj populaciji. Kao veliki problem naše manjinske politike ističe i to je da je ona uglavnom fokusirana na srpsku i romsku manjinsku zajednicu ( gdje i jesu najveći problemi ), ali su druge nacionalne manjine time u velikoj mjeri marginalizirane i stavljene u nepovoljan položaj. I to je slučaj i na nacionalnom i na međunarodnom nivou pa kada vi pogledate npr. izvješće Savjetodavnog odbora za provođenje Okvirne konvencije vidi se također ta fiksacija na romsku i srpsku nacionalnu manjinu dok su druge nacionalne manjine nevidljive i time one i nemaju alate kojima bi se mogle zalagati za svoja prava u hrvatskom političkom prostoru.
Ljubomir Mikić autor više alternativnih izvještaja civilnog sektora ( shedow reporta ) o pravima nacionalnih manjina
MANJINSKA PRAVA NE SMIJU OVISITI O POLITIČKOJ VOLJI VEĆ O PRIMJENI ZAKONA A AKO ZAKONI NISU PRIMJENJIVI TREBA IH MIJENJATI
Prva stvar koju treba uzeti u obzir jeste da je pučka pravobraniteljica ili pučki pravobranitelj opunomoćenik Hrvatskog sabora zadužen za zaštitu i promociju ljudskih prava i može se reći da su oni na neki način pod ingerencijom Sabora . I sada , zašto Sabor nekoga koga je opunomoćio ne doživljava na način kako bi to trebalo i kako je predviđeno ili uređeno zakonom, nije lako dokučiti. Ali nije to jedini takav ili sličan problem u spektru zaštite ljudskih prava odnosno manjinskih prava koji su njihov važan dio i koji nas u ovom kontekstu posebno zanimaju. Mi imamo godišnje izvještaje o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koje priprema Vlada i koja je i nadležna za provođenje tog Zakona jer nadgleda i koordinira tijela državne i javne uprave u čijoj je ingerenciji i provođenje Ustavnog zakona . A ta izvješća također gotovo redovito kasne i dolaze na razmatranje u Sabor i s zakašnjenjem od godine , dvije pa možda i više. No njihov posebni nedostatak, osim kašnjenja, po meni je činjenica da ta izvješća uglavnom ukazuju na to koje su se aktivnosti provodile, a ne sadrže konkretne analize i pokazatelje i kritiku onoga što nije napravljeno, zašto nije napravljeno i tko snosi odgovornost za takvo stanje. Treba naglasiti da kada govorimo o provođenju Ustavnog zakona mi prije svega govorimo o provođenju određenih zakonskih obaveza i ono što je pomalo frustrirajuće jeste da stalno na dnevnom redu imamo manje-više iste probleme. I onda se ta izvješća predstave , prihvate ili ih se primi na znanje i ide se dalje -do sljedeće prilike kao da se ništa nije desilo. Tako, ono što mislim da je veliki problem ovakvih tipova izvještavanja jeste da su ona vrlo obimna i naizgled vrlo sustavna i dokumentirana, ali da ne nose konkretne informacije vezane za razloge neučinkovitosti , neostvarivanja postavljenih ciljeva , odgovornosti subjekata koji ne realiziraju zakonske obveze itd. i umjesto toga onda imamo obimne, ali na baš i upotrebljive materijale i analize .
Dakle, bitno je naglasiti i shvatiti da se tu ne radi samo o politici vlade i nekoj njenoj dobroj volji ili odsustvu te volje već se radi o zakonskim obvezama i ako se neka prava ne ostvaruju u skladu s zakonom onda se postavljaju bar tri važna pitanja. Prvo, to je pitanje da li uopće imamo zaista dovoljno dobre zakone kada je u pitanju manjinska problematika kako to često tvrdimo. Ako su zakoni neprovodivi u pojedinim dijelovima onda je jedna od logičkih pretpostavki i da ti dijelovi zakona nisu dobri. Drugo, to je pitanje da li imamo dovoljno stručnosti, kompetentnosti, nužnih resursa i kapaciteta da se ti zakoni mogu provoditi i kada u tom pogledu npr. čak i postoji dobra politička volja i odlučnost. I na kraju, treće važno pitanje je da li imamo odgovarajuću politiku i mehanizme sankcioniranja nadležnih tijela za provođenje odnosno neprovođenje i ostvarivanje određenih prava, a u skladu s zakonodavnim okvirom . Slično se odnosimo i kada su u pitanju međunarodna izvješća, npr. Izvješće o provođenju Okvirne konvencije za prava nacionalnih manjina, tog najvažnijeg europskog dokumenta za manjinska prava To izvješće ide svakih pet godina , pripremi se, sastavi , pošalje savjetodavnom odboru za praćenje provedbe Okvirne konvencije ( čiji predstavnici i sami dolaze na analizu i evaluaciju ostvarenoga ) i zatim idu preporuke Odbora ministra Vijeća Europe, često vrlo kritične, ali tu priča uglavnom i završava do početka novog ciklusa evaluacije!
Dakle često se analiza stanja manjinskih prava svodi na paušalne ocijene , bez konkretnih indikatora stvarnog stanja i onda se u pravilu ustvrdi da je određen napredak postignut ali da još puno treba raditi. A to nije politički prihvatljivo i opravdano ako govorimo o ostvarivanju zakonskih obveza, a i međunarodno prihvaćenih obveza republike Hrvatske. Zato, umjesto inzistiranja na poštivanju zakonskih prava i obveza mi u ostvarivanju manjinskih prava često imamo jednu vrstu političke trgovine koja počinje i u najvećoj mjeri se realizira na državnoj razini, a onda koliko se može i kako se može prenosi se i prema nižim instancama vlasti . Umjesto te političke trgovine mi bi prije svega ipak morali insistirati na provođenju zakona i otvarati odgovornost za njihovo neprovođenje. Mi bi trebali imati kontinuirani razgovor o ostvarivanju manjinskih prva, a ne tek, u najboljem slučaju, jednom godišnje, kao što je sada slučaj ( ili , da budem sarkastičan , nešto češće ako se na dnevnom redu pojave neki izbori ) No treba biti realan i neke stvari u ovom kontekstu treba staviti i na dušu manjinskih predstavnika, organizacija i institucija koje i same nedovoljno i ne uvijek na pravi način postavljaju pitanja ostvarivanja svojih prava. Da zaključim, trebali bi se puno više držati međunarodnih standarda i naravno naših zakonskih rješenja. Ako ih se ne primjenjuje onda otvoreno i direktno moramo postaviti pitanje i zašto ih se ne primjenjuje. Eto , sljedeće godine će biti 20 godina od usvajanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina što mislim da bi to mogla biti i dobra prilika za jednu kritičku inventuru i analizu o realnoj kvaliteti određenih zakonskih rješenja a vezano za njihovu stvarnu primjenu i provedljivost.