Intervju: Nina Čolović

Intervju: Nina Čolović, urednica (zajedno s dr. sc Antonijom Petričušić)  zbornika „LICA I NALIČJA OBRAZOVANJA – Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima„

Zbornik „LICA I NALIČJA OBRAZOVANJA – Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima„ koji upravo izašao u izdanju Srpskog narodnog vijeća prepoznaje da su jezične i kulturne mreže suviše složene da bi se zanemarili različiti slojevi od kojih su satkane i da bi se pristalo na pojednostavljene i nacionalističke težnje prema određivanju obrazovanja kao ´samo´ i odvojeno zamislivog u ´hrvatskom jeziku i kulturi´ ili manjinskom jeziku i kulturi. Dominantno ili većinsko obrazovanje treba restrukturirati u potpunosti, zamišljajući ga u prožimanjima raznovrsnih jezičnih i kulturnih utjecaja. A obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima ima veliki potencijal i emancipatorskui utjecaj u tom smjeru

Iz tiska u izdanju Srpskog narodnog vijeća (SNVa) upravo je izašao zbornik „ LICA I NALIČJA OBRAZOVANJA – Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima „ koji je zapravo produkt međunarodne konferencije “Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima” koju je SNV organizirao u proljeće 2022. godine. Što je zbornik donio? Po čemu je posebno značajan? Na koja je ključne probleme, koncepte i dosege uputio kada je u pitanju obrazovanje na jezicima i pismima nacionalnih manjina 

Zbornik gradi mrežu solidarnosti koja prkosi etničkim i jezičnim granicama donoseći perspektive na obrazovanje iz različitih konteksta; većinskog, češkog, romskog, srpskog, talijanskog i izbjegličkog konteksta (govornika arapskog i drugih migrantskih jezika). Isto tako, nagriza granice između učionice i znanosti, povezujući i nastavnike i istraživače u razgovoru u kojem zajedno analiziraju i sagledavaju trenutne okolnosti. Iako je vrijednost ponajprije nešto što se određuje recepcijom i mogućnosti provođenja određenih ideja u praktične napore, služi kao riznica znanja i promišljanja koja sadrži klice nekih mogućih promjena koje će se, nadam se, zahvatiti na plodno tlo tamo gdje je potrebno.

PATOLOGIZACIJA JEZIČNE RAZLIČITOSTI

Zbornik u prvom dijelu donosi poglede iz manjinskoga konteksta. Na koje je ključne probleme i iskustva upućuje ? 

Zbornik npr. donosi studiju Emine Bužinkić „Poremećaji školstva: Patologizacija  mladih izbjeglica  na sjecištu orodnjene  islamofobije, rasnih nejednakosti  i hrvatskog etnonacionalizama „  o djevojčici s hidžabom s izbjegličkim iskustvom. Iako je Europski sud za ljudska prava 2008. presudio protiv Republike Hrvatske u slučaju segregacije romske djece u posebne razrede i njihova uključivanja u posebne obrazovne programe kojima bi bila lišena prilike za daljnje redovno srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje, slična se situacija i dalje nastavlja, a onda i preslikava i na djecu izbjeglice. Djevojčicu su lokalne institucije pokušale uključiti u nastavu po prilagođenom programu kao dijete s teškoćama – iako je jedina teškoća to što dijete govori drugim jezikom. Problem patologizacije jezične različitosti očituje se i u prilogu koji donose Elvis Kralj, Suzana Kunac i Aleksandar Racz  „ Dug put prema interkulturalnoj školi za Rome „  da se čak 32% romske djece danas školuje po individualiziranim programima. Ekonomski i socijalni uvjeti u kojima se organizira obrazovanje nerijetko su neadekvatni, a tiču se i mogućnosti stanovanja, ograničavanja slobode kretanja (djeca izbjeglice) i nedostatka podrške prema osiguravanju boljih egzistencijalnih okolnosti u sredinama u kojima manjine žive (srpsko i romsko stanovništvo). Bojan Lazić u svom tekstu „ Obrazovanje pripadnika nacionalnih manjina iz perspektive školskog bibliotekara …. „ pokazuje da su škole i danas neadekvatno opremljene naslovima na manjinskim jezicima i pismima, a manjak kvalitetnih obrazovnih materijala prožima različite aspekte organizacije nastave. Vesna Vujić u svom prilogu  razrađuje i približava situaciju s nemogućnosti registracije škola u Vukovarsko-srijemskoj županiji, upozoravajući na posljedice koje to ostavlja na funkcioniranje školskih ustanova, a o pravnim aspektima tog problema  pobliže govori i Antonija Petričušić. U člancima Margarete Gregurović i Milorada Kondića rastvaraju se pukotine u dominantnom obrazovanju iz kojih bi bilo moguće brusiti interkulturalnost, kao i okolnosti u kojem se obrazovanje rascjepljuje u oblike koje nalazimo danas. Tekst Patrizie Pitacco zahvaća nelagodu u presijecanjima interkulturalnih i multikulturalnih pogleda, a Maja Burger donosi uvid u povijest i načine organizacije obrazovanja na češkom jeziku i pismu. Vrijedan dio zbornika je i tekst Dragane Prvulović koja bilježi etičke i istraživačke nedoumice u istraživanju obrazovnog konteksta u Vukovaru propitujući odgovornost istraživača i mogućnosti proizvodnje znanja koja neće nanositi ozljede i hraniti nacionalističke narative.

SLOŽENE KULTURNE MREŽE

Interkulturalnost je, čini se, u samoj hrvatskoj obrazovnoj realnosti i praksi (pa i u društvu uopće) prilično potisnut, zanemaren i marginaliziran aspekt. Koliko je značajno i kako učiniti da interkulturalnost postane jedno od ključnih uporišta kvalitetnijeg obrazovnog procesa?

Zbornik prepoznaje da su jezične i kulturne mreže suviše složene da bi se zanemarili različiti slojevi od kojih su satkane i da bi se pristalo na pojednostavljene i nacionalističke težnje prema određivanju obrazovanja kao ´samo´ i odvojeno zamislivog u ´hrvatskom jeziku i kulturi´ ili manjinskom jeziku i kulturi. Dominantno ili većinsko obrazovanje treba restrukturirati u potpunosti, zamišljajući ga u prožimanjima raznovrsnih jezičnih i kulturnih utjecaja. To znači da se djeci otvori prilika da sagledaju kako se oblikuju društveni procesi i fenomeni u promatranju kako su se kulturni i jezični utjecaji prelijevali jedni u druge i oblikovali jedni druge. Jezik svakodnevnice čini splet idioma, dijalekata i jezika, i kao i svako ljudsko iskustvo, iskustvo jezika i kulture treba biti razmatrano u onome što jest, u svim kompleksnostima koje donosi sa sobom.

Kako približiti i povezati dva obrazovna sustava, većinski i manjinske? Kako potaknuti njihovo nadopunjavanje i prožimanje? Koje vrijednosti to potencijalno nosi?

Promjena treba doći od većinskog, dominantnog obrazovanja – od mjesta u koje je upisana društvena moć. Kako se napominje u uvodnom dijelu zbornika, obrazovanje trenutno počiva na multikulturalnim načelima (pa govorimo o sustavu obrazovanja na ovom ili onom jeziku). Tu multikulturalnost (u obliku obrazovanja na manjinskim jezicima i pismima) treba sačuvati jer štiti manjinske jezične i kulturne kontekste izložene nacionalističkim pritiscima, državnim i lokalnim. Stečene slobode ne treba ispuštati. No dominantno obrazovanje – dok god se ne promijene korjenito okolnosti u društvu –  je odgovorno da teži prema interkulturalnosti, da radikalno transformira svoje osnove s transformacijom općih društvenih i ekonomskih okolnosti.

ODGOVORNOST VEĆINSKOG OBRAZOVANJA

– Jedan od priloga zbornika posebno obrađujem intrigantnu problematiku nejednakosti u obrazovanju nacionalnih manjina. Koji su na tom planu najizraženiji problemi i koje su nacionalne manjine posebno pogođene ?

Ne bih rekla da je samo nejednakost problem nego uopće okolnosti života u kojima bismo trebali biti jednaki. To je jedna od iluzija koje kreiraju nacionalne države, da postoji jednakost u zakonu i da je, slijedom toga, sve riješeno. No ti isti zakoni se ne zamaraju nikada pitanjem ´jednakost u čemu´ i ´s obzirom na što´. To su crvene krpe kojima se maše upravo zato da se ne bi postavila pitanja koja su suštinska za sve, a posebno za marginalizirane grupe: kako graditi pun i dostojanstven život, sa svime što nam je potrebno ne samo za preživljavanje nego za bezbrižan život. Ne vjerujem u hijerahiziranje opresije (jer ne vodi ničem); različiti dijelovi populacije, konstruirani kao dio neke marginalizirane grupe, susreću se s različitim vrstama teškoća, ali treba izdvojiti rasijalizaciju i rasizam koji posebno pogađaju romsko i izbjegličko stanovništvo, na specifične načine oblikujući i njihovo iskustvo obrazovanja.

Zbornik posebno otvara i pitanje koje gotovo da se i ne spominje u našoj javnosti, a to je obrazovanje djece izbjeglica. Kakvo je stanje i koje su ključne poruke?

Zbornik u sebi sadrži jasan zahtjev za dokidanjem bilo kakve distinkcije između ´starih´ i ´novih´ manjina. Država duguje sve slobode svakoj osobi koja u njoj živi, bez obzira na to kada je manjina i je li uopće imenovana u zakonodavstvu, bez obzira na to radi li se o djeci izbjeglicama, tražiteljima azila i azilantima, ili o nekome s državljanstvom, je li riječ o govornicima češkog ili srpskog ili govornicima arapskog i turskog. Svako dijete zaslužuje punu podršku bez obzira na državu u kojoj se zateče. Cjelokupno društvo odgovorno je da svakom djetetu osigura krov nad glavom i materijalnu i emocionalnu sigurnost, ali i što kvalitetnije obrazovanje na njemu prilagođen i prohodan način. Potrebno je obrazovati nastavnike, koji ne trebaju nužno biti dvo/višejezični, ali koji bi poznavali strukture arapskog, turskog ili romskog i mogli metodički prilagoditi nastavu na način da djeca mogu na temelju strukturnih sličnosti i razlika lakše savladati hrvatski. Isto kao što postoji mogućnost obrazovanja na srpskom ili mađarskom jeziku, trebala bi postojati i mogućnost obrazovanja na jezicima na kojima odrastaju djeca izbjeglice.

POTENCIJALI MANJINSKOG OBRAZOVANJA

U Zborniku se obrađuje i povijesna dimenzija obrazovanja nacionalnih manjina u bivšoj Da li bi na ovom području mogli nešto naučiti i preuzeti?

Itekako. Interkulturalnost traži ne samo promjenu obrazovanja nego i društvenog i ekonomskog konteksta u kojem je organizirano. Kako pokazuje rad Sanje Petrović Todosijević o jugoslavenskim obrazovnim promjenama, one su bile uspješne nakon Drugog svjetskog rata zato što su se odvijale s promjenama cijelog društva. Nije moguće imati drugačije obrazovanje u društvu koje ostaje nepomično i nije se spremno pozabaviti sobom jer će u protivnom samo reproducirati i održavati postojeće odnose, interese kapitala i nacije. Jugoslavenske obrazovne reforme (bez obzira na to što i njima treba kritički pristupiti u drugim aspektima) promišljale su uvjete u kojima se obrazovanje odvija, prije svega stambena, agrikulturna i druga pitanja. Ako je romsko stanovništvo prostorno i stambeno segregirano, kako prevladati segregaciju u obrazovanju? Ako djeca u obrazovanju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u sredinama u kojima žive nemaju vodu ili internetski signal, što znači i što bi u tim okolnostima bila ´obrazovna reforma´?

Što bi bile ključne potrebe daljnjeg razvoja obrazovanja na jezicima i pismima nacionalnih manjina ? Kako dalje unapređivati ovaj obrazovni sustav i njegovu poziciju unutar ukupnog obrazovnog procesa i manjinske politike u hrvatskom društvu uopće ?

Obrazovanje treba prilagoditi u potpunosti potrebama djece, a ne djecu prilagođavati interesima onih koji kroje obrazovanje, kako je to obično slučaj. Obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima ima ogroman potencijal ucrtati smjer u kojem se i dominantno obrazovanje treba kretati. Emancipatorni poticaji obično i jesu dolazili i dolazit će i dalje s margine, većinski je kontekst previše uljuljkan i predstoji ga tek prodrmati i razbuditi.

Autor: Stojan Obradović

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Intervju: Nina Čolović, istraživačica u Arhivu Srba u Hrvatskoj

Manjinske etničke grupe su zgusnutije, s ljudima upućenijim jednima na druge, posebno na ruralnim područjima, što zgušnjava i odnose koje je u nešto elastičnijem obliku moguće pronaći u ostatku društva. Od žena u manjinskim kontekstima očekuju se i specifični oblici skrbi poput socijaliziranja ´tradicije´, poželjnih oblika ponašanja i karakteristika koje će se pripisati razgraničenjima među ovom ili onom etničkom grupom. Za razumijevanje toga kako se iskazuju uvjeti života žena u manjinskim kontekstima, potrebno je prije svega razumijevanje zašto su i čemu ti uvjeti konstruirani, kako služe reprodukciji i održavanju ekonomskih i socijalnih odnosa u sredinama u kojima žive.

Na nedavnom seminaru FUEN-ove * Radne grupe slavenskih manjina koji je u listopadu održan u Zagrebu, a  čiji je organizator bili Srpsko narodno vijeće ( SNV ) , jedna od uvodnih rasprava, koju ste vi vodili, bila je posvećena problemima žena u manjinskim zajednicama, temi koja se vrlo rijetko nađe na dnevnom redu rasprava o nacionalnim manjinama. Zašto je ova tema uopće postavljena kao jedan od fokusa seminara?

U ljudskopravaškom diskursu etnicitet i rod tretiraju se kao razmjerno jasne kategorije, razdvojive i jedna od druge i od ekonomskog i socijalnog konteksta u kojem se oblikuju. Takvi načini pristupa etničkom / orodnjenom nasilju zamagljuju historijske odnose koji se usložnjavaju u svakodnevnicu i odgajaju neku vrstu kratkovidnosti koja neće prepoznati odakle to nasilje izvire. Cilj diskusije bio je učiniti te odnose transparentnijima ili ih barem razgrnuti do te mjere da je moguće zagrebati razgovore koji bi vodili nekim konkretnim promjenama. Kada govori o manjinskim pravima, država govori (ako uopće govori) npr. o dvo/višejezičnim natpisima na cestama, ali ne i o tome zašto prometna infrastruktura izostavlja mnoga mjesta u kojima živi manjinsko stanovništvo, otkidajući njihove spone s većim naseljima, a onda i socijalnim resursima uglavnom koncentriranim u njima. Dostupnost zdravstvene skrbi – a onda i ginekološke, kao i mogućnosti pristupa temeljnim medicinskim zahvatima poput abortusa – između ostaloga, ovisi o o tome postoje li ceste kojima je moguće doći do bolnice, kao i o javnom prijevozu. Naselja sa značajnijim postotcima manjinskoga stanovništva češće su ´odrezana´ od raznih oblika ekonomske i socijalne podrške, pa se potrebe lokalnih zajednica poput brige o starijima ili djeci intenzivnije prelamaju na svakodnevnici žena, na kojima je i dalje većina kućanskog i skrbničkog rada.

PROBLEMI TRADICIJE

Koji su ključni problemi i obilježja položaja žena u manjinskim kontekstima u odnosu na širu populaciju? 

Manjinske etničke grupe su zgusnutije, s ljudima upućenijim jednima na druge, posebno na ruralnim područjima, što zgušnjava i odnose koje je u nešto elastičnijem obliku moguće pronaći u ostatku društva. Za razliku od grada, u kojem je nadničarski rad (prostorno – a onda i simbolički) razdvojen od rada u kući, poljoprivredni se poslovi stapaju s obavezama u kućanstvu. Poljoprivredne politike grade se pogodujuci uglavnom vecim zemljoposjednicima i otezano se odrzavaju manji proizvodni kolektivi. Ti manji proizvodni kolektivi usmjeravani su u oblik “obiteljskih gospodarstava”, kojima je svrha podržati postojece odnose nuklearnih, heteropatrijahalnih zajednica, koje su posložene na način da se omogući što više uštede na socijalnim uslugama iskorištavanjem rada žena u kućanstvu i skrbi. Iako su zene na ruralnim podrucjima visokozastupljene u agrikulturnim i s njima povezanim poslovima, raspodjela zemlje i sredstava za proizvodnju neravnomjerno se odvija u korist muških članova obitelji. Tu, treba napomenuti, ne treba teziti esencijalistickim i individualnim rjesenjima, cuvanju zemlje u privatnom vlasnistvu njegovim proširenjem na žene ili koje god marginalizirane grupe, nego promisljati kako se pomaknuti prema kolektivizaciji rada, zemlje i proizvodnje, s propitivanjem i rastvaranjem njezina orodnjavanja. Takvi pomaci, propitivanje modela na koje se život i rad odvijaju, preokreću naopačke i razumijevanje “obitelji”, zahtjevajući kompleksnije mreže međusobne podrške i brige jedni o drugima. Nema tu niceg posebno novog ni idejno ni u praksi. Izgradnja zajednica koje bi se zasnivale na solidarnosti i zajednickim naporima okrenutim dobrobiti svih koji je obrađuju i koji zive na njoj (i od nje) provlači se poviješću niza emancipatornih, feminističkih i antikapitalističkih nastojanja.

Od žena u manjinskim kontekstima očekuju se i specifični oblici skrbi poput socijaliziranja ´tradicije´, poželjnih oblika ponašanja i karakteristika koje će se pripisati razgraničenjima među ovom ili onom etničkom grupom. ´Tradicija´, imaginarni autoritet prošlosti, u svojoj pojavnosti primarno služi držanju žena na mjestu i to su prakse koje treba nagristi propitujući kako se nacija i kapital njima okorištavaju.

Postoje li razlike među etničkim manjinama?

Naravno. I to ne samo među pojedinim grupama koje nacionalne države kreiraju (jer etnicitet kao i rod treba razmatrati kao njezin djelatni dio kojim radnu snagu modelira i pokreće za specifične potrebe), nego i unutar njih. Nije isto govoriti o Čehinjama u Končanici ili Dežanovcu ili Srpkinjama u Donjem Lapcu ili Negoslavcima u odnosu na Zagreb ili Rijeku. Čini se kao nešto što bi trebalo biti samorazumljivo, ali toliko malo toga zapravo jest. Esencijalizacija i homogenizacija etniciteta i roda, nažalost, prevladavaju. Za razumijevanje toga kako se iskazuju uvjeti života žena u manjinskim kontekstima, potrebno je prije svega razumijevanje zašto su i čemu ti uvjeti konstruirani, kako služe reprodukciji i održavanju ekonomskih i socijalnih odnosa u sredinama u kojima žive.

POTREBA KRITIČKE ANALIZE

Intersekcionalnost kao oblik višestruke diskriminacije, koja posebno pogađa žene u marginaliziranim i napose u manjinskim zajednicama kod nas je još uvijek tema uglavnom van fokusa javnosti? Kako to promijeniti?

Intersekcionalne perspektive brusile su se analizama pretežno legislativnih i sudskih slučajeva kojima se nastojalo adresirati spone među etniciziranim, rasijaliziranim i orodnjenim nasiljem. Intersekcionalni pristupi mnogo su značili za razvoj današnjeg razumijevanja načina na koje su ti oblici nasilja uronjeni jedni u druge. Ali potrebno se izmaknuti iz skučenosti državnih politika i kolaboracije s njima prema njihovom kritičkom promišljanju. To je moguće prepoznavanjem da se ne radi o tome da se etnicitet i rod negdje ´presijecaju´, kao zasebni i autonomni procesi, nego da imaju specifične funkcije u proizvodnji nacionalnih država i kapitalističkih odnosa. O tim funkcijama treba misliti, istraživati ih, razgovarati, razmjenjivati znanja i spoznaje isprepličući doprinose njegovateljica, istraživačica, čistačica i drugih koji mogu fragmentima svojih uvida podržati izgradnju punije slike orodnjene i etnicizirane stvarnosti u kapitalizmu.

Na koji način potaknuti javne i manjinske politike da ove probleme stave na dnevni red svojih djelovanje i iniciraju određene mjere koje mogu pomoći u osnaživanju žena u manjinskim zajednicama i prevladavanju problema njihove intersekcionalnosti?

Podrška ovdje i sada bila bi rasterećivanje kućanstava u manjim sredinama od skrbničkog i kućanskog rada organizirajući sistematičnu i održivu brigu za starije i djecu. Socijalne mreže ne smiju biti projektne – kao što je to slučaj s projektom ´Zaželi´, koji postaje jedna od rijetkih prilika za zapošljavanje žena na selu (posebno pogađajući žene u manjinskim kontekstima). Dovoljno je reći da sada, uz svu neizvjesnost i potplaćenost koje su sadržane u projektnim obvezama, na žene pada ne samo jedno kućanstvo, nego čak i do njih šest, pretežno oboljelih i starijih ljudi koji zaslužuju puno više od sat-dva nečijeg vremena. Projekti poput ´Zaželi´ odaju dojam ´riješenosti´ problema skrbi, dok je on zapravo nespretno i grubo zakrpan i samo što se nanovo ne raspukne razotkrivajući svu slabost i nemoć države.

___________

*FUEN je najveća manjinska krovna organizacija u Europi koja u ovom momentu okuplja ukupno sto organizacija članica iz 36 zemalja Evrope i stalno je otvorena za nove članice. Zadatak joj je rad na očuvanju i promoviranju identiteta, jezika, kulture, prava i tradicije europskih manjina pa je i značajan glas manjina u međunarodnim organizacijama, Evropskoj uniji, Vijeću Evrope, Ujedinjenim narodima i OESS-u.

Institut STINE