Intervju : Nikola Vukobratović

Intervju: Nikola Vukobratović, povjesničar i istraživač u Arhivu Srba u Hrvatskoj te zastupnik iz redova srpske nacionalne manjine u Gradskoj skupštini Zagreba

Napadi na manjinska prava nisu novi fenomen već predstavljaju kontinuitet od raspada bivše države  iako se glavni nositelji tih osporavanja mijenjaju. Trenutno su to, kada govorimo o Hrvatskoj, stranke na desnoj margini političke scene, ali koje zajedno ipak imaju značajnu potporu i snagu. Bilo bi naivno očekivati da će se to uskoro promijeniti, ali ono što trenutno nedostaje je snažnije i hrabrije suprotstavljanje takvoj retorici izvan manjinskih krugova. Posljednjih godina zločini iz mržnje i govor mržnje se kažnjavaju, ali samo kad su počinitelji na svojevrsnoj društvenoj margini. Klasični primjer je kažnjavanje mladih pripadnika navijačkih skupina pri čemu se uopće ne propituje do koje mjere izrazi netrpeljivosti npr. prema Srbima u medijima ili Saboru omogućavaju i potiču takav govor i na ulici. Međutim, nema jednostavnog rješenja niti samo jednog ili par segmenata koje treba mijenjati. Naša bi društva trebala naći neku novu viziju vlastite budućnosti, neki novi vrijednosni kohezivni faktor, koji bi ih odvojio od zarobljenosti u etnocentrizmu.

U okviru nedavne međunarodne znanstvene konferencije koju  su organizirali  Arhiv Srba u Hrvatskoj, časopis TRAGOVI i Institut društvenih nauka iz Beograda na temu Devedesete: Srbi i Hrvati u regionalnom i globalnom kontekstu  jedan od panela (koji ste vi i vodili) bio je fokusiran na manjine . Bez obzira na svu ( pozitivnu ) zakonsku regulativu i visoki standard formalnih prava koliko su manjine ostale dio „konfliktnog polja „odnosno koliko ratni sukobi 90tih još uvijek opterećuju njihovu opće društvenu, egzistencijalnu i političku situaciju?

Čini mi se da je opći dojam onih koji se bave proučavanjem sistema manjinskih prava u Hrvatskoj i Srbiji, pa tako i sudionika panela naše konferencije o manjinskih pravima, poput prof. Siniše Tatalovića i dr. Gorana Bašića, da u tom sistemu postoji određeni paradoks. S jedne strane, osobito kada govorimo o Hrvatskoj, postoji izrazito razrađen sistem koji formalno nudi velike ovlasti nacionalnim manjinama (recimo kroz lokalna i regionalna vijeća ili zamjenike načelnika i župana). To je sistem koji je uspostavljen na snažan poticaj međunarodne zajednice. No, s druge strane, njega ne slijedi i adekvatna predanost multikulturalnosti, koju je taj sistem trebao razviti. U Srbiji je situacija nešto drugačija jer se dio sistema zaštite prava nacionalnih manjina nasljeđuje iz ranijih država u čijem je sastavu bila Srbija i tu postoji prostora za poboljšanje na tom formalnom zakonskom nivou.

IDEOLOGIJA ETNOCENTRIZMA

Zašto i faktički 30 godina nakon ratnih sukoba, konkretno u hrvatskim uvjetima kada je u pitanju srpska nacionalna manjina, ona ostaje dio „konfliktnog polja„ , opterećena uzrocima i krivnjom za rat ?

Na općenitoj razini mogli bismo reći da je etnocentrizam u regiji u određenoj mjeri zamijenio samoupravni socijalizam kao noseća ideologija novonastalih država, ali i ovdašnjih društava. To je bar jedan od razloga zašto i dalje postoji snažan interes mnogih političkih aktera da održavaju nacionalne tenzije, koje su često usmjerene osobito prema nacionalnim manjinama. Sve je teže vjerovati da je takvo antimanjinsko raspoloženje, pogotovo kada govorimo o Srbima u Hrvatskoj, spontana reakcija na rat, koji je uključivao i brojne etnički motivirane zločine. Ljudi koji su rat proživjeli kad djeca sada su već najaktivnija, srednja generacija, a odium prema Srbima čak ni kod generacija koji su rođene znatno nakon rata nije puno manji.

Koliko aktualne državne politike odnosno aktualni hrvatsko-srpski odnosi opterećuju poziciju nacionalnih manjina. Koliko bi „relaksacija tih odnosa„ doprinijela i boljem realnom položaju nacionalnih manjina?

I Hrvatska i Srbija imaju snažan poticaj od svojih međunarodnih partnera da poboljšaju svoje međusobne odnose, što bi bilo važno i za stabilnost cijele regije. U međuvremenu su i ekonomski i kulturni odnosi između Hrvatske i Srbije, koji manje ovise o političkim intervencijama, snažno ojačali. Međutim, čini se da na najvišim političkim razinama ne postoji dovoljno snažan unutarnji poticaj da se uspostave ne samo korektni, nego i snažniji suradnički odnosi. Djelomično, bojim se, vjerojatno zbog procjene da bi unutarnjopolitička šteta bila veća od vanjskopolitičke koristi, za što smatram da nije ispravna procjena. Naravno da bi za manjine poboljšanje tih odnosa bilo veliko olakšanje, ali mislim da bi koristi bile i značajno šire od samo manjinskih zajednica.

Koje bi se ključne zamjerke mogle uputiti kreatorima tih politika? gdje se strateški griješi unatoč stalnom isticanju opredjeljenja za normalnijim odnosima?

Još uvijek postoji potreba u političkim vrhovima država, ili barem blizu njih, da se povremeni pozitivni potezi u međudržavnim odnosima „kompenziraju” nepotrebnim provokativnim gestama. Odustajanje od tih gesti bio bi mali, ali vrlo važan prvi korak.

NEPOTREBNE PROVOKACIJE

Kako uopće srpsku nacionalnu manjinu u hrvatskom društvu destigmatizirati i normalizirati njenu društvenu i političku poziciju ? Kako bi tome mogla doprinijeti i sam srpska zajednica u Hrvatskoj ?

Institucije srpske zajednice posljednjih godina snažno rade na jačanju svoje kulturne, obrazovne i sportske infrastrukture, ali i infrastrukture za socijalni rad u zapostavljenim područjima, da samo spomenem neke. To su projekti koji su otvoreni i za pripadnike drugih zajednica i nadamo se da će dugoročno otvoriti mogućnost za drugačiju sliku Srba u Hrvatskoj. Međutim, za to bi nam trebala aktivnija suradnja i drugih.

Da li suradnja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj na čemu se intezivnije radi u zadnje vrijeme može potaknuti bolje pozicije tih manjina u jednom i drugom društvu pa i pridonijeti normalizaciji odnosa dviju država ? Kolika je njihova realna moć u tim procesima ? 

Naša suradnja s Hrvatima u Srbiji je višedecenijska i nastojimo je stalno jačati. Među nama postoji logično razumijevanje, koji povremeno ima određeni utjecaj i na državne politike. Naravno, taj utjecaj nije na razini koju bismo voljeli vidjeti.

S druge strane nacionalne manjine uključivo naravno i srpsku već su u dva mandata važan i stabilan koalicijski partner aktualnoj Vladi . No čini se da u široj društvenoj percepciji to nije dovoljan faktor normalizacije odnosa prema srpskoj nacionalnoj manjini ( a u nekim dijelovima političkog spektra proizvodi i dodatne animozitet). Da li većinska vladajuća struktura dovoljno promovira značaj te suradnje za normalnije funkcioniranje društvenih i političkih odnosa u zemlji i naravno samu međuetničku toleranciju ?

Participacija u vlasti je vrlo važna za manjine jer može biti poluga rješavanja dugoročnih problema poput, na primjer, infrastrukturne ili druge diskriminacije. Naravno, ona nosi i određene političke rizike. Mnogima na ekstremnoj desnici to služi za predstavljanje manjinske zajednice kao malignog stranog tijela u vlasti. Pritom se utjecaj manjina na državnu politiku višestruko prenaglašava i prerasta u teoriju zavjere. Svi politički akteri, pa tako i vladajući, svoj odnos prema manjinama doziraju do mjere za koju smatraju da im je politički oportuna, što je legitimno, iako se ne mora uvijek poklapati s našim očekivanjima.

RIZICI I OPRTUNIZAM

Činjenica je da su se u proteklih desetak godina na hrvatskoj političkoj sceni ojačale i snage koje su otvoreno sazivale i različite redukcije manjinskih prava što je stvaralo jednu vrlo lošu atmosferu nacionalne netrpeljivosti i  netolerancije ( i neku vrstu stalnog simboličnog obnavljanja ratne atmosfere ) što i bez formalnog umanjivanja manjinskih prava vrlo negativno utječe na društvenu poziciju nacionalnih manjina. Kakve je posljedice to ostavilo i koliko smo se kao društvo uspjeli tome suprotstaviti?

Nisam siguran koliko su napadi na manjinska prava novi fenomen. Čini mi se da su oni kontinuitet od kad su manjinska pitanja u ovom obliku i došla na dnevni red raspadom bivše zajedničke države. Istina je da su se glavni nositelji tih osporavanja mijenjali. Trenutno su to, kada govorimo o Hrvatskoj, stranke na desnoj margini političke scene, koje zajedno ipak imaju značajnu potporu i snagu. Bilo bi naivno očekivati da će se to uskoro promijeniti, ali ono što trenutno nedostaje po mojoj procjeni je snažnije i hrabrije suprotstavljanje takvoj retorici izvan manjinskih krugova.

Upravo je stanje društvene tolerancije, pozitivna klima uvažavanja i snošljivosti , po mnogima, vrlo važna pa i presudna za uspješno ostvarivanje manjinskih prava i implementaciju zakona. Kako u tom pogledu stoji i napreduje hrvatsko društvo? Koje ključne procese moramo pokrenuti ako želimo jačati toleranciju u hrvatskom društvu ? Kakva je tu odgovornost visoke politike i što se tu može ili mora napraviti i promijeniti?

Rekao bih da je politika možda i glavni generator govora mržnje koji onda kapa prema niže. To je važno jer smo posljednjih godina navikli na to da se zločini iz mržnje i govor mržnje kažnjavaju, ali samo kad su počinitelji na svojevrsnoj društvenoj margini. Klasični primjer je kažnjavanje mladih pripadnika navijačkih skupina pri čemu se uopće ne propituje do koje mjere izrazi netrpeljivosti npr. prema Srbima u medijima ili Saboru omogućavaju i potiču takav govor i na ulici. To očito nije dovoljno. Mogli bismo sad nabrajati da treba mijenjati stvari u obrazovanju, u represiji, u politici… Međutim, nema jednostavnog rješenja niti samo jednog ili par segmenata koje treba mijenjati. Reći ću i nešto što zvuči vrlo općenito, ali mislim da je bitno: naša bi društva trebala naći neku novu viziju vlastite budućnosti, neki novi vrijednosni kohezivni faktor, koji bi ih odvojio od zarobljenosti u etnocentrizmu.

NOVA VIZIJA BUDUĆNOSTI

Jedan od značajnijih poteza u mandatu premijera Plenkovića ( u suradnji s srpskom zajednicom ) bilo je pokretanje i poticanje punog procesa pomirenja i normalizacije  hrvatsko-srpskih odnosa . Kako ocjenjujete taj proces danas? Što se postiglo, gdje se zastalo?  Gdje su otpori i kako bi trebalo ići dalje ?

Na početku mandata bilo je nekoliko hrabrih poteza, no njihov tempo se kasnije znatno usporio, iako sa strane srpske zajednice u Hrvatskoj još uvijek postoji snažan interes za nastavak procesa. Moguće da je usporavanje i posljedica snažnih nacionalističkih kritika. No kada pričamo o ovome treba postaviti i pitanje: ima li ikoga u Hrvatskoj osim srpske zajednice tko misli da u Hrvatskoj postoji ili treba postojati mirovni proces? Narativ o ratu je izrazito trijumfalistički i etnocentričan. U takvom narativu nema previše potrebe za integracijom nekad zaraćenih zajednica niti može biti poticaja da se srpska zajednica vidi drugačije osim kao sekundarna i dužna trpiti posljedice ratnog poraza. To je još jedna stvar koja se čini samo kao problem Srba u Hrvatskoj, ali uvjeren sam da je problem zapravo znatno širi.

Prošle godine objavljeni su rezultati popisa stanovništva iz 2021. g., koji su pokazali značajan pad ukupnog stanovništva te posebno pojedinih nacionalnih manjina, što potencijalno vodi u redukciju nekih manjinskih prava. Da li su se te promjene već osjećaju ? Kako se dalje postaviti prema tim problemima ?

U budućem razdoblju će doći do pada zastupljenosti pripadnika manjina u političkim tijelima na lokalnom nivou zbog pada udjela manjina u stanovništvu. No u radu manjinskih zajednica se neće puno promijeniti. Njihovi zadaci i potrebe ostaju isti. Kada govorimo o padu udjela manjina treba reći da je to i svojevrsni poraz RH. Ona se, naime, određivanjem statusa nacionalnih manjina za 22 zajednice u Hrvatskoj obavezala da će štititi ne samo njihovu jednakost kao građana, nego i njihovu kulturnu posebnost. Ako to ne uspijeva, onda je podbacila u svojoj ustavnoj dužnosti.

POGREŠAN NARATIV O RATU

Na posljednjoj sjednici Savjeta za nacionalne manjine opet su u fokusu bili medijski aspekti tretiranja nacionalnih manjina od strane glavnog javnog servisa HRTa o čemu gotovo u pravilu predstavnici nacionalnih manjina iskazuju nezadovoljstvo aktualnim stanjem. Ima li pomaka i napretka i kako prevazići probleme i poboljšati medijsku situaciju nacionalnih manjina? 

Jasno je da u suvremenom medijskom kontekstu utjecaj javnog servisa nije onakav kakav je bio ranije. To ne znači da ne treba inzistirati na ne samo korektnom, nego i što progresivnijem izvještavanju na tom servisu. Što se tiče ostalih, privatnih medija, koji dominiraju medijskom scenom, tu su mogućnosti Savjeta ili bilo kojeg drugog tijela za utjecaj na promjene naravno ograničene. No zato bi bilo važno ojačati profesionalne organizacije novinara i općenito utjecaj novinara u redakcijama kako bismo osigurali višu profesionalnu razinu, što bi vjerujem poboljšalo i odnos medija prema manjinama.

Krajem prošle godine održana je velika i značajna međunarodna znanstvena konferencija povodom 20 godišnjice usvajanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Da li i kako rezultati te konferencije mogu poslužiti za daljnje unapređenje manjinske politike? Iako hvalimo našu zakonsku regulativu za nacionalne manjine i ističemo kako je među najboljima u Europi isto tako mnogi upozoravaju da je nužno prići i doradi i inoviranju određenih zakonskih rješenja uključivo i Ustavni zakon ?

Čak i uz najbolju volju prilično je teško unijeti izmjene, pa tako i poboljšanja u postojeći Ustavni zakon. On je nastao u specifičnom trenutku znatnog međunarodnog pritiska i kroz težak kompromis. On nikada nije sasvim odražavao zahtjeve manjina, a kasniji pokušaji da se sistem unaprijedi suočio se sa žestokim otporima i to nažalost ne samo zdesna. Postoji puno ideja za unapređenje sistema, i starih i novih, i u povoljnijem političkom kontekstu bilo bi prostora za poboljšanje funkcionalnosti i svakodnevnog korištenja institucija od strane pripadnika nacionalne manjine. Zato ovo jest važna debata i nadam se da će i ubuduće biti što više prilika da raspravljamo o dometima i budućnosti našeg sistema zaštite manjinskih prava.

Autor: Stojan Obradović

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Intervju : Nikola Vukobratović , istraživač u Arhivu Srba u Hrvatskoj i zastupnik srpske nacionalne manjine u skupštini Grada Zagreba

ODGOVONOST ZA MRŽNJU TREBA BITI PROPRCIONALNA MOĆI I UTJECAJU KOJI NETKO IMA U DRUŠTVU

Istraživanje povijesnog revizionizma, govora mržnje i nasilja prema Srbima koje godinama provodi Srpsko narodno vijeće pokazuju da se u posljednje vrijeme ovi negativni procesi iz medijske kanalizacije sve više napreduju i prema samom vrhu politike. Tragično je da snage represije povremeno mogu biti agilne prema huliganima, ali na govor mržnje u medijima ili od strane političara koji nesumnjivo olakšava fizičko nasilje i daje mu opravdanje uglavnom nema društvene reakcije. Aktualni procesi „normaliziraju“ mržnju, a tome doprinosi i nerazumijevanje koncepta manjina kao ravnopravnih građana s kulturnim posebnostima. Etnonacioionalizam još uvijek dominira, a razvoj tolerancije prema najugruženijim skupinama poput Srba ili Roma napreduje presporo ili nikako. 

• Javnosti je predstavljen novi Bilten SNV „ Historijski revizionizam , govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2021.„ kojega ste (uz kolegu Tihomira Ponoša ) koautor . Što su glavni nalazi kada su u pitanju ove pojave u protekloj godini ?

Prošla godina u osnovi je potvrdila trend koji traje negdje od ulaska Hrvatske u EU, a to je jačanje ekstremno desnih ideja, odnosno njihova sve veća vidljivost u javnom prostoru. To se, očekivano, vrlo često izražava kao mržnja prema Srbima, iako naravno ne samo Srbima.

• Što se mijenjalo u odnosu npr. na prethodnu godinu ili dvije ?

Posljednje dvije godine, kolega Ponoš i ja odlučili smo promijeniti fokus Biltena sa medijski i politički marginalnih pojava i figura na one koje spadaju u takozvani mainstream. To konkretno znači da manje pedantno analiziramo Bujicu ili Hrvatski tjednik i slične navodne medije, a više se koncentriramo na izjave župana, ministara ili predsjednika republike. Svrha toga je bila da vidimo do koje su se mjere zazivi kolektivnog kažnjavanja Srba ili teorije zavjere o Srbima probile iz medijske kanalizacije u vrh politike. Zaključak je – znatno. To naravno nije novost, ali treba primijetiti kontinuiranu normalizaciju antisrpske retorike.

• Bilten izlazi od 2013. godine. Gledajući u kontinuitetu ovih skoro desetak godina, što se događa ili što se i kako se eventualno mijenja kada je u pitanju historijski revizionizam i govor mržnje u odnosu na Srbe ? Da li te pojave jačaju ili pak ostvarujemo neke pozitivne pomake ?

Možda je najporazniji zaključak onaj da se stvari ne mijenjaju dramatično, što znači da se učvršćuje neka standardna razina mržnje. Svi se na nju kroz nekoliko godina naviknemo i više je ne doživljavamo kao eksces. I oni koji žive od mržnje i mi koji se protiv nje borimo onda očekujemo samo gore. Treba reći da se ne može govoriti o nekoj eskalaciji fizičkog nasilja, čak ni prema imovini građana srpske nacionalnosti ili srpskih institucija. Ono postoji i uz manje fluktuacije se ne mijenja iz godine u godinu. Ali na razini toga što se sve može izgovoriti o Srbima ima značajnih pogoršanja. Tragično je da snage represije povremeno mogu biti agilne prema huliganima, ali na govor mržnje u medijima ili od strane političara koji nesumnjivo olakšava fizičko nasilje i daje mu opravdanje uglavnom nema društvene reakcije.

OD MEDIJSKE KANALIZACIJE DO VRHA POLITIKE

• Da li kao društvo uopće napredujemo na planu kulture tolerancije dok govor mržnje prema nekim društvenim skupinama, posebno u ovom slučaju Srbima , ali npr. i Romima ostaje čvrstu ukorijenjen i izražen u društvenim tokovima i zbivanjima ?

Nikad nisam do kraja siguran do koje mjere možemo govoriti o odgovornosti društva. Rekao bih da mladi ljudi općenito imaju puno tolerantnije stavove npr. o LGBT osobama i to je vjerojatno trajna promjena u društvu. Ti trendovi su puno sporiji ili nepostojeći kada govorimo o Srbima, a osobito Romima. Sigurno postoji određena razina „kapilarne mržnje“, ali ne treba sve svaljivati na „podivljali narod“. Ako promotrimo kako o manjinama pričaju npr. lokalni dužnosnici u Međimurju ili Vukovaru, jasno je da postoji politička potreba da se animozitet proizvodi. Odgovornost za mržnju treba biti proporcionalna moći i utjecaju koji netko ima u društvu.

• Bilten je predstavljen javnosti , ali koliko je javnost uopće zainteresirana za ovakve analize i nalaze ? Kakve su reakcije ? Reagiraju li neke relevantne ( a u nekim slučajevima i potencijalno nadležne ) institucije i službe ?

Bilten nikada ne proizvede nikakvu medijsku senzaciju, prije svega jer su ionako svi navikli na to da su poruke protiv Srba sveprisutne. Ali dio ljudi koji ga pročitaju zapravo se iznenadi koliko stvari su „potisnuli“, a onda ih osvijeste kad sve to vide na jednom mjestu. S druge strane, za zlonamjerne i popis incidenata mržnje protiv Srba može biti povod za novo sipanje mržnje. Što se tiče institucija, i naša manjina, ali i druge povremeno nastoje komunicirati s njima oko provođenja zakona o zločinu iz mržnje i govoru mržnje. Ti zakoni su svakako puno progresivniji nego što je njihova provedba.

NORMALIZACIJA MRŽNJE

• Navikli smo da najčešće izljeve govora mržnje, kada su mediji u pitanju, tražimo i prepoznajemo na lokalnoj razini ili u nekim specifičnim i prepoznatljivim medijskim glasnogovornicima govora mržnje koji su često na medijskim rubovima pa i svojevrsnom medijskom podzemlju . Međutim sigurno je da se povijesni revizionizam i govor mržnje provlače i u mainstream medijima ,pa ih možemo naći i na HRT npr . Naravno, nije uvijek direktan. Kako se on tu oblikuje i ispoljava  i kakve poruke širi ?

Točno, možda je jedan od najprihvaćenijih oblika govora mržnje prema Srbima u Hrvatskoj zagovor kolektivnog kažnjavanja. Mislim na one situacije kada se kaže da Srbi ne mogu ostvariti neko pravo ili da neki oblik napada na njih i nije toliko strašan, a sve zbog ratnih zločina počinjenih sa srpske strane ili općenito odgovornosti Srba za rat. To je tip politike koji je eksplicitno zabranjen npr. Ženevskom konvencijom, ali je i uobičajen u komentarima čak i u liberalnim medijima (npr. notorna „djeca agresorskog naroda“) ili izjavama predsjednika republike. Drugi primjer je općerašireno suštinsko nerazumijevanje koncepta manjine. Većina aktera  „javnosti“ manjinu zapravo shvaća kao nekog sekundarnog: „Srbi se moraju naučiti da su oni ovdje manjina“ itsl.. No, manjina zapravo znači nešto sasvim suprotno: ravnopravne građane s kulturnom posebnošću koju se država obavezuje štititi. Dakle, ne samo da manjine ne moraju prilagođavati svoju kulturu ili stavove onima većinske ekstremne desnice, nego je zapravo država ta koja mora štititi i promicati manjinske posebnosti, npr. ćirilicu. Mi smo toliko daleko od toga da čak i ponavljanje tih banalnih zakonskih činjenica zvuči komično.

NERAZUMJEVANJE  MANJINA

• Mnogi su isticali da je jedan od ključnih načina borbe protiv govora mržnje i revizionizma nužnost da se iz političkih ( visokih ) krugova čuju jasne osude takvih pojava . No , prema vašim nalazima , čini se da je u proteklom periodu došlo do eskalacije neprimjerenih poruka upravo iz tih krugova ( od predsjednika pa nadalje ). Kako to tumačite i kakve to posljedice ostavlja ?

Posljedice su katastrofalne. Kao što sam već natuknuo, država i „javnost“ spremni su brzo osuditi maloljetnog huligana koji izvodi čin nasilja, ali su još spremniji potpuno ignorirati npr. spomenutu kolektivizaciju krivnje koja nesumnjivo stoji u pozadini kao motivacija i legitimacija tom maloljetnom huliganu.

• Kao gost na predstavljanju vašega Biltena bivša pravobraniteljica Lora Vidović čak je ocijenila da srpsko nacionalno podrijetlo u Hrvatskoj danas , duboko u 21. stoljeću  još uvijek predmet netrpeljivosti i mržnje . Dakle , suočeni smo s jednim potpuno necivilizacijskim odnosom . Kako to prevladavati ?

Mogao bih nabrajati moguće pozitivne prakse, od obrazovanja, preko represije do jasnog stava vladajućih o tome. Sve to bi moglo znatno pomoći, pri čemu bi vjerujem represija trebala biti samo krajnji mehanizam i to za nasilna djela. Bojim se, međutim, da je naš problem dublji. Čini mi se da je etno-nacionalizam u cijeloj bivšoj Jugoslaviji još uvijek jedini ideološki temelj društva. Što se teže nadamo bilo kakvoj svjetlijoj budućnosti, to se snažnije grčevito držimo za svoje stare podjele. Nama dakle vjerojatno neće biti dovoljno samo multikulturno obrazovanje ni pristojni političari, već i takvo obrazovanje i takvi političari koji će moći ponuditi neku perspektivu za društveni napredak. Trpeljivost, odnosno tolerancija, svakako ne može biti krajnji cilj.

• U nedavnom intervju potpredsjednik Romske organizacije mladih Hrvatske Senad Musić naglasio je da je jedan od ključnih problema romske zajednice i odnosa društva prema njima potreba borbe protiv anticiganizma kojega u skladu i s europskim trendovima naziva i antiromskim fašizmom. Romsku i srpsku nacionalnu manjinu najčešće se u mnogim izvještajima i apostrofira kao dvije najugroženije i govoru mržnje najizloženije nacionalne manjine . Kakve paralele vidite na tom planu ?

Specifičnost Roma je ta da oni nisu primarno hrvatska manjina. Oni su evropska i zapravo globalna manjina, izložena sličnim oblicima nasilja i pritisaka gotovo posvuda. Status Srba kao prezrenih je s druge strane nešto vrlo specifično za Hrvatsku. Borba protiv antiromskog fašizma je globalna i Hrvatska u njoj mora dati svoj aktivni doprinos. Hrvatsko-srpski odnosi su pak osim međuetničkih i međudržavni odnosi. Nama tu s obje strane – uključujući tu i „treću stranu“, odnosno BiH – treba dobre volje, a zapravo vizije da se budućnost prostora gleda van etničkih trzavica. Danas to nemamo.

ETNOCENTRIČNOST UMJESTO MULTIKUTURALNOSTI

• Zastupnik ste srpske nacionalne manjine u skupštini Grada Zagreba . Izabrani ste na dopunskim izborima u za predstavnike nacionalnih manjina u listopadu prošle godine te ste ocijenili da dopunskih izbora u zagrebu nije trebalo ni doći Znači li to da je odnos političkih stranaka prema nacionalnim manjinama neadekvatan  ?

Moj izbor u gradsku skupštinu je posljedica činjenice da ni jedna od stranaka nije stavila osobu srpske nacionalnosti na dovoljno visoko mjesto na listi da bi mogla biti izabrana. To znači da skupština nije odražavala sastav stanovništva. Paralelno, dobar dio kampanje u gradu vodio se „preko leđa“ Srba. U izrazito prljavoj kampanji, čak četvero kandidata za gradonačelnika bilo je „optuženo“ da su Srbi, iako to nije točno ni za koga od njih. Ideja iza moje kandidature na dopunskim izborima bila je da u skupštini bude netko tko će se moći suprotstaviti šovinizmu i u skupštini i izvan nje i zapravo služiti kao podsjetnik da je ovaj grad raznolikiji nego što se to čini drugim strankama.

• Što znači biti predstavnik srpske nacionalne manjine u gradu Zagrebu i kako možete doprinositi i rješavanju problema srpske nacionalne manjine ali i unapređivanju manjinske politike u cjelini , npr upravo jačanju tolerancije ?

Kao što svi znamo, biti javno srpsko lice u gradu gdje su Srbi izrazita manjina nije nužno uvijek najugodnija situacija. Ali i van toga, vrlo brzo mi se pokazalo da ne postoji dobro razumijevanje manjinskih pitanja, čak ni među onim kolegama koji nisu neprijateljski raspoloženi prema manjinama. Cijeli naš „javni život“ je izrazito etnocentrističan i pozitivan odnos prema manjinama se više doživljava kao pitanje hrvatske dobrohotnosti nego kao prihvaćanje multikulturalnosti ove zemlje. Naravno, ima i pozitivnijih primjera. Grad trenutno ima dosta razumijevanja za intervencije po pitanju obrazovanja, javnog komemoriranja ili statusa manjinskih institucija. Na tim stvarima se vrlo iskreno i kvalitetno komunicira. Manjinska pitanja, doduše nisu jedina kojima se bavim u skupštini, jer sva ostala socijalna i komunalna pitanja zahvaćaju i manjine jednako kao i ostale.

Stojan Obradović Institut STINE