Intervju: Ljubomir Mikić

Intervju: Ljubomir Mikić

43. tekst serijala : Izazovi i dileme manjinske politike – NACIONALNE MANJINE U LOKALNOJ i REGIONALNOJ SAMOUPRAVI ( 43/2024) – POTENCIJALI MANJINSKE SAMOUPRAVE SU NEDOVOLJNO ISKORIŠTENI ALI NUŽNO JE PREISPITATI I KVALITETU ZAKONSKIH RJEŠENJA

Intervju: Ljubomir Mikić, analitičar manjinske politike i autor više analiza i publikacija o ostvarivanju manjinske politike i manjinskih prava  u hrvatskom društvu 

Postavlja se ozbiljno pitanje da li su jedinice lokalne i regionalne samouprave voljne da provode propise i što onda rade nadležne institucije, što rade ministarstva,  njihove inspekcije i kako su usklađeni. I naravno tu je važna stvar koliko su same manjine odnosno njihovi predstavnici spremni , zainteresirani i osposobljeni tražiti ostvarivanje  svojih zajamčenih prava ili razloge zašto se ne ostvaruju. A zato su prije svega zadužena vijeća i predstavnici nacionalnih manjina i u tome je njihova izuzetno važna uloga. Realno je postaviti pitanje koliko su educirani  ali nije stvar samo edukacija . Uza sve primjedbe koje se mogu uputiti  na zakonska rješenja statusa i pozicije vijeća i predstavnika  činjenica je da vijeća i njihova potencijalna uloga ostaju neprepoznati, da se ne koriste određeni mehanizmi zaštite predviđene Ustavnim zakonom  te da sama savjetodavna uloga vijeća i predstavnika ma koliko bila problematična još uvijek nije i dovoljno iskorištena.

Među kritičkim tonovima i podacima o Izvješću ostvarivanja Ustavnog Zakona o pravima nacionalnih manjina za 2023. koji su se mogli iščitati ali i čuti  u nedavnoj raspravio o tom Izvješću u Hrvatskom saboru  značajno su bile naglašene kritike nedovoljnog zapošljavanja  nacionalnih manjina  u tijelima državne uprave te tijelima  lokalne i regionalne samouprave do ostvarivanja jezičnih prava ? Ti problemi se stalno ponavljaju. Kako ocjenjujete situaciju ?   

Što se tiče tijela državne uprave vidljivo je da je taj trend podzastupljenosti kontinuiran i da tu ne dolazi do značajnijeg napretka odnosno do približavanja onom nivou zastupljensoti koji bi bio u skladu s Ustavnim zakonom, odnosno razmjerne zastupljenosti nacionalnih manjina u tijelima državne uprave u odnosu na njihovu zastupljenost u stanovništvu . Tako se svojevremeno planiralo da udio manjina u tijelima državne uprave do 2014. bude 5, 5 posto. To je bio Akcijski plan koji je usvojen 2011. zbog ulaska Hrvatske u EU, no nažalost ostao je samo jedan nerealizirani plan. Čak i sada kada je pao udio manjina situacija nije bolja. Ono što se tu može pozitivno istaći jeste činjenica da je od 2019. počela primjena posebne metodologije za praćenje zapošljavanja i prava prednosti pri zapošljavanju kako u tijelima državne uprave tako i u pravosuđu , pa i u tijelima uprave lokalne i područne  samouprave . I tako već u Izvješću o provođenju Ustavnog zakona za 2019. imamo određene informacije i možemo preciznije pratiti stanje . Ono što se tu smatra problematičnim u nekom prethodnom razdoblju jeste činjenica da već nekoliko godina kontinuirano na snazi zabrana zapošljavanja u tim tijelima te se već godinama ne donose ni planovi zapošljavanja pa nema ni planova zapošljavanja manjina. No, ipak nekog zapošljavanja ima putem internih oglasa itd. ali možemo zaključiti da pravo prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima  kao jedna specifična afirmativna mjera u korist manjina ne doprinosi unapređivanju ostvarivanja toga prava i da je ona kao takva upitna.

KRONIČNI PROBLEM PODZASTUPLJENOSTI

Ima li specifičnih problema na lokalnom i regionalnom nivou?

Što se tiče upravnih tijela lokalne i regionalne samouprave ako se malo bolje pogleda presjek stanja vidjet ćete da taj problem isto prisutan niz godina . Činjenica je da imamo veliki broj jedinica lokalne i područne samouprave od kojih su neke vrlo male , s malim brojem stanovnika i imaju mali broj zaposlenih službenika i namještenika i tu ne dolazi do nekog većeg zapošljavanja ali ni fluktuacije zaposlenika pa se samim tim ni situacija ne mijenja brzo. Potreba za zapošljavanjem je vrlo mala ili je uopće nema i to su vrlo često jedinice s jednocifrenom brojkom zaposlenih .

No, kada govorimo o zastupljenosti manjina u tijelima lokalne i regionalne samouprave treba imati na umu da ne govorimo o proporcionalnoj zastupljenosti već o jednostavnoj , prostoj zastupljenosti  Dakle u onim jedinicama lokalne i regionalne samouprave u kojima po zakonu treba osigurati zastupljenost nacionalnih manjina to se rješava prostom zastupljenošću pa je dovoljan i jedan pripadnik nacionalnih manjina koji zaposlen da bi se taj problem apsolvirao , da bi se to pravo konzumiralo. To ej bitno drugačija situacija u odnosu  na državnu razinu gdje se primjenjuje razmjerna zastupljenost u odnosu na popis stanovništva . Ali kada govorimo o općinama , gradovima , županijama , govorimo o običnoj zastupljenosti . Ako u nekoj općini imate npr. 15 posto pripadnika neke nacionalne manjine, ona ostvaruju pravo na proporcionalnu zastupljenost u općinskom vijeću, a samim tim oni ostvaruju i pravo na  zastupljenost  u upravnim tijelima dotične općine, ali ne na razmjernu već prostu zastupljenost Dakle ako je samo jedan pripadnik te nacionalne manjine zaposlen u lokalnoj upravi  problem je zakonski gledano apsolviran . Npr. u nekoj županiji gdje imate 5-6 posto Srba dovoljno je da jedan bude zastupljen u upravnim tijelima i smatra se da je njihova zakonska  zastupljenost ostvarena .

BEZ PRIVILEGIJA

Načelo prednosti pri zapošljavanju nacionalnih manjina često se kritizira kao njihova privilegija, a njegova primjena je vrlo skromna pa i upitna. Kako to funkcionira u praksi?

Vi imate određeni broj natječaja i imate pozivanje na načelo prednosti pri zapošljavanju ali vi nemate strateškog planiranja zapošljavanja jer se ne donose planovi zapošljavanja . Činjenica je da se dio predstavnika manjina koji se zapošljava ne poziva na svoje pravo prednosti ili jedan dio manjina koji se prijavi i pozovu na pravo prednosti ne zapošljava se temeljem tog prava već temeljem najboljih rezultata na samom natječaju . Institut prednosti možda nije dovoljno prepoznat ili možda nije dovoljno prepoznat od strane manjina i kada se manjine pozovu na to pravo to ne dovodi do značajnijeg zapošljavanja.  Oni koji tvrde da su manjine privilegirane, spominjući između ostaloga i pravo na zapošljavanje, apsolutno nisu u pravi jer se taj institut minimalno koristi i ne dovodi manjine u neki povoljniji položaj i mali broj pripadnika manjina se uopće poziva na taj pravni institut .

Dosta se govorilo o mogućim  negativnim utjecajima koje donose rezultati popisa stanovništva odnosno značajnog pada udjela nacionalnih manjina što u nekim segmentima i sredinama može ugroziti i  poziciju i prava nacionalnih manjina ?  Koliko su i kako ta kretanja utjecala na manjinsku problematiku odnosno ostvarivanje manjinskih prava?

Nakon što su izašli rezultati popisa stanovništva bilo je ozbiljnih i hvalevrijednih najava da će se napraviti  cjelovita analiza socioekonomskih uvjeta koji su doveli do tako drastičnog pada stanovništva u cjelini , a pojedinih manjina napose. No nažalost nikad, ili bar ne do sada, nije rađena jedna ozbiljan demografsko—sociološko ekonomska pa politološka studija o toj problematici. Hrvatska je u deset godina izgubila skoro 10 posto stanovništva, ali neke su manjine zabilježile drastičan i alarmantan pad . Srbi su npr. pali za 30 posto . Kada vi izgubite skoro trećinu svojih pripadnika onda je to alarmantno i traži ozbiljnu analizu uzroka kako bi mogla potaknuti odgovarajuća javna politika i strategija koja je nužna i važna za određenu manjinu ili manjine ali i za društvo u cjelini. No mi se i dalje možemo  samo pitati zašto je do toga došlo ? Radi li se o izumiranju , iseljavanju , asimilaciji , diskriminaciji… I onda ako vi imate takav pad kako ćete vi planirati npr. planove zapošljavanja , tko se na te natječaje i kada ih raspišete može odzvati ? Naravno , čitav je tu niz pitanja na koji nemamo odgovore i nemamo odgovarajuće političke , socijalne i ekonomske reakcije. Koliko imaju smisla ekonomske mjere koje se poduzimaju na lokalnom nivou , što je s održivim povratkom, što donose infrastrukturni projekti itd. Šta će biti s jezičnim pravima , pravima na zastupljenost , izborom vijeća i predstavnika i da li su neka prava više uopće ostvariva. Odgovori na mnoga od tih pitanja trebali bi biti utemeljeni na ozbiljnim analizama i istraživanjima, a to izostaje.

STEČENA PRAVA TREBA KONKRETIZIRATI

Bilo je i govora da bi se prema Vladi i SaETIZIRATIboru pokrenule inicijative za uvažavanje tzv. stečenih prava koja bi osiguravala određenu razinu i zaštitu manjinskih prava neovisno o mogućim negativnim brojčanim kretanjima i pokazateljima. Koliko je to realna i učinkovita mjera ?

Mnogo se u zadnje vrijem govorilo i o stečenim pravima, ali što to znači . Nema konkretnih odgovora i prijedloga. Tako se npr. u Operativnim programima Vlade za nacionalne manjine za razdoblje 2024.-2028. u mjeri 1.7.4. na str. 13 kaže

„ Osigurat će se zadržavanje stečenih prava za nacionalne manjine u smislu osiguranja zastupljenosti u tijelima izvršne vlasti lokalne i regionalne samouprave, neovisno o zakonskim promjenama vezanim uz metode popisivanja i vođenja registra stanovništva. Osigurat će se razina stečenih prava u predstavničkim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u smislu zastupljenosti nacionalnih manjina.“  A što znači osigurati razinu stečenih prav ? Taj odgovor i konkretizaciju trebamo i  trebamo imati na umu da Operativni programi nisu samo Operativni programi Vlade već da su rađeni u suradnji s saborskim zastupnicima nacionalnih manjina pa bi i njima trebalo postaviti zahtjev da se osigura konkretizacija određenih prava .

OTVORITI PITANJE ZAKONSKE REGULATIVE

Kada se govori o nacionalnim manjinama jedna od najčešćih ocjena  s kojom se suočavamo jeste kako imamo vrlo dobre zakone koji se nedovoljno ostvaruju. Koliko su zakoni zaista dobri ako se ne ostvaruju? Koliko su lokalne i regionalne strukture vlasti osposobljena za njihovu primjenu , a koliko su sami predstavnici nacionalnih manjina educirani da se bore za svoja prava?  

Postavlja se ozbiljno pitanje da li su jedinice lokalne i regionalne samouprave voljne da provode propise i što onda rade nadležne institucije, što rade ministarstva,  njihove inspekcije i kako su usklađeni. I naravno tu je važna stvar koliko su same manjine odnosno njihovi predstavnici spremni , zainteresirani i osposobljeni tražiti ostvarivanje  svojih zajamčenih prava ili razloge zašto se ne ostvaruju. A zato su prije svega zadužena vijeća i predstavnici nacionalnih manjina i u tome je njihova izuzetno važna uloga. Realno je postaviti pitanje koliko su educirani  ali nije stvar samo edukacija . Uza sve primjedbe koje se mogu uputiti  na zakonska rješenja statusa i pozicije vijeća i predstavnika  činjenica je da vijeća i njihova potencijalna uloga ostaju neprepoznati, da se ne koriste određeni mehanizmi zaštite predviđene Ustavnim zakonom  te da sama savjetodavna uloga vijeća i predstavnika ma koliko bila problematična još uvijek nije i dovoljno iskorištena.

No, istina je  da je nakon 22 godine došlo krajnje vrijeme da se postave neka pitanja o funkcioniranju manjinskog zakonodavstva koje se u praksi ne ostvaruje , a to se uporno izbjegava. Više puta sam do sada ukazivao na probleme ostvarivanja našeg manjinskog zakonodavstva pa bih i sada naglasio tri bitne stvari od kojih bi trebalo poći kako bi se izbjegle manipulacije i osmislilo bolju manjinsku politiku i ostvarivanje strategije manjinskih prava . Prvo, to je pitanje da li uopće imamo zaista dovoljno dobre zakone kada je u pitanju manjinska problematika kako to često tvrdimo. Ako su zakoni neprovodivi u pojedinim dijelovima onda je jedna od logičkih pretpostavki i da ti dijelovi zakona nisu dobri. Drugo, to je pitanje da li imamo dovoljno stručnosti, kompetentnosti, nužnih resursa i kapaciteta da se ti zakoni mogu provoditi i kada u tom pogledu npr. čak i postoji dobra politička volja i odlučnost. I na kraju, treće važno pitanje je da li imamo odgovarajuću politiku i mehanizme sankcioniranja nadležnih tijela za provođenje odnosno neprovođenje  i ostvarivanje određenih prava, a u skladu s zakonodavnim okvirom .

 

Autori: Stojan Obradović i Antun Brađašević

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 

29. tekst serijala: Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu ZA SAGLEDAVANJE REALNOG STANJA MANJINSKIH PRAVA TREBA PROVESTI DUBLJE ANALIZE I RELEVANTNA ISTRAŽIVANJA UKUPNE MANJINSKE POLITIKE

Intervju: Ljubomir Mikić,  autor izrade više Alternativnih izvješća civilnog sektora i manjinskih udruga o stanju manjinskih prava u hrvatskom društvu

Određeni ciljevi manjinske politike koji su postavljeni  sigurno nisu ostvareni i trebalo bi napraviti ozbiljne i dubinske analize zašto se to događa odnosno zašto se ti ciljevi ne ostvaruju, koje su moguće zakonske i druge teškoće i prepreke. Ali i tome treba pristupiti objektivno i realno uvažavajući moguću činjenicu da su manjine ostvarivanjem svojih prava  možda zadovoljnije nego što se uobičajeno misli. No u svakom slučaju rezultati popisa stanovništva i drastičan pad udjela manjina otvaraju ozbiljna pitanja koliko je na to utjecala i kvaliteta ostvarivanja manjinskih prava i na to bi trebalo odgovori kroz stručne i znanstvene analize i istraživanja što zasada izostaje. A to je ključna pretpostavka i uvjet da bi u cijelosti mogli sagledati problematiku nacionalnih manjina i onda pokušati formirati i adekvatnu manjinsku politiku odnosno nužne mjere opstanka i razvoja manjinskih zajednica u hrvatskom društvu.  

Bili ste voditelj ili sudionik realizacije više Alternativnih izvješća koji su pratili službena izvješća Vlade RH o ostvarivanju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina VE. Koliko se alternativne analize i izvješća razlikuju od službenih  izvješća nadležnih institucija ( npr. Ureda za ljudska prava , Vlade , njenih ministarstava itd . … )  U čemu se te razlike najviše ogledaju i što ih uvjetuje ?

Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina kao međunarodni ugovor predvidio je mehanizme praćenja provođenja Okvirne konvencije u svim državama koje su pristupile odnosno prihvatile Konvenciju . Provođenje Konvencije prati stručno tijelo, Savjetodavni odbor stručnjaka Viječa Europe kojemu se dostavljaju ciklični izvještaji o provođenju Okvirne konvencije u državama strankama. Države stranke imaju obavezu da svake četiri godine dostave izvještaj o tome kako se Konvencija provodi. Ali osim tog izvještaja predviđena je mogućnost da u svim zemljama i nevladin sektor , udruge civilnog društva dostave svoje informacije , ocjene , svoje viđenje situacije ostvarivanja manjinskih prava Savjetodavnom odboru kako bi se stanje manjinskih prava što objektivnije i cjelovitije sagledalo i analiziralo i iz perspektive državnih institucija i struktura koji provode oficijelnu politiku zaštite manjinskih prava ali i iz perspektive onih o čijim se pravima radi, čija se prava štite , njihovih udruga i institucija  odnosno institucija koje se bave zaštitom ljudskih i manjinskih prava kakao bi se dobila jedna cjelovita objektivna slika stvarnog stanja. Osnovna razlika je u tome što su Alternativni izvještaji više fokusirani na konkretna pitanja i realno stanje dok oficijelna izvješća više govore o formalnim aspektima , nabrajaju se mehanizmi zaštite ( zakonodavna regulativa ) , predviđene mjere i radnje da se osigura njihovo provođenje itd. , ali često izostaju konkretni učinci i mjerljivi rezultati promjena i eventualnog napretka. To je prostor koji pokušavaju ispuniti alternativni izvještaji koji se više fokusiraju na samu praksu, na konkretna ostvarenja, njihovu kvalitetu, učinkovitost , postignute rezultate . promjene koje su se dogodile , što kada čitamo oficijelna izvješća često nemamo prilike vidjeti odnosno pročitati.

NEDOSTAK KONKRETNIH POKAZATELJA

U čemu vidite najveće probleme oficijelnih izvješća ?

Dakle često se analiza stanja manjinskih prava svodi na paušalne ocijene , bez konkretnih indikatora stvarnog stanja i onda se u pravilu ustvrdi da je određen napredak postignut ali da još puno treba raditi. A to nije politički prihvatljivo i opravdano ako govorimo o ostvarivanju zakonskih obveza, a i međunarodno prihvaćenih obveza republike Hrvatske. Mi imamo npr. godišnje izvještaje o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koje priprema Vlada i koja je i nadležna za provođenje tog Zakona jer nadgleda i koordinira tijela državne i javne uprave u čijoj je ingerenciji i provođenje Ustavnog zakona . A ta izvješća također gotovo redovito kasne i dolaze na razmatranje u Sabor i s zakašnjenjem od godine , dvije pa možda i više. No njihov posebni nedostatak, osim kašnjenja, po meni je činjenica da ta izvješća uglavnom ukazuju na to koje su se aktivnosti provodile, a  ne sadrže konkretne analize i pokazatelje i kritiku onoga što nije napravljeno, zašto nije napravljeno i tko snosi odgovornost za takvo stanje .

Tako, ono što mislim da je veliki problem ovakvih tipova izvještavanja jeste da su ona vrlo obimna i naizgled vrlo sustavna i dokumentirana, ali da ne nose konkretne informacije vezane za razloge neučinkovitosti , neostvarivanja postavljenih ciljeva , odgovornosti subjekata koji ne realiziraju zakonske obveze itd. i umjesto toga onda imamo obimne, ali na baš i upotrebljive materijale i analize .

Što donose i što znače alternativna izvješća za bolju implementaciju manjinske politike. Imaju li utjecaja i kakvog?

Izrada i dostavljanje alternativnih izvještaja nije obavezno , to je na dispoziciji onima koji su zainteresirani, a to su pripadnici manjine i njihove institucije u prvom redu, ali i druge udruge civilnog društva . Ti izvještaji mogu tretirati ukupnu problematiku stanja manjinskih prava , ali se mogu raditi i za pojedine  nacionalne manjine ili više njih . Savjetodavni odbor odnosno njihova delegacije koja obavezno dolazi u posjet državi koja dostavlja izvješće, prije dolaska dobiva naravno i sve alternativne materijale i informacije koji su pripremljeni i o tome članovi te delegacije mogu raspravljati  ne samo s autorima tih alternativnih izvještaja ( predstavnicima udruga i institucija ) već njihove nalaze , ocjene podatke i informacije mogu pretresti i s predstavnicima vlade odnosno mogu konkretno usporediti pa na izvjestan način kontrolirati i verificirati odnosno ocijeniti kvalitetu i vjerodostojnost izvješća koje dolaze iz službenih struktura . Nakon toga alternativni izvještaji mogu se koristiti ne samo da bi se sa situacijom upoznala tijela VE već i za unutarnje potrebe i na nacionalnoj i na lokalnoj razini za zagovaranje određenih promjena zakonodavstva , propisa, politika itd..

KONSTRUKTIVNA ULOGA

Na koji način bi eventualno trebalo poboljšati i ojačati i sam način pripreme i donošenja tih alternativnih izvješća ?

Alternativni izvještaji nemaju neku propisanu formu . Oni se čitaju paralelno s vladinim izvješćima, prave se reference u odnosu na vladina izvješća koja se na osnovu ovih alternativnih izvješća onda  po mogućnosti i potrebi dopunjuje. Naime ako autori alternativnih izvješća imaju određene primjedbe na oficijelne ocjene onda oni iznose i dostavljaju svoje primjedbe , iznose konkretne činjenice, kritike i  zamjerke. Alternativna izvješća za razliku od oficijelnih ne moraju biti sveobuhvatna i pokriti čitav spektar razmatranih prava već se mogu fokusirati na neke , po njihovim ocjenama , najznačajnija ili najproblematičnija pitanja i područja ostvarivanja manjinskih prava . No funkcija alternativnih izvješća nije samo u tome da se kritiziraju vladina izvješća i strukture vlasti, bilo nacionalne , bilo lokalne zbog neostvarivanja određenih prava , već i da se sagledaju šire okolnosti, pretpostavke i uvjeti za njihovo ostvarivanje te da se pokuša i konkretno ukazati i pokazati kako se određena praksa može mijenjati odnosno unaprijediti i razinu ostvarivanja prava i dignuti ih na viši nivo. Dakle, ta jedna konstruktivna uloga alternativnih izvještaja je vrlo važna i zbog toga uvijek postoji interes za njihovom produkcijom jer ona ne nude samo puku kritiku već i šire razumijevanje problema i neka rješenja. To je vrlo važno i Savjetodavnom odboru stručnjaka VE za praćenje Okvirne konvencije jer oni traže što više relevantnih informacije kako bi i sami mogli što bolje uobličiti i potkrijepiti svoje ocjene i prijedloge i staviti ih u funkciju daljnjeg unapređivanja manjinske politike  i zaštite njihovih prava .

Kod strateških dokumenata kada su u pitanju nacionalne manjine( posebno Romi )  diskriminacija , ljudska prava …. vrlo često smo suočeni s ponavljanjem istih problema, kao da stvari stoje u mjestu . Pomaci su u pravilu mali i nedovoljni. Da li se i u čemu se griješi u tim pristupima i strategijama ?

Nakon završetka predpristupnih  pregovora i ulaska Hrvatske u EU interes za pitanja prava nacionalnih manjina , za njihov položaj, za manjinsku politiku uopće, značajno je opao u odnosu na situaciju i vrijeme predristupnih pregovora kada smo stalno bili pod pritiskom što se mora promijeniti , što unaprijediti , kada su donošeni Akcijski planovi za ostvarivanje Ustavnog zakona o pravima  nacionalnih manjina  i stalno se na neki način mjerio napredak i promjene . Sada smo već duže vremena u situaciji određene stagnacije koju potvrđuje upravo i činjenica da iz godine u godinu , iz izvješća u izvješće često ponavljamo iste probleme i nedostatke . Nije to samo vidljivo u izvješćima vezanim za Okvirnu konvenciju , dovoljno je proanalizirati i izvješća o ostvarivanju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina što Vlada svake godine mora podnijeti Saboru pa nailazite na istu situaciju  odnosno da se  određeni problemi ponavljaju iz godine u godine bez značajnijih promjena i napretka kao što je npr. problemi ostvarivanja prava na uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina ili npr. pravo na proporcionalnu zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave itd. Sve je to bilo pokriveno određenim dokumentima , akcijskim planovima i mjerama , određenim financijskim sredstvima itd , a veliko je pitanje što je realno postignuto i koliko su predstavnici nacionalnih manjina time zadovoljni. Određeni ciljevi koji su postavljeni  sigurno nisu ostvareni i trebalo bi napraviti ozbiljne i dubinske analize zašto se to događa odnosno zašto se ti ciljevi ne ostvaruju, koje su moguće zakonske i druge teškoće i prepreke. No, isto tako treba uvažiti činjenicu da su sada već u dva mandata doneseni i Operativni planovi Vlade za nacionalne manjine te da su na tom planu ostvaruju određeni iskoraci i rješavaju određeni problemi i potrebe nacionalnih manjina  u širokom spektru od infrastrukturnih do kulturnih  potreba. Ali i to treba biti podvrgnuti jednoj dubljoj analizi da možemo što objektivnije sagledati stanje ali i prepreke koje koče promjene koje su potrebne za još kvalitetnije ostvarivanje manjinskih prava .

ZAKONI KOJI SE NE PROVODE NISU DOBRI

Vrlo često i u oficijelnim i u alternativnim izvješćima i analizama manjinske politike imamo ocjenu o vrlo dobroj zakonskoj regulativi i vrlo manjkavoj i problematičnoj provedbi . Koji su ključni razlozi tog raskoraka u ovom najvažnijem segmentu ?

Mogu samo sažeto ponoviti ocijene koje sam i prije davao u vezi ovog problema. Dakle, bitno je naglasiti i shvatiti da se tu ne radi samo o politici vlade i nekoj njenoj dobroj volji ili odsustvu te volje već se radi o zakonskim obvezama i ako se neka prava ne ostvaruju u skladu s zakonom onda se postavljaju bar tri važna pitanja .

Prvo, to je pitanje da li uopće imamo zaista dovoljno dobre zakone kada je u pitanju manjinska problematika kako to često tvrdimo. Ako su zakoni neprovodivi u pojedinim dijelovima onda je jedna od logičkih pretpostavki i da ti dijelovi zakona nisu dobri.

Drugo, to je pitanje da li imamo dovoljno stručnosti, kompetentnosti, nužnih resursa i kapaciteta da se ti zakoni mogu provoditi i kada u tom pogledu npr čak i postoji dobra politička volja i odlučnost. I na kraju, treće važno pitanje je da li imamo odgovarajuću politiku i mehanizme sankcioniranja nadležnih tijela za provođenje odnosno neprovođenje  i ostvarivanje određenih prava, a u skladu s zakonodavnim okvirom. Mi bi trebali imati kontinuirani razgovor o ostvarivanju manjinskih prva, a ne tek, u najboljem slučaju, jednom godišnje. No treba biti realan i neke stvari u ovom kontekstu treba staviti i na dušu manjinskih predstavnika, organizacija i institucija koje i same nedovoljno i ne uvijek na pravi način postavljaju pitanja ostvarivanja svojih prava.

ODGOVORNOST I MANJINSKIH ZAJEDNICA

U pravilu u ovakvim analizama govorimo o nedostacima  nadležnih institucija , resora itd. a da li postoje problemi i nedostaci u radu i unutar manjinskih institucija , organizacija , vijeća  , predstavnika …. ? Mogu li oni pružiti više i kvalitetnije ? Da li se to dovoljno i adekvatno analizira ?

Pa problemi nacionalnih manjina najčešće su u fokusu kada su vezane za neke incidentne situacije , govor mržnje npr. itd.. Mislim da dubljih analiza realnog društvenog položaja i problema nacionalnih manjina nedostaje i kada su u pitanju sami manjinski akteri od saborskih zastupnika do manjinskih udruga i institucija kao što je bio slučaj prije pristupanja EU. No, možda je situacija sada bolja i trebalo bi zaista napraviti jednu detaljniju analizu stanja i presjeka položaja nacionalnih manjina jer ne možemo tek tako tvrditi kako su pripadnici nacionalnih manjina nezadovoljni svojim statusom. Možda su zadovoljniji nego što uobičajeno mislimo. Npr. možda određena pitanja iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koja nisu u potpunosti konzumirana ili ostvarena možda i nisu toliko značajna, važna i relevantna za pripadnike određenih manjina. Na kraju krajeva treba imati u vidu da je za provođenje Ustavnog zakona što je ključna stvar za ostvarivanje manjinskih prava nadležna Vlada a pripadnici nacionalnih manjina preko svojih saborskih zastupnika podržavaju Vladu , kontinuirano već u dva mandata i to otvara mnoge mogućnosti za nacionalne manjine , a kako se to koristi treba vidjeti. I da se vratimo na alternativne izvještaje, i tu treba vidjeti koliko se i kako ti izvještaji rade s ciljem da se neki problemi rješavaju , a ne samo evidentiraju.

Na što bi u pripremi (ako do njih dođe) alternativnog izvješča  vezano za ovaj ciklus praćenja ostvarivanja Okvirne konvencije za prava nacionalnih manjina bilo važno i nužno fokusirati?

Kao što smo rekli može biti i više alternativnih izvješća , različitih institucija i manjina i o njihovim problemima i viđenjima ovise i fokusi na koje će se usmjeriti . Nekima je važan npr. problem političkog predstavljanja , drugima obrazovanje ili upotreba jezika , zapošljavanje , pitanja integracije itd. Ovo šesto izvješće koje Hrvatska podnosi odnosi se na razdoblje 2019. – 2022. godina i to je razdoblje u kojem su se dogodile neke značajne stvari koje su na različite načine mogle utjecati na ostvarivanje manjinskih prava kao što je to bio problem pandemije koja je donijela npr. mnoge probleme u obrazovanju , pa zatim potresi koji su pogodili i jedno izrazito multietničko područje Banije što je ostavilo teške posljedice za ukupno stanovništvo, ali onda naravno na poseban način i za manjine te na kraju imali smo i popis stanovništva čiji su rezultati pokazali značajne probleme. Zbog izrazitog pada udjela pojedinih manjina ti su rezultati doveli bar potencijalno u pitanje i ostvarivanje nekih njihovih prava. Sve to treba uzeti u obzir i da bi sagledali zaista realno stanje bile bi potrebne dublje analize koje zasada izostaju. Takve analize trebale bi pokazati u kojoj su mjeri i na koji način možda upravo problemi ostvarivanja manjinskih prava i zaštite nacionalnih manjina dovele do drastičnog pada manjinskog stanovništva . Kako se na to odrazila situacija na područjima koja su bila posebno pogođena ratom ,  politika investiranja i razvoja u ruralnim i manje razvijenim područjima gdje je veća koncentracija pripadnika nacionalnih manjina , povratnička politika itd. Dakle trebale bi nam ozbiljne analize i istraživanja da bi u cijelosti mogli sagledati problematiku nacionalnih manjina i onda pokušati formirati i adekvatnu manjinsku politiku odnosno nužne mjere opstanka i razvoja manjinskih zajednica u hrvatskom društvu.   

 Autor: Stojan  Obradović

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija