Intervju: Dr. sc. Siniša Tatalović

Intervju : Dr. sc. Siniša Tatalović , profesor na Fakultetu Političkih znanosti  Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Organizacijskog odbora međunarodne znanstvene konferencije „Nacionalne manjine , migracije i sigurnost „

TREBA TRAŽITI NOVE SADRŽAJE I MODELE MANJINSKE POLITIKE

Demografske i socioekonomske analize položaja nacionalnih manjina u Hrvatskoj pokazuju da je njihova opstojnost i perspektiva , njihova socioekonomska vitalnost bitno ugrožena. U posljednjih 30 godina njihov udio u stanovništvu smanjen je za 2/3.  I samo rijetke manjine pokazuju rast. To je prisutno i kod nacionalnih manjina koje ostvaruju visoke standarde zaštite svojih prava . Čini se evidentnim da samo klasičan pristup zaštite i ostvarivanja manjinskih prava nije dovoljan te da treba tražiti nove sadržaje i  modele izgradnje multietničkog i multikulturalnog društva.  U prvom redu treba otkloniti bilo kakvu prijetnju redukciji manjinskih prava zbog pada njihova broja , zatim osigurati puno veću socioekonomsku brigu države za područja gdje manjine tradicionalno žive te posebno težiti  boljoj prezentaciji nacionalnih manjina prema većinskom okruženju i stanovništvu  gdje bi svojom vidljivošću i svojim doprinosima bili prepoznati kao faktor koji obogaćuje kulturu , ekonomiju i druga područja  od interesa za ukupno društvo. Dakle, to bi bio jedan ozbiljan rad na izgradnji i afirmaciji multietničkog društva gdje se kulture međusobno prožimaju.

• Na nedavnoj tradicionalnoj znanstvenoj konferenciji „ Nacionalne manjine, migracije i sigurnost „ ( 27. po redu koja je u rujnu održana na Brijunima ) u okviru panela „ Nacionalne manjine u demokratskim društvima prezentirali ste vrlo intrigantnu temu „ Demografski i socioekonomski pokazatelji položaja nacionalnih manjina u Hrvatskoj“ ,  Što je ta analiza pokazala ? Kakav je demografski, a kakav socioekonomski položaj naših nacionalnih manjina ? Koliko su ti pokazatelji međusobno povezani i uvjetovani ?
• Odlučio sam se istražiti temu demografskog i socioekonomskog položaja nacionalnih manjina u hrvatskom društvu ponukan prvenstveno rezultatima posljednjeg popisa stanovništva čiji su prvi rezultati objavljeni prošle godine, a u kontekstu odredbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina prema kojima nacionalne manjine u jednom djelu svoja prava ostvaruju i u odnosu na svoje sudjelovanje u stanovništvu. To se prvenstveno misli na njihovo sudjelovanje u procesima odlučivanja a onda na službenu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina . Ono što je meni u toj analizi bilo posebno zanimljivo jeste da sam prikupio i prezentirao podatke određenih demografskih kretanje na našim prostorima u zadnjih 150 godina, odnosno da sam  pokušao pokazati određene  demografske trendove koji postoje u Hrvatskoj u tom dužem razdoblju .  Inače,  te podatke je izvorno prikupio i obradio Mirko Korenčić u svojoj knjizi „ Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857. – 1971. „  ( Zagreb, JAZU, 1979.).

DRASTIČAN DEMOGRAFSKI PAD

• Koje bi pokazatelje, vezano za demografska kretanja i trendove posebno izdvojili ?
• u Hrvatskoj je  1840. godine ( pri čemu mislimo na tadašnji teritorij Hrvatske bez Dalmacije i istre ) bilo 1.075.917 Hrvata te 504.179 Srba. Ostale etničke zajednice su tada bile malobrojne pa je tako na tom hrvatskom teritoriju živjelo oko 13 000 Nijemaca , oko 5000 Mađara i oko 7000 ostalih. Dakle dominantno stanovništvo su bili Hrvati i Srbi. Onda imamo podatke iz 1890. godine koji su isto vrlo zanimljivi i pokazuju određen porast  dominantnih nacionalnih zajednica i to Hrvata  kojih je sada 1.359.588 te Srba kojih je 562.131 ali su značajno porasle male etničke zajednice , Nijemci i Mađari i to Nijemci na nešto više od 117.000, a Mađari na skoro 69.000, a također i ostali koji su dosegli skoro 80.000 . Dakle, povećano je stanovništvo tadašnjeg teritorija Hrvatske ( bez Dalmacije i Istre s kojima bi ovi brojevi bili sigurno veći). Međutim, usporedba tih brojeva s stanjem i rastom stanovništva nekih drugih europskih zemalja pokazuje da je stanovništvo u Hrvatskoj raslo prilično sporo , osjetno sporije nego u drugim europskim zemljama ( 50 posto manje nego npr. u Rusiji ili Njemačkoj , čak 30 posto manje nego u tadašnjoj Kraljevini Srbiji ). Razlog tome treba tražiti i u činjenici da je dio tog hrvatskog područja bio pod vojnom upravom , tzv. Vojna krajina , a nakon ukidanja Vojne krajine došlo je velikog iseljavanja stanovništva  u prekomorske zemlje . Što se pak tiče 20. i 21.  stoljeća i ono je vrlo zanimljivo tim više što sada demografska kretanja možemo promatrati na teritoriju Hrvatske kakva je ona danas i tu  spomenuti autor Mirko Korenčić iznosi vrlo detaljne podatke  etničke strukture stanovništva i bitne demografske trendove. Pa tako prema rezultatima popisa stanovništva iz 1931.godine  u Hrvatskoj je živjelo 3.785 455 stanovnika a prema popisu stanovništva iz posljednjeg popisa 2021. godine 3. 871. 833 stanovnika. Dakle, tek  neznatno više jer se faktički  radi o razlici od oko 100 tisuća stanovnika pa u tih 90 godina možemo vidjeti tu demografsku katastrofu koja se dogodila u Hrvatskoj . To pokazuje da je ta demografska slika Hrvatske i strukture stanovništva ukupno gledajući vrlo negativna i odnosi se i na većinski narod kao i na pripadnike nacionalnih manjina . Te 1931. godine najbrojnija manjinska zajednica su bili Srbi koji su tada brojali oko 633.000 pripadnika, a što je tada  bilo 18,5 posto udjela u ukupnom stanovništvu . E sada nakon 90 godina taj je broj smanjen na 123.892 i njihov udio u stanovništvu iznosi  3.2 posto što je oko šest puta manje. Ako dalje analiziramo strukturu stanovništva u Hrvatskoj onda možemo vidjeti da su se demografske promjene dogodile kod svih zajednica. Nekih prije 100 godina nije ni bilo te su naknadno formirane migracijama, a neke prije brojne su se značajno smanjile pa danas kada gledamo podatke popisa stanovništva možemo vidjeti da su najdrastičnije promjene dogodile u ovom zadnjem razdoblju od 30-ak godina, dakle od 1991. do 2021. u kojem razdoblju možemo pratiti podatke četiri popisa. Ako gledamo povećanja onda možemo konstatirati da četiri etničke zajednice bilježe povećanje broja svojih pripadnika , a to su Albanci ,  Romi ( najveći porast  sa blizu 7.000 1991. godine na skoro  18.000 2021. godine, a njihov broj je zbog skrivanja identiteta realno i puno veći ) te Austrijanci i Nijemci ali, to su vrlo male zajednice. S druge strane najveći demografski gubitak doživjeli su Srbi . Indeks promjene je 21,3 . Dakle, trenutno u odnosu na njihov broj 1991. sada živi samo petina toga nekadašnjeg srpskog stanovništva ( sa 581. 663  u popisu 1991. godine njihov broj je u popisu 2021. godine smanjen na 123.892 ). No i mnoge druge manjine imaju indekse smanjenja pa tako kod Crnogoraca indeks smanjenja iznosi 32,2 , Mađara 46,1 ,  Čeha 60,1    itd . i to potvrđuje tu lošu demografsku sliku Hrvatske  koju pokazuje i kretanje ukupnog odnosno većinskog stanovništva . Kada gledamo sve nacionalne manjine indeks promjene je 31, 8 što znači da su manjine sa 755.628 pripadnika 1991. godine smanjene na 240.098 pripadnika  2021. godine . Drugim riječima broj pripadnika nacionalnih manjina je u proteklih 30 godina u Hrvatskoj smanjen za oko 2/3 što je drastičan pad .

MANJINSKA PODRUČJA NERAZVIJENOSTI

– Da li postoje i neke teritorijalne, odnosno regionalne specifičnosti i pokazatelji tih negativnih kretanja ?

Kada pogledamo teritorijalni raspored gdje žive pripadnici nacionalnih manjina  onda se također može vidjeti nešto što je dugoročno nepovoljno jer najveći broj pripadnika nacionalnih manjina živi u Istočnoj Slavoniji i kada se gleda indeks razvijenosti područja u Hrvatskoj i ukupni demografski trendovi onda se može vidjeti da je to područje koje se najslabije razvija i odakle je najveće  ukupno iseljavanje stanovništva iz Hrvatske pa su naravno time obuhvaćeni i pripadnici nacionalnih manjina . Drugo područje velike koncentracije nacionalnih manjina je središnje područje Hrvatske ( sjeverna Dalmacija , Lika , Kordun i Banija , gdje uglavnom žive pripadnici srpske zajednice ) i tu su također demografski trendovi prilično loši . Jedino područje gdje bi se mogla očuvati vitalnost pojedinih manjinskih zajednice su Rijeka i Istra  gdje žive pretežito pripadnici talijanske nacionalne manjine iako je i kod njih uočljiv pad njihova broja u odnosu na 1991. godinu ( kod Talijana je indeks promjena 64,6 odnosno pali su sa 21.303 na 13.763) . Ti podaci upozoravaju i na jedan značajan problem, a to je da ni model zaštite manjina gdje se prava ostvaruju na visokoj razini što bi dugoročno trebalo zaštiti nacionalne manjine nije uvijek učinkovit .

Regionalno gledajući demografske podatke, kada se oni povežu s indeksom razvijenosti pojedinih područja, može se vidjeti da pripadnici manjina izuzev Istre žive u područjima koja su uglavnom nerazvijena ili se sporo razvijaju ili im je potrebna neka vrsta dodatne brige države. To se u nekim slučajevima i čini, kao što je to sada primjer Istočne Slavonije  gdje Vlada poduzima određene i značajne mjere , ali bi tako trebalo razmišljati i djelovati i na nekim drugim područjima  npr. u središnjoj Hrvatskoj  gdje mahom žive pripadnici srpske zajednice .

UGROŽENA SOCIOEKONOMSKA OPSTOJNOST

Radili ste i analizu starosne odnosno dobne strukture i socioekonomske vitalnosti manjinskih zajednica.  Što je ona pokazala ?

Analiza  starosne strukture stanovništva još više naglašava i produbljuje ove negativne trendove i probleme  i ukazuje na loše perspektive . Ukupno manjine čine oko 6, 2 posto stanovništva i to je vrlo niska razina njihova udjela , razina koja je već vrlo zabrinjavajuća. Ali ono što je još više zabrinjavajuće je starost tog manjinskog stanovništva . Prosječna starost svih manjina u odnosu na većinsko stanovništvo je negdje oko 10 godina nepovoljnija odnosno veća. To ukazuje da će se manjinsko stanovništvo u budućnosti još brže smanjivati,  a dodatni problem je što će to stanovništvo naravno biti i sve manje radno aktivno  te su i egzistencijalne i socioekonomske perspektive tih zajednica sve ugroženije.

Također, analiza demografskih trendova  stavljena je i u kontekst  ekonomske vitalnosti vodeći računa o teritorijalnom rasporedu manjina gdje one tradicionalno žive i gdje se onda vidi da li se one mogu vitalizirati, da li mogu postati ekonomski aktivne .  Unatoč ovih negativni pokazatelja treba reći da veći dio manjinskih zajednica živi u urbanim sredinama , u većim gradovima kao što su npr. Zagreb , Rijeka  ,  Karlovac , Šibenik …..da sada ne nabrajamo detaljnije, ali je problem te relativne prednosti to što su oni podložniji asimilaciji odnosno promjeni identiteta. Tako npr. više od 50 posto pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj živi u većim gradovima gdje imaju bolje uvjete života jer žive u razvijenijim sredinama u kojima su standard življenja i  socioekonomski uvjeti  puno bolji od hrvatskog prosjeka  ali i izazovi asimilacije i gubitka nacionalnog identiteta izraženiji.

PRIJETNJA ASIMILACIJE

Što ovi pokazatelji znače za daljnje osmišljavanje javnih politika kada su u pitanju nacionalne manjine . Kakve mjere i promjene bi bile nužne s obzirom da se čini evidentnim kako samo garantiranje određenih manjinskih prava nisu dovoljni za održavanje tih zajednica ?

Realno je očekivati da će se situacija dalje pogoršavati jer aktualna manjinska politika nije dala one rezultate koji su se očekivali. Očito je npr. da prava političkog predstavljanja, pravo sudjelovanja u odlučivanjima na svim nivoima, financiranje kulturne autonomije, prava na obrazovanje itd. nisu dovoljni i treba tražiti, da tako kažemo, dodatne ili modificirane modele zaštite nacionalnih manjina , dakle ne samo njihovih prava u klasičnom smislu. Ti modeli trebaju uvažiti ove rezultate popisa stanovništva, poći od njih i tražiti načine zaustavljanja ovih negativnih trendova . Ono od čega bi svako trebalo poći po mom mišljenju jeste da se otkloni prijetnja  bilo kave redukcije manjinskih prava s obzirom na pad njihova broja i udjela jer neka prava jednostavno o tome ovise. Treba uzeti u obzir i da je sam popis proveden u vrijeme korona krize , da se jednim djelom provodio i on line , da ga je bilo teže provesti na nekim  nerazvijenijim područjima gdje koncentriranije i žive pripadnici pojedinih nacionalnih manjina itd. . Osobno smatram da je broj pripadnika nacionalnih manjina i njihovo sudjelovanje u stanovništvu pojedinih područja ipak veće nego što su pokazali rezultati popisa . Zato mislim da ne bi trebalo odmah ići u reduciranje tih prava koji su vezani za brojeve već da bi realnu etničku sliku hrvatskog društva trebalo u ovom momentu više vezivati za podatke popisa stanovništva iz 2011. godine , ali nažalost za sada se o tome ne govori niti ti problemi pobuđuju adekvatnu pažnju .

INKLUZIVNI MODELI MANJINSKE POLITIKE

Druga je stvar što bi trebalo pronaći neke modele očuvanja nacionalnog identiteta manjina u velikim gradovima . To je pitanje koje bi zasluživalo posebnu pažnju i to kroz neku vrstu modela koji ne bi bio povezan samo s aktivnostima pojedinih manjina i njihovim, ponekad, uskim kulturno-nacionalnim djelovanjem već bi trebalo težiti i boljoj povezanosti i boljoj prezentaciji nacionalnih manjina prema većinskom okruženju kako bi svojom vidljivošću i svojim doprinosima bili prepoznati  kao faktor koji obogaćuje  kulturu , ekonomiju i druga područja  od interesa i za većinski narod i ukupno društvo. To prožimanje postoji ali nije dovoljno vidljivo. Dakle, to bi bio jedan ozbiljan rad na izgradnji i afirmaciji multietničkog društva gdje se kulture međusobno prožimaju . Evo npr. srpska zajednica preko svoje krovne udruge SNV ima ove godine primjere dobrih projekata koji nisu nacionalno eskluzivni nego su inkluzivni jer su okrenuti i drugim manjinama ali posebno i većinskom stanovništvu kao što je to npr. bilo  s obilježavanjem  godišnjice smrti velikog hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića  ili pak  virtualna instalacija srušenog spomenika jednog od najvećih kipara  koje je Hrvatska imala Vojina Bakića.   U tom pravcu bi se trebala možda osmišljavati politike koje bi utjecale na očuvanje manjinskih identiteta , manjinskih kultura u širem kontekstu , a to bi onda relaksiralo i mnoge sredine u kojima bi pripadnici nacionalnih manjina mogli slobodnije iskazivati svoj identitet, bez straha da će to imati negativne utjecaje na neke druge aspekte njihova života posebno njihovog egzistencijalnog i socijalnog statusa . Svemu tome treba dodati i potrebu, o čemu sam prije govorio, puno veće socioekonomske brige države za područja gdje manjine tradicionalno žive  jer su ta područja često ispod nacionalnog nivoa razvijenosti.

JAČANJE ANTIMANJINSKE RETORIKE

Koje su bile neke ključne poruke vaše međunarodne znanstvene konferencije koja povezuje i probleme manjina i migracija i sigurnosnih standarda i potreba  ? 

Ovo je bila 27 . konferencija po redu i zasigurno spada u najdugovječnije konferencije u ovom djelu Europe  koja se bavi pitanjem nacionalnih manjina . Bilo je nekoliko vrlo zanimljivih panela koji su bavili nacionalnim manjinama iz različitih perspektiva , iz vizure različitih zemalja od Slovenije , preko Hrvatske do Makedonije , a ove godine smo imali i nove sudionike iz Ukrajine i Gruzije i zanimljive poglede na manjinska prava i u tom dijelu Europe koji je trenutno opterećen velikim ratnim sukobima ili velikim političkim napetostima. Ono što se može vidjeti jeste da istraživanje ove teme i prezentacija referata i radova na ovom skupu ukazuju na jednu promjenu u ostvarivanju prava nacionalnih manjina, ne samo u okviru pojedinih država već i regionalno u Istočnoj Europi pa i šire . I ove godine su uža manjinska pitanja bila povezana s pitanjima migracija i sigurnosnim pitanjima . Tu su naravno pitanja integracija  migranata , ali i pitanja porasti ksenofobije prema nacionalnim manjinama, porasta određenih političkih opcija koje zagovaraju antimanjinsku retoriku i politiku i to će zasigurno biti u fokusu idućih godina .

Nama kao organizatorima je bilo jako značajno što je veliki dio od 70-ak sudionika bio mlađi istraživački i znanstveni kadar i to pokazuje da je interes za ovu problematiku vrlo vitalan u znanstvenoj i akademskoj zajednici što garantira i njen kvalitetan nastavak .

– Na konferenciji je održana i promocija vaše nove knjige  „Nacionalne manjine u Hrvatskoj ( politika obrazovanje , kultura ) „ . Na što je ona ukazala ?

To je bila više jedna stručna rasprava nego klasična promocija. Sudjelovali su ljudi iz znanstvene i akademske zajednice , ali i oni koji se pitanjima nacionalnih manjina bave svakodnevno na praktičnoj i dnevnopolitičkoj razini, od predstavnika ministarstva i drugih nadležnih institucija, lokalnih struktura vlasti  do samih predstavnika manjina .

Do sada je bilo više promocija i ono što je meni interesantno jeste da na te promocije ne dolaze samo predstavnici nacionalnih manjina već i mnogi koji rade s manjinama. Mnogima je knjiga jedna vrsta priručnika da mogu bolje razumjeti manjinsku problematiku i djelovanje u njenom rješavanju. Ako su pripadnici manjina da bolje razumiju svoja prava i  mogućnosti njihova ostvarivanja, a ako rade u tijelima državne uprave ili lokalnih i regionalnih vlasti da mogu lakše vidjeti što su to prava nacionalnih manjina i gdje i kako oni mogu pomoći u njihovoj implementaciji . Tako se knjiga pokazala vrlo korisnim štivom za sve one koji se bave pravima nacionalnih manjina ili ih ta tema zanima .

Autor: Stojan Obradović

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Intervju: Dr. sc. Siniša Tatalović, profesor na fakultetu Političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i autor knjige „ Nacionalne manjine u Hrvatskoj ( politika, obrazovanje i kultura ) „ koja je upravo objavljena u izdanju SKD Prosvjeta iz Zagreba

Ustavni zakon ,a i druga dva važna manjinska zakona ( o pravu na obrazovanju te na uporabu  jezika i pisma  )  prava nacionalnih manjina povezuju s njihovim brojem odnosno sudjelovanjem u stanovništvu lokalnih i regionalnih jedinica  i ja zbog toga predlažem, što sam u knjizi i obrazložio, da se u ostvarivanju prava nacionalnih manjina u idućih deset godina ne primjenjuju rezultati  popisa iz 2021. godine već da neka baza za ta prava bude 2011. godina. Dakle, zadnji popis prije ulaska Hrvatske u EU . To se meni čini logičnim jer smo mi u EU ušli s pravima nacionalnih manjina koje su one imale 1. 7. 2013. godine i mislim da kao članica EU ne bi smjeli ići nekom drugom logikom  koja će reducirati ta prava s obzirom na procese koji su se dogodili . To je značajno jer nakon 2013. godine imamo barem dva procesa koja su imala i neka negativna obilježja i posljedice  i za ukupno hrvatsko društvo i posebno za pripadnike nacionalnih manjina .

– Iz tiska je u izdanju SKD Prosvjeta  upravo izašlo drugo izdanje vaše knjige „Nacionalne manjine u Hrvatskoj: politika, obrazovanje i  kultura „ ,  jedinstvena publikacija takve vrste u našim okvirima. Što knjiga donosi i što se novog donosi u analizama, s obzirom da je od prvog izdanja proteklo skoro 20-ak godina?

Da , prvo izdanje knjige izašlo je 2005. u izdanju STINE iz Splita a tri godine kasnije objavljen je i engleski prevod tog izdanja. Dakle, prošlo je skoro 20 godina i to je razdoblje u kojem su se u odnosu na prava i položaj  nacionalnih manjina u Hrvatskoj , ali i  globalno i šire , u svijetu, dogodile značajne promjene. Što se tiče Hrvatske te 2005. godine faktički je tek započeo proces pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, proces koji je završio 2013. Na početku i toku tog procesa mi smo mogli konstatirati značajan napredak u ostvarivanju  prava nacionalnih manjina u hrvatskom društvu kojega se nakon ulaska u EU u nekim aspektima pokušalo dovesti u pitanje. Ali ipak možemo kazati da je manjinska politika konsolidirana i možemo kazati da danas imamo jedan stabilan model ostvarivanja manjinskih prava. Moj glavni motiv za ovo drugo izdanje jeste bio cilj da se analiziraju te politike koje su se oblikovale i provodile u zadnjih 15-20 godina i da pokažem na koji način su se te politike implementirale u praksi na lokalnom , regionalnom i državnom nivou te u glavnim aspektima ostvarivanja manjinskih prava na području politike , obrazovanje i kulture . U ovom drugom izdanju ovaj put je dosta detaljno obrađen razvoj manjinskih prava na području Republike Hrvatske praktički od doseljavanja prvih manjinskih zajednica koje su naselile Hrvatsku pa će mnogima biti zanimljivo vidjeti da manjinska prava u Hrvatskoj ne počinju 90tih godina donošenjem prvog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina nego da su ona i prije, u određenim formama, bila prisutna i u pojedinim državnim zajednicama u kojima se Hrvatska nalazila još tamo od 18. i 19. stoljeća pa dalje. A posebna vrijednost knjige je i u tome  što su detaljno analizirani i rezultati popisa stanovništva od 1991. do 2021.godine odnosno kretanje broja pripadnika nacionalnih manjina te dati prijedlozi kako s obzirom na ta kretanja dalje čuvati i razvijati manjinska prava .

DOBRA OPĆA OCJENA

• Kao što ističete, ovo drugo izdanje u značajnoj se mjeri bavi upravo analizom implementacije Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, a i faktički izlazi u obljetnici obilježavanja 20-te godišnjice tog ključnog zakona za  manjinska prava u Hrvatskoj. Što je taj zakon donio nacionalnim manjinama i kako ocijeniti njegovu implementaciju u proteklom razdoblju ?

Kada je prije 20 godina donošen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina on je sadržavao tada najbolja europska iskustva u ostvarivanju prava nacionalnih manjina u Europi. Očito je tadašnja politička elita odlučila donijeti jadan zakon koji će imati visoke standarde, vjerojatno razmišljajući da možda sve odredbe i neće u punoj mjeri trebati ni primjenjivati u praksi. Međutim, pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji ih je tada prisililo da sve ono što se tada usvojilo u Ustavnom zakonu treba implementirati u praksi. To nije bio jednostavan put. Znamo da su se npr. donosili i godišnji Akcijski planovi kako bi se pospješila i osigurala što kvalitetnija primjena Ustavnog zakona. Mogli bi se reći da je to bila i jedna sretna okolnost kada su u pitanja manjinska prava što se pri donošenju Ustavnog zakona nije puno razmišljalo što će ta vrlo visoka razina prava značiti ako se oni budu morali implementirati u praksi. Kasnije kada se to počelo primjenjivati, u ovih 20 godina značajno je podignuta razina prava nacionalnih manjina i treba reći da se Hrvatska ubraja u one zemlje u Europi koje imaju dobar ne samo normativan okvir već, uz sve probleme, teškoće i otpore koji se javljaju, ima i dobru praksu ostvarivanja prava nacionalnih manjina. Možda se s time neki neće složiti, posebno ako se gleda položaj pojedinih nacionalnih manjina na pojedinim područjima, ili ako se analizira korpus nekih elementarnih ljudskih prava itd., jer istina je da su pripadnici pojedinih nacionalnih manjina uskraćeni i ugroženi u nekim svojim pravima. Ali ako gledamo opći pristup ostvarivanju prava nacionalnih manjina (npr. da se mogu školovati na svom jeziku, da mogu koristiti svoj jezik u svakodnevnoj komunikaciji, da mogu predstavljati svoje interese na svim nivoima vlasti itd.) onda Hrvatska, objektivno gledajući, zaslužuje jednu, ne samo prolaznu već i dobru ocjenu.

STAGNACIJA NAKON ULASKA U EU

– Jedan od motiva za izdavanje ovog drugog  izdanja knjige bila je i 10 obljetnica  ulaska Hrvatske u EU čemu je upravo i manjinska politika značajno doprinijela odnosno uvjetovala. Koliko je ulazak u EU doprinio daljnjem razvoju manjinskih prava ?

Pa realno govoreći ovih deset godina od ulaska u Europsku uniju nije bilo razdoblje širenja manjinskih prava već je to u većoj mjeri bilo vrijeme borbe za implementaciju određenih manjinskih prava koja su utvrđena ali ne i ostvarivana kao što je np. pravo na službenu uporabu jezika i pisma ili pak neke aspekte prava na obrazovanje nacionalnih manjina . Obrazovanje nacionalnih manjina. koje inače s pravom ističemo kao primjer dobre prakse ostvarivanja manjinskih prava ipak još nije doživjelo svoju punu primjenu u svim dijelovima Hrvatske i za sve nacionalne manjine ( eto npr. kada govorimo o najvećoj manjinskoj zajednici u Hrvatskoj , srpskoj, onda u mnogim velikim gradovima nemamo ustaljen i razvijen no model C manjinskog obrazovanja, dakle dodatno obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu ) . Dakle, početak tog europskog razdoblja, da tako kažemo, bio je  fokusirana na očuvanje onih prava s kojima je hrvatska ušla u EU, ona nisu dalje širena , ali se od sredine ovog EU razdoblja preciznije od početka mandata Plenkovićeve Vlade može se konstatirati da je učinjen značajan napredak u stvaranju pretpostavki za bolje ostvarivanje prava nacionalnih manjina . To potvrđuje u prvom redu činjenica da se u manjinsku infrastrukturu ulažu značajna financijska sredstava koja trebaju omogućiti jačanje i razvoj manjinskih institucija i njihovo osposobljavanje za  bolje ostvarivanje njihovih prava. Ako pogledamo samo izvještaje Savjeta za nacionalne manjine , vidjet ćemo da posljednjih godina stalnu rastu sredstava za nacionalne manjine odnosno da raste i broj i kvaliteta kulturnih programa koje pripremaju udruge i ustanove nacionalnih manjina, ali isto tako se vidi da su njihovi uvjeti za rad sve bolji , da se grade i obnavljaju kulturni centri, da ti centri dobivaju nove mogućnosti i sadržaje i to je sigurno važan  pozitivni doprinos u ostvarivanju prava nacionalnih manjina zadnjih godina .

INTEGRIRAJUĆI UČINCI SUSTAVA POLITIČKOG PREDSTAVLJANJA

– U fokusu knjige , kako se ističe i u samom naslovu, su politika , obrazovanje i kultura nacionalnih manjina. Da li se na svim tim područjima prava nacionalnih manjina ostvaruju ravnomjerno ili pak u nekim segmentima zaostaju i stagniraju , a u nekim napreduju  ?  

Kada govorimo o politici, u knjizi je napravljena jedna detaljna i dubinska analiza manjinskih izbora u zadnjih par mandata i na državnoj i na lokalnoj razini i ono što možemo konstatirati jeste da je Hrvatska postigla nešto što je važno odnosno da je u proteklih  20ak godina oblikovan jedan stabilan politički  model  kada su u pitanju nacionalne manjine. Naime, stvorena je jedna forma izbora predstavnika nacionalnih manjina na jedan ustaljen način što je dobro. Pokazalo se, kada npr. govorimo o izborima za Hrvatski  sabor da manjine imaju neku vrstu ustaljene izlaznosti na te izbore i potrebe legitimiranja svojih predstavnika u Hrvatskom saboru od kojih očekuju da će prezentirati i boriti se za njihove interese . Na drugoj strani rezultati nekoliko posljednjih ciklusa izbora pokazuju da oni koji su izabrani ponovno dobivaju povjerenje svoje izborne baze što znači da njihovo biračko tijelo pozitivno ocjenjuje njihov rad. To manjinsko političko predstavljanje, na tom najvišem nivou, čini vrlo vjerodostojnim pa i utjecajnim u hrvatskom političkom prostoru. U toj situaciji politički predstavnici nacionalnih manjina sve su više u poziciji da se mogu zalagati i boriti se i za određene opće interese građana, a ne samo nacionalnih manjina i to je vrlo dobra i značajna stvar jer je to jedan put integracije manjina u politički zajednicu gdje se manjine ne bave samo svojim uskim interesima nego i pitanjima od općeg društvenog interesa. To na svoj način  potvrđuju i zadnje dvije parlamentarne većine u kojima participiraju zastupnici nacionalnih manjina . A kada govorimo o lokalnim i regionalnim nivoima ( općinama , gradovima i županijama ) tu analiza pokazuje različite situacije pa imamo dobre primjere gdje zamjenici načelnika , gradonačelnika ili župana značajno participiraju u donošenju odluka i kreiranju politika , ali ima i sredina gdje su te pozicija vrlo formalizirane i samo se „otaljavaju „ zakonske odredbe ali bez značajnijeg sudjelovanja manjinskih predstavnika u kreiranju lokalnih politika odnosno iskazivanju manjinskih potreba i interesa u tim politikama i njihovog usklađivanja s većinskom političkom voljom u tim zajednicama .

ZAKAZALA MANJINSKA SAMOUPRAVA

Što je s institutom manjinske samouprave , vijeća i predstavnika nacionalnih manjina ? Pred nama su upravo 6. po redu izbori za  ta tijela. Koliko i kako oni mogu dalje pokrenuti manjinsku politiku  ?

Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina su bili dobro zamišljena institucija manjinske samouprave ali nažalost u praksi se pokazalo da nema odgovarajući utjecaj odnosno utjecaj koji bi bio u funkciji poboljšanja položaja nacionalnih manjina koje ih i biraju . Sa suradnicima sam radio čak tri istraživanja funkcioniranja vijeća i predstavnika i ono što su naša istraživanja pokazala je u prvom redu činjenica da postojeći način izbora vijeća i predstavnika nacionalnih manjina nije dobar zato što doprinosi i utječe na malu motiviranost pripadnika nacionalnih manjina za izlaskom na te izbore . Oni se događaju izvan konteksta lokalnih izbora, u njih treba ulagati i posebna, značajna financijska sredstva, a održavaju se na pola mandata lokalnih i regionalnih samouprava . Te bi izbore trebalo održavati paralelno, a ne u raskoraku jer njihovi akteri, s jedne strane vijeća i predstavnici, a s druge   izabrane lokalne i regionalne strukture vlasti trebaju surađivati, a u sadašnjem sustavu izbora to je bitno otežano , mnogo su gubi na uhodavanju te suradnje i to onda daje i puno lošije rezultate .

• Obrazovanje , kultura ….. ?

Što se tiče obrazovanja , ono je, kao što smo već rekli, u sustavu manjinskih prava možda i najbolje organizirano i možda se na tom području manjinska prava i najbolje ostvaruju jer se ta prava ostvaruju i kroz sinergijsko djelovanje države , odnosno ministarstva obrazovanja i mreže škola, a s druge strane i zahvaljujući dobroj suradnji i uključenosti udruga i institucija nacionalnih manjina . I tu imamo vrlo dobra iskustva vezano za pojedine manjine i pojedine modele obrazovanja , posebno model A u pojedinim područjima Istre i Slavonije . Model B ( kombinirana nastava ) znatno je manje zastupljen ali dosta je u praksi prisutan model C i on je posebno važan i značajan za manje brojne  nacionalne manjine  i one manjine koje u nekim lokalnim i regionalnim samoupravama čine tek manji ili izrazito mali dio stanovništva . No i na ovom području treba biti kritičan te možemo konstatirati da kada npr . gledamo broj učenika u pojedinim modelima manjinskog obrazovanja , dakle uopće sudjelovanje učenika pripadnika nacionalnih manjina u različitim modelima manjinskog obrazovanja onda možemo konstatirati da je broj učenika pripadnika nacionalnih manjina koji se uključuju u različite modele manjinskog obrazovanja relativno mali u odnosu na sami broj pripadnika nacionalnih manjina odnosno demografski potencijal kojega još uvijek imaju nacionalne manjine . A  što se tiče kulture , programa kulturne autonomije tu je situacija dobra i možemo kazati sve bolja i bolja . Za to se svake godine osiguravaju sve  veća financijska sredstva, a nacionalne manjine stalno podižu kvalitetu svojih kulturnih programa i tu  se nesumnjivo vidi jedan stalni napredak . Posebno se taj napredak vidi kod onih nacionalnih manjina koje imaju i pomoć svojih matičnih država i to ne samo kroz izdašniju financijsku pomoć već i kroz kulturnu razmjenu i suradnju koja onda obogaćuje i ukupnu hrvatsku kulturnu scenu što je također vrlo značajan doprinos jačanju integracijskih procesa i pozitivne percepcije nacionalnih manjina u širem društvu .

 NEDOVOLJNO KORIŠTENJE OBRAZOVNIH PRAVA

– Posebnu pozornost posvetili ste i longitudinalnoj analizi popisa stanovništva u  Hrvatskoj od 1991 do danas ( odnosno do zadnjeg popisa 2021. ) i kretanjima manjinskih zajednica u hrvatskom stanovništvu što do sada nije rađeno . Kakvi su nalazi , kakvi zaključci i kakav se daljnja kretanja mogu očekivati ?

Da u knjizi je napravljena vrlo detaljna i dubinska analiza kretanja broja nacionalnih manjina , i globalno i po pojedinim nacionalnim manjinama i po pojedinim područjima ( županijama ). Analiza  nažalost pokazuje drastična pad pripadnika nacionalnih manjina . Ako pogledamo podatke iz 1991. godine tada su nacionalne manjine činile oko 22 posto stanovništva Hrvatske a podaci zadnjeg popisa iz 2021. godine pokazuju da je udio nacionalnih manjina pao na tek nešto iznad 6 posto hrvatskog stanovništva . I zato je važno prezentirati ovu analizu i osvijestiti ovaj problem na što sam u knjizi stavio poseban naglasak. Ovi podaci su puno važniji i vrlo  zabrinjavajući dok im se u javnosti ni izdaleka ne pridaje takav značaj . To je potpuno pogrešan pristup jer ne bi bilo dobo da se za desetak godina  ( ako i ne bude klasičnog popisa, o čemu se sada sve više govori ,  sigurno će postojati neki novi model evidencije stanovništva pa i njegove etničke  strukture ) Hrvatska ostane bez pripadnika nacionalnih manjina i da izgubi tu svoju etničku raznolikost što jeste izuzetno bogatstvo jednog društva . I tu bi sigurno država i državne institucije trebale osvijestiti da se vidi koje su politike i kako oblikovati politike koje će voditi k tome da s očuva multietnička struktura hrvatskog društva . Pri tome mislim da tu nije dovoljno samo dodjeljivati i povećavati financijska sredstva već je puno važnije stvarati jednu tolerantniju atmosferu u društvu gdje će svaki pojedinac koji pripada nekoj nacionalnoj manjini moći u javnom prostoru deklarirati svoju etničku pripadnost bez straha i nekih mogućih negativnih posljedica .

UTJECAJ NEGATIVNIH PROCESA

• Kao izuzetan ekspert za manjinsku politiku i dugogodišnji istraživač manjinske problematike , kakav daljnji razvoj i kretanja na tom planu očekujete ? Što bi konkretno predložili ?

 Treba poći od činjenice da je jedan važan instrument za ostvarivanje manjinskih prava , mogućnost manjina da štite i razvijaju svoj kulturni i nacionalni  identitet utvrđen Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ustavni zakon ,a i druga dva važna manjinska zakona ( o pravu na obrazovanju te na uporabu vlastitog jezika i pisma  )  prava nacionalnih manjina povezuju s njihovim brojem odnosno sudjelovanjem u stanovništvu lokalnih i regionalnih jedinica  i ja zbog toga predlažem, što sam u knjizi i obrazložio, da se u ostvarivanju prava nacionalnih manjina u idućih deset godina ne primjenjuju rezultati  popisa iz 2021. godine već da baza za ta prava bude 2011. godina. Dakle, zadnji popis prije ulaska Hrvatske u EU . To se meni čini logičnim jer smo mi u EU ušli s pravima nacionalnih manjina koje su one imale 1. 6. 2013. godine i mislim da kao članica EU ne bi smjeli ići nekom drugom logikom  koja će reducirati ta prava s obzirom na procese koji su se dogodili . To je značajno jer nakon 2013. godine imamo barem dva procesa koja su imala i neka negativna obilježja i posljedice  i za ukupno hrvatsko društvo i posebno za pripadnike nacionalnih manjina .

Prvo , to je prilično veliko iseljavanje. Nakon što je Hrvatska ušla u EU stanovništvo se moglo slobodno kretati u tom prostoru i veliki broj hrvatskih građana je otišao raditi i privremeno ili trajno živjeti u druge zemlje EU i mislim da je to jedan od faktora koji je sigurno uticao na smanjivanje broja pripadnika nacionalnih manjina i realno je pretpostaviti da su neke nacionalne manjine tom procesu iz različitih razloga ali i mogućnosti  bile izložene više nego ukupno stanovništvo .  A druga stvar koja se dogodila je pandemija Covida 19 , a čije posljedice i okolnosti su nesumnjivo utjecala i na sam popis pa i njegove rezultate . Ne želim dovoditi u pitanje vjerodostojnost popisnih rezultata ali određenih negativnih utjecaja je sigurno bilo . Zbog svega toga mislim da bi i opravdano i oportuno bilo reći idemo s ostvarivanjem manjinskih prava na bazi podataka iz 2011. i sljedećih deset godina nećemo dirati u određena  stečena prava kao što su uporaba jezika i pisma te  cenzusi u izboru manjinskih predstavnika na lokalnim izborima, a i njihova prava na izbor za lokalnu samoupravu odnosno vijeća i predstavnike koji bi se upravo trebali i održati u svibnju ove godine .

To će ujedno biti i prvi test da se pokaže koliko ima razumijevanja za ove probleme i koliko su ti problemi uopće osviješteni u hrvatskoj političkoj javnosti.  Naime, ako se pođe od popisnih rezultata iz 2021. godine onda će već na ovom testu značajan broj nacionalnih manjina izgubiti pravo da u određenim sredinama bira svoja vijeća i predstavnike u lokalnim i regionalnim zajednicama i time izgubili i tu mali mogućnost da mogu iskazivati svoje interese i potrebe. Tu se ne radi o nekoj visokoj politici već se radi o jednoj pomoći pa i savjesti lokalnih struktura vlasti da pripadnici nacionalnih manjina dobiju realnu šansu da rješavaju neke svoje prioritetne probleme .

UTEMELJITI ZNASTVENU INSTITUCIJU ZA  MANJINE

U knjizi , naravno, nije bilo moguće obuhvatiti svu problematiku nacionalnih manjina . Na što bi se trebalo usmjeriti u daljnjim pothvatima ovakve vrste ? Koja nam istraživanja i analize o nacionalnim manjinama nedostaju ? Koja bi bilo dobro inicirati ? Da li i sami nešto novoga u tom smislu planirate ?

Što se tiče bavljenja manjinskom problematikom , posebno kada govorimo o znanstvenoj zajednici u Hrvatskoj još uvijek imamo deficit . Nažalost, nemamo neku znanstvenu instituciju ( ili više njih ) koja bi se sustavno bavila tim pitanjima i imala različite znanstvene projekte uključujući i one dugoročne i interdisciplinarne . Još su uvijek ta istraživanja manje-više stvar pojedinaca u znanstvenoj zajednici koji nađu određenih motiva i mogućnosti da serioznije uđu u problematiku nacionalnih manjina iako to i nije njihov prioritetni znanstveni fokus. Više se radi o adhoc projektima nego sustavnoj istraživačkoj politici . No, mislim da je u Hrvatskoj sazrelo vrijeme da se formira jedan javni institut ili neki istraživački centar pri nekoj od postojećih znanstvenih institucija koji bi se bavio različitim pitanjima nacionalnih manjina kao što je to slučaj u nekim drugim europskim zemljama , pa takve institucije imate u Sloveniji, u  Italiji, u Njemačkoj itd . Mislim da specijaliziranih znanstvenih institucija ili odjela koja se bave problematikom nacionalnih manjina u Europi imate više desetaka pa bi bilo logično da takvu jednu instituciju dobije i Hrvatska . Hrvatska za to ima solidan znanstveni , kadrovski i istraživački potencijal.  Dio mojih znanstvenih i istraživačkih napora je i to što već više od 20 godina organiziram međunarodni znanstveni skup o nacionalnim manjinama ( posebno se to odnosi na šire područje jugoistočne Europe ) ali mislim da ta forma ni izdaleka sada više nije dovoljna i trebalo bi znanstveno bavljenje nacionalnim manjinama institucionalizirati na jedan novi i viši način . Putokaz u tom pravcu je i nedavno održana znanstvena konferencija četiri hrvatska Pravna fakulteta „ 20 godina Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina „ koji je također ukazao na potrebu interdisciplinarnog i sustavnog istraživanja pitanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Mislim da je to bila i jedna od važnih poruka ovog  značajnog skupa.

Razgovarao: Stojan Obradović

Intervju: Dr. sc. Siniša Tatalović, profesor na fakultetu Političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i jedan od najeminentnijih hrvatskih eksperata za pitanja prava nacionalnih manjina i manjinskih politika

Manjinska prava u demokratskim državama moraju se bazirati na dva ključna principa, a to su identitet i integracija. To znači da manjine ostanu ono što jesu, odnosno da imaju uvjete dugoročno preživjeti u svojim tradicionalnim identitetima, ali i da se trebaju integrirati u puni politički, kulturni i ekonomski život države u kojoj žive. Istina, to je prilično teško ostvariti i pronaći balans između te dvije opcije, ali to je istovremeno i dvosmjeran proces. Naime, vi ne možete samo tražiti integraciju manjina u političku zajednicu bez da većinski narod nije otvoren prema manjinskim identitetima i njihovom uvažavanju. A ta vrsta dvosmjernog procesa se u Hrvatskoj nažalost nije dogodila. I zato najnoviji podaci  o popisu traže odgovornu javnu politiku i nov pristup manjinskoj politici.

U godini smo obilježavanja 20. godišnjice Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, ključnog i krovnog zakona za nacionalne manjine u Hrvatskoj. Iz te perspektive važno je upitati koliko aktualni koncept i ciljevi manjinske politike danas korespondiraju sa stvarnim potrebama manjinskih zajednica i društva u cjelini?

Kada  govorimo o konceptu manjinske politike u Hrvatskoj onda najprije treba reći da je ona nastajala u jednom dugom procesu, od početka 90-ih godina prošlog stoljeća, kada Hrvatska nakon osamostaljenja nije odmah poklonila dovoljnu pažnju zaštiti nacionalnih manjina. Naime, početni koncept zaštite nacionalnih manjina se prvenstveno odnosio samo na one manjine koje su taj status imale i u bivšoj zajedničkoj državi, a nedefiniran je ostao status onih zajednica koje su defacto postale manjine osamostaljivanjem Hrvatske. Riječ je bila o pripadnicima naroda koji su bili konstitutivni u bivšoj SFRJ. Taj problem je rješavan u dužem procesu, najprije donošenjem Ustavnog zakona o ljudskim pravima i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, koji je konačno bio i uvjet međunarodnog priznanja RH. Međutim, ratne okolnosti i sve ono što se događalo do sredine 90-ih nije omogućavalo da se taj Zakon u punoj mjeri implementira. Nakon završetka rata on je jednim dijelom i suspendiran tako da ni ta druga polovina 90-tih godina nije bila povoljna za ostvarivanje prava nacionalnih manjina.

Prava politika koja se počela oblikovati u vezi prava nacionalnih manjina događa se početkom 2000-tih, kada su najprije bila donesena dva zakona, jedan o službenoj  uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i drugi o pravima obrazovanja nacionalnih manjina na njihovom jeziku i pismu. Odmah nakon toga je donesen i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Prethodno su bile ratificirane i međunarodne konvencije važne za prava nacionalnih manjina: Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina te Europska povelja  o regionalnim ili  manjinskim jezicima.

Tako je već početkom 2000-tih bio zaokružen model ostvarivanja prava nacionalnih manjina koji je s jedne strane korespondirao s najboljim europskim iskustvima, jer je i rađen koristeći najbolja europska zakonska rješenja, ali je polazio i od realnih okolnosti koje su tada obilježavale situaciju RH. Također, bio je usmjeren i na to da Hrvatska zadovolji kriterije koji su pred nju postavljeni u cilju pristupanja Europskoj uniji. I taj se proces pozitivno razvijao do 2013. godine kada Hrvatska postaje članica EU. Praktički, kroz čitav taj desetogodišnji period (od 2002. do 2013.) bilježimo stalni napredak u ostvarivanju manjinskih prava. Donose se i Akcijski planovi za implementaciju Ustavnog zakona koji su vrlo konkretno pokazivali što se ostvarilo, a što treba ostvariti u nekom narednom periodu. I to je bio jedan permanentan, dinamičan i pozitivan proces, kako za nacionalne manjine, tako i za Republiku Hrvatsku. Za nacionalne manjine, zato što su u velikoj mjeri implementirane različite odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina pa je na mnogim područjima došlo do vidljivog napretka u zaštiti i ostvarivanju manjinskih prava, a za Republiku Hrvatsku zato jer je ostvarila značajne demokratske iskorake te dobila potvrdu da se manjinska prava ostvaruju. To je, u krajnjoj instanci, bio i jedan značajan faktor koji  je omogućio članstvo Hrvatske u Europskoj uniji.

VAŽAN DOPRINOS MANJINA ULASKU HRVATSKE U EU

Što s zbiva nakon ulaska Hrvatske u EU? Treba li ciljeve i koncept prilagođavati, dalje razvijati? Je li koncept reduciran iz perspektive zahtjeva društvenog razvoja, daljnje demokratizacije, jačanja tolerancije itd.?

Običavam istaknuti 2013. godinu kao ključnu, međašnu, godinu kada se pokazala zrelost hrvatske politike, ali i predstavnika nacionalnih manjina, koji su  pozitivno odgovorili na pitanje kakva je razina ostvarivanja prava nacionalnih manjina. Oni su istakli da je Hrvatska zrela demokracija, koja u potpunosti ostvaruje prava nacionalnih manjina, iako su bili svjesni da još uvijek u potpunosti nisu bila implementirana sva manjinska prava kako su zapisana  u Ustavnom zakonu i drugim posebnim zakonima vezanim za nacionalne manjine, ali vjerujući da će do pune implementacije doći u godinama koje slijede i s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Bila je uspostavljena atmosfera međusobnog povjerenja i optimizma. Međutim, dogodilo se ono na što su pojedini analitičari ukazivali i prije ulaska Hrvatske u EU, a polazeći od iskustava drugih zemalja sa sličnim pitanjima i problemima, kod kojih se    vrlo jasno vidjelo da nakon njihovog ulaska u EU one više nemaju naglašenu motivaciju da se šire manjinska prava pa čak i da se ostvaruje samo ono što je već zakonski utvrđeno. Ti procesi čak ne moraju biti rezultat same državne politike, već su možda rezultat društvenih i političkih pritisaka određenih društvenih skupina, koje su nakon ulaska u EU i same mogle u znatno većoj mjeri ispoljavati svoje negativne svjetonazorske pristupe. A to se onda, na ovaj ili onaj način, odražava i na aktualnu politiku u kojoj se, u tim okolnostima, počinju javljati i rezerve prema punoj implementaciji manjinskih prava. Nažalost, to se dogodilo u Hrvatskoj nakon 2013., odnosno nakon ulaska u EU. Jer ne samo da nije nastavljen proces uspješne implementacije manjinskih prava, već su pokrenute i inicijative za redukciju tih prava. To je posebno došlo do izražaja u sferi službenog korištenja manjinskih jezika i pisma. I to unatoč činjenici da Hrvatska ima jedan od najviših pragova za ostvarivanje prava službenog korištenja jezika i pisma nacionalnih manjina. Naime, prag od 33 posto za službenu uporabu manjinskog jezika i pisma nema ni jedna država u  Europi koja regulira ostvarivanje jezičnih prava nacionalnih manjina. Tako, u nekim samoupravama u Hrvatskoj posebno kada je riječ o srpskoj zajednici (ali ne samo srpskoj) ta prava još uvijek nisu u potpunosti implementirana. Ti pritisci iz pojedinih društvenih krugova su bili vrlo jaki i oni su na neki način zaustavili proces ili razdoblje pozitivne implementacije manjinskih prava koji je trajao sve do 2016. U tom razdoblju, kao što već rekoh, bile su pokrenute i neke referendumske inicijative koje su imale za cilj ograničavanje pojedinih manjinskih prava. Iako te inicijative nisu prošle, društvena tolerancija i atmosfera za primjenu manjinskih prava su bitno narušene i tek od 2016., s aktualnom i prethodnom vladom imamo ponovno uspostavu pozitivne atmosfere za implementaciju manjinskih prava. To je situacija u kojoj su zastupnici nacionalnih manjina dio vladajuće parlamentarne većine i u kojoj Vlada vodi puno računa da se prava nacionalnih manjina ostvaruju što je bolje moguće. Posebno su motivirani za ostvarivanje prava nacionalnih manjina koja imaju socijalnu dimenziju, što se odnosi na manjine koje imaju posebne socioegzistencijalne probleme, lošije uvijete života i t.sl. i kojima pored identitetskih prava nedostaju elementarne pretpostavke za njihovu potpuniju socijalnu uključenost, što se prvenstveno odnosi na romsku nacionalnu manjinu te dio pripadnika srpske nacionalne zajednice koji žive na područjima koja su bila zahvaćena ratnim sukobima.

TEŠKO JE MIJENJATI MANJINSKE ZAKONE 

Kakva je realna kvaliteta manjinskog zakonodavstva i zašto dolazi do zastoja ostvarivanja relevantnih zakonskih rješenja u praksi (kako kvalitetnije štititi i provoditi manjinska prava)?

Zakone koji reguliraju manjinska prava je vrlo teško mijenjati, jer se radi o zakonima koji u Hrvatskom saboru zahtijevaju širi konsenzus. Zato bi otvaranje pitanja koja su npr. definirana Ustavnim zakonom moglo donijeti i raspravu pa na kraju i neke odluke koje možda i ne bi bile u očekivanom interesu nacionalnih manjina i širenja njihovih prava. Stoga mislim da je aktualno zakonodavstvo, kada su u pitanju nacionalne manjine, dobro za uvjete u kojima živimo.  Što se pak tiče primjene ovih zakona, ako gledamo izvještaje koje svake godine podnosi Savjet za nacionalne manjine ili Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, zatim npr. izvještaje koje Vlada RH podnosi tijelima VE, u vezi ostvarivanja Okvirne konvencije za prava nacionalnih manjina i t.d., onda se tu i ne vide neki ozbiljniji problemi osim možda vezano za službenu uporabu jezika i pisma. Problem kod ostvarivanja manjinskih zakona odnosno prava je, rekao bih, dvosmjeran. Postoje sredine gdje je većina takva da kroz javni diskurs, kroz nastupe političara, nekih udruga i t.d. utječe na to da pripadnici nacionalnih manjina imaju neki strah za ostvarivanje svojih prava, odnosno strah da zahtijevaju njihovu primjenu i ispunjenje. Jedan indikator tog stanja je i činjenica da na posljednjim izborima za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina ima sredina gdje su manjine imale pravo na vijeća ili predstavnike ali, ili nisu imali interesa ili su se čak plašili predložiti kandidate i izaberu svoje predstavnike. I dalje postoje određeni pritisci u društvu prema nacionalnim manjinama u određenim sredinama koji utječu na razinu ostvarivanja njihovih prava. S druge strane onda postoji i određeni strah kod nekih pripadnika nacionalnih manjina da se  organiziraju i u punoj mjeri konzumiraju prava koja su ima zakonski dana. Ipak ako se gleda  situacija u cjelini, a tu su i ocjene političkih predstavnika nacionalnih manjina pa i nezavisnih stručnjaka i iz Hrvatske i iz međunarodnih organizacija i institucija, Hrvatska ima dobru manjinsku politiku koja se u jednoj zadovoljavajućoj mjeri ostvaruje u praksi .

POLITIČKO PREDSTAVLJANJE JE DOBAR KOMUNIKACIJSKI KANAL

Kako procjenjujete sustav političkog predstavljanja nacionalnih manjina? Da li je i koliko primjeren ili bi ga možda trebalo mijenjati kako bi se postigli veći demokratski standardi? 

Mislim da je sadašnji koncept sasvim u redu. On omogućuje pripadnicima nacionalnih manjina da biraju svoje zastupnike u parlament na način kako je to rijetko gdje uređeno u Europi i taj koncept pokazuje dobre rezultate. Posebno ako gledamo ova zadnja dva mandatna razdoblja u parlamentu. Pripadnici nacionalnih manjina i te kako vode računa da zastupaju interese svojih manjina, ali pokazuju i visoku razinu odgovornosti za napredak ukupne političke zajednice. Živjeli smo u krizi izazvanoj pandemijom, sada u prijetećoj energetskoj i ekonomskoj krizi i u toj je situaciji važno da je vlada stabilna. A Vlada je bila stabilna i u ovom i u prošlom mandatu zahvaljujući zastupnicima nacionalnih manjina. Dakle, oni u političkom procesu ne predstavljaju nikakav problem. Dapače, oni su neka vrsta stabilizirajućeg faktora unutar hrvatskog demokratskog poretka.

Razmišljanje o drugačijem konceptu političkog predstavljanja nacionalnih manjina bilo je aktualno prije 15-ak godina, kada je započeo proces implementacije manjinskih prava i kada se očekivalo da će Hrvatska napredovati prema onim demokratskim standardima karakterističnim za liberalno demokratske poretke koji ne poznaju, odnosno ne primjenjuju, ovakav model manjinskog političkog zastupanja odnosno predstavništava. Međutim i to je isto dvosmjeran proces. Naime, vi ne možete samo tražiti integraciju manjina u političku zajednicu bez da većinski narod nije otvoren prema manjinskim identitetima i njihovom uvažavanju. Dakle, neka vrsta dvosmjernog procesa se u Hrvatskoj nažalost nije dogodila u onom smislu kako se tada očekivalo da bi se moglo dogoditi. S obzirom na to, ovaj model političkog zastupanja nacionalnih manjina danas predstavlja ono što je nužno da bi nacionalne manjine imale komunikacijske kanale u političkom polju, da mogu iskazati svoje interese i da ih mogu usklađivati s interesima većinskog naroda u najvažnijem političkom tijelu RH, a to je Hrvatski sabor te da mogu i na lokalnim razinama, gdje također postoji manjinsko predstavništvo, ukazivati na prava i probleme nacionalnih manjina koji bi inače prošli nezapaženo i stanje bi bilo puno gore ili ne bi bilo tako dobro kao što je sada. Stoga, u cjelini gledano, mislim da je ovaj model apsolutno primjeren vremenu i političkim okolnostima u kojima živimo. A ako se ove krize budu nastavljale onda će biti još važnije da takav tip predstavništva postoji.

JAČATI  MANJINSKU SAMOUPRAVU

Koliko je manjinska samouprava, vijeća i predstavnici nacionalnih manjina, opravdala svoj cilj. Kako funkcionira i koji su glavni problemi ove važne manjinske institucije koja je uvedena Ustavnim zakonom?

Radio sam sa suradnicima čak tri ciklusa istraživanja izbora i funkcioniranja manjinske samouprave. U tim istraživanjima i analizama vidjeli smo veliku važnost tog oblika manjinskog predstavništva i ona nije sporna. To je važan komunikacijski kanal kojeg manjine imaju prema svojim lokalnim i regionalnim samoupravama, gdje na legalan način mogu iskazati svoje probleme i interese i usklađivati ih s lokalnim vlastima. Ali ono na što ne možemo utjecati i što predstavlja određeni deficit jesu dvije stvari. Prvo je sam izbor, Naime, manjinska samouprava se bira na posebnim izborima. Bilo bi bolje kada bi bili povezane s lokalnim izborima, kada bi njihov izbor bio usklađen s izborima lokalnih struktura vlasti odnosno samouprava s kojima i trebaju surađivati. Manjinska samouprava se bira u pola mandata lokalne samouprave i to sigurno stvara niz organizacijskih problema i sigurno bi bilo bolje i efikasnije kada bi jedni i drugi startali zajedno. Drugi je problem, odnosno deficit,  pitanje njihovih ovlasti. Oni imaju pravo davanja prijedloga, ali ne i donošenja odluka odnosno utjecaja na donošenje odluka. I to se pokazuje kao problem. Istina, u onim sredinama i okruženjima koje karakterizira relativno visok stupanj političke kulture i ovaj postojeći mehanizam pokazuje se dobar i prilično efikasan, ali tamo gdje je prisutan određeni deficit u toj političkoj kulturi  samo savjetodavna uloga  bez drugog utjecaja pokazuje vrlo minorne rezultate .

 Kakav je pluralizam unutar manjinskih zajednica i koliko je značajan za bolje funkcioniranje manjinske politike?

Manjinske zajednice su pluralne kao što je pluralno i hrvatsko društvo. I u manjinskim zajednicama postoje oni koji su gledajući politički spektar više lijevo ili više desno, koji su u centru, koji imaju različite svjetonazorske pristupe itd.. Nema uniformnosti. Ali, u manjinskim zajednicama, možda više nego u ukupnom hrvatskom društvu, prisutna su egzistencijalna pitanja u smisli opstanka tih zajednica i tu se po tim pitanjima lakše postiže širi konsenzus. Pa i rezultati izbora za manjinske parlamentarne zastupnike koji se gotovo ne mijenjaju zadnjih desetak godina na svoj način pokazuju kontinuitet politika i političkih elita koje ih proklamiraju, zagovaraju pa, na određen način, bar iz perspektive pripadnika nacionalnih manjina koje ih biraju i uspješno ostvaruju.

MANJINSKA POLITIKA TREBA BITI  DVOSMJERAN PROCES

Kako vidite problem odnosa asimilacije i integracije u hrvatskom društvu kada su nacionalne manjine u pitanju ?

Davno sam upozorio da se manjinska prava u demokratskim državama moraju bazirati na dva ključna principa, a to su identitet i integracija. To znači da manjine ostanu ono što jesu, odnosno da imaju uvjete dugoročno preživjeti u svojim tradicionalnim identitetima, ali i da se trebaju integrirati u puni politički, kulturni i ekonomski život države u kojoj žive. Istina, to je prilično teško ostvariti i pronaći balans između te dvije opcije, dakle da ostanete pripadnik manjine i da to možete javno iskazivati i čuvati svoj identitet, a s druge strane da u potpunosti možete participirati u svim aspektima društvenog života od kulture, politike i ekonomije i da zbog tog svog identiteta ne budete diskriminirani. Treba reći da imamo sredina gdje se to odvija bez problema, ali i sredina gdje je to jako teško postići.

Što se tiče samih mogućnosti očuvanja identiteta rekao bih da u Hrvatskoj imamo relativno dobru situaciju, jer Hrvatska preko Savjeta za nacionalne manjine, Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina pa i preko drugih institucija vodi itekako računa o ostvarivanju i razvoju kulturne autonomije nacionalnih manjina. I tu bi se teško mogao naći neki ozbiljniji prigovor. Međutim, jedna druga strana je složenija i s puno više problema, a to je taj koncept integracije s identitetom. Naše društvo, nažalost, je trenutno tako struktuirano da su ljudi, koji žele istupati u javnosti sa svojim manjinskim nacionalnim identitetom često izloženi različitim vrstama pritisaka pa ponekad i otvorenog šikaniranja. To negativno djeluje na  pripadnike manjinskih zajednica koji svoj identitet u javnosti pasiviziraju ili mimikriraju, a ponekad ga i potpuno odbacuju u ime neke građanske integracije motivirane lakšim društvenim življenjem. Koliko je to izraženo u hrvatskom društvu u zadnjih desetak godina pokazat će popis stanovništva čiji su prvi rezultati upravo objavljeni, ali koji zahtijevaju dublje i ozbiljnije analize. Međutim, ako broj pripadnika nacionalnih manjina osjetno pada onda to indicira vrlo ozbiljan problem koji može ukazivati i na to da su se manjine u puno većoj mjeri asimilirale nego li integrirale u hrvatsko društvo, odnosno da taj proces integracije s identitetom nije bio uspješan. Istina, rezultati popisa čitavog stanovništva pa i nacionalnih manjina značajno su određeni demografskim činiocima, ali ne treba isključiti ni određene političke faktore. Ipak, najvažnije je kako će se prema tim problemima postaviti društvo, odnosno hrvatska politička zajednica.

REZULTATI POPISA  ZAHTIJEVAJU  ODGOVORNU DRUŠTVENU AKCIJU, A NE REDUKCIJU PRAVA

• Jasno je da rezultati popisa zahtijevaju dublje analize, ali kako komentirate prve rezultate kada su u pitanju nacionalne manjine?

Osnovni rezultati popisa kada je u pitanju nacionalna struktura stanovništva,  odnosno nacionalne manjine, je nešto što se moglo pretpostaviti, ali objektivno govoreći podaci su ipak lošiji od onoga što se očekivalo, posebno u odnosu na neke nacionalne manjine.

Ako gledamo ukupno učešće nacionalnih manjina u stanovništvu njihov pad je drastičan, a posebno je to izraženo kod nekih nacionalnih manjina u prvom redu srpske, ali i mađarske, bošnjačke, talijanske … Ono što je dodatno zabrinjavajuće i čega nismo dovoljno svjesni jeste činjenica da je ovim rezultatima i kretanjima u nacionalnoj strukturi ugrožen multietnički i multikulturalni karakter hrvatskog društva, što ni za jedno pa tako ni za hrvatsko društvo nije dobro. Broj pripadnika nacionalnih manjina sada je već tako nizak da je i budućnost njihova opstanka neizvjesna. Ugrožena je njihova vitalnost u organiziranju i realiziranju različitih programa koji su važni za očuvanje i razvijanje njihovog manjinskog identiteta. Situacija nije dobra i ja kao netko tko dugi niz godina prati ovu problematiku sada bih od donositelja odluka na državnoj, ali i na regionalnoj i lokalnoj razini očekivao osvješćivanje u smislu da se shvati da je situacija dramatična i da treba osmisliti neke nove politike koje će biti u funkciji zaustavljanja tih negativnih trendova. Dakle, u javnosti bi trebalo pokrenuti jednu pozitivnu kampanju da se ukaže na problem i njegove implikacije, da se javnost osvijesti da je taj problem dramatičan, a ne da se ide s jednim pogrešnim i promašenim narativom koji, ističući pad broja pripadnika nacionalnih manjina najavljuje i redukciju njihovih prava. Upravo sada je vrijeme da se naglasi kako brojevi ne moraju biti presudni uvjet za ostvarivanje nekih prava ako su ta prava prije korištena, odnosno ako je neka manjina na to imala prava. Bio bih zagovornik politike da se ono što piše u Ustavnom zakonu i dalje primjenjuje u smislu neke vrste stečenih prava bez obzira na promijenjene okolnosti vezane za kretanje broja stanovnika odnosno pripadnika nacionalnih manjina. Hrvatska ima takva iskustva s onim manjinskim skupinama koje kolokvijalno  nazivamo stare nacionalne manjine i koje su naslijedile svoja prava iz bivše države i ta prava nisu reducirana već, dapače, ona su u hrvatskom zakonodavstvu utvrđena kao stečena, trajna prava. I taj princip koji se odnosio na stare nacionalne manjine sada bi trebalo inovativno primijeniti i na nove, odnosno ostale nacionalne manjine. Prava ne bi trebalo reducirati zato što je pao broj pripadnika nacionalnih manjina, već društvo treba osvijestiti da to što su se brojke promijenila u negativnom smislu nije dobro i da treba manjinama omogućiti da zadrže prostor prava kojeg su imale i do sada pa da se ta prava čak i šire. Hrvatskoj bi trebalo biti važno da ostane multietničko i multikulturno društvo, jer se time legitimiramo i prema drugima i ne bi bilo dobro da u nekom sljedećem popisu neke nacionalne manjine jednostavno nestanu, a druge budu dovedene na sam rub opstojnosti. U tom kontekstu još veću pažnju treba obratiti na demografske i socioekonomske činioce koje u velikoj mjeri utiču na kretanje odnosno pad broja manjinskih zajednica ( iseljavanje , starenje itd. još su izraženiji kod manjinskih zajednica nego u općoj populaciji ), a rješavanje tih problema vezano je za pokretanje programa ekonomskog razvoja, odnosno za veću brigu za područja gdje manjine tradicionalno žive, a ta su područja često ispod nacionalnog nivoa razvijenosti.

TRENDOVE U KRETANJU BROJA  MANJINSKIH ZAJEDNICA U ČITAVOJ REGIJI TREBA  STAVITI U FOKUS ZNANSTVENE KONFERENCIJE  

• Predsjednik ste Organizacijskog odbora tradicionalne međunarodne znanstvene konferenciji „Nacionalne manjine, migracije i sigurnost“. Kako je protekla ovogodišnja konferencija ?

Na Brijunima je od 19. do 21. rujna 2022 održana 26. tradicionalna međunarodna znanstvena konferencija „Nacionalne manjine, migracije i sigurnost“  koju su organizirali  Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu , Akademska mreža  za saradnju u Jugoistočnoj Europi koju koordinira Institut društvenih nauka iz Beograda i Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na konferenciji je održano deset panela podijeljenih u tri tematske cjeline: Nacionalne manjine u demokratskim društvima, Migracije i migracijske politike te Globalni sigurnosni izazovi. Raspravljalo se o različitim aspektima zaštite prava nacionalnih manjina, upravljanja problemima i krizama suvremenih migracija te odgovorima na aktualne sigurnosne izazove. Jedno od novih područja kojima se bavila konferencija bili su i problemi suzbijanja trgovine ljudima. Ovogodišnja konferencija je i dalje potvrdila svoju vitalnost i interes znanstvenika, posebno znanstvenika iz zemalja  regije da  se bave ovim važnim pitanjima. U planu je objavljivanje i Zbornika radova prezentiranih na ovoj konferenciji, a već je pokrenuta i priprema za sljedeću konferenciju s ciljem da s neke teme dalje dubinski zahvate i analiziraju . Jedna od tema koja će se sigurno pojaviti na sljedećoj konferenciji biti će upravo tema nacionalnih manjina i njihova demografska situacija. To će sigurno biti jedna od važnih tema, jer osim što je popis stanovništva obavljen u Hrvatskoj prošle godine, upravo kreće popis u Srbiji, a dogodine bi mogao biti i u BIH, tako da će se ova pitanja pojaviti kao regionalna pitanja i izazovi. I bit će vrlo interesantno regionalno komparativno sagledati te procese i aktualne trendove, njihovo značenje i moguće posljedice.

Pripremio: Stojan Obradović