Intervju: Davor Gjenero

Intervju: Davor Gjenero

DESET GODINA NAKON ULASKA U EU HRVATSKA UNATOČ REGRESIVNIH POJAVA JAČA DRUŠTVENU TOLERANCIJU I IMA BOLJU PERSPEKTIVU MANJINSKE ZAŠTITE

Intervju: Davor Gjenero, politički analitičar

Početkom srpanja navršila se „okrugla“ , 10-ta obljetnica ulaska Hrvatske u EU. U inventuri pomaka i ostvarenja jedno od važnih pitanja bila su i manjinska prava koji su u procesu pregovaranja i pridruživanja  ( zadovoljavanje kriterija čuvenog poglavlja 23. : reforma pravosuđa , borba protiv korupcije i vladavina prava ) imali gotovo ključnu ulogu. Tada su manjine, po mnogima, odigrale izuzetno pozitivnu i konstruktivnu ulogu i  dale podršku  iako možda i nije sve bilo kako je trebalo biti. No, tada se očekivalo da će upravo ulaskom Hrvatske u EU manjinska prava  dalje napredovati. Da li su to bila realna očekivanja i što se u ovih deset godina promijenilo odnosno kakvi su pomaci ostvareni i da li je manjinska politika  našla nova uporišta svoga razvoja  razgovarali smo s jednim od najboljih poznavatelja i manjinske i europske politike , političkim analitičarem Davorom Gjenerom .

Koliko je i kako proces ulaska Hrvatske u Europsku uniju utjecao na  manjinsku politiku i zaštitu nacionalnih manjina odnosno koliko je taj proces doprinio ostvarivanju manjinskih prava ?

Striktno gledano, politika zaštite nacionalnih manjina nije dio zajedničke europske pravne stečevine, a prije pristupanja prvog kruga novih tranzicijskih demokracija velikim proširenjem od pred 19 godina, 2004, zaštita manjinskih prava niti nije bila dio institucionalnog dijaloga. Međutim, manjinska prava jesu dio kompleksa ljudskih prava, a zaštita temeljnih ljudskih prava i afirmacija načela vladavine prava jedan je od temelja europske integracije.

Za Hrvatsku su svi koraci prema međunarodnoj afirmaciji bili čvrsto povezani sa zaštitom manjinskih prava, od međunarodnog priznanja 1992. godine, koje je bilo posljedica mišljenja Badinterove komisije, a pretpostavka da Badinterova komisija Hrvatsku prepozna kao državu sposobnu za samostalnost bilo je usvajanje Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj. Uvjet za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju bilo je usvajanje novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, onoga koji je i danas na snazi i koji se pokazao relativno uspješnim okvirom za zaštitu manjinskih prava. Uz zaštitu nacionalnih manjina bilo je vezano više točaka u pristupnim pregovorima, ali je daleko najvažnije bilo to što je u vrijeme kad je hrvatsko društvo oslobodilo svoje najbolje demokratske energije, stvoreno povoljno okruženje za rješavanje manjinskih problema.

OSLOBAĐANJE DEMOKRATSKIH ENERGIJA

No to povoljno okruženje nije ipak u ovih desetak godina postala konstanta hrvatske politike. Što je u tim okolnostima ipak postignuto ? Da li je i koji su bili važni iskoraci ?

Relativno visoka fragmentacija političke arene u Hrvatskoj i relativno velika zajamčena zastupljenost manjinskih zastupnika u parlamentu dovele su do toga da od 2003. godine nadalje, dakle, već dvadeset godina, zastupnici nacionalnih manjina sudjeluju u vladajućoj većini, a ta zastupljenost, kad je riječ o najvećoj, srpskoj manjinskoj zajednici, od 2007. godine je i formalna. Manjine nisu bile zastupljene samo u kratkotrajnoj administraciji koju je formalno predvodio Tihomir Orešković, a činile su je HDZ i Most, u razdoblju od siječnja do listopada 2016, a to i je razdoblje u kojem se osjetila ozbiljna kriza u sustavu zaštite manjinskih prava.

Institucionalna uključenost srpske manjinske zajednice započela je i prije toga, provođenjem Erdutskog sporazuma iz studenoga 1995. godine, koji je regulirao mirnu reintegraciju Podunavlja, a srpskoj zajednici je garantirao zastupljenost na razini pomoćnika ministara u četiri važna ministarstva unutar kojih se kreiraju javne politike važne za manjine: ministarstva pravosuđa, unutarnjih poslova, obrazovanja i kulture. Za manjinsku zajednicu izrazito je važno imati svoje predstavnike na razini na kojoj se kreiraju i operacionaliziraju javne politike, a zastupljenost u javnoj upravi na razini pomoćnika ministara, današnjih ravnatelja uprava (ili državnih tajnika) manjine čini više uključenima u egzekutivnu vlast, nego jedno ministarsko mjesto ili formalno mjesto potpredsjednika Vlade.

Glavni razlog unapređenju manjinskoga položaja u razdoblju prije pristupanja Europskoj uniji djelomice je bio početak djelovanja Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, koji je na snazi od 2002. godine, a na razini lokalne samouprave, koja je najvažnija razina ostvarivanja manjinskih prava, primjenjuje se od svibnja 2005. Ali najveći doprinos boljoj manjinskoj zaštiti dala je promjena društvene atmosfere, posebice u razdoblju završavanja pristupnih pregovora, od 2009, pa do završetka pregovora i potpisivanja pristupnog ugovora 2011. godine.

U kojoj mjeri su nacionalne manjine uspjele iskoristiti i na neki način kapitalizirati nužnu  institucionalnu prilagodbu Hrvatske „acquis communautaireu” za poboljšanje svog realnog statusa u društvu?

Ambicije manjinskih lidera bile su daleko veće od onog što je na kraju ostvareno, a ta diskrepancija najveća je slučaju najveće, srpske manjinske zajednice. Manjinski zastupnici imali su odlučujući glas, kad je riječ o promjenama Ustava, koje su bile uvjet za pristupanje Uniji. Ipak niti dvostruko pravo glasa, što su ga za svoje biračko tijelo tražile „,male” manjine, niti izmijenjen način glasanja koji dodatno štiti poziciju dominantne stranke srpske manjinske zajednice, ali niti pretvaranje Zajedničkog vijeća općina iz nevladine organizacije u institucionalni oblik organizacije manjinske samouprave, nije na koncu postao dijelom Ustava. Od pitanja institucionalizacije Zajedničkog vijeća općina zastupnici srpske manjine odustali su kad su ostali politički izolirani, a druga ustavna rješenja derogirana su odlukom Ustavnog suda. Ipak, iako u finalu pretpristupnog procesa nije došlo do nekog dodatnog institucionalnog poboljšanja pozicija manjinskih zajednica, klima je tada bila povoljna za jačanje autonomije manjina. U to vrijeme, jednostavno, politička većina u zemlji, kao da je oslobodila najbolje energije, a demokratska konsolidacija i dokazivanje da je Hrvatska  zavrijedila članstvo u Uniji, stvorilo je dobre pretpostavke za zaštitu svih prava ranjivih skupina, pa tako i nacionalnih manjina.

PRODUKTIVNI ODNOS S VLAŠĆU

No nisu rijetke ocijene da je u proteklih desetak godina došlo do stagnacije ostvarivanja manjinskih prava u Hrvatskoj ( nakon što je popustio europski pritisak , a izostao monitoring ) . Koliko su te ocijene realne i utemeljene? Što je kontekst tih promjena ?

Hrvatska nije jedina nova članica, čije je godine nakon pristupanja Uniji obilježila svojevrsna demokratska regresija. Kao da su pozitivne društvene energije nakon 2011. bile iscrpljene, kao da je ekonomska kriza pridonijela otvaranju prostora za populističku retoriku i protudemokratsku atmosferu u javnosti, a negativni aspekti ovog razvoja nužno su se prelili i na nacionalne manjine.

Odmah nakon pristupanja Hrvatska je pokušala izigrati neke preuzete obveze (takozvani Lex Perković i pokušaj nepoštivanja jedinstvenoga europskoga uhidbenog naloga), ali puno veće posljedice od ovog razvikanog slučaja, imale su neke druge manje istaknute situacije izbjegavanja preuzetih obveza. Najvažnija stvar koja je u pristupnom procesu postignuta, bilo je stvaranje neovisnog tijela koje je trebalo imati i autoritet i snagu u sukobu s korupcijom. Nažalost, to tijelo dobilo je naziv zasnovan na svojevrsnom „deminutivu”, pa se nije govorilo o korupciji na visokoj razini vlasti, nego o odlučivanju o sukobu interesa. Međutim, ovlasti kontrole transakcija javnih funkcionara i pravo da se njihova imovina dovede u relaciju s legalnim prihodima, ovlasti su tog tijela koje su praktički odmah derogirane, ponovno odlukom Ustavnog suda, a uloga Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa postala je operetna, tek prilika nekim akterima da dođu do javnog prostora i izgrade karijere, ali bez stvarnog utjecaja na ograničavanje korupcije.

Osim klime demokratske regresije u društvu, koja je prevladala nakon pristupanja Uniji, na položaj nacionalnih manjina negativno su utjecali i procesi u regiji, prije svega, u Srbiji, gdje je pogodbena, ali relativno uspješna administracija Borisa Tadića, koja je objektivno rješavala otvorena susjedska pitanja i stvarala povoljnu klimu i za zaštitu manjina, zamijenjena neoradikalskom, koja je možda imala formalno novu europsku retoriku, ali je stvarno obnovila stari duh koji je obilježavao vrijeme režima Slobodana Miloševića. Iako manjine, pa tako i srpska zajednica u Hrvatskoj, koja je i najveća i ima najosjetljiviji položaj, svoje probleme moraju rješavati prije svega u državi u kojoj žive, ipak loš odnos te države s državom njihova matičnog naroda ne stvara poticajnu atmosferu za uspješnu politiku zaštite manjinskih prava.

KONSTITUCIONALNI PATRIOTIZAM

Manjine su faktički sve vrijeme bile zastupljene u vladajućoj većini i sudjelovale u javnoj vlasti. Što je to donijelo nacionalnim manjinama , a što društvu u cjelini i kakav je bio učinak tih odnosa na hrvatskoj političkoj sceni ?

Sudjelovanje u vladajućoj većini i javnoj vlasti pokazalo se produktivnim za manjinske zajednice. Koliko god je činjenica da su se manjinske političke klase uvijek u većoj mjeri brinule o svojim političkim interesima i interesima onih koju su unutar manjinske zajednice najčvršće povezani s njima, ipak se povoljna situacija za manjine korak po korak stvarala i zahvaljujući tom sustavnom sudjelovanju manjinskih zastupnika u vladajućim većinama.

Činjenica da su manjinski zastupnici bili izrazito korektni članovi vladajućih koalicija u zadnjih dvadeset godina, da niti jednom nisu generirali parlamentarnu krizu ili doprinosili nestabilnosti vladajuće većine, pretvorila ih je u „poželjne partnere”, a ne samo „nužan izbor”. Naravno, manjinski zastupnici poželjni su partneri samo za političke opcije centra, a čini se da se desni centar, koji ima „povijesnih problema” s odnosom prema manjinama, u većoj mjeri „trudi” u održavanju političkog dijaloga s manjinskim političkim predstavnicima nego što to čini lijevi centar, za koji se smatra da se mogućnost suradnje s manjinskim zastupnicima jednostavno „podrazumijeva”.

Ipak, ta suradnja manjinskih zastupnika sa strankom desnog centra, kakvom premijer Andrej Plenković pokušava održavati HDZ, imala je i svoje negativne posljedice u društvenoj klimi. Desna margina političke arene, dakle, onaj dio političke arene koji ne pripada „ustavnom luku”, sustavno etiketira tu suradnju HDZ-a s manjinskim zastupnicima kao „trgovačku koaliciju”, a vlade (tako su nazivali i Račanovu vladu 2000-2003.) Andreja Plenkovića s podsmijehom nazivaju „manjinskim vladama”.

Posebno zanimljiv je utjecaj te koalicijske suradnje na najveću stranku srpske nacionalne zajednice, SDSS. Njen predsjednik i glavni kreator stranačkih javnih politika, policy paketa i ideologije, Milorad Pupovac, u tri je točke definirao temeljne vrijednosti njihove stranke. Prve dvije su očekivane, antifašizam i naklonost lijevoj, socijalno-demokratskoj političkoj doktrini, ali treći element predstavlja silno važan politički iskorak: riječ je o definiranju konstitucionalnog patriotizma kao jednog od triju stupova ideološkoga profiliranja srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj.

Konstitucionalni patriotizam koji spominjete relativno je rijedak pa i noviji pristup našoj političkoj stvarnosti . Što on konkretno znači i donosi u našim političkim okolnostima ?

Pupovac je od onoga što bi nevještom političaru bila nepovoljna okolnost za kreiranje političke koalicije s političkom većinom u Hrvatskoj, od loših odnosa države u kojoj žive i države njihova matičnog naroda, stvorio ako ne prednosti, ali onda situaciju potpune neutralnosti. Srbi u Hrvatskoj emotivno su, kulturno, politički i vjerski povezani sa Srbijom, ali u političkom smislu, oni svoje probleme ne rješavaju u Beogradu, nego u državi u kojoj žive. Probleme koje treba rješavati na razini središnje države, rješavaju „u Zagrebu”, a lokalne i regionalne u sredinama u kojima žive. Pravo na zastupljenost u tijelima izvršne vlasti na razini lokalne i regionalne samouprave, što regulira Ustavni zakon, u početku se provodilo kao puko zadovoljavanje forme, a i oni koji su sudjelovali u obavljanju tih funkcija svoj su položaj opisivali kao više protokolarni i formalni, nego kao stvarno sudjelovanje u vlasti. Porastom međusobnog povjerenja, stabilnošću koalicijskih odnosa i protekom vremena, situacija se promijenila i danas su manjinski predstavnici zamjenici načelnika općina, gradonačelnika i župana daleko važniji faktori u donošenju odluka, iako i dalje, pogotovo u nekim sredinama, postoji tendencija njihova potiskivanja i zapostavljanja.  Izrazito snažni pojedinci na pozicijama manjinskih pomoćnika nosilaca izvršne vlasti na lokalnoj razini, međutim, uspjeli su se profilirati kao politički vrlo prepoznatljive osobe, iako je rijetka situacija kakvu je stvorila glinska dogradonačelnica iz srpske zajednice, Branka Bakšić Mitić, koja je bez sumnje najprepoznatljivija politička osoba svoga malog grada.

PREMA POLITIČKOM NARODU

Ako bi pokušali rezimirati ovih desetak godina Hrvatske u EU kada su u pitanju manjinska prava što bi mogla biti neka ključna ocjena ? Kakvo je stanje društvene tolerancije, kakva je perspektiva manjinskih prava ?

Kad se dogodi neka ozbiljna kriza, onda na površinu izlaze i prednosti, ali još i više, ozbiljni nedostatci sustava. Potres u Petrinji i Sisačko-moslavačkoj županiji, području koje je u znatnom broju nastanjeno srpskom nacionalnom zajednicom, a upravo su Srbi bili izrazito snažno pogođeni razornim potresom, pokazao je jednu optimističnu i jednu vrlo pesimističnu stranu današnje hrvatske realnosti. Pokazalo se da je, unatoč činjenici da u medijima nacionalizam često dobiva jako mnogo prostora, velika većina građana Hrvatske ljude u nevolji ne dijeli na Hrvate, Srbe i ostale. Volonteri i samoorganizirani građani priskakali su tamo gdje je stradanje bilo najveće, ne postavljajući pitanja o tome jesu li pogođeni Hrvati ili Srbi. Država je u dugom razdoblju djelovala inertno, a žalosno je da su privatne organizacije ili manji entitet u BiH u početku izgradili više zamjenskih kuća za stradale, u ovom slučaju Srbe iz petrinjskog kraja, nego što je to učinila država. Pritom se niti manjinska stranka nije posebno iskazala i činilo se kao da se ne koristi svojom nacionalnom, ali i regionalnom zastupljenošću u izvršnoj vlasti, kako bi se pomoglo pogođenim pripadnicima srpske zajednice. Unatoč toj inertnosti, možemo reći da je ohrabrujuće što nije bilo moguće govoriti o diskriminaciji građana zbog nacionalne i vjerske pripadnosti. Promjene koje se događaju polagano, često su veliko razočaranje, jer ljudi u nevolji nemaju vremena čekati bolje dane, ali ipak, postoje signali koji govore o tome da danas hrvatsko društvo integrira svoje manjinske zajednice u „politički narod” u većoj mjeri nego što je to činilo prije.

Priredio : Stojan Obradović

ZA ZAŠTITU I OSTVARIVANJE MANJISKIH PRAVA NAJVAŽNIJI JE LOKALNI NIVO

Intervju: Davor Gjenero , politički analitičar

ZA ZAŠTITU I OSTVARIVANJE MANJISKIH PRAVA NAJVAŽNIJI JE LOKALNI NIVO

Davor Gjenero poznati je politički analitičar koji je godinama sustavno razvoj manjinske politike u Hrvatskoj a zbirku svojih kritičkih teorijsko-analitičkih kolumni koje je pisao za časopis Identitet Srpskog demokratskog foruma objavio je i zapaženoj knjizi „ Manjine i većine“ . Dvadeseta godišnjica Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina tako se nametnula kao  dobar povod i za neki bar okvirni rezime dosega manjinske politike koji je inicirao taj zakon. Iako je često vrlo kritički upozoravao na mnoge nedostatke manjinske politike u Hrvatskom te činjenice da se sada mnoge stvari odvijaju presporo  Gjenero ističe da generalno gledajući svjedočimo pozitivnim pomacima u pravom smjeru. Uza sve rezerve, ističe važnost i demokratski potencijal manjinskih saborskih zastupnika ali posebno naglašava važnost načela manjinske zaštite i ostvarivanje manjinskih prava na lokalnom nivou, ali  otvara i nova pitanja razvoja manjinske politike poput pitanja pluralizma unutar manjinskih zajednica ili kvalitetnije pozicioniranje Savjeta za nacionalne manjine.   

  • U kojoj mjeri politika zaštite prava nacionalnih manjina doista korespondira s realnim interesima manjinskih zajednica i društva u cjelini?

Kad procjenjujemo efikasnost javnih politika koje se odnose na zaštitu prava i interesa pripadnika manjinskih zajednica, tu uspješnost valja vrednovati u kontekstu vrednovanja javnih politika u Hrvatskoj općenito. Usredotočenost politike zaštite manjinskih prava nije niti veća niti manja od usredotočenosti ostalih javnih politika u Hrvatskoj na realne interese hrvatskih građana.

Nekoć se činilo da je veliki nedostatak politike zaštite manjina u Hrvatskoj činjenica da njeno oblikovanje nije bilo „intrinzična” potreba demokratskih snaga u političkom sustavu, demokratskih političkih stranaka ili samoniklog građanskog društva koje je svjesno važnosti zaštite ranjivih skupina, a pogotovo onih koje su u trajnom manjinskom položaju, nego je sustav manjinske zaštite građen tijekom procesa pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, odnosno međunarodnim institucijama općenito. Naime, uvjet Badinterove komisije da prepozna potencijal Hrvatske da djeluje kao samostalna država bio je usvajanje prvog ustavno – zakonskog rješenja manjinskog statusa u Hrvatskoj: Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj iz prosinca 1991. godine.

Prije usvajanja ovog prvog dokumenta koji regulira pravo manjine na teritorijalnu i kulturnu autonomiju, te na zaštitu pasivnog biračkog prava, u Hrvatskoj je u javnosti prevladavalo uvjerenje kako su ionako pripadnici manjina visoko integrirani u društvo, a da je samo upitna politička integracija srpske manjinske zajednice. U narednim godinama, pogotovo nakon operacija Bljesak i Oluja, u javnosti je prevladalo uvjerenje da je samo pripadnost srpskoj i romskoj zajednici u Hrvatskoj povezana s rizikom socijalne isključenosti i ograničavanja temeljnih prava.

SAMOUPRAVA – NOVA KVALITETA MANJINSKIH PRAVA

  • Kako je taj demokratski deficit prevladan u daljnjem razvoju manjinskih prava ?

 To da prvi Ustavni zakon nije bio zasnovan na intrinzičnim motivima civilnog društva i političke arene u Hrvatskoj, rezultiralo je bitnim ograničavanjima prava koja proizlaze iz tog dokumenta, odmah nakon teritorijalne integracije Hrvatske. Nije problem bio samo u otme što je dramatično ograničeno pasivno biračko pravo pripadnika srpske nacionalne manjine, nego daleko više to što se aspekt manjinskih prava na razini lokalne i regionalne samouprave jednostavno nije provodio.

I drugi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, u kojem se sada više nije trebalo tematizirati pitanje ljudskih prava, jer je Hrvatska u međuvremenu ratificirala ključne međunarodne dokumenta vezane uz zaštitu ljudskih prava, na čije se je provođenje, i bez ratifikacije, obvezala Ustavnim zakonom iz 1991, onaj usvojen u prosincu 2002, također je bio dio hrvatskog „road mapa”, ovoga puta kao uvjet za hrvatsko pristupanje Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s EU.

Budući da je ovaj Ustavni zakon donošen u vrijeme kad je na razini državne politike bila uspostavljena politička većina koja je temeljna ljudska prava doživljavala kao dio hrvatske pravne baštine, kao obvezu koja se podrazumijeva, bilo je očekivano da će ključni elementi ovog izbornog zakona biti vezani uz ostvarivanje prava manjinskih zajednica u lokalnoj zajednici. Kad je država temeljno demokratski konsolidirana, kad je jasno da su načelo vladavine prava i jednakosti pred zakonom ključni za funkcioniranje poretka, ključni manjinski interesi rješavaju se na razinama gdje manjina živi, u lokalni i regionalnim samoupravama. Zato je načelo zastupljenosti/razmjerne zastupljenost pripadnika manjina u općinama i gradovima i zastupljenosti u predstavničkim tijelima regionalne/županijske samouprave, izrazito važan za ocjenu djelotvornosti novo uspostavljenog sustava manjinske zaštite. Značenje tog načela, važnije je od načela zaštite pasivnog biračkog prava pripadnika manjina, pri izboru nacionalnog parlamenta.

Ipak, najvažnije načelo manjinske zaštite, što ga uvodi Ustavni zakon iz 2002. godine načelo je manjinske samouprave, kulturne i političke autonomije manjinskih zajednica na lokalnoj i regionalnoj razini, koje se ostvaruje posredstvom Vijeća nacionalnih manjina. Radi se o novom obliku ostvarivanja manjinskih prava na kulturnu i društvenu autonomiju, koje ne bi trebao biti politički posredovano, koje bi trebalo djelovati prema načelima civilnog društva, dakle trebalo bi osigurati da svaka ideja i interes budu ostvarivi i zaštićeni sukladno njihovoj važnosti, a ne sukladno tome koliko političku potporu na izborima mogu pridobiti.

KONSOCIJACIJSKI MODEL RESPEKTIRANJA MANJINE I VEĆINE

  • Kako se i koliko to važno načelo manjinske politike ukorijenilo u praksi ostvarivanja manjinskih prava ?

Iako se relativno polagano ostvarivalo, pravno na zastupljenost/razmjernu zastupljenost u jedinicama lokalne i regionalne samouprave postepeno se počelo ostvarivati. Doduše, nesmotrenom reformom načina izbora nosilaca izvršnih poslova na razini lokalne i regionalne samouprave, do neke je mjere ograničeno ostvarivanje prava na razmjernu zastupljenost manjinske zajednice u izvršnoj vlasti. Naime, do 2007. godine načelnici općina, gradonačelnici i župani birali su se posredno, u predstavničkim tijelima, a u predstavničkim tijelima su birana i poglavarstva u kojima je, u onim opinama i gradovima u kojima manjine imaju pravo na razmjernu zastupljenost, osiguravana i razmjerna zastupljenost manjinskih predstavnika u poglavarstvu kao kolektivnom tijelu izvršne vlasti. Od 2007. načelnici općina, gradonačelnici i župani postaju neposredno izabrani individualni nosioci izvršnih poslova. Iako se biraju njihovi suradnici iz reda pripadnika nacionalnih manjina, njihova uloga u izvršnoj vlasti onolika je, koliko utjecaja na njih delegira, prenese, individualni nosilac izvršne vlasti.

  • Kakvi su realni dosezi i postignuća manjinske politike na lokalnoj razini ? U čemu se uspjelo, a gdje su i kavi problemi još posebno izraženi i opterećujući i kako se to odražava na društvo u cjelini ?

U velikom dijelu općina, gradova i županija, njihova uloga je tek formalna, djeluju više kao glasnogovornici interesa manjine kojoj pripadaju ili stranke iz koje dolaze, nego li partneri u izvršnoj vlasti. Ipak u velikom dijelu jedinica lokalne i regionalne samouprave prevladano je „načelo većine”, kako se ono tumačilo prije provođenja Ustavnog zakona i jedinice lokalne samouprave prihvaćaju svojevrstan konsocijacijski način upravljanja, tako da se respektiraju temeljni interesi i većinske i manjinske zajednice. Ima negativnih primjera, ima slučajeva sustavnog izigravanja ostvarivanja ustavno-zakonskih prava, ima mješovitih sredina, koje bi morale funkcionirati tako da manjinska i većinska zajednica dijele utjecaj, a stvarno se provodi samo privid te podjele utjecaja, jačaju radikalna politička rješenja i pokušava se provesti dominacija većine nad manjinom. Naročito su štetni primjeri gradova i općina sa simboličkim značenjem, s relevantnom manjinskom zajednicom, poput Vukovara, gdje su nacionalno isključive opcije na vlasti, gdje je manjina potisnuta u odlučivanju, gdje se sustavno ne provode prava koja proizlaze iz Ustavnog zakona. Isto tako, problematično je i to što u takvim sredinama predstavnici manjinske zajednice zagovaraju političke/stranačke interese svoje stranke, a ne životne interese manjinske zajednice. Problem sustava zaštite manjina je činjenica da vanjska kontrola ne djeluje efikasno, da niti nadležno ministarstvo, niti domaće sudske instance, niti instance poput Europskog suda za ljudska prava, u primjerenom roku ne donose odluke i ne uspijevaju primorati nosioce izvršnih poslova da stvarno ostvaruju načela Ustavnog zakona i zaštite interese pripadnika nacionalnih manjina na razini na kojoj je njihovo ostvarivanje i najvažnije. Ovakav odnos prema „ekscesnom” ponašanju pojedinih lokalnih samouprava utječe na devalvaciju značenja manjinske zaštite u Hrvatskoj.

DOBROBITI  MANJINSKE  PARLAMENTARNE ZASTUPLJENOSTI

  • Kakav je utjecaj provođenja zaštite prava manjina na predstavljenost u Saboru

Iako se činilo da su stvarno provođenje prava na zastupljenosti/razmjernu zastupljenost u tijelima lokalne i regionalne samouprava, koje je postojalo u prvom Ustavnom zakonu, ali nije bilo ostvareno, te pravo na manjinsku samoupravu posredstvom vijeća nacionalnih manjina znači više nego reguliranje zastupljenost manjinskih zastupnika u nacionalnom parlamentu, pokazalo se da je značenje osam manjinskih zastupnika u Saboru ogromno.

Od 2003 godine nadalje, svaka je parlamentarna većina, osim one uspostavljenje u razdoblju 2011-15. ovisila o potpori svih osam manjinskih zastupnika, a unutar Sabora uspostavljen je i klub zastupnika nacionalnih manjina, i razvijena je kultura međusobne solidarnosti i suradnje među manjinskim zastupnicima.

Istina je da je i Europska komisija konstatirala da u modelu izbora saborskih zastupnika nacionalnih manjina postoje problemi, a najveći problem je izostanak prava pripadnika manjina da glasaju istovremeno i kao pripadnici manjina i kao građani. Problem je i u modelu, a i u tome što izborni model, čak i tamo gdje bi pluralizam bio moguć, guši politički pluralizam i osigurava relativno najjačoj političkoj opciji unutar srpske zajednice ne samo to da osvoji većinu zastupnika, što je očekivano, nego sve zastupnike koji se biraju iz redova srpske nacionalne zajednice.

Međutim, unatoč problemima, dobrobiti manjinske predstavljenosti u Saboru daleko su veće. Iako neki analitičari govore o tome da je manjinska politička elita „korumpirana” svojevrsnom pivotalnom pozicijom koju je uspostavila u Saboru, da je time osigurana povoljna politička i ekonomska pozicija političke elite nacionalnih manjina, a da pripadnici manjine od toga nemaju neke koristi, stvari su ipak drukčije.

  • U čemu se posebno očituje taj pozitivan doprinos institucije manjinskih parlamentarnih zastupnika  ?

Stvorena je politička kultura integracije manjinske političke elite u donošenje ključnih političkih odluka. Pokazalo se da se manjinska politička elita u svim godinama, otkad vladajuća većina ovisi o njihovoj potpori, uspostavila kao pouzdani partner. Riječ je razvoju nacionalne političke kulture: s jedne strane manjinski zastupnici respektiraju značenje političke stabilnosti, a s druge stane za nosioce vlasti postalo je samorazumljivo da nemaju pravo donositi odluke koje se tiču pripadnika nacionalnih manjina, a da se o tome ne savjetuju i usuglase s njihovim predstavnicima. Naravno, pivotalna uloga u parlamentu predstavnicima manjina osigurava moć koju inače ne bi imali i utjecaj na proračun, kojim se manjinskim zajednicama u Hrvatskoj osigurava nešto bolji položaj u sekundarnoj raspodjeli. Problemi rizika socijalne isključenost, prije svega srpske i romske nacionalne manjine, rješavaju se daleko presporo, rizik siromaštva i danas je unutar te dvije zajednice daleko veći nego u ostalim dijelovima hrvatskog društva, ali pomaci u pravom smjeru ipak se događaju.

Deficiti u osiguravanju temeljne socijalne sigurnosti pripadnika manjina najbolje se vide u problemima obnove nakon potresa, ali koliko god ta obnova bila loša i neuspješna, koliko god građani stradavali i patili, čini se da na djelu nije selektivni pristup prema pripadnicima manjine u odnosu na većinsku zajednicu. Nažalost, potencijal europske pomoći za obnovu i razvoj potresom pogođenog područja, koje je ujedno i područje s velikim udjelom manjinskog stanovništva, pripadnika srpske nacionalne zajednice, nije iskorišten, ali politička klima koja je uspostavljena u Hrvatskoj u prethodnim godinama spriječila je nacionalnu segragaciju u obnovi. To je nešto što se mora podrazumijevati u stabilnom društvu, ali za društvo kakvo je naše, to ipak predstavlja politički napredak, koliko god cinično bilo govoriti o napretku u uvjetu siromaštva i izostanka stvarne razvojne politike.

MANJINSKA PRAVA NISU ZA REFERENDUM

– U kojoj je mjeri moguće govoriti o održivosti institucija koje su uspostavljene i stabilnosti manjinske zastupljenosti u Saboru RH? Bilo je, naime, inicijativa ograničavanja prava manjine na zastupljenost.

Potpuno ste u pravu, ali podjela unutar političke arene o tome treba li zaštititi pravo pripadnika nacionalnih manjina na predstavljenost u Saboru i treba li zastupnike nacionalnih manjina tretirati kao „redovite” zastupnike, poklapa se s podjelom te arene na one koji pripadaju ustavnom luku i na one koji pripadaju nacionalističkoj, populističkoj, margini političke arene.

Referendum je često oruđe koje rabe populisti, jer ovaj instrument poluneposredne demokracije može biti snažno populistički zlorabljen. Zato su se zagovornici dokidanja prava manjina da budu zastupljene u nacionalnom parlamentu i odlučili na prikupljanje potpisa za referendum, kojim bi to pravo bilo dokinuto.

U nekim konsolidiranim demokracijama referendum ne može biti oruđe odlučivanja na razini središnje države, a tamo gdje se referendum i primjenjuje u pitanjima o kojima se odlučuje na razini države, uspostavljaju se brojna ograničenja. Najvažnije je ono da se o pitanjima prava manjina, o kojima se i inače ne odlučuje običnom nego kvalificiranom, najčešće ustavnom, dakle dvotrećinskom većinom, ne može odlučivati na referendumu, upravo kao što se referendum smatra nepodobnim za odlučivanja o pitanjima u kojima se građani ne mogu izdići iznad svog osobnog interesa: o fiskalnoj politici, mirovinskom sustavu, socijalnim pravima…

Iako je bila vrlo neugodna kampanja koja je pratila prikupljanje potpisa, u kojoj su zagovornici redukcije manjinskih prava snažno napadali prije svega pravo na parlamentarnu predstavljenost pripadnika manjinskih zajednica, važno je da su i civilno društvo, i slobodni mediji i demokratski dio političke arene jasno definirali stav protiv takve inicijative. Iako, zbog nedovoljno prikupljenih potpisa, nije ni došlo do odlučivanja Ustavnog suda o raspisivanju ove referendumske inicijative, jasno je da bi i Ustavni sud sudjelovao u obrani načela ustavnosti u ovom slučaju.

I unutar civilnog društva, i unutar demokratske javnosti, i unutar političke arene postoje određene rezerve prema modelu izbora manjinskih zastupnika, postoje dvojbe, koje, međutim, ne dovode u pitanjem pravo na posebnu zaštitu izbornog prava pripadnika manjinskih zajednica. Kampanjom osporavanja manjinske reprezentacije u parlamentu, protudemokratske su političke opcije u Hrvatskoj na neki način učinile uslugu konsolidiranju nacionalne političke kulture i ojačale su političkoj značenje manjinske parlamentarne zastupljenosti.

 

POTREBA PLURALIZACIJE MANJINSKIH ZAJEDNICA

  • Ako bi željeli na neki način rezimirati aktualne učinke i dosege manjinske politike što bi mogli istaknuti ?

Suštinski bih istakao da se povezanost manjinskih politika s realnim interesima pripadnika manjina ne razlikuje od povezanosti ostalih javnih politika s interesima građana. Situacija nije niti bolja, niti gora. Ipak, interes za manjinsku politiku, koji se tegobno probudio dvijetisućitih, sa smjenom vlasti i drugom tranzicijom, doveo je do ključne promjene. Ustavni zakon osigurao je da manjine budu politički faktor. Koncept “žetončića” je jako kompromitirao cijelu priču, ali ipak su se dogodili nevjerojatni iskoraci. Najveći se vidio s jedne strane pred dvije godine u Kninu, kad su se pokazale prve naznake empatije većinskog naroda prema stradanju manjine, i kad je politička klasa, koja je tu empatiju ranije (osim Josipovića) potiskivala, sada na njoj počela insistirati. Odgovor s manjinske strane nije izostao, i izjava Milorada Pupovca o tome da je konstitucionalni patriotizam važan element političkog identiteta Srba u Hrvatskoj, ogroman je iskorak, vjerojatno najvažniji načinjen od 2000.

Čak i kad se sudjelovanje manjinskih zastupnika u izvršnoj vlasti brani na krivi način, to nije tolika šteta, kao kad se nastoji kompromitirati manjinske zastupnike, kao što se čini u slučaju Borisa Miloševića.

  • Što bi u ovom momentu istaknuli kao glavni problem sustava manjinske politike u strateškom smislu ?

Čini mi se da je trenutno glavni problem sustava to što se ne razdvaja pitanje

zaštite političkog i kulturnog identiteta manjine, pa se uspostavlja dominacija političkog nad kulturnim elementom i svojevrsna podređenost politici. To se prije svega odnosi na kontroverzno miješanje političke i civilno-društvene razine u načinu orgnaizacije Savjeta za nacionalne manjine.

Uz to pitanje vezano je i pitanje pluralizma, kako političkog, tako i kulturnog, unutar manjinske zajednice. Model zanemaruje regionalne identitete, možda i pretapanja kultura, a previše ostavlja prostora da politička većina unutar manjinske zajednice utječe i na monotipsko djelovanje unutar građanskog društva i kulturne sfere,

Stojan Obradovič