Intervju: Davor Gjenero, politički analitičar
Početkom srpanja navršila se „okrugla“ , 10-ta obljetnica ulaska Hrvatske u EU. U inventuri pomaka i ostvarenja jedno od važnih pitanja bila su i manjinska prava koji su u procesu pregovaranja i pridruživanja ( zadovoljavanje kriterija čuvenog poglavlja 23. : reforma pravosuđa , borba protiv korupcije i vladavina prava ) imali gotovo ključnu ulogu. Tada su manjine, po mnogima, odigrale izuzetno pozitivnu i konstruktivnu ulogu i dale podršku iako možda i nije sve bilo kako je trebalo biti. No, tada se očekivalo da će upravo ulaskom Hrvatske u EU manjinska prava dalje napredovati. Da li su to bila realna očekivanja i što se u ovih deset godina promijenilo odnosno kakvi su pomaci ostvareni i da li je manjinska politika našla nova uporišta svoga razvoja razgovarali smo s jednim od najboljih poznavatelja i manjinske i europske politike , političkim analitičarem Davorom Gjenerom .
Koliko je i kako proces ulaska Hrvatske u Europsku uniju utjecao na manjinsku politiku i zaštitu nacionalnih manjina odnosno koliko je taj proces doprinio ostvarivanju manjinskih prava ?
Striktno gledano, politika zaštite nacionalnih manjina nije dio zajedničke europske pravne stečevine, a prije pristupanja prvog kruga novih tranzicijskih demokracija velikim proširenjem od pred 19 godina, 2004, zaštita manjinskih prava niti nije bila dio institucionalnog dijaloga. Međutim, manjinska prava jesu dio kompleksa ljudskih prava, a zaštita temeljnih ljudskih prava i afirmacija načela vladavine prava jedan je od temelja europske integracije.
Za Hrvatsku su svi koraci prema međunarodnoj afirmaciji bili čvrsto povezani sa zaštitom manjinskih prava, od međunarodnog priznanja 1992. godine, koje je bilo posljedica mišljenja Badinterove komisije, a pretpostavka da Badinterova komisija Hrvatsku prepozna kao državu sposobnu za samostalnost bilo je usvajanje Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj. Uvjet za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju bilo je usvajanje novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, onoga koji je i danas na snazi i koji se pokazao relativno uspješnim okvirom za zaštitu manjinskih prava. Uz zaštitu nacionalnih manjina bilo je vezano više točaka u pristupnim pregovorima, ali je daleko najvažnije bilo to što je u vrijeme kad je hrvatsko društvo oslobodilo svoje najbolje demokratske energije, stvoreno povoljno okruženje za rješavanje manjinskih problema.
OSLOBAĐANJE DEMOKRATSKIH ENERGIJA
No to povoljno okruženje nije ipak u ovih desetak godina postala konstanta hrvatske politike. Što je u tim okolnostima ipak postignuto ? Da li je i koji su bili važni iskoraci ?
Relativno visoka fragmentacija političke arene u Hrvatskoj i relativno velika zajamčena zastupljenost manjinskih zastupnika u parlamentu dovele su do toga da od 2003. godine nadalje, dakle, već dvadeset godina, zastupnici nacionalnih manjina sudjeluju u vladajućoj većini, a ta zastupljenost, kad je riječ o najvećoj, srpskoj manjinskoj zajednici, od 2007. godine je i formalna. Manjine nisu bile zastupljene samo u kratkotrajnoj administraciji koju je formalno predvodio Tihomir Orešković, a činile su je HDZ i Most, u razdoblju od siječnja do listopada 2016, a to i je razdoblje u kojem se osjetila ozbiljna kriza u sustavu zaštite manjinskih prava.
Institucionalna uključenost srpske manjinske zajednice započela je i prije toga, provođenjem Erdutskog sporazuma iz studenoga 1995. godine, koji je regulirao mirnu reintegraciju Podunavlja, a srpskoj zajednici je garantirao zastupljenost na razini pomoćnika ministara u četiri važna ministarstva unutar kojih se kreiraju javne politike važne za manjine: ministarstva pravosuđa, unutarnjih poslova, obrazovanja i kulture. Za manjinsku zajednicu izrazito je važno imati svoje predstavnike na razini na kojoj se kreiraju i operacionaliziraju javne politike, a zastupljenost u javnoj upravi na razini pomoćnika ministara, današnjih ravnatelja uprava (ili državnih tajnika) manjine čini više uključenima u egzekutivnu vlast, nego jedno ministarsko mjesto ili formalno mjesto potpredsjednika Vlade.
Glavni razlog unapređenju manjinskoga položaja u razdoblju prije pristupanja Europskoj uniji djelomice je bio početak djelovanja Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, koji je na snazi od 2002. godine, a na razini lokalne samouprave, koja je najvažnija razina ostvarivanja manjinskih prava, primjenjuje se od svibnja 2005. Ali najveći doprinos boljoj manjinskoj zaštiti dala je promjena društvene atmosfere, posebice u razdoblju završavanja pristupnih pregovora, od 2009, pa do završetka pregovora i potpisivanja pristupnog ugovora 2011. godine.
U kojoj mjeri su nacionalne manjine uspjele iskoristiti i na neki način kapitalizirati nužnu institucionalnu prilagodbu Hrvatske „acquis communautaireu” za poboljšanje svog realnog statusa u društvu?
Ambicije manjinskih lidera bile su daleko veće od onog što je na kraju ostvareno, a ta diskrepancija najveća je slučaju najveće, srpske manjinske zajednice. Manjinski zastupnici imali su odlučujući glas, kad je riječ o promjenama Ustava, koje su bile uvjet za pristupanje Uniji. Ipak niti dvostruko pravo glasa, što su ga za svoje biračko tijelo tražile „,male” manjine, niti izmijenjen način glasanja koji dodatno štiti poziciju dominantne stranke srpske manjinske zajednice, ali niti pretvaranje Zajedničkog vijeća općina iz nevladine organizacije u institucionalni oblik organizacije manjinske samouprave, nije na koncu postao dijelom Ustava. Od pitanja institucionalizacije Zajedničkog vijeća općina zastupnici srpske manjine odustali su kad su ostali politički izolirani, a druga ustavna rješenja derogirana su odlukom Ustavnog suda. Ipak, iako u finalu pretpristupnog procesa nije došlo do nekog dodatnog institucionalnog poboljšanja pozicija manjinskih zajednica, klima je tada bila povoljna za jačanje autonomije manjina. U to vrijeme, jednostavno, politička većina u zemlji, kao da je oslobodila najbolje energije, a demokratska konsolidacija i dokazivanje da je Hrvatska zavrijedila članstvo u Uniji, stvorilo je dobre pretpostavke za zaštitu svih prava ranjivih skupina, pa tako i nacionalnih manjina.
PRODUKTIVNI ODNOS S VLAŠĆU
No nisu rijetke ocijene da je u proteklih desetak godina došlo do stagnacije ostvarivanja manjinskih prava u Hrvatskoj ( nakon što je popustio europski pritisak , a izostao monitoring ) . Koliko su te ocijene realne i utemeljene? Što je kontekst tih promjena ?
Hrvatska nije jedina nova članica, čije je godine nakon pristupanja Uniji obilježila svojevrsna demokratska regresija. Kao da su pozitivne društvene energije nakon 2011. bile iscrpljene, kao da je ekonomska kriza pridonijela otvaranju prostora za populističku retoriku i protudemokratsku atmosferu u javnosti, a negativni aspekti ovog razvoja nužno su se prelili i na nacionalne manjine.
Odmah nakon pristupanja Hrvatska je pokušala izigrati neke preuzete obveze (takozvani Lex Perković i pokušaj nepoštivanja jedinstvenoga europskoga uhidbenog naloga), ali puno veće posljedice od ovog razvikanog slučaja, imale su neke druge manje istaknute situacije izbjegavanja preuzetih obveza. Najvažnija stvar koja je u pristupnom procesu postignuta, bilo je stvaranje neovisnog tijela koje je trebalo imati i autoritet i snagu u sukobu s korupcijom. Nažalost, to tijelo dobilo je naziv zasnovan na svojevrsnom „deminutivu”, pa se nije govorilo o korupciji na visokoj razini vlasti, nego o odlučivanju o sukobu interesa. Međutim, ovlasti kontrole transakcija javnih funkcionara i pravo da se njihova imovina dovede u relaciju s legalnim prihodima, ovlasti su tog tijela koje su praktički odmah derogirane, ponovno odlukom Ustavnog suda, a uloga Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa postala je operetna, tek prilika nekim akterima da dođu do javnog prostora i izgrade karijere, ali bez stvarnog utjecaja na ograničavanje korupcije.
Osim klime demokratske regresije u društvu, koja je prevladala nakon pristupanja Uniji, na položaj nacionalnih manjina negativno su utjecali i procesi u regiji, prije svega, u Srbiji, gdje je pogodbena, ali relativno uspješna administracija Borisa Tadića, koja je objektivno rješavala otvorena susjedska pitanja i stvarala povoljnu klimu i za zaštitu manjina, zamijenjena neoradikalskom, koja je možda imala formalno novu europsku retoriku, ali je stvarno obnovila stari duh koji je obilježavao vrijeme režima Slobodana Miloševića. Iako manjine, pa tako i srpska zajednica u Hrvatskoj, koja je i najveća i ima najosjetljiviji položaj, svoje probleme moraju rješavati prije svega u državi u kojoj žive, ipak loš odnos te države s državom njihova matičnog naroda ne stvara poticajnu atmosferu za uspješnu politiku zaštite manjinskih prava.
KONSTITUCIONALNI PATRIOTIZAM
Manjine su faktički sve vrijeme bile zastupljene u vladajućoj većini i sudjelovale u javnoj vlasti. Što je to donijelo nacionalnim manjinama , a što društvu u cjelini i kakav je bio učinak tih odnosa na hrvatskoj političkoj sceni ?
Sudjelovanje u vladajućoj većini i javnoj vlasti pokazalo se produktivnim za manjinske zajednice. Koliko god je činjenica da su se manjinske političke klase uvijek u većoj mjeri brinule o svojim političkim interesima i interesima onih koju su unutar manjinske zajednice najčvršće povezani s njima, ipak se povoljna situacija za manjine korak po korak stvarala i zahvaljujući tom sustavnom sudjelovanju manjinskih zastupnika u vladajućim većinama.
Činjenica da su manjinski zastupnici bili izrazito korektni članovi vladajućih koalicija u zadnjih dvadeset godina, da niti jednom nisu generirali parlamentarnu krizu ili doprinosili nestabilnosti vladajuće većine, pretvorila ih je u „poželjne partnere”, a ne samo „nužan izbor”. Naravno, manjinski zastupnici poželjni su partneri samo za političke opcije centra, a čini se da se desni centar, koji ima „povijesnih problema” s odnosom prema manjinama, u većoj mjeri „trudi” u održavanju političkog dijaloga s manjinskim političkim predstavnicima nego što to čini lijevi centar, za koji se smatra da se mogućnost suradnje s manjinskim zastupnicima jednostavno „podrazumijeva”.
Ipak, ta suradnja manjinskih zastupnika sa strankom desnog centra, kakvom premijer Andrej Plenković pokušava održavati HDZ, imala je i svoje negativne posljedice u društvenoj klimi. Desna margina političke arene, dakle, onaj dio političke arene koji ne pripada „ustavnom luku”, sustavno etiketira tu suradnju HDZ-a s manjinskim zastupnicima kao „trgovačku koaliciju”, a vlade (tako su nazivali i Račanovu vladu 2000-2003.) Andreja Plenkovića s podsmijehom nazivaju „manjinskim vladama”.
Posebno zanimljiv je utjecaj te koalicijske suradnje na najveću stranku srpske nacionalne zajednice, SDSS. Njen predsjednik i glavni kreator stranačkih javnih politika, policy paketa i ideologije, Milorad Pupovac, u tri je točke definirao temeljne vrijednosti njihove stranke. Prve dvije su očekivane, antifašizam i naklonost lijevoj, socijalno-demokratskoj političkoj doktrini, ali treći element predstavlja silno važan politički iskorak: riječ je o definiranju konstitucionalnog patriotizma kao jednog od triju stupova ideološkoga profiliranja srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj.
Konstitucionalni patriotizam koji spominjete relativno je rijedak pa i noviji pristup našoj političkoj stvarnosti . Što on konkretno znači i donosi u našim političkim okolnostima ?
Pupovac je od onoga što bi nevještom političaru bila nepovoljna okolnost za kreiranje političke koalicije s političkom većinom u Hrvatskoj, od loših odnosa države u kojoj žive i države njihova matičnog naroda, stvorio ako ne prednosti, ali onda situaciju potpune neutralnosti. Srbi u Hrvatskoj emotivno su, kulturno, politički i vjerski povezani sa Srbijom, ali u političkom smislu, oni svoje probleme ne rješavaju u Beogradu, nego u državi u kojoj žive. Probleme koje treba rješavati na razini središnje države, rješavaju „u Zagrebu”, a lokalne i regionalne u sredinama u kojima žive. Pravo na zastupljenost u tijelima izvršne vlasti na razini lokalne i regionalne samouprave, što regulira Ustavni zakon, u početku se provodilo kao puko zadovoljavanje forme, a i oni koji su sudjelovali u obavljanju tih funkcija svoj su položaj opisivali kao više protokolarni i formalni, nego kao stvarno sudjelovanje u vlasti. Porastom međusobnog povjerenja, stabilnošću koalicijskih odnosa i protekom vremena, situacija se promijenila i danas su manjinski predstavnici zamjenici načelnika općina, gradonačelnika i župana daleko važniji faktori u donošenju odluka, iako i dalje, pogotovo u nekim sredinama, postoji tendencija njihova potiskivanja i zapostavljanja. Izrazito snažni pojedinci na pozicijama manjinskih pomoćnika nosilaca izvršne vlasti na lokalnoj razini, međutim, uspjeli su se profilirati kao politički vrlo prepoznatljive osobe, iako je rijetka situacija kakvu je stvorila glinska dogradonačelnica iz srpske zajednice, Branka Bakšić Mitić, koja je bez sumnje najprepoznatljivija politička osoba svoga malog grada.
PREMA POLITIČKOM NARODU
Ako bi pokušali rezimirati ovih desetak godina Hrvatske u EU kada su u pitanju manjinska prava što bi mogla biti neka ključna ocjena ? Kakvo je stanje društvene tolerancije, kakva je perspektiva manjinskih prava ?
Kad se dogodi neka ozbiljna kriza, onda na površinu izlaze i prednosti, ali još i više, ozbiljni nedostatci sustava. Potres u Petrinji i Sisačko-moslavačkoj županiji, području koje je u znatnom broju nastanjeno srpskom nacionalnom zajednicom, a upravo su Srbi bili izrazito snažno pogođeni razornim potresom, pokazao je jednu optimističnu i jednu vrlo pesimističnu stranu današnje hrvatske realnosti. Pokazalo se da je, unatoč činjenici da u medijima nacionalizam često dobiva jako mnogo prostora, velika većina građana Hrvatske ljude u nevolji ne dijeli na Hrvate, Srbe i ostale. Volonteri i samoorganizirani građani priskakali su tamo gdje je stradanje bilo najveće, ne postavljajući pitanja o tome jesu li pogođeni Hrvati ili Srbi. Država je u dugom razdoblju djelovala inertno, a žalosno je da su privatne organizacije ili manji entitet u BiH u početku izgradili više zamjenskih kuća za stradale, u ovom slučaju Srbe iz petrinjskog kraja, nego što je to učinila država. Pritom se niti manjinska stranka nije posebno iskazala i činilo se kao da se ne koristi svojom nacionalnom, ali i regionalnom zastupljenošću u izvršnoj vlasti, kako bi se pomoglo pogođenim pripadnicima srpske zajednice. Unatoč toj inertnosti, možemo reći da je ohrabrujuće što nije bilo moguće govoriti o diskriminaciji građana zbog nacionalne i vjerske pripadnosti. Promjene koje se događaju polagano, često su veliko razočaranje, jer ljudi u nevolji nemaju vremena čekati bolje dane, ali ipak, postoje signali koji govore o tome da danas hrvatsko društvo integrira svoje manjinske zajednice u „politički narod” u većoj mjeri nego što je to činilo prije.
Priredio : Stojan Obradović