Intervju: Boris Milošević

Intervju: Boris Milošević , predsjednik Srpskog narodnog vijeća

Procesi traženja nestalih osoba su osjetljivi i spori te uvelike ovise o dobrim međudržavnim i međunacionalnim odnosima koji na žalost često imaju loše periode koji onda još više usporavaju suradnju i proces traženja. Naše javni rad i komemorativne prakse sjećanja su najsnažniji zagovornik svih onih koji još uvijek traže svoje najmilije.  Apeliramo na dijalog u svakoj situaciji kada se narušavaju hrvatsko – srpski odnosi, ukazujemo na važnost srpske manjine u Hrvatskoj, kao i naših kolega iz Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji, jednom riječju doprinosimo na svim razinama, od institucionalnih do javnih, kako bi razmjena važnih informacija mogla neometano teći. U proteklim godinama intenzivno smo radili po pitanju nestalih u suradnji s Udruženjem porodica „Protiv zaborava“ te sa specijalnim izaslanikom predsjednika Republike Srbije za nestale osobe. Ta je suradnja u jednom trenutku izgledala ohrabrujuće, međutim zahlađivanjem odnosa između dviju zemlje zadnjih godine ta je komunikacija ozbiljno reducirana i praktički je zamrla pa ne možemo biti zadovoljni suradnjom po tom pitanju, niti s vlastima u Srbiji, kao ni s onima u Hrvatskoj. Tu vidimo preveliko politiziranje ovog pitanja i međusobno optuživanje što je  potpuno neprihvatljivo.

U povodu godišnjice operacije „Oluja“ Srpsko narodno vijeće je objavilo Izjavu sjećanja u kojoj navodite da se s tugom sjećate „više desetaka hiljada poginulih i ranjenih, jednako naših sugrađana hrvatske nacionalnosti kao i naših sunarodnjaka Srba“. Navodite i da se „sjećate i suosjećate s patnjama više stotina hiljada Hrvata i Srba koji su pred ratnim opasnostima, prijetnjama ili silom, morali napustiti svoje domove i zavičaje, svoju zemlju“ te da se „posebno sjećate patnji sunarodnjaka koje su proživljavali u godinama povratka, kao i patnje onih koji se nikada nisu vratili i koji su trajno ostali i bez doma i bez zavičaja u kojima su oni i njihovi preci generacijama i stoljećima živjeli“.

U pažljivo izbalansiranoj Izjavi ističete kako se vaša tuga i suosjećanja povećavaju, umjesto da nakon trideset godina budu manji. „Povećavaju se zbog toga što je u Hrvatskoj sve manje sjećanja na stradanja naših sugrađana srpske nacionalnosti, a u Srbiji sve manje sjećanja na stradanje pripadnika hrvatskoga naroda. Povećavaju se i zbog toga što nas državne politike sjećanja sve više udaljavaju od izgradnje i učvršćivanja politike mira i pomirenja među Srbima i Hrvatima, između Srbije i Hrvatske“, navodite u Izjavi. Pritom kažete da ćete „nastaviti podsjećati i Vladu i pravosudne institucije na zakonsku, međunarodno preuzetu i javno deklariranu obavezu da će se počinjeni zločini prema srpskim civilima sankcionirati jer, su proteklih trideset godina, podignute samo tri optužnice“, misleći na kontekst „Oluje“.
Na kraju pozivate sve da se „sjećaju svih ratnih žrtava, svih ranjenih i svih prognanih, a bez kojih su ostali njihovi najbliži, onih koji su ostali živi, ali bez dijela svojih sposobnosti i onih koji su privremeno ili trajno iskorijenjeni iz svojih zavičaja“.

U Izjavi, nabrajajući žrtve ne spominjete posebno nestale. Postoji li za to neki posebni razlog?

O tome koliko nam je važna problematika nestalih u ratu govori i činjenica da je devetnaest godina nakon početka i petnaest godina nakon kraja rata, u Zagrebu 23. studenoga 2010. godine, na inicijativu Srpskog narodnog vijeća (SNV), osnovano udruženje porodica ubijenih, poginulih, nestalih i nasilno odvedenih Srba, kojemu je službeni naziv Udruženje porodica protiv zaborava.

U prostorijama SNV-a se te davne godine okupilo 15-ak žrtava iz cijele Hrvatske, ali i iz Srbije: riječ o ljudima koji su godinama obilazili raznorazne hrvatske, srbijanske i evropske adrese, istražujući u kojim su okolnostima nastradali članovi njihovih obitelji, gdje su im tijela i zašto nitko, osim njih, ne traga za njima. Tada su u svom priopćenju iz udruge „Protiv zaborava“ istaknuli da će, između ostalih, “raditi na pomaganju porodicama ubijenih, poginulih, nestalih i nasilno odvedenih Srba u ostvarivanju njihovih prava u smislu izjednačavanja njihova statusa s ostalim građanima RH, koji su zbog identičnih razloga stekli određeni status ili povlastice”. Drugim riječima, Udruženje svih ovih godina pokušava učiniti ono što je država godinama namjerno propuštala, a to je izjednačiti sve svoje građane u pravima i obvezama. Mi smo im u toj misiji velika podrška svih ovih godina.

Marica Šeatović iz Novske je od tada, pa sve do danas, predsjednica Udruženja porodica protiv zaborava. Ona  je 1991. izgubila supruga u ratnom zločinu kojeg su počinili pripadnici hrvatske vojske, na grupu civila, a prvi tajnik je bio Branko Jurišić iz SNV-a, dok danas tu funkciju obnaša Lazo Đokić.

PROTIV ZABORAVA

Ne može se reći da je nepoznata činjenica kako među nestalima ima značajan broj građana Republike Hrvatske srpske nacionalnosti i to civila. Zašto se to ne vidi u medijima? Zašto nema medijskih propitivanja o tome o kojem je broju riječ? Zašto netko, bar prilikom obilježavanja međunarodnog Dana nestalih osoba 30. kolovoza ne napiše nešto o složenosti problema nestalih u Domovinskom ratu? Zašto nema priča s članovima srpskih obitelji čiji su članovi nestali?

Udruženja porodica “Protiv zaborava” uz podršku SNV-a svake godine organizira obilježavanje Međunarodnog dana nestalih na koje se pozivaju i mediji koji prenesu poruke okupljenih. Tako je bilo i ove godine. Nažalost naš glas se ne čuje dovoljno jako koliko bi htjeli. Nije nam prihvatljivo da se u Hrvatskoj žrtve dijele, ali niti da se prešućuju. Značajan broj nestalih otpada na brojku koju predstavnici vlasti u Republici Hrvatskoj službeno deklariraju kao onu koja otpada na sve one koje se u ovom trenutku traži.

U Hrvatskoj se danas traži 1744 osobe, 1361 nestala osoba i 384 osobe za koje se zna da su mrtve, ali se ne znaju gdje se nalaze posmrtni ostaci. Ekshumirani posmrtni ostatci čak 852 osoba čekaju da se identificiraju kome zapravo pripadaju. (do 31.12.2024. je ekshumirano 5257, a identificirano 4405 osoba). Nemamo točne podatke koliko je iz zajedničkih grobnica nastalih humanom asanacijom 1995. godine, ekshumirano posmrtnih ostataka.

U Hrvatskoj je potraga za nestalima započela odmah početkom rata 1991. godine, kada su vlasti nastojale utvrditi sudbinu nestalih i koordinirati procese zamjene zarobljenih i zatočenih. Republika Hrvatska je vodila svoj popis nestalih utemeljen uglavnom na nestalima iz 1991. i 1992. godine.

Sada dolazimo do onoga što ste me pitali, prvi jedinstveni popis nestalih, neovisno o nacionalnosti i državljanstvu nestale osobe, Hrvatska je dobila objavom prvog izdanja “Knjige nestalih” u prosincu 2006. Knjiga je obuhvatila 2144 imena povezanih činjenicom da su nestali u Hrvatskoj između listopada 1990. godine i studenog 1995. godine. Poslije su objavljene još tri knjige.

Podaci sadržani u Knjigama objedinjeni su u suradnji Službe traženja Hrvatskog Crvenog križa i Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja, a usporedno su ih provjerili Međunarodni odbor Crvenog križa, Crveni krst Srbije i Komisija Vlade Republike Srbije za nestala lica pa su “Knjige nestalih” rezultat zajedničkih napora.

Popis nestalih se objedinio za vrijeme Vlade premijerke Jadranke Kosor, a zadnja godina u kojoj se apostrofiraju dvije brojke jednog popisa je 2013. kada je objavljeno da Ministarstvo branitelja, Uprava za zatočene i nestale, vodi evidenciju na način da traži 1.689 nestalih osoba, od kojih su 953 nestale 1991./1992. godine, što se uglavnom odnosi na hrvatske civile, dok su 736 nestale 1995. godine, što je brojka povezana s nestalim srpskim civilima.

OBJEDINJENI POPISI

Zbog načina javnog prezentiranja nestalih u toku Domovinskog rata stječe se dojam da se cjelokupna brojka odnosi na građane hrvatske nacionalnosti. Zašto i oni koji predvode tijela koja se bave istraživanjem sudbine nestalih, u svojim izjavama ne daju bar naznaku da se broj nestalih odnosi na ukupnost nestalih građana Hrvatske bez obzira na nacionalnost?

Svjesni smo da u javnosti prevladava dojam da se cjelokupna brojka odnosi na građane hrvatske nacionalnosti. Mi ističemo u svojim javnim nastupima na primjerenim mjestima da su u toj brojci i nestali građani srpske nacionalnosti. Svi nestali trebaju imati dostojanstven tretman, neovisno o njihovoj nacionalnosti. Rješavanje sudbine nestalih je humanitarni problem koji nadilazi etničke i svake druge podjele, to je tako svugdje u svijetu.

Predstavnici Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja redovno u svojim istupima prozivaju službeni Beograd da prikriva podatke o nestalima. Da li su se za pomoć u posredovanju prema službenim institucijama u Srbiji obratili SNV-u ili udrugama nestalih Srba, primjerice Udruzi obitelji nestalih i poginulih „Suza“, odnosno Udruženju porodica „Protiv zaborava“? Surađuje li SNV s tim udrugama?

Srpsko narodno vijeće, u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću, kao i ostalim organizacijama civilnog društva organizira tijekom godine veliki broj komemoracija žrtvama ratnih zločina. Politike sjećanja putem kojih se odašilju poruke o patnjama svih stradalih, gdje nema podjele na “naše” i “njihove”, ključna je odrednica našeg djelovanja. Na taj način šaljemo jasno poruku svim državnim institucijama, u Hrvatskoj i Srbiji, koliko su nam važne inkluzivne politike sjećanja koje uključuju potragu za svim nestalima, procesuiranje svih odgovornih za zločine. Tijekom ovogodišnje komemoracije u Gruborima, ovoga augusta, vrlo jasno sam naglasio da uz to što se sjećamo ubijenih građana srpske nacionalnosti, ne zaboravljamo stradanje hrvatskog naroda. Predstavnici Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja nam se do sada nisu direktno obraćali za pomoć.

SJEĆANJE ZA SVE

Informacije da su visoki državni predstavnici primili predstavnike udruga koje traže nestale stare su više od pet godina. Od tada danih brojnih i velikih obećanja, primjerice predsjednice Kolinde Grabar Kitarović nije bilo ništa. Što mislite, zbog čega? Kakva je suradnja SNV-a s nadležnim institucijama, na rješavanju pitanja nestalih u Domovinskom ratu?

Procesi traženja nestalih osoba su osjetljivi i spori te uvelike ovise o dobrim međudržavnim i međunacionalnim odnosima koji na žalost često imaju loše periode koji onda još više usporavaju suradnju i proces traženja. Kao što sam spomenuo u prethodnom odgovoru, naše javni rad i komemorativne prakse sjećanja su najsnažniji zagovornik svih onih koji još uvijek traže svoje najmilije.  Apeliramo na dijalog u svakoj situaciji kada se narušavaju hrvatsko – srpski odnosi, ukazujemo na važnost srpske manjine u Hrvatskoj, kao i naših kolega iz Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji, jednom riječju doprinosimo na svim razinama, od institucionalnih do javnih, kako bi razmjena važnih informacija mogla neometano teći.

U jednom istupu prilikom donošenja Zakona o nestalima u Domovinskom ratu kazali ste da je omjer gotovo pola – pola. Jedan od rijetkih preciznijih podataka objavljenih u medijima je onaj iz 2015. godine. Tada je Aleksandar Vučić, današnji predsjednik Srbije, bio u Zagrebu kao gost na inauguraciji tadašnje novoizabrane hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. On je tada izjavio da „Srbija ne bježi od pitanja nestalih“ dodavši kako je „na popisu nestalih više Srba nego Hrvata“. Na to je reagirao Ivan Grujić, tadašnji predsjednik Komisije za zatočene i nestale Vlade RH, kazavši „da je riječ o 930 osoba hrvatske, a 670 osoba srpske nacionalnosti. Na taj popis“, objasnio je, „može se dodati i 200 osoba sa srbijanskim državljanstvom koje su nestale na našem teritoriju“. Dakle, zbrojeno, riječ je o omjeru 930 nestalih Hrvata i 870 nestalih Srba. U Ministarstvu su odmah napomenuli da „ulažu napore u potrazi za nestalim hrvatskim državljanima – bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost“. Grujić je tada rekao i da je „popis nestalih osoba objavljen u Knjizi nestalih osoba na području Republike Hrvatske, koju su verificirala nadležna tijela za traženje nestalih osoba Republike Srbije“. Nekoliko mjeseci kasnije, u lipnju 2015. godine, Grujić i Veljko Odalović, predsjednik Komisije za nestala lica u Srbiji, istaknuli su da je riječ o 1.606 nestalih koji su živjeli na području Hrvatske. „Večernji list“ je prenio da su „Hrvatska i Srbija usuglasile popis od ukupno 1.606 nestalih osoba za tijekom rata na području Hrvatske 1995. godine“ te da se za 424 osobe traže se posmrtni ostaci. „Neki od njih bili su državljani Hrvatske, a neki su prijavljeni kao nestali tek kada su se njihove obitelji doselile kao izbjeglice u Srbiju, zbog čega je bilo teško usuglasiti popise nestalih“, kazao je Odalović istaknuvši da je u zločinima na području bivše Jugoslavije, bez obzira radi li se o Hrvatskoj, Kosovu ili BiH, ukupno nestalo više od 11.000 osoba. Zna li se danas točan broj nestalih građana Republike Hrvatske srpske nacionalnosti?

Ukupno se na području bivše Jugoslavije traži više od 11000 osoba nestalih uslijed oružanih sukoba. Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), izradila je online platformu Regionalna baza podataka aktivnih slučajeva nestalih osoba iz sukoba na području bivše Jugoslavije.

Regionalna baza podataka omogućuje obiteljima nestalih osoba jednostavan pristup postojećim evidencijama, te priliku za dostavljanje novih informacija koje mogu pomoći u rješavanju aktivnih slučajeva. Baza je interaktivna, jednostavna za korištenje, te se može pretraživati po imenu, prezimenu, očevom imenu ili mjestu nestanka osobe, a dostupna je svima.

Sama Hrvatska službeno traži 1744 osobe, a u ovom trenutku nemamo točan broj građana  srpske nacionalnosti.

ZAMRLA SURADNJA

Da li SNV ima prekogranične kontakte vezano za problem nestalih i kako ocjenjujete međudržavnu suradnju?

Riječ je i o inače teškom i složenom procesu. Vrijeme neumitno odnosi svjedoke i smanjuje mogućnost identifikacije. Ima razmišljanja da se taj proces i opstruira. Može li se on ubrzati kvalitetnijim sustavima otkrivanja grobišta, ali i ažurnijim utvrđivanjem identiteta?

Je li Srpsko narodno vijeće, kao krovna organizacija Srba u Hrvatskoj dovoljno učinila na rješavanju ovog problema?

Na koje ste probleme i prepreke nailazili i što mislite da treba poduzeti da bi se proces ubrzao, jer rješavanje ovog teškog humanitarnog pa i civilizacijskog problema treba omogućiti lakše prevladavanje drugih problema koji pritišću hrvatsko društvo?

U proteklim godinama intenzivno smo radili po pitanju nestalih u suradnji s Udruženjem porodica „Protiv zaborava“ te s Veranom Matićem, specijalnim izaslanikom predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića za nestale osobe. Ta je suradnja u jednom trenutku izgledala ohrabrujuće, međutim zahlađivanjem odnosa između dviju zemalja, Hrvatske i Srbije, u zadnje dvije – tri godine ta je komunikacija ozbiljno reducirana i praktički je zamrla. Kada govorimo o problematici nestalih u ratu ne možemo biti zadovoljni suradnjom po tom pitanju, niti s vlastima u Srbiji, kao ni s onima u Hrvatskoj. Tu vidimo preveliko politiziranje ovog pitanja i međusobno optuživanje što je nama potpuno neprihvatljivo.

Autor: Pero  Jurišin   tekst objavljen 17.10.2025. godine

Tekst je dio serijala projekta „  Problem nestalih osoba u Domovinskom ratu – k istini, a protiv političkih manipulacija „  koji se  realizira uz financijsku podršku Agencije za elektroničke medije u okviru  Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama – poticanje kvalitetnog novinarstva za 2025. godinu.

Intervju: Boris Milošević, potpredsjednik hrvatske Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava o aktualnim pitanjima manjinske politike

Godina dana je prošla od usvajanja Operativnih programa Vlade RH za nacionalne manjine  za razdoblje 2020. – 2024. Kako ocjenjujete dosadašnje učinke  ? Kakav je dinamika realizacije? Da li se ostvaruju predviđeni projekti ? Ima li problema, otpora? Kakva je suradnja s institucijama i predstavnicima nacionalnim manjinama i imate li povratnih informacija da li su one zadovoljne dosadašnjim postignućima ? Kakva je suradnja i uloga lokalnih tijela vlasti? Što su važni zadaci u narednom razdoblju ?

Usvajanje Operativnih programa Vlade za nacionalne manjine za razdoblje 2021. – 2024. nastavak je jasnog usmjerenja Vlade na stvaranje preduvjeta za puno ostvarenje manjinskih prava. To usmjerenje je vidljivo i kroz donošenje i provedbu Operativnih programa a za nacionalne manjine za razdoblje 2017. – 2020. te u programu Vlade za mandat 2020. – 2024. Operativni programi za nacionalne manjine donose niz mjera za unaprjeđenje položaja manjinskih zajednica. Podrazumijevaju poštivanje prava na korištenje jezika i pisma, ravnomjeran razvoj svih krajeva i rad na izgradnji mira, a ključno je da se planovi ostvare u predviđenim rokovima. Operativni programi sadrže horizontalne mjere usmjerene na ostvarivanje temeljnih prava bitnih za sve manjine te specifične mjere za svaku pojedinačnu manjinu kako bi se adresirali ključni problemi svake manjinske zajednice. Programi nisu dospjeli u fokus javnosti jer ih je Vlada donijela 30. prosinca 2020., odnosno dan nakon razornog potresa koji je pogodio Baniju ali se provode i polučuju rezultate. Sukladno Odluci o donošenju operativnih programa Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina do kraja veljače dostavit će izvješće o provođenju Operativnih programa za prvu godinu provedbe te ćemo tada imati potpunu sliku što smo sve napravili. Kao najveća postignuća u prvoj godini provedbe mogu izdvojiti donošenje novog Protokola o postupanju u slučaju zločina iz mržnje kojim će se povećati učinkovitost istraživanja te pravilna identifikacija zločina iz mržnje, čije su žrtve vrlo često baš pripadnici nacionalnih manjina. Protokolom su određene obveze nadležnih tijela koja sudjeluju u otkrivanju, postupanju i praćenju rezultata postupaka vođenih zbog zločina iz mržnje, a uspostavljena je i nova Radna skupina za praćenje Protokola. Također, nastavljeno je s provedbom programa za financiranje projekata lokalne infrastrukture i ruralnog razvoja na područjima naseljenim pripadnicima nacionalnih manjina, kao važnog financijskog alata za jačanje manjinskih zajednica. Moram ovdje izdvojiti i donošenje nove Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske, kojom je olakšana procedura te uspostavljeni povoljniji uvjeti otkupa stanova za povratnike i izbjeglice. Iz pozicije srpske nacionalne manjine svakako je i simbolički ali i životno vrlo važan Zaključak Vlade o revitalizaciji zaseoka Grubori od 19. kolovoza 2021. Svi jako dobro znamo kakav stravičan zločin se dogodio u Gruborima, i bilo je važno da ova Vlada, nakon što je odala počast svim nevino stradalima u tom zaseoku poduzme i konkretne aktivnosti kako bi vratili život u Grubore. U samim Operativnim programima nalaze se i mjere koje su kompleksne i za čiju puno provedbu je potrebna suradnja i partnerstvo između državne i lokalne razine te predstavnika nacionalnih manjina. U svom radu pokušavam povezati sve ključne aktere te facilitirati suradnju kako bi što uspješnije i kvalitetnije proveli sve predložene mjere. Tijekom ovih godinu dana imao sam brojne sastanke s predstavnicima jedinica lokalne i područne samouprave, predstavnicima nacionalnih manjina te sa civilnim društvom. Kroz sve ove sastanke dobio sam pozitivne povratne informacije i uvidio spremnost svih aktera da zajednički rade na poboljšanju položaja nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Naravno treba biti iskren i reći da nije realno za očekivati da će se neki dugogodišnji izazovi i problemi riješiti preko noći, no ključno je da postoji dobra volja da se uhvatimo u koštac i s tim izazovima. U narednom razdoblju bit će vrlo važno osigurati financijski okvir za provedbu svih mjera i aktivnosti iz Operativnih programa pri čemu treba stvoriti preduvjete snažnije uključivanje nacionalnih manjina u korištenju i provedbi EU fondova.

Na čelu ste Povjerenstva za praćenje Nacionalnog plana za uključivanje Roma 2021. – 2027. Koliko su ciljevi tog plana realni i o čemu bitno ovisi uspješnost ostvarivanja tog važnog dokumenta  ? Kakva je ocjena realizacije prethodnog plana, Nacionalne strategije za uključivanje Roma 2013.-2020. i  kako izbjeći probleme koji su se tada javljali ?

INTEGRACIJA ROMA  TRAŽI SURADNJU VEĆINSKOG  I MANJINSKOG STANOVNIŠTVA

Govoriti o realnosti i potencijalnoj učinkovitosti bilo kojeg strateškog dokumenta je izazovan zadatak. Naime, kroz implementaciju i praksu vizionarski postavljenih mjera, često možemo vidjeti da rezultati nekih aktivnosti nisu u skladu s očekivanjima koje ste imali na početku, ili da neke mjere ne odgovaraju stvarnim potrebama i okolnostima koje prepoznajemo u provedbenoj praksi. Naravno, nacionalni planovi imaju i instrumente koji omogućavaju da se, ako su dobro osmišljeni, izazovi na vrijeme prepoznaju i adekvatno adresiraju kako bi što preciznije odgovorili propisanim ciljevima. Povjerenstvo za praćenje Nacionalnog plana za uključivanje Roma 2021.-2027. je jedno od tih alata koji osiguravaju da se ciljevi propisani planom doista i ostvare u što je većem mogućem opsegu. Vjerujem da su mjere i ciljevi propisani Nacionalnim planom stavljeni u realni okvir, te predviđaju da se gorući izazovi, vezani uz pitanja romske populacije, kao jedne od najmarginaliziranijih skupina hrvatskoga društva, što uspješnije riješe. Kao predsjednik Povjerenstva, zadaći praćenja provedbe Nacionalnog plana pristupam s visokim interesom i odgovornošću, a koliko su članovi Povjerenstva predani osiguravanju provedbe Nacionalnog plana, svjedoči i činjenica da se od donošenja ovog dokumenta u lipnju 2021. pa do danas, Povjerenstvo sastalo već četiri puta. Sastanci Povjerenstva u pravilu su se održavali u Županijama koje imaju znatan udio romske populacije, i koje se svakodnevno suočavaju s izazovima uključivanja Roma u hrvatsko društvo. Time se podiže javna vidljivost problematike, osigurava provedba Nacionalnim planom utvrđenih mjera, ali i šalje snažna simbolička poruka društvu, da je ovoj Vladi uključivanje Roma iznimno važno pitanje. Naravno, ključni izazovi provedbe mjera proizlaze iz više izvora. Uključivanje Roma u društvo je dvosmjerni proces, a ja bih se usudio reći da on ovisi i o uzajamnoj suradnji i snažnom dijalogu svih zainteresiranih aktera u području ove problematike. Nacionalna razina mora biti partner dionicima lokalne i regionalne samouprave, a ishodi ovise i o suradnji s akterima civilnoga društva. Naravno, i sami građani većinske i manjinske populacije, u općinama u kojima Romi žive, kao i lokalni mediji imaju važnu ulogu u osiguravanju što kvalitetnijih ishoda predviđenih  mjera ali postizanja ciljeva samoga Nacionalnog plana. Do sada, u implementaciji se kao posebni problem pojavljuju neadekvatna administrativna rješenja za provedbu pojedinih mjera. Srećom, Povjerenstvo se pokazalo kao vrijedan forum unutar kojeg se ovi izazovi na vrijeme uspijevaju prepoznati, te ponuditi konstruktivna rješenja provedbi mjera.

Što se tiče dijela Vašeg pitanja o ocjeni realizacije prethodne Nacionalne strategije za uključivanje Roma 2013.-2020., svjestan sam da društveni položaj Roma, koji je i danas obilježen snažnim negativnim stereotipima i stigmom, može dovesti do zaključka da ovakvi strateški dokumenti ne ostvaruju svoje učinke dovoljno brzo. Međutim, oni pored svoje snažne simboličke poruke, da se uključivanju Roma pristupa sistemski i predano, imaju i rezultate s kojima možemo biti zadovoljni. Mjere poput izgradnje stambenih objekata u Dardi ili poticaja samozapošljavanja pokazale su se učinkovitima, te svakako se iskustva dobre prakse trebaju nastaviti i u novom Nacionalnom planu. S druge strane, obrazovne programe i kapacitete pripadnika romske zajednice za aktivnu participaciju u društvu treba osnažiti kroz mjere koje ćemo implementirati u narednom razdoblju.

PROCES POMIRENJA I NORMALIZACIJE NAPREDUJE

Prošle godine pokrenut je vrlo važan odgovoran i ambiciozan projekt pomirenja i normalizacije . Kako vidite aktualnu situaciju na tom planu danas?

Kao što ste i sami naveli, u mandatu ove Vlade započeli smo procese koji nisu jednostavni ni laki ali za koje duboko vjerujem da su nužni i bitni. Smirivanju i poboljšanju odnosa može doprinijeti samo politika razumijevanja i poštovanja drugog. Na tome smo u Hrvatskoj zadnjih godinu dana radili a vjerujem i da su i rezultati vidljivi. Moj prošlogodišnji odlazak u Knin je relaksirao atmosferu u društvu, započeo i utvrdio jednu Vladinu politiku razumijevanja i pomirenja koja je dobila veliku potporu javnosti.

Sve to je dalje rezultiralo mijenjanjem narativa u javnosti u odnosu na Srbe u Hrvatskoj što smatram najvažnijom stvari. Brojne lokalne sredine su mi se obraćale i htjele ostvariti komunikaciju kako bi zajedno u suradnji rješavali probleme njihovih lokalnih srpskih zajednica. Znatno je poboljšana komunikacija s izabranim lokalnim političkim  predstavnicima Srba što predstavlja veliki iskorak u nekim sredinama. Naravno, to ne znači da negativnih nacionalističkih pojava više nema, da je diskriminacija nestala i da je sve idealno, ali stvari su se pokrenule u pozitivnom smjeru. U otvaranje tog prostora, svoj trud, rad, energiju i napore dali su brojni aktivisti za ljudska prava, članove akademske zajednice, branitelji, stradalnici rata, političari i prije svega takozvani mali građani, koji suočavanje s prošlošću i izgradnju boljeg društva svjedoče i žive svaki dan, posebice u područjima koja su bila izravno ratom pogođena. Uz simboličke geste koje su važne, nužne su i konkretne mjere koje će voditi do rješavanja nekih još uvijek otvorenih manjinskih pitanja ali i pitanja vezanih uz suočavanje s prošlošću. Zadovoljan sam jer su i moje aktivnosti kao i usmjerenje cijele Vlade doveli do donošenja novog Zakona o civilnim stradalnicima rata što je konkretan pomak u smjeru priznavanja svih žrtava rata. Bilo je važno poslati poruku s državnog vrha, nakon koje će se, vjerujem lakše govoriti o rješavanju stvarnih materijalnih i socijalnih pitanja za sve građane Hrvatske; pitanje prošlosti ne treba zatvoriti u smislu da se ona izbriše ili zaboravi, ali je treba dostojanstveno uokviriti, s ciljem izgradnje boljeg društva za sve nas.

Naravno ovaj proces nije jednokratan i ne smije se zaustaviti ili koristiti u politikantske svrhe. Ohrabrenje mi daju i recentni događaji poput izbora Nikole Tesle za motiv jedne od budućih euro kovanica u Hrvatskoj. Važno je naglasiti da izbor Nikole Tesle nije odlučila ni struka ni politika već građani. Oduševila me činjenica da su upravo građani Nikolu Teslu izabrali kao motiv na  kovanici. I to u anketi koja uopće nije nudila Teslu kao izbor već su sami građani mogli predložiti neki motiv, a oni su najčešće predlagali upravo Nikolu Teslu, Srbina iz Hrvatske koji je ponos i Hrvatske i Srbije ali možda ponajviše baš Srba iz Hrvatske.

Autor: Institut STINE Stojan Obradović