Intervju: Dr.sc. Boris Jokić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i član Savjetodavnog odbora Europske mreže za građanski odgoj i obrazovanje
Unatoč tome što se u našoj javnosti učestalo govori o potrebi raznih reformskih zahvata u hrvatskom obrazovanju, pitanja potrebe i značaja građanskog odgoja i obrazovanja nekako ostaju van toga fokusa. Sustavnog projekta uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja u službeni obrazovni sustav na nacionalnom i državnoj razini još uvijek nema, a u obrazovnom sustavu pojavio se „na mala vrata“, kada je vaninstitucionalno prije nešto više od 5 godina uveden u riječke osnovne škole, kao lokalna inicijativa. Nakon toga ipak se počeo polako širiti, pa danas u nekom obliku egzistira i u nekim drugim gradovima i općinama. Kao koncept dobiva se više potpore i priznanja, a kao što neka istraživanja pokazuju, i sve više zahtjeva i roditelja i učenika za njegovo uvrštavanje u regularni obrazovni sustav kao obaveznog predmeta. Istraživanja također sugeriraju da građanski odgoj i obrazovanje općenito doprinose boljim obrazovnim rezultatima i na drugim područjima, razvijaju kritičko mišljenje, te potiču i razvijaju aktivizam mladih i na lokalnom i na globalnom planu. Što konkretno građanski odgoj i obrazovanje potencijalno donosi mladima, ali i društvu u cjelini, u našoj prvoj radijskoj emisiji iz ciklusa „Mladi i građanski aktivizam“, razgovaramo s dr. sc. Borisom Jokićem, jednim od naših najpoznatijih eksperata za pitanja obrazovanja, te jednim od kreatora i bivšim voditeljem projekta cjelovite kurikularne reforme. On je trenutno ravnatelj Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu ali i član Savjetodavnog odbora Europske mreže za građanski odgoj i obrazovanje.
Kakvu ulogu i značaj ima građanski odgoj i obrazovanje za školski sustav, za mlade, za društvo u cjelini ?
Građanski odgoj i obrazovanje trebao bi biti važan dio hrvatskog obrazovnog sustava i to od predškolske dobi, pa sve do kraja srednjoškolskog pa i visokoškolskog obrazovanja. Kada malo razmislite i razmotrite koje bi sve kompetencije bile važne mladim ljudima u 21 stoljeću, onda uz sve te prirodoznanstvene, matematičke, čitalačke, jezične, financijske i druge pismenosti, vrlo važnu komponentu predstavlja i građanska pismenost. To se ogleda na način da mlada osoba zna tko je, da zna kakve identite nosi u sebi, da zna pomiriti te identitete, da zna surađivati i komunicirati s drugima, posebno da zna i komunicirati s različitim ljudima, da zna kritički misliti i vrednovati svoje okruženje pa ako treba i „posvađati se“ za svoje uvjerenje, ali na jedan produktivan i konstruktivan način, zatim da zna pomoći drugima, da zna biti solidaran, da zna, dakle, biti aktivan građanin. Kada sve to stavite zajedno, jasno vam je da elementi građanstva u našem odgojno obrazovnom sustavu izrazito nedostaju i da ih treba tek ugraditi i kod mladih ljudi, poticati i razvijati taj potencijal koji sigurno postoji, kako bi jednom kada izađu iz škole, i onda kasnije kroz cijeli život, bili spremni uvijek iznova učiti o građanstvu, o demokraciji, o društvenoj participaciji, o svom aktivnom sudjelovanju u društvenim i političkim zbivanjima od lokalne razine, pa do globalnih pitanja .
Gdje su otpori uvođenju građanskog odgoja u škole? Da li su otpori institucionalni ili politički, ideološki, svjetonazorski ?
Prije svega bih htio reći da možda i nije najbolja ideja uvesti građanski odgoj kao posebni predmet u škole. Naime kada bi bilo dobre volje možda je kombinacija međupredmetnih tema, zajedno s nekim sadržajima i aktivnostima u školi, po meni potencijalno bolji način uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatsko školstvo. Kada promoviram taj međupredmetni pristup, to nije bezrazložno. Hrvatsko školstvo ima brojne predmete (na razini srednjoškolskog obrazovanja, konkretno u gimnazijama imate mislim 17 premeta) ali njihova brojnost nije garant i mnogih razvijenih kompetencija. Maturanti koji i po 12 godina imaju neke predmete (matematiku, jezik, vjeronauk ako hoćete) mnoge stvari nisu usvojili kako treba i njihova znanja na tim područjima mogu biti vrlo upitna i neadekvatna. Dakle, sam predmet ne pruža garancije da će nešto biti usvojeno i razvijeno kako treba i na pravi način. Zato ono što sigurno treba napraviti jest uvesti elemente građanskog odgoja i obrazovanja kroz sve pore različitih predmeta, ali osim toga treba demokratizirati školu kao instituciju na način da mladi ljudi mogu participirati u njenom djelovanju u njenom radu, da mogu dati svoj glas i ostvariti svoj utjecaj u važnim pitanjima koji se tiču njih i njihovog boravka i obrazovanja u toj instituciji. Kada bi škola postala demokratičnija, kada bi uveli taj međupredmetni koncept, kada bi građanski odgoj započeli od najranije dobi, od vrtičkog uzrasta, da upoznaju najprije sebe, da upoznaju i razumiju druge i posebno drugačije, da razumije sebe u okružju, onda bi imali puno pozitivnije izglede. E sada ako se vratimo na otpore, mislim da je tu važno istaknuti kako svatko tko za cilj ima blagodat i kvalitetan razvoj hrvatskog društva ma iz kojeg djela političkog spektra dolazio ne bi trebao imati nikakav otpor prema uvođenju građanskog odgoja. Čak i kada ga shvatite usko u terminima puke participacije u političkom procesu i tada on odgovara svim političkim opcijama. Ne mogu zamisliti ni jednu, pa npr. ni tvrdu desnu političku opciju, koja bi trebala ili mogla imati išta protiv bolje političke educiranosti građana, shvaćanja značaja političkog pluraliteta, izlaska na izbore, političkog angažiranja. itd. Naravno, isto vrijedi i za lijevi dio političkog spektra. U svakom slučaju ako želimo detektirati otpore uvođenju građanskog odgoja onda treba naglasiti da se uvijek radi o onim političkim strujama koje ne žele dobro hrvatskom društvu. U zalaganju za političku participaciju mladih, od osvješćivanja njihovih prava, od osvješćivanja značaja demokratskog procesa za ukupni društveni razvoj, itd., imamo koristi svi. Zato mislim da protivnike i protivljenja treba argumentirano suzbijati a građanski odgoj sustavno uvesti u hrvatske škole .
Kakve obrazovno-odgojne, političke, socijalne „profite“ građanski odgoj donosi mladima odnosno koje su posljedice njegova izostanka? Što npr. u tom pogledu pokazuju rezultati najnovijeg istraživanja o političkoj pismenosti učenika u čijoj realizaciji je sudjelovao i vaš Institut?
Rezultati istraživanja bez sumnje pokazuju određene deficte u političkoj pismenosti učenika, međutim kao što sam istakao, ti deficiti su nažalost prisutni i na drugim područjima. Kada uzmete samo činjenicu koju pokazuju neka druga istraživanja (PISA) kvalitete obrazovnog procesa, kao npr. da je matematički funkcionalno nepismeno trećina učenika nakon što matematiku kao predmet uče godinama, onda ne treba čuditi velika politička nepismenost učenika koji sadržaje političke pismenosti i građanskog odgoja u obrazovnom sustavu dobivaju na kapaljku. Rezultati ovog posljednjeg istraživanja koji spominjete, pokazuju i pozitivne pomake u odnosu na prethodna takva istraživanja. Tako imate značajno povećanje praga tolerancije prema nekim ranjivim i diskriminiranim skupinama kao što su npr seksualne manjine, ali isto tako istraživanje pokazuje i smanjenje etnocentrizma, što je također vrlo zanimljiv rezultata ovog istraživanja. Ako pogledate koliko mladih ljudi npr. smatra da je Hrvatska isključivo nacionalna država Hrvata ili da su jedino katolici pravi Hrvati, vidjet ćete da među današnjim mladim generacijama takvih nema puno, 10 do 15 %. Isto tako ako ih pitate da li su spremni ući u odnose i prijateljstva s pripadnicima drugih nacionalnosti, čak više od 90 % odgovara potvrdno. To je važno istaknuti jer mladi ljudi u Hrvatskoj nisu imali prilike sustavno se izložiti tim vrijednostima. Oni vjerojatno imaju tendenciju otvorenosti kao i njihovi vršnjaci u zapadnoj Europi, ali kada bi se na sustavan način dijaloški pa i polemički način pristupilo građanskom odgoju i obrazovanju siguran sam da bi ti rezultati bili još bolji. Kada kažem dijaloški, polemički, to znači da ja zamišljam građanski odgoj i obrazovanje na jedan drugačiji način nego što je to trenutno uvriježeno. Taj predmet ima posebni smisao i posebnu vrijednost kada bi se u njemu raspravljalo, kada se u njemu mladi ljudi ne bi bojali iznijeti svoje mišljen koje ne mora biti nužno dominantno, ili ono koje je očekivano i kada bi se o svemu tome argumentirano razgovaralo i diskutiralo. E, onda bi taj građanski odgoj dobio posebnu vrijednost i to ne samo kao priprema za političku participaciju već i kao priprema za odgovorno sudjelovanje u životu zajednice i to na različitim osnovama.
Koliko je obrazovni sustav (kadrovski prije svega) u stanju prihvatiti i realizirati obrazovne sadržaje građanskog odgoja?
To je, uz uvođenje građanskog obrazovanja i odgoja kao jednog formaliziranog predmeta, i najveći problem. Ako razmišljate o ukupnom obrazovnom sustavu onda treba znati da je u Hrvatskoj negdje oko 1300 škola (i ne računajući one područne). I kada onda sagledate koliko bi trebalo nastavnika za ovaj predmet da pokrijte čitavu obrazovnu mrežu na stručno adekvatan način, onda će te se naći pred velikim problemom. Postoje primjeri nekih okolnih zemalja koje su pokušale uvesti građanski odgoj pa su ga na kraju predavali svi oni koji nisu imali punu satnicu. Na taj način sigurno nećemo ostvariti obrazovnu kvalitetu i povećati političku pismenost i potaknuti mlade ljude na aktivno građanstvo.
Imate li uvida koliko su obrazovni sadržaji građanskog odgoja prisutni u obrazovnim sustavima drugih europskih zemalja i što im oni donose i kavi se rezultati tamo postižu?
Da naravno. Ja sam između ostaloga i član Savjetodavnog odbora Europske mreže za građanski odgoj i obrazovanje i imam dobar pregled na tim što se zbiva u gotovo svim europskim zemljama. Kada pogledate koji su tu sustavi i kao su organizirani, vidjet će te da neke zemlje to imaju kao poseban predmet i to od relativno rane dobi, 6-7 razreda osnovne škole. Druge zemlje to koncipiraju kao međupredmetnu temu, a postoje i one zemlje koje to kombiniraju. Ako mene pitate koji bi model bio idealna za Hrvatsku, to je bez sumnje kombinirani način uz odgovarajuću zastupljenost stručnog nastavnog kadra, i na taj bi se način mogli najbolje prevladavati deficiti koje na ovom obrazovnom području imamo. I ako razmislimo dalje o tome što je budućnost građanskog odgoja i obrazovanja, onda ono po meni leži u nekim drugim sadržajima i obrazovnim dizajnima. koji su interesantni učenicima i koji ih mogu motivirati za ovaj predmet i nadam se da ćemo uskoro i u Hrvatskoj početi razmišljati u tom pravcu .
Kako konkretnije zamišljate taj novi obrazovni dizajn kada je u pitanju građanski odgoj i obrazovanje?
Evo upravo u Rijeci koja je prva i pokrenula ove obrazovne sadržaje sada kroz suradnju moga Instituta, Sveučilišta u Rijeci, te Prvom hrvatskom riječkom gimnazijom, razvijamo jedan novi predmet na razini srednjoškolskog obrazovanja, koji se veže uz građanski odgoj i obrazovanje, ali je poglavito povezan je s problemima lokalne zajednice. Tako smo osmislili premet koji bi bio izborni na početku, a u kojem bi učenici pojedine škole imali mogućnost aktivnog sudjelovanja u problemima svoje zajednice. To npr. može biti problem invaliditeta, navijača, pomoći učenicima slabijeg imovnog stanja, iseljavanja, doseljavanja, itd.. Sve to jeste i može biti problem i sadržaj građanskog odgoja i obrazovanja. Dakle cilj je da učenici sa svojim nastavnikom utvrde i detektiraju neki problem ili više njih, da istraže sve aspekte i pojavnosti tog problema u svojoj zajednici, te da volonterski sudjeluju u mogućnostima rješavanja th problema i stječu iskustva aktivnog sudjelovanja. To je jedan potpuno drugi kontekst građanskog odgoja i obrazovanja. Na taj način vi aktivirate mlade ljude, otkrivate im probleme zajednice, i motivirate i razvijate njihovo sudjelovanje u rješavanju tih problema. Problemi se mogu najbolje riješiti da ih približimo mladim ljudima, da ih dovedemo u kontakt s osobama prema kojima imaju predrasude ili prema situacijama koja možda prije nisu bile u mogućnosti razumjeti. Kada bi imali takav sustav i predmete koje učenike izvlače iz škole i dovode u zajednicu, a zajednicu dovode u školu siguran sam da bi takvi obrazovni dizajni ne samo u Hrvatskoj već i drugdje u Europi imali najbolje rezultate i postignuća u području građanskog odgoja, obrazovanja i kompetencija .
Aktualnu političku scenu bitno su u zadnje vrijeme obilježili lokalni izbori. No čini se da su mnogi predizborni nastupi pokazali i veliko nerazumijevanje funkcioniranja lokalne samouprave, njene uloge, značaja, mogućnosti. Indicira li i ta situacija zapravo probleme koji dolaze i zbog izostanka prakse građanskog odgoja?
Nažalost u Hrvatskoj je politika je sve više klijentelističko utočište nesposobnih. Mnogo je tu onih koji gledaju samo neke vlastite i partikularne interese, a ne opće dobro zajednice. I istina je da javni nastupi mnogih političara pokazuju velika neznanja, a posebno to dolazi do izražaja i na lokalnoj razini, kada otkrivate da oni ne poznaju ni načela supsidijarnosti, ni normativne okvire svojih mogućih funkcija, kada oni obećavaju stvari koje su potpuno nerealistične za razinu lokalne i regionalne vlasti. Npr. analiza predizbornih obećanja u većim hrvatskim gradovima, pokazuje da svi odreda, i na ljevici i na desnici, olako posežu za populističkim obećanjima koja su potpuno neutemeljena i u financijskim odnosno budgetskim mogućnostima i u normativnim uzusima, a na taj se način ne može razvijati politička kultura. Takvi pristupi nažalost od politike odbijaju mnoge, a posebno mlade i to je vrlo štetna posljedica djelovanja političara.
Koliko onda građanski odgoj može ojačati civilno društvo, aktivizam mladih uopće, a posebno politički?
Građanski odgoj imao bi sigurno pozitivne posljedice i na aktivizam i na participaciju mladih ljudi, na angažman općenito, koji ne mora biti nužno samo politički. Važan je i angažman u samoj zajednici, solidarnost, pomoć drugome, razumijevanje pozicije drugih, problema drugih, shvaćanje odgovornosti. Građanski odgoj trebao bi i može pomoći da jačamo ljudske, građanske, humanističke vrijednosti, da jačamo zajednicu i to je ono pozitivno iskustvo koje vidimo u zemljama koje već imaju dužu tradiciju građanskog odgoja. Ako se u ovom momentu pitamo što je za Hrvatsku važno, što Hrvatsku može pomaknuti naprijed, onda je to bez sumnje ideja i praksa aktivnog građanstva. Aktivno građanstvo nije nužno vezano za velike ideje, ono može biti vezano za neposrednu zajednicu, za brigu o toj zajednici, za prepoznavanje njenih problema i tvoju spremnost da se na njihovom rješavanju angažiraš. Kada bi škola učinila i potakla mlade da na bilo kojoj mikro razini primjene neke vrijednosti koje karakteriziraju demokratska i građanska društva, onda bi već kao sustav napravili značajan iskorak i za sadašnju generaciju ali i za one koje tek dolaze. Mladima treba osvijestiti koja su im prava ali i koje su im odgovornosti. No, mi već tu zaostajemo. Puno češće govorimo o pravima a puno manje o odgovornosti. Prava treba znati tražiti i zahtijevati i to je dio odgovornosti. Obrazovni sustav, škola, mora biti takva da mlade osobe to mogu napraviti, da znaju kako to napraviti i kome se obratiti kada su njihova prava ugrožena ili povrijeđena. To je po meni vrlo važan dio, ne samo građanskog odgoja kao takvog nego i uloge škole uopće.
Kako dalje projektirati i razvijati građanski odgoj i obrazovanje u hrvatskom obrazovnom sustavu?
Kao što sam već rekao, zajedno s Sveučilištem u Rijeci i Prvom hrvatskom riječkom gimnazijom u Rijeci radimo pilot projekt predmeta Građanski odgoj i obrazovanje u zajednici. Radi se o vrlo inovativnom pristupu kojim će mladi ljudi imati sami priliku identificirati probleme u svojim zajednicama i sredinama i zajedno s nastavnicima te probleme istražiti i onda se i aktivirati u njihovom rješavanju. Radi se o jednom vrlo inovativnom i zanimljivom pristupi i već nam prve reakcije govore da bi to učenicima mogao biti jedan od najzanimljivijih predmeta iz jednostavnog razloga, jer kreće od onoga što njih u zajednici mori i brine, kreće od toga da ih se nauči kako nečemu pristupiti sustavno, analitički te posebno kako se u zajednici aktivirati u rješavanju tih problema. Ako uspijemo to pomaknuti na nacionalnu razinu siguran sam da u sljedećih pet do 10 godina možemo imati pozitivnije perspektive vezano uz građanstvo mladih ljudi.
Institut STINE: Stojan Obradović, Antun Brađašević
