24. tekst iz serijala „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„- EDUKACIJOM PROTIV STEREOTIPA I PREDRASUDA
Kroz prizmu analize stereotipa i predrasuda prema pripadnicima nacionalnih manjina možemo realnije sagledati neke važne aspekte društvene stvarnosti te aktualizirati trenutno stanje. Bitno je osvijestiti procese i njihove posljedice i shvatiti kako stereotipi vode u predrasude, a predrasude u diskriminaciju, direktnu ili indirektnu koje nekad ni njeni dionici nisu uvijek potpuno svjesni. A posebno ne i širih negativnih efekata na ukupno društvo jer diskriminacija šteti ne samo diskriminiranima već i onima koji diskriminiraju. Borba protiv stereotipa i predrasuda prema nacionalnim manjinama je vrlo kompleksan problem koji zahtjeva interdisciplinarni pristup i djelovanje u svim pravcima, ali edukacija je njihov temelj i to edukacija koja počinje od predškolske dobi pa dalje.
Već dugi niz godina, od osamostaljenja RH pa do danas, a posebno nakon ulaska u EU, što kroz zakonsku regulativu, aktivnosti civilnog društva, ili pak realizaciju nekih „dobrih progresivnih politka“, nastoji se demokratizirati hrvatsko društvo kako bi bilo „uljuđenije“ i „pročišćeno“ od nekih loših prijašnjih praksi koje su, kada je u pitanju poštivanje ljudskih prava, zapravo svima nanosile štetu. Kroz prizmu analize stereotipa i predrasuda prema pripadnicima nacionalnih manjina, pokušajmo realno sagledati neke važne momente te aktualizirati trenutno stanje. Možda je najbolje za početak redefinirati neke pojmove, tj. ponovno ih osvijestiti. Dakle, što su to stereotipi i predrasude i kako ih možemo prepoznati kod drugih i kod sebe? Kako oni utječu na osobe na koje se odnose ali i općenito na društvene odnose? Kako educirati osobe o tome kako mogu promijeniti svoje stereotipe i predrasude prema drugim osobama? Možemo li se i kako mijenjati? Je li hrvatsko društvo opterećeno stereotipima i predrsudama, i koji bi to bili oblici diskriminatornog ponašanja?
Ukratko analizirajmo neke „klasične“ stereotipe i predrasude koji u slučaju „primjene“ prema pripadniciam nacionalnih manjina lako mogu biti zapravo klasična diskriminacije. Znamo li što je to stav? To je vrednovanje ljudi, objekata ili ideja. Svaki stav ima tri komponente kojih smo katada svjesni, a katada ne. Prva je je razumska ili spoznajna, druga komponenta je naš emocionalni odgovor na to što smo zaključili, i tek treća je naše ponašanje koje ovisi o našim spoznajama i emocijama vezanim uz to. Što je stereotip? To je pojednostavljeno mišljenje, pristrana i nekritična procjena bilo ljudi, situacija ili događanja. Puno je stereotipa i predrasuda u našem društvu. Postoje razni stereotipi, neki se odnose na vjeru, naciju, tradicijske navike, boju kože, jezik ili govor, kulturološku različitost. Smatra se kako su stereotipi uvjetovani i obiteljskom odgojem, a često su nesvjesni i nenamjerni no ponekad i planski, ciljani odnosno namjerni.
OSVIJESTITI POJEDINCE I ZAJEDNICU
Valja nam osvijestiti gdje smo mi, svatko od nas kao pojedinci u cijelom tom ciklusu. Evo nekoliko primjera. Kada upotrijebimo neki sterotip to znači kako smo nekom pojedincu dali neprovjerene, pojednostavljene prosudbe koje vrijede za cijeli jedan narod ili grupaciju ljudi, i time smo nanijeli nepravdu. Nekad su stereotipi točni, ali su i dalje stereotipi. Ipak, najčešće su netočni. Stereotipima nekom čovjeku, ženi ili grupi ljudi „priljepljujemo“ neku osobina koja s njima nema nikakve veze, te smo im tako nanijeli nepravdu.
Na stereotip se nadovezuje predrasuda. Što je to predrasuda? To je naš emocionalni odgovor na to što smo si zamislili. Stereotipi su najčešće nesvjesni pa ih stoga ne možemo niti kontrolirati. Zato ih valja osvještavati kako bi smo s njima mogli nešto napraviti. Nakon što imamo pojednostavljena mišljenja kojima smo dodali neku emociju, mi se u skladu s tim počinjemo ponašati i tu se javlja treća komponenta. I to naše ponašanje dovodi do diskriminacije. Diskrimincija je uvijek loša jer oštećuje i nas koji diskriminiramo i one koje diskriminiramo.
Kako iz svega toga izaći? Prvo moramo osvjestiti koji i kakav stereotip imamo. To se mora početi raditi u obitelji a potom nastaviti kroz boravak djeteta u vrtiću, školi, i tako dalje redom u životu. Psiholoz-stručnjaci, već kroz odgovarajuće igre-slagalice, mogu ukazivati npr. na to kako su u društvu svi ljudi i žene potrebni, i oni visokoga ili niskog rasta, zdravi, bolesni, deblji, mršaviji, različite boje kože, nacionalnosti, vjeroispovjedi,…
Moramo paziti da druge ne povrijedimo. Kako osim edukacijom maknuti stereotipe? Trebali bi smo ih znati prepoznati i otkloniti neke predrasude koje nosimo u sebi iz obitelji i okoline u kojoj smo boravili. Sjetimo se kako su npr. za vrijeme poplava u Gunji, na sanaciji šteta radili i Muslimani i Hrvati i Srbi. Tada smo svi bili samo ljudi pogođeni elementarnom nepogodom. Nažalost čim to prestane, opet se počinjemo dijeliti na isti način kao i prije.
POGUBNA DVOSTRUKA MJERILA
Trebali bi smo nastojati biti bolji ljudi odnosno biti bolji jedni prema drugima i ispravljati svoje greške. Svaki put kada primjetimo odnosno osvijestimo stereotip kod sebe ili kod drugih, trebali bi smo reagirati. Ako netko ne upozori na stereotip on se neće moći prepoznati. Čovjek u podsvijesti želi biti dobar ali često puta loše stvari radi nenamjerno. Treba dati priliku sebi i drugima kako bi smo bili bolji.
U mnogim situacijama postoje tzv. dvostruka pravila, a ona su uvijek vrlo problematična. Postavlja se i pitanja morala i moći u društvu, jer ljudi na određeni problem gledaju sa različitih pozicija i stajališta. Npr. neki poslodavci ne žele zapošljavati Rome jer misle kako je odbojna njihova boja kože, kako nemaju odgovarajuće higijenske navike, te kako su u pravilu neobrazovani i problematični. Život međutim katkada osobe koje tako misle osvjesti na grub način pa npr. kada doživite nekakvu nezgodu, oni lijepi i bogati prolaze kraj njih i ne žele pomoći, a ruku pruži onaj čovjek druge boje kože i nižeg socijalnog statusa koji ne gleda nekoga kao imućnog nego kao osobu koja treba pomoć. Romska zajednica se vrlo dinamično mijenja i to treba ljudima pokazati i o tome educirati javnost. Netko će reći kako su nam prije bili problem Romi ili Srbi, a to sada više nije tako jer su problem Nepalci, migranti i prognanici iz Ukrajine? Mnogi ljudi će reći kako nemaju ništa protiv njih no sami sebe će katkada uloviti u razmišljanju kako im ipak u nečemu „nisu mili i dragi“.
Moramo biti empatični prema ljudima u nevolji i trebamo se sjetiti kako smo i mi kao narod prošli teške trenutke u Domovinskom ratu ili i sami potječemo iz obitelji čiji su predci nekada živjeli u teškim životnim uvjetima pa su morali ići u inozemstvo raditi kako bi prehranili svoje obitelji. Tko nama daje pravo da mi imamo apsolutno pravo biti uvjek u pravu, a drugi su u krivu? Trebamo se poštovati kao ljudi i moramo se naučiti tolerirati sve različitosti.
Moramo stvarati kulturu dijaloga i razuma. Kada galame nepristojni onda se često oni pristojni povlače. To stvara katkada dojam kako je cijelo društvo uglavnom negativno i kako su oni pozitivni u velikoj manjini. I to je privid. Za kraj dobra izreka. Albert Einstein je jednom rekao: „Predrasudu, stereotip i diskriminaciju je teže razbiti nego atom.“
RAŠIRENA STIGMATIZACIJA
Ipak nije jednostavno raditi i djelovati u društvu na različite načine, kada u okružju imate predrasude i stereotipe prema ljudima koji su drugačiji, druge boje kože, drugih tradicijskih navika, pa to katkada preraste i u diskriminaciju i segregaciju.
Ta borba kojom bi se prevladale navedene teškoće zapravo traje već dugi niz godina, a srećom vidljivi su pomaci kada je riječ o priznavanju tog bogatstva različitosti ( eto, npr. u Baranji gdje uz Rome živi i veliki broj pripadnika srpske, mađarske, rusinske i drugih nacionalnosti). Mladi, bez obzira na različitost, trebali bi živjeti normalnim životom u kojem bi imali jednake preduvjete za napredak i kreaciju svojih poslovnih i drugih ambicija. Prepreke, socio-ekonomskih uvjeta u kojima žive, vidljive su kod mladih Roma već u najranijoj dobi. Oni često imaju manje kvalitetne uvjete stanovanja, zdravstvene zaštite i ekonomske moći, a kada krenu u školu to siromaštvo je još vidljivije jer ne mogu imati „brandiranu“ odjeću, obuću školski pribor. Kada se žele zaposliti tu se tek zbog stereotipa i predrasuda prema njima (nacionalnost, boja kože, vjerska opredjeljenost…) pojavljuju problemi kako osigurati golu egzistenciju.
U ekonomskom žargonu postoji termin „začarani krugovi siromaštva“, dakle kako bi ste izašli iz siromaštva trebate kapital, a to nemate i onda se uvijek zbog toga pojavljuju prepreke i teško savladivi problemi i sve se nekako vrti u krug iz kojeg se teško izlazi. U rješavanju romskih problema mora se krenuti od definiranja lokalne zajednice u kojoj se živi i tu treba naći „poveznice“ s ostali ljudima te onda treba malo po malo rješavati probleme. A često se ustanovi kako su oni u pravilu svojstveni svima podjednako ( problemi nedostatka radnih mjesta, teške ekonomske situacije u Hrvatskoj zbog koje dolazi do iseljavanja, nemogućnosti osiguranja osnovnih životnih potreba u smislu kvalitete života zbog nerazvojene komunalne infrastrukture,…). Neromska populacija treba upoznati romsku ali i obrnuto.
Nekada je Romima bio faktički zabranjen dolazak na razna javna događanja. Mladići i djevojke iz romske populacije nisu niti mogli doći na zabave. Oni sami su morali puno raditi i dokazivati se kako nisu nikakvi nasilnici, lopovi, incidentne osobe zbog koji bi se drugi trebali osjećati ugroženo. Oni su dokazali kako trebaju i mogu biti ravnopravni u svakodnevnom životu u raznim segmentima. Nažalost i danas ima dosta diskriminacije ali je ona prikrivena, a zbog uspješnosti nekih građanskih udruga s europskim projektima, ima čak i ljubomore.
Poznato je kako Romi nemaju svoju domicilnu državu te kako vuku porijeklo iz Indije. Nažalost vrlo malo je povijesne građe o njima, a poznato je kako su mnogi poznati Romi, gledano kroz povijest, dali ogroman doprinos svjetskoj književnosti, glazbi, kulturi općenito, kao i znanosti (Elvis Presley, Charlie Chaplin,…). Mnogi smatraju kako je primjerice „Romski resursni centar“ iz Darde, jedna od najboljih romskih organizacija u Hrvatskoj koja je počela s poticanjem romskog amaterizma u sferi folklora, a kasnije evoluiralo u vrlo sposobnu udrugu koja je u stanju provoditi i zahtjevne međunarodne projekte. Puno čine na promociji romskog jezika, romske povijesti i tradicije te suzijanju diskriminacije. Provodili su i program „Zaželi“ u kojem su zapošljavali i romske i neromske žene starije dobi koje su brinule o starim i nemoćnim osobama. Tu je i program „Mirotvorne škole“ gdje su bili partneri udrugama koje se bore u suzbijanju vršnjačkog nasilja u školama. „Romski resursni centar“ već dvadesetak godina uspješno animira brojne volontere raznih nacionalnosti i postali su prepoznatljivi po tome što vrlo uspješno realiziraju i najzahtjevnije projekte. Zanimljivo je kako Romi iz Darde smatraju kako treba unaprijediti rad vijeća za nacionalne manjine ili tzv. manjinske samouprave jer ona djeluju samo figurativno i ne postižu željene stvarne učinke u zajednici. Ona su zamišljena kao savjetodavno tijelo pomoći općinskim i županijskim upravam no u tome se postižu slabi ili nikakvi rezultati. U tim vijećima ima previše politike u korist nekih lidera a malo stvarne brige za potrebe ljudi koji žive na određenim lokalnim područjima.
TRAŽITI NOVE PRISTUPE
Kada govorimo o pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj, nakon Roma, vjerojatno najviše stereotipa i predrasuda ima prema Srbima, a to važnu ulogu imaju događaji od prije 30-tak godina kada je došlo do ratnih zbivanja i dogodile su se teški i bolni traumatični događaji koji će se još dugo pamtiti jer su ostavili trag kod brojnih pojedinačnih osoba ali i u kolektivnoj svijesti kako većinskog naroda tako i pripadnika srpske nacionalne manjine. Ipak evidentno je kako je došlo do pomaka kada govorimo o intenzitetu pojavnosti međunacioanlnih sukoba. Sve ih je manje. I tu je važnu ulogu odigralo to što su ekonomski i egzistencijalni problemi eskalirali do te mjere da je veliki broj osoba iselio iz Hrvatske u potrazi za boljim životom ili jednostavnije rečeno zaposlenjem, dobrom plaćom, boljim i sigurnijim uvjetima življenja u razvijenijim i ekonomski i demokratsko uređenijim državama. Iseljavaju i Hrvati i Srbi i Romi i Česi,… a razlog nije diskriminacija po nacionalnoj osnovi nego ponavljamo, ekonomski razlozi. Srbi ne iseljavaju u Srbiju nego u Njemački, Irsku i druge država upravo isto kao i Hrvati. I godišnja izvješća pučke pravobraniteljice, posebno zadnjih godina, potvrđuje kako je u društvo sve manje sukoba koji su motivirani međunacionalnim netrpeljivostima, što je svakako dobro.
Za kraj valjalo bi reći kako vladaju stereotipi i predrasude i o tome što je to civilni sektor, civilno društvo i nevladine udruge (NGO ) odnosno udruge građana i kakva je njihova uloga. Neki smatraju kako oni djeluju protiv aktulane politike Vlade RH što je potpuno pogrešno. Treba znati kako su udruge upravo alternativa na koji način postići sve ono što se ne može kroz institucionalno djelovanje, dakle to je vrlo poželjna i potrebna vaninstitucionalna aktivnost koja može posebno puno pomoći, mladima, socijalno ugroženima, segregiranim, diskriminiranim , raznim manjinama ( ne samo etničkim ) i drugim potrebitim osobama. Važno je educirati se i upoznati čovjeka i zajednicu, tek onda možemo donijeti neko mišljenje o određenoj grupi ljudi ili nekoj zajednici kao što je npr. romska. Ta transformacija bi trebala biti obostrana i od strane manjinskih zajednica i pripadnika većinskog naroda. Borba protiv stereotipa i predrasuda prema nacionalnim manjinama je vrlo kompleksan problem koji zahtjeva interdisciplinarni pristup i djelovanje u svim pravcima. No, vidljivi su pozitivni pomaci, pogotovo u zadnjih desetak godina, ali treba tražiti nove pristupe i modele kako bi te tendencije dalje jačale i razvijale se.
Autor: Antun Brađašević
Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija