10. tekst serijala „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„- GRADNJA BOLJEG POLOŽAJA NACIONALNIH MANJINA JE SLOŽEN I DUGOTRAJAN PROCES

Intervju: Dr. sc. Barbara Riman, predsjednica Saveza slovenskih društava u Hrvatskoj *

Dok god uloga vijeća i predstavnika nije prepoznata među samim pripadnicima nacionalne manjine i suradnja s lokalnim strukturama vlasti biti će slabija. Kada bi  vijeća i predstavnici imali artikuliranije zahtjeve, oblikovane vizije i dobre programe, s većinskom potporom manjinske zajednice koja bi s tim trebala biti upoznata, a što često izostaje, onda bi i lokalne vlasti predstavnike i članove vijeća doživljavala ozbiljnije te bi se vjerojatno u nekim sredinama napravili veći  iskoraci. Savez slovenskih društava radi ponajprije na kulturnim pitanjima slovenske nacionalne manjine, ali želi unapređivati i položaj nacionalne manjine u cijelosti. Dobro surađujemo s institucijama na državnoj razini, ali na lokalnim nivoima ima dosta nerazumijevanja i prepreka. Svako je društvo bolje ako jača multikulturalnost i toleranciju, a upravo nacionalne manjine tome mogu bitno doprinijeti.

Nedavno su održani 6. po redu izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, po mnogima jedne od ključnih institucija za kvalitetno ostvarivanje manjinskih prava. Obilježila  ih je po običaju mala izlaznost . Kako vidite taj problem? Da li su izbori zaslužili i veću pozornost javnosti i zašto je ona tako mala ?Da li je to samo odnos prema ovim izborima ili nažalost možda govori nešto i odnosu prema nacionalnim manjinama?

Slaba izlaznost na manjinskim izbornima nije nešto što me previše iznenadilo. Zbog profesionalne deformacije, jer se bavim istraživanjem različitih procesa i pojava među pripadnicima slovenske nacionalne manjine u Hrvatskoj, pratila sam sustavno tijek izbora od njihovog raspisivanja pa do njihove provedbe i primijetila ono, na što upozoravaju brojni akteri političke participacije kao i pripadnici nacionalnih manjina, ali i znanstvenici: slabi medijski interes, nezainteresiranost većinskih medija, slaba pozornost javnosti, ali i pripadnika nacionalnih manjina samih. Smatram da su izbori, ali i uopće rad i funkcioniranje vijeća i predstavnika nacionalnih manjina zaslužili puno veću pozornost. Odnos prema ovim izborima je jedan pokazatelj položaja pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ali jednako tako pokazuje i slabo znanje o vlastitim pravima. Ujedno, treba spomenuti i da službenici na lokalnoj razini, često nisu upućeni i nemaju prevelikog znanja o tome što predstavnici i vijeća nacionalnih manjina jesu i kako oni mogu pripomoći da dođe do razvoja na lokalnoj razini.

PROBLEMI APOLITIČNOSTI

Kako se slovenska nacionalna manjina koju predstavljate organizirala za ove izbore? Da li su postignuti i ostvareni postavljeni ciljevi? Da li ste zadovoljni rezultatima?

Pripadnici slovenske nacionalne manjine u Hrvatskoj su bili apsolutni rekorderi u neizlaznosti. Naime, od svih nacionalnih manjina, upravu su oni imali najmanju izlaznost. I to nam nešto pokazuje, i moramo se zapitati zbog čega je to tako i to se moramo zapitati unutar same slovenske zajednice. Trenutačno među pripadnicima slovenske nacionalne manjine ne postoji istraživanje koje bi nam potvrdilo razloge zašto je djelovanje na području manjinske samouprave relativno tako slabo. Svakako na to utječe činjenica da slovenska društva, kao temelj slovenske (samo)organiziranosti u Hrvatskoj nisu osnovana u svim krajevima Hrvatske, da je članstvo tih slovenskih društava izrazito staro što se onda odražava i na djelovanju vijeća i predstavnika. Važan je i smjer djelovanja pripadnika slovenske nacionalne manjine koji su od samog početka promjene statusa iz zajednica u manjinu njegovali prije svega očuvanje kulture i jezika, dok su izbjegavali djelovanje na političkom području. Za pripadnike slovenske nacionalne manjine se može reći da su apolitični i da je to sada već tradicionalno prisutna odrednica koja onda utječe, ne samo na izlaznost na izborima već i na druga područja. Nisu postignuti ciljevi koje smo si zadali prije izbora i zbog toga sam žalosna. S druge strane to je realnost koju je potrebno prihvatiti i moramo razmisliti o tome kako možemo pripomoći pripadnicima slovenske nacionalne manjine na neki drugi način. Izgleda da ovo nije oblik djelovanja koji oni podržavaju i žele. Jesam li zadovoljna rezultatima? Nisam, smatram da smo mogli bolje, smatram da moramo aktivirati i one pripadnike nacionalne manjine koji su zainteresirani i za drugačije oblike djelovanja, a ne samo za njegovanje kulture i jezika što se sada čini. Ali to je proces koji zahtjeva naporan i dugotrajan rad.

NUŽNO JE BOLJE ARTIKULIRATI  ZAHTJEVE

Koliko je značaj manjinske samouprave, vijeća i predstavnika, njihova uloga i potencijali osviješteni i prepoznati u samim manjinskim zajednicama, među pripadnicima nacionalnih manjina? Kako ih oni percipiraju i koliki interes pokazuju? Kako unaprijediti odnose s lokalnim strukturama vlasti, kako razviti partnerske odnose tako važne za bolje funkcioniranje i lokalne i manjinske samouprave i uopće doprinosa većem boljitku i većine i manjine u mnogim sredinama?

Teško mi je govoriti za vijeća i predstavnike svih nacionalnih manjina, jer je to doista ovisi od različitih čimbenika. Mogu govoriti za pripadnike slovenske nacionalne manjine i mogu tvrditi, da pripadnici, oni koji nisu aktivni kao i oni koji su aktivni u toj samoupravni, nisu dovoljno osviješteni. Mladi članovi slovenske zajednice pokazuju jako slab interes za sudjelovanje, a smatram da bez mlađih pripadnika neće biti moguće ostvariti nužne promjene koju svi želimo. Stariji članovi, tu mislim na one koji su prije svega bili aktivni u slovenskim kulturnim društvima, kada imaju ideje i želju za aktivnim sudjelovanje, prije svega imaju prijedloge povezane upravo s kulturnim djelovanjem Često se onda djelovanja podvajaju, a mnoge aktivnosti koje bi mogle biti izvedene se ne organiziraju. Dok god uloga vijeća i predstavnika nije prepoznata među samim pripadnicima slovenske nacionalne manjine, smatram da će i suradnja s lokalnim strukturama vlasti biti slabijeg intenziteta. Vjerojatno kada bi zahtjevi vijeća i predstavnika bila oblikovanija, kada bi pojedinci koji predstavljaju vijeća i predstavnici imali artikuliranije zahtjeve, oblikovane vizije i bili sigurniji u svojim zahtjevima, s većinskom potporom manjinske zajednice, a čega često nema jer manjinska zajednica često nije upoznata s planom i programom, onda bi i lokalne vlasti predstavnike i članove vijeća doživljavala ozbiljnije te bi se vjerojatno u nekim sredinama napravili veći iskoraci. Osobno sam uključena u dva vijeća, i znam da su vijeća u Primorsko-goranskoj županiji i Gradu Rijeci poštovana i tu se njihov rad uvažava. Imaju i adekvatnu financijsku potporu i smatram da postoje kvalitetni uvjeti za rad. U nekim sredinama nije tako i svjesna sam da su onda problemi puno izraženiji. Partnerske odnose treba njegovati i za partnerske odnose su bitne dvije strane. Ukoliko vi imate jednu stranu koja svoja prava i potrebe ne artikulira dovoljno jasno, onda je teško za očekivati da će i ona druga strana znati što učiniti. Smatram da bi pripadnici slovenske zajednice trebali napraviti sada plan i program za iduće 4 godine, informirati predstavnike lokalne vlasti o svojim zahtjevima i na tome ustrajati. Onda bi se vjerojatno popravila i komunikacija, a na kraju mandata bi se objektivno moglo ocijeniti koliko smo uspješni bili, ili nismo.

Vi ste predsjednica  Saveza slovenskih društava u Hrvatskoj. Kako djelujete i koji su vam ključni ciljevi?

Savez slovenskih društava u Republici Hrvatskoj djeluje od 1992. godine. Mjesto predsjednice sam preuzela 2018. godine, i sada vodim Savez u svojem drugom mandatu. To je krovna organizacija slovenskih kulturnih društava koja djeluju u Republici Hrvatskoj, osnovna zadaća je organizacija, udruživanje i povezivanje svih slovenskih društava u Hrvatskoj, te oblikovanje zajedničkih stajališta Republike Slovenije i Republike Hrvatske. Ključni ciljevi Saveza slovenskih društava u Hrvatskoj su očuvanje i jačanje nacionalnog identiteta, očuvanje slovenskog jezika i kulture. Iako je naglasak djelovanja Saveza, koji je prošle godine slavio 30 godina postojanja, prije svega na kulturnom djelovanju, očuvanju jezika i njegovog prenošenja na mlađe generacije, svejedno smo često i sugovornici hrvatskih i slovenskih ministarstva i drugih državnih institucija koji skrbe za položaj pripadnika slovenske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Ukazujemo na izazove s kojima se susrećemo. Sada je trenutačno  vrlo aktualno pitanje (kao i uvijek) nastavnog kadra za izvođenje nastave predmeta Slovenski jezik i književnost po modelu C koji se provodi u više osnovnih i srednjih škola u Republici Hrvatskoj i gdje broj učenika raste. S brojem učenika i škola koji raste javlja se i sve veća potreba za povećanjem broja učitelja. Također, intenzivno radimo i na jačanju gospodarskog djelovanja među pripadnicima slovenske nacionalne manjine, kao i pokušajima uključivanja naših društava u različite europske projekte. U tom kontekstu su nam vrlo zanimljivi pozivi programa Interreg – bilateralni projekti između Republike Slovenije i Republike Hrvatske.

NEDOSTATAK  NASTAVNOG KADRA

Kako ostvarujete  svoje ciljeve odnosno koliko ste zadovoljni njihovim ostvarivanjem?

Jesmo li zadovoljni? To je relativan osjećaj i ključno je s koje strane gledate ostvarene dosege. Pripadnici slovenske nacionalne manjine u Hrvatskoj su „nova“ nacionalna manjina. Naime, pripadnici slovenskih manjina postoje i u Italiji, Austriji i Mađarskoj. Oni, taj status imaju puno duže nego mi te kada gledamo njihove dosege, status (samo)organiziranosti, aktivnosti, onda imam osjećaj da bi pripadnici slovenske nacionalne manjine u Hrvatskoj mogli bolje. Kada vidim koliko se pojedinci trude, koliko traže mogućnosti da se poboljša položaj pripadnika slovenske nacionalne manjine, onda shvatim da je to proces te se nadam da mi u nekim pogledima nismo zakasnili i da će doći do toga da se razvijemo maksimalno koliko možemo.

Koliko je vaša organizacija važna za bolje i uspješnije ostvarivanje manjinskih prava slovenske nacionalne zajednice u Hrvatskoj?

Možda bi na to pitanje trebali odgovoriti netko drugi. Svakako ću biti subjektivna i reći da nekakav značaj imamo i da iza sebe imamo konkretne primjere kada smo uspjeli nešto pomaknuti i izmijeniti, ali daleki je još put pred nama. U odnosu na slovenska društva, kao i na vijeća i predstavnike slovenske nacionalne manjine, uloga Saveza je savjetodavna. Možemo skrenuti pažnju na nešto, možemo zamoliti sudjelovanje pri realizaciji nekog od prava, i tada može, ali i ne treba doći do suradnje. Uglavnom, suradnja postoji i međusobno si pomažemo. Kako Savez djeluje prije svega u smjeru kulture i očuvanje jezika, u svojem dosadašnjem radu smo veću pažnju posvetili učenju slovenskog jezika prije svega među mlađim pripadnicima slovenske nacionalne manjine kao i među djecom koja imaju slovenske pretke. Uglavnom djelujemo na onim prostorima gdje ne postoje (samo)organizacije – društva, vijeća i predstavnici, te tu preuzimamo tu ulogu inicijatora i sugovornika kada se radi o pripadnicima slovenske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Intenzivno se zalažemo za uvođenje mogućnosti učenja materinskog jezika po modelu C u škole gdje smo dobili s terena podatke da interes među pripadnicima naše zajednice postoji, a gdje djeca nemaju još te mogućnosti.

Kako surađujete s relevantnim domicilnim (hrvatskim) institucijama?

Suradnja je uvijek korektna kada se radi o institucijama na višim instancama. Prije svega smo do sada ostvarili jako dobru suradnju s Ministarstvom znanosti i obrazovanja (MZO) odnosno njihovim Odjelom za nacionalne manjine gdje bih se zahvalila svim zaposlenima. Kada se otvore kakve nedoumice npr. što se tiče slovenskog jezika u školama ili što se tiče prijave na projekte, uvijek su tu za savjet i podršku. Tako da je s njima lijepo surađivati. Jednako tako je suradnja sa Savjetom za nacionalne manjine korektna i naša društva nemaju nikakvih zamjerki na rad službe. S nekim drugim institucijama, prije svega bih tu možda navela institucije na lokalnoj razini (škole), nismo uvijek naišli na razumijevanje. To se rijetko događa, ali osjeti se određeni strah ili nezainteresiranost za suradnju s pripadnicima, ne samo slovenske, već svih nacionalnih manjina uopće. Naučila sam da je u tim primjerima često važno iskustvo vodeće osobe i njeno mišljenje npr. o Sloveniji i Slovencima uopće.  Zanimljivo da je upravo na području Primorsko-goranske županije bilo najviše mogućnosti za ostvarivanje prava za učenje materinskog jezika, pa tako u Rijeci imamo npr. vertikalu: osnovna škola, srednja škola i potom lektorat na Filozofskom fakultetu u Rijeci, dok nikako ne možemo dobiti mogućnost predškolskog odgoja na slovenskom jeziku, iako broj djece postoji. Izazovi su s još nekim drugim školama, ali smo onda zaključili da je birokratski sistem takav, da bez dobre volje ravnateljice ili ravnatelja nemamo nikakvih mogućnosti uvesti predmet Slovenski jezik i kultura. Još su neke županije gdje ne postoji mogućnost uvođenja tog predmeta zbog meni nejasnih razloga. Moja dosadašnja iskustva temelji se na činjenici da su pripadnici slovenske nacionalne manjine u Hrvatskoj relativno nevidljivi. Nismo medijski ili politički dovoljno prisutni, relativno smo samozatajni, svoje probleme i izazove s kojima se suočavamo rješavamo uglavnom samostalno i s potporom Republike Slovenije. Uglavnom nismo diskriminirani, ne proziva nas se javno u većinskim medijima… Možda zato mnogi u Hrvatskoj i ne znaju za nas, možda nam se zato neka vrata brže otvore, a neka brže zatvore.

PROBLEMI NA LOKALNOJ RAZINI

Imate li odgovarajuću podršku i pomoć i sa hrvatske i sa slovenske strane?

Imamo pomoć i sa slovenske i hrvatske strane. Rekla bih da je malo veća potpora sa strane Republike Slovenije, jer oni imaju razgranate mogućnosti upravo radi djelovanja pripadnika slovenskih manjina u Italiji, Austriji i u Mađarskoj. U Sloveniji postoji ministarstvo za Slovence u dijaspori, tako da u Sloveniji imamo sugovornika. Jednako tako shvaćaju da je slovenska zajednica u Hrvatskoj karakteristična (a isti je slučaj i sa slovenskim zajednicama  u Italiji, Austriji i Mađarskoj), ali vide da je neke primjere dobre prakse iz Italije, Austrije ili Mađarske moguće preslikati u Hrvatsku, i na taj način pripomoći pripadnicima slovenske nacionalne manjine, stoga nas često podupiru i financiraju djelovanje kulturnih društava u Hrvatskoj. U Republici Hrvatskoj, kao što sam rekla, izrazito dobro sudjelujemo s MZO, a kako je djelatnost Savez uglavnom ograničena na kulturu i jezik, onda smatram da su oni jedan od važnijih aktera u ostvarivanju naših prava.

Koji su vam najznačajniji projekti na kojima trenutno radite?

Savez slovenskih društava u RH ima mnogo projekata. Naše financiranje se temelji isključivo na projektnom financiranju. Ovdje bih spomenula projekt Mreža Alpe – Jadran (MAJ) , gdje sudjeluju i organizacije iz Italija, Austrije i Mađarske. Projekt je oblikovan na način da se okupljaju mladi pripadnici slovenskih zajednica te da se oblikuje njihovo mišljenje i regiji kao o brojnim mogućnostima i mobilnosti, ali i djelovanja u zemljama koje su u taj projekt uključene. Radimo na različitim projektima s kojima želimo popularizirati slovenski jezik, knjiženost i kulturu. Već treću godinu zaredom izvodimo projekt popularizacije slovenske dječje književnosti. Ideja je da djecu upoznamo s djelima nastalima u Sloveniji, a koji su prevedena na hrvatski jezik. Projekt se izvodi u sudjelovanju slovenskih društava sa hrvatskim školama i vrtićima. Prvu godinu smo čitali „Mucu Copataricu“, drugu godinu „Mačka Murija“, a ove godine čitamo slikovnicu  „Kdo je Vidku sešil srajčico“. Obično je u te projekt uključeno do 500 djece, koji nisu svi pripadnici slovenske nacionalne manjine. Naziv projekta je Škola slovenske književnosti. Ove godine ćemo izvesti i 4. literarni natječaj za učenike slovenskog jezika koji je sufinanciran i od MZO-a.  To je jedini takav natječaj, jer do sada nije bilo natječaja u Hrvatskoj gdje su djeca pisala na slovenskom jeziku. Uključena su djeca koja uče slovenski jezik u hrvatskim školama, djeca koja slovenski jezik uče u obliku Dopolnilnega pouka slovenskega jezika in kulture (financira ih Republika Slovenija) te djeca koja uče slovenski jezik u okviru projekta Učenje slovenskog jezika i kulture u Varaždinskoj županiji (financira ih Republike Slovenije, a realiziraju se u osnovnim školama Varaždinske županije). Ove godine planiramo prevesti i tiskati slikovnicu „V naročju dobrega velikana“, koja bi bila dvojezična. Naime, vidimo kako upravo nedostaje literature za mlade i djecu pa je onda naš rad usmjeren i u to područje.

VRIJEDNI KULTURNI PROJEKTI

Dio ste i međunarodne Slovenske manjinske koordinacije (SLOMAK). Koji su ciljevi, funkcije i sadržaji rada te koordinacije?

Savez slovenskih društava je dio SLOMAKA, krovne organizacije gdje je cilj bio oblikovati strategiju za zajednički razvoj slovenskih zajednica u Italiji, Austriji, Mađarskoj i Hrvatskoj i to prije svega na kulturno-jezičnom području. Slomak čine: Zveza Slovencev na Madžarskem, Društvo člen 7 (Austrija), Narodni svet koroških Slovencev (Austrija), Zveza slovenskih organizacij (Austrija), Svet slovenskih organizacij (Italija), Slovenska kulturno-gospodarska zveza (Italija) te Zveza. Nažalost, od kada sam preuzela ulogu predsjednice Saveza slovenskih društava u Republici Hrvatskoj, bio je organiziran samo jedan sastanak. SLOMAK više nema onu funkciju koju je imao prije.

Kako procjenjujete aktualnu manjinsku politiku u Hrvatskoj ? Gdje vidite postignuća, a gdje probleme?

Moja slovenska duša probleme vidi uvijek i svugdje, a pozitivno rijetko. Možda je problem i u tome, što živim u sredini koja relativno tolerira različitost, živim u Rijeci, sredini gdje se ljudi ne opterećuju tko je koje nacionalnosti, vjeroispovijesti ili boje kože. To su prednosti. Ali jednako tako na ovo pitanje se može odgovoriti i protupitanjem, što mislite, ako je u Hrvatskoj tako dobro biti pripadnik nacionalne manjine, zašto se njihov broj intenzivno smanjuje? Jedan od pokazatelja o tome kako je biti pripadnike slovenske nacionalne manjine je i činjenica da od 35 mogućih vijeća i predstavnika za njih 17 nije bilo kandidata. Je li moguće da se pojedinci ne žele javno izražavati da su pripadnici slovenske nacionalne manjine? Zanimljivo je da u Krapinsko-zagorskoj županiji nije bilo niti jednog kandidata (a bilo je mogućnost za srpske i slovenske pripadnike nacionalnih manjina). Zakonima su otvorene brojne mogućnosti pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ali je situacija ponekad takva da se od šume ne vidi stablo. Čini se da možemo sve, ali kada se želi nešto učiniti onda se više ne može ništa i postoje mnoge zapreke. Najbolje prolaze kulturna amaterska društva, to je na neki način, prema mojim procjenama pravo koje se najviše tolerira. To je meka varijanta njegovanja i ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina. To je ono što se voli, lijepo izgleda, a čini najmanje štete i nitko se ne treba brinuti da će biti kakvih osuda, da se će otvarati nekakva pitanja na koje politička scena nema (ili ne želi imati) odgovore. Nije ništa loše ako se pjevaju slovenske pjesme, plešu nacionalni plesovi, ali već zadiranje u javno školstvo i traženje mogućnosti učenja materinskog jezika, je nešto što se ne gleda uvijek blagonaklono. A što kada se radi o nekim drugim pravima onda situacija zna biti i izazovnija, da ne spominjemo politiku i djelovanje u politici.

BIROKRATSKE ZAPREKE

Po nekim mišljenjima sustav ostvarivanja manjinskih prava traži i značajne  promjene i reforme kako bi se što bolje mogao  implementirati , u prvom redu , Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ali i drugi manjinski zakoni .  Često se posebno ističe kako je sazrelo vrijeme da manjinska samouprava ta važna poluga ostvarivanja prava nacionalnih manjina na lokalnom nivou ojača   i mijenjaju u pravcu ravnopravnog čimbenika u odlučivanju u tijelima lokalne vlasti. Koliko su te promjene nužne i koliko su realne?

Promjene su apsolutno nužne, i bez obzira što se ističe kako je sazrelo vrijeme za ojačavanjem samoupravnih institucija, svejedno imam osjećaj da nisu realne te da se zapravo ne čini previše u smislu poboljšavanja odnosa, ali i davanja većih mogućnosti vijećima i predstavnicima. Da im se daje veća medijska pažnja, i to mislim na većinske medije, a ne na emisije koje su za manjince (npr. Prizma ili Manjinski mozaik), možda bi onda i njihovi zahtjevi i riječ imala veće značenje. Osobno sam bila inicijator nekih aktivnosti za uvođenje prava, koja su propisana i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, ali i drugim manjinskim zakonima. Zastalo je već na prvom koraku, nakon „natezanja“ i nadmudrivanja koji papir nedostaje ili je li ravnateljica to dužna napraviti (npr. anketa o provjeri zainteresiranosti za učenje slovenskog jezika), sve zamre. Pritužite se na ministarstvo koje vas uputi na lokalnu samoupravu koja ne učini ništa i sve se gurne u stranu. Na kraju ispadne da je za to zainteresiran samo inicijator i 5 pripadnika nacionalne manjine, do većinskih medija ne dođe, do manjinskih medija dođe, ali čitamo mi, nas 5 pripadnika nacionalne manjine i na tome završi pokušaj uvođenja nekog prava. Često na molbe ne dobijete odgovore, ne žele s vama telefonski razgovarati… I kome da se pritužimo? Zato smatram da bez napora i na jednoj i na drugoj strani nije realno da će se u kratkom roku išta promijeniti. Kod nekih drugih nacionalnih manjina se to ispolitizira i ne riješi, kod pripadnika slovenske nacionalne manjine marginalizira, a među članovima onda se šapuće da se ne talasa jer i ovo malo prava što imamo bi nam moglo biti oduzeto.

Volimo kazati da su manjine naše bogatstvo i veliki resurs našeg društva, međutim javnosti nažalost vrlo često nije jasno u čemu se to bogatstvo očitije i kako se ti resursi iskazuju , koji su njihovi potencijali i rezultati i kako se oni reflektiraju i na većinsko stanovništvo. Koji su zapravo benefiti koje nacionalne manjine donose širem društvu?

Manjine su doista bogatstvo i to prije svega kultura, jezik, običaji, ali i ljudi koji su njegujući svoju različitost dobili širi uvid u kulturu, svijet, postojanje i različite zakonitosti koje nas okružuju. Često svojim studentima, a i svojoj djeci kažem, da nije bilo ljudi iz različitih krajeva nekadašnje Austro-Ugarske monarhije, kultura kakvu danas poznajemo u Hrvatskoj ne bi bila takva – bogata kakva je. Različiti pojedinci koji su odrastali u drugim kulturama su elemente te kulture donosili i u Hrvatsku, što čine i danas, i oblikovali ju u ljepše mjesto. Nacionalne manjine sa svojim načinom života svoje sumještane uče vrijednostima, ili bi ih barem mogli učiti vrijednostima te čine tolerantnije društvo. Moja djeca imaju više domovina, poznaju više kultura, i to ne samo slovensku i hrvatsku, već i kulturu otoka odakle dolazi njihov otac. Zbog toga su tolerantniji, otvoreniji na nove kulture i nove izazove, ne procjenjuju ljude prema nacionalnim, vjerskim ili nekim drugim obilježjima već prema nekim moralnim načelima i vrijednosnim sudovima koji nemaju veze s nacionalnim podrijetlom. Zakoni koji omogućavaju njegovanje kulture, jezika, djeci koja žive u sredinama gdje su i pripadnici neke nacionalne manjine omogućavaju susret s kulturom koju inače ne bi mogli susresti ili bi ju susreli vrlo teško. Danas, kada se gleda tržište, kao i mogućnosti zapošljavanja, vidi se da znanje „egzotičnih“ jezika (slovački, češki, mađarski, pa i slovenski) mogu otvoriti i tu određene mogućnosti. Pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj su najbolji turistički djelatnici i promotori zaljubljeni u minimalno dvije države. U onu koja iz koje je njihova matična kultura i u Hrvatsku. Svojim poznanstvima, suradnjom sa državom matične kulture mogu stvarati mostove i to ne samo kulturne, već gospodarske, intelektualne, umjetničke. Mnogi pojedinci, koji se javno ne izražavaju kao pripadnici neke nacionalne manjine, imaju u Hrvatskoj visoke pozicije na gospodarskom, intelektualnom, umjetničkom području te sa svojim djelovanjem mogu mnogo učiniti za Hrvatsku.

MANJINE JAČAJU DRUŠTVENU TOLERANCIJU

Koliko hrvatsko društvo razvija multikulturalnost ? Kakvo je stanje tolerancije? Što bi eventualno trebalo poduzimati da se na tom planu napreduje? 

Ne mogu procijeniti koliko hrvatsko društvo razvija multikulturalnost. Naime, osobno živim u malom mjehuriću gdje sam okružena ljudima i prijateljima koji toleriraju jezičnu, vjersku, nacionalnu različitost. Kao što sam spomenula živim u Rijeci, većoj sredini gdje i tako postoje pripadnici različitih nacionalnih manjina i sve veći broj radnika iz udaljenijih država. Mogu bez problema izreći da sam pripadnica slovenske zajednice i nisam imala negativnih iskustava. Moja djeca uče slovenski jezik u školi i ni tamo se ne susreću s nekim negativnim stavovima.

Da ima nekih izjava koje čujem u medijima koje me znaju dotaknuti, ima. Ima jednako tako i ljudi koji ne žele ili ne mogu tolerirati različitosti, ali bih rekla da budala ima svugdje. Žao mi je jer sam svjesna da ne mogu svi pripadnici, pa mislim i pripadnici slovenske nacionalne manjine, uvijek javno, bez etiketiranja, komentara ili čak diskriminacije izraziti svoju nacionalnu pripadnost i to je u neku ruku i zabrinjavajuće. Mislim da u Hrvatskoj ima još mnogo mjesta za rad u smislu razvijanja multikulturalnosti i tolerancije. Mislim da bi bilo potrebno kontinuirano pratiti procese unutar manjinskih zajednica, analizirati socio-ekonomski položaj, omogućiti pojedincima da kažu ukoliko su se susretali s diskriminacijom, nemogućnošću zapošljavanja, nemogućnošću dobivanja adekvatne zdravstvene skrbi i dr. prava koje građani RH imaju. To je jedna kompleksna tematika i vjerojatno bi bilo potrebno uložiti mnogo više energije i želje nego što je to dosad učinjeno. Trebalo bi informirati i obrazovati pripadnike nacionalnih manjina, kako o njihovim pravima tako i o mogućnostima, kako bi se stvorila kritička masa koja bi potom mogla učiniti veće korake u smislu oblikovanja malo drugačijeg društva u kojem trenutačno živimo.

Što manjinsku samoupravu očekuju u ovom novom mandatu ? Može li i kako napraviti jedan novi kvalitetni iskorak ? Postoji li opasnost od urušavanja sustava manjinske samouprave  ? Kako je dalje jačati , razvijati njene kapacitete i osnaživati njenu ulogu u sustavu manjinskih prava te boljeg funkcioniranja lokalnih zajednica?

Manjinska samouprava, kada se radi o pripadnicima slovenske nacionalne manjine, još nije krenula s urušavanjem, ali mislim da nismo daleko od toga. Smatram da krivnja leži i na samoj manjini, njenom neznanju, nemogućnosti pridobivanja mladih ljudi koji imaju dodatne ideje, ali i drugačije gledaju na sve ovo o čemu smo danas ovdje razgovarali. Zapravo ako želimo očuvati ovo što imamo, samoupravu, te joj dati novi smisao, a onda i ojačati njezin položaj, nužno je učiniti radikalne promjene. Kandidate više ne bi smjela predlagati kulturna društva, trebalo bi uvesti i obavezu da se donose planovi i programi rada za idući mandat koji bi bili javno dostupni i objavljeni, predsjednici vijeća i predstavnici trebali bi kontinuirano odlaziti na edukacije kako bi se upoznali s postojećim pravima, a bilo bi dobro tiskati i učiniti dostupnim primjere dobre prakse. Potrebno bi bilo pronaći instituciju koja bi pratila rad vijeća i predstavnika, ali i koja bi kada se dođe do rješavanja željenih zahtjeva imala dovoljno snage nešto učiniti te pripomoći pripadnicima u traženju i omogućavanju provođenja prava koja su zapisana u zakonima Republike Hrvatske.

Koji su budući planovi vaše organizacije?

Plivati i dalje te svoje djelovanje temeljiti na kulturi, jeziku, osvještavanju kako je međugeneracijski prijenos slovenskog jezika i kulture bitan za očuvanje slovenske zajednice u Hrvatskoj, koja je najstarija među svim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, s malim brojem djece i koja se nažalost kontinuirano smanjuje.

——

* Dr. sc.  Barbara Riman, rođena u Rijeci gdje se i školovala. Doktorat iz povijest je upisala na Filozofskom fakultetu u Ljubljani gdje je 2011. godine i doktorirala. Znanstveni interesi su prije svega povezani s poviješću slovenstva u Hrvatskoj, ali i s suvremenim procesima unutar slovenske manjinske zajednice. Od 2006. godine je zaposlena na Inštitutu za narodnostna vprašanja u Ljubljani, od 2011. godine je uključena u pedagoški proces Filozofskog fakulteta u Rijeci na Odsjeku za povijest. Od 2017. godine je voditeljica Inštituta za narodnostna vprašanja, područna jedinica Rijeka, a od 2018. godine, nakon mnogo godina aktivnog rada unutar same slovenske zajednice u Hrvatskoj preuzima mjesto predsjednice Saveza slovenskih društava u Republici Hrvatskoj sa sjedištem u Rijeci. Trenutačno funkciju predsjednice obnaša drugi mandat. Do sada je objavila više znanstvenih i stručnih radova u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je više knjiga, prije svega tematski povezane s djelovanjem slovenskih društava u Hrvatskoj, a najopsežnija je „Slovenska društva u Hrvatskoj od 1886 do 1991„, koja je izašla 2019. godine. Živi u Rijeci, udana je za Pažanina (stanovnik otoka Paga) i majka je trojice dječaka.

Autor : Stojan Obradović

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija