4. tekst iz serijala Izazovi i dileme manjinske politike u hrvatskom društvu: DOBRI PARTNERSKI ODNOSI LOKALNIH VLASTI I MANJINSKE SAMOUPRAVE REZULTIRAJU VIŠESTRUKIM KORISTIMA I ZA VEĆINU I ZA MANJINE

Intervju: Viktor Koska, savjetnik u Uredu potpredsjednice Vlade Republike Hrvatske za društvene djelatnosti i ljudska prava*

Odnos između manjinskih predstavnika i nositelja vlasti na lokalnim razinama ključan  je za adekvatno funkcioniranje vijeća, a time i za rješavanje manjinskih izazova na lokalnoj razini. Ako taj odnos nije partnerski, onda vijeća nisu puno više od simboličkog iskaza činjenice da pripadnici nacionalnih manjina postoje na određenom prostoru. S druge strane, taj se partnerski odnos može njegovati kroz vlastite inicijative nositelja vlasti na lokalnim razinama. Nema dvojbe da tamo gdje su lokalni akteri prepoznali manjine kao prednost, suradnja između vijeća i nositelja vlasti rezultira višestrukim koristima i za pripadnike većine i manjine. Poticanje primjera dobre prakse u medijima, njegovanje kulture koja vidi manjine kao prednost, a ne kao prijetnju, ali vjerojatno i povećanje ovlasti koje bi vijeća nacionalnih manjina imala u lokalnoj politici, vjerojatno bi bili poticajni za razvoj partnerskih odnosa.

-Izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina koji su održani 7. svibnja , 6. po redu od kada je ta institucija uvedene Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, nije izazvala veću pozornost javnosti. Ni prije, ni poslije izbora. Gotovo jedina stvar koja je donekle bila u žiži javnosti bilo je pitanje izlaznosti. A ta izlaznost bila je uobičajeno  niska , ali ne bitno manja nego npr . na prethodnim izborima i kretala se oko 10 posto. Kako ocjenjujete tu izlaznost koja već u više navrata obilježava ove izbore i što je uvjetuje  ?  Koliko je ona ključna za značaj i kvalitetu ovih izbra ?

Informacije o izlaznosti su doista one koje većina medija ističe kada govori o izborima za članove vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave. Izlaznost u svakom slučaju predstavlja važan indikator kada je riječ o bilo kojim izborima, pa tako i izborima za manjinske predstavnike i članove vijeća. S obzirom na to da su Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina Vijeća primarno definirana kao savjetodavna tijela, tako i moć, koja leži u njihovim savjetodavnim ovlastima jača utoliko što je odaziv na izbore i legitimnost takvih tijela veća. Nažalost, podaci o niskoj izlaznosti se u vokabularu populistički nastrojenih političkih aktera, često koriste u svrhu osporavanja predstavničke uloge izabranih manjinskih predstavnika kao i vijeća nacionalnih manjina.

Međutim, brojčani kriterij nije jedini kriterij po kojem se određuju manjinska prava, a kada govorimo o konkretnim izborima, on može ukazivati na više izazova vezanih uz nisku participaciju na ovim izborima. S jedne strane, on može ukazivati na manji interes pripadnika nacionalnih manjina prema radu vijeća i manjinskih predstavnika, no s druge strane manji odaziv može biti i odraz nedovoljne informiranosti o važnosti rada vijeća, neadekvatne medijske popraćenosti rezultata koja vijeća polučuju, i to ne samo neposredno pred izbore nego aktivno kroz cijelu godinu, pa do tehničkih i administrativnih izazova za ostvarenje biračkoga prava koja su također prepreka većem odazivu.

U svakom slučaju, bilo bi pogrešno valorizirati brojku izlaznosti na manjinske izbore kroz usporedbu s izlaznošću koja bilježi na nacionalnim izborima za Hrvatski sabor ili recimo na predsjedničkim izborima. Adekvatnija usporedba bi bila s nekim drugim izborima, koji se također provode na lokalnoj razini, poput recimo izbora za članove vijeća gradskih četvrti, gdje se ne općoj populaciji ne bilježe značajno veći odazivi od onih na manjinskim izborima, pa opet njihova važnost nije upitna za legitimitet predstavničkih i demokratskih procesa u državi.

Dodatno, kada je riječ o manjinskim izborima treba ipak voditi računa da odaziv varira od jedne jedinice do druge, ali i među pojedinim manjinama također. Tako nema spora da smo za pojedine nacionalne manjine, te u pojedinim jedinicama lokalne i područne samouprave,  bilježili zapravo relativno visok odaziv birača na izbore.

MANJINE PREPOZNAJU ZNAČAJ VIJEĆA

– Što uvjetuje razlike, kada je izlaznost u pitanju,  od manjine do manjine, od županije do županije ?

U razmatranju većeg odaziva u pojedinim županijama i jedinicama lokalne samouprave kao i za pojedine nacionalne manjine, više je razloga kojima možemo taj veći odaziv objasniti. S jedne strane svakako bilježimo veći odaziv u jedinicama gdje se nacionalne manjine na lokalnoj razini suočavaju sa značajnim izazovima. To vidimo, recimo, na primjeru romske nacionalne manjine, ali i u nekim općinama na istoku Hrvatske gdje prevladava znatan udio srpske nacionalne manjine na lokalnoj razini. Nema dvojbe da to ukazuje da se u takvim sredinama Vijeća nacionalnih manjina percipiraju kao tijela kroz koja se koliko-toliko uspješno mogu adresirati problemi s kojima se suočavaju pripadnici nacionalnih manjina u tim sredinama. S druge strane, svakako ne treba zanemariti ni ulogu pojedinačnih aktera u mobiliziranju birača za izbore. Tamo gdje lokalni akteri poznaju svoje biračko tijelo i žive probleme svoje zajednice, vrlo vjerojatno će odaziv i interes za manjinska vijeća biti veći. No, kao i u prethodnom odgovoru, ne smiju se zanemariti drugi izazovi koji dovode do manjeg odazova u drugim sredinama te koji sprečavaju da velike brojke odaziva budu još i veće tamo gdje ih bilježimo.

– Da li su izbori zaslužili i veću pozornost javnosti i zašto je ona tako mala ?Da li je to samo odnos prema ovim izborima ili nažalost možda govori nešto i odnosu prema nacionalnim manjinama ?

Istraživanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj općenito pokazuju da je teško govoriti o jednom odnosu prema nacionalnim manjinama. U Hrvatskoj svjedočimo tome da različte manjine u različitim sredinama imaju nejednak tretman. U pojedinim sredinama nacionalne su manjine itekako prepoznate kao blago te je suradnja većinskog i manjinskog stanovništva izuzetna. Pa opet, nismo nužno ni u tim sredinama svjedočili značajno većem odazivu birača od prosjeka. Opravdana je kritika da se o radu vijeća, ali i predstavnika, ne zna dovoljno u javnosti. Međutim, praksa pokazuje da pripadnici nacionalnih manjina i kad ne idu na izbore, ipak znaju prepoznati važnost Vijeća u situacijama kad im je neko manjinsko pravo ugroženo. Ipak, kako bi ta Vijeća bila još adekvatnija i legitimnija, važno je ozbiljno uočiti sve izazove koji ograničavaju veću izlaznost na birališta. Ti izazovi mogu biti administrativne prepreke, nedovoljna medijska vidljivost značaja izbora, potreba za dodatnim obrazovanjem pripadnika nacionalnih manjina o manjinskim pravima, ali nažalost i činjenici da su neke od nacionalnih manjina u Hrvatskoj i danas žrtve stereotipa i predrasuda. Potonje se sigurno ne može isključiti kao razlog zbog kojeg neki pripadnici nacionalnih manjina oklijevaju ne samo izaći na izbore, nego i javno se deklarirati kao pripadnici nacionalnih manjina.

PROBLEMI POVEZIVANJA IZBORA

– Mnogi već odavno tvrde da se mnogi problemi koji prate ove manjinske izbore i koji se manifestiraju u relativno niskoj izlaznosti mogli jednostavno riješiti kada bi se ovi manjinski izbori odražavali zajedno s nekim drugim izborima , bilo lokalnim bilo parlamentarnim, no to se uporno izbjegava . Zašto ? U čemu je problem da se ti izbori povežu s nekim drugim izborima ?

Povezivanje lokalnih izbora i manjinskih izbora svakako je ideja koju treba razmotriti, neovisno o tome bismo li išli prema modelu koji bi uveo promjenu ili bismo zadržali satus quo s odvojenim izborima. Prednosti za državni proračun očite su, manje izbora znači i znatne uštede državnom proračunu u smislu organizacije samih izbora, pitanja poput pristupa biralištu i drugih administrativno-tehničkih prepreka koje se ukazuju, bila bi uklonjena. S druge strane, neki od izazova bili bi vjerojatno pojačani, od izazova vezanih uz izjašnjavanje birača o svojoj nacionalnoj pripadnosti do tehničkih pitanja glasanja na različitim listama na dan izbora. Konačno, grupiranje tih izbora može dovesti do konfuzije u očima birača za što se konkretno bira te bi se ideja značaja rada vijeća mogla dodatno izgubiti ako se stope s nominalno važnijim izborima. U svakom slučaju, takva odluka treba uzeti u obzir izazove vezane uz registar birača, tehničke organizacije provedbe, ali i osiguravanja sadržajnih aspekata samih izbora.

• Često se susrećemo sa situacijom da puno jedinica lokalne i regionalne samouprave odnosno lokalne i regionalne strukture vlasti nisu prihvatile institucije manjinske samouprave , pružile im podršku i uvijete za rad te s njima gradile partnerske odnose iako  je često rješavanje manjinskih problema ujedno i doprinos ukupnoj kvaliteti života u mnogim lokalnim sredinama odnosno dobrobit i manjine i većine . Kako mijenjati te odnose koji su po mnogima ključni za bolje funkcioniranje manjinske ali i lokalne/regionalne samouprave ?

Odnos između manjinskih predstavnika i nositelja vlasti na lokalnim razinama ključan  je za adekvatno funkcioniranje vijeća, a time i za rješavanje manjinskih izazova na lokalnoj razini. Ako taj odnos nije partnerski, onda vijeća nisu puno više od simboličkog iskaza činjenice da pripadnici nacionalnih manjina postoje na određenom prostoru. S druge strane, taj se partnerski odnos može njegovati kroz vlastite inicijative nositelja vlasti na lokalnim razinama. Nema dvojbe da tamo gdje su lokalni akteri prepoznali manjine kao prednost, suradnja između vijeća i nositelja vlasti rezultira višestrukim koristima i za pripadnike većine i manjine. Poticanje primjera dobre prakse u medijima, njegovanje kulture koja vidi manjine kao prednost, a ne kao prijetnju, ali vjerojatno i povećanje ovlasti koje bi vijeća nacionalnih manjina imala u lokalnoj politici, vjerojatno bi bili poticajni za razvoj partnerskih odnosa.

• Koliko je značaj manjinske samouprave , vijeća i predstavnika , njihova uloga i potencijali osviješteni i prepoznati u samim manjinskim zajednicama , među pripadnicima nacionalnih manjina ? Kako ih oni percipiraju i koliki interes pokazuju ? Da li taj interes može biti veći i kako ga potaknuti ?

Teško je jednoznačno odgovoriti na ova pitanja. Moguće je da dio pripadnika nacionalnih manjina sebe već odavno ne vidi kao nacionalnu manjinu, već se nastoji integrirati u društvo po nekim drugim kategorijama te s toga aspekta takvim pojedincima manjinski indentitet nije u fokusu interesa pa tako ni funkcioniranje manjinske samouprave. S druge strane, brojni su primjeri toga da pripadnici nacionalnih manjina u situacijama kad im je osporeno ne samo neko manjinsko, već i građansko pravo, znaju da u vijećima nacionalnih manjina mogu naći potporu, a nerijetko i konkretnu pomoć. U povećanju interesa prema njihovu radu značajnu ulogu svakako imaju mediji koji mogu povećati vidljivost njihova rada, ali također i same manjinske organizacije u suradnji s državom trebaju biti usmjerene podizanju razine znanja i sviejsti o postojanju manjinske samouprave i koristi koje zajednice i nacionalne manjine mogu imati od njih.

PREDNOSTI INTERKULTURALNOG RAZVOJA

• Neki npr tvrde da se ljudi i dalje osjećaju nesigurni zbog snažnih glasova netolerancije što ih sputava da se usmjere prema ovakvom obliku sudjelovanja. Koliko je to naša stvarnost i kako procjenjujete stanje tolerancije u našem društvu i odnos prema nacionalnim  manjinama ? 

Nažalost, brojna istraživanja o diskriminaciji i govoru mržnje u hrvatskom društvu ukazuju da su pojedine nacionalne manjine, poglavito romska i srpska nacionalna manjina, i dalje najčešće žrtve stereotipa ili kategorije građana koje su među najčešćim metama različitih oblika govora mržnje. Dovoljno je da se svatko od nas samo okrene oko sebe, i najvjerojatnije će lako naći brojen primjere o tome; grafiti na brojnim javnim mjestima često imaju tekstove poput „ubi Srbina“. Naravno da su takvi incidenti odraz djelovanja zlonamjernih ili neodgovornih pojedinaca, ali zabrinjava kada takvi natpisi ostaju neprimijećeni od tihe većine koja takve poruke niti ne primijeti, dok pripadnici targetirane populacije vjerojatno itekako osjete oštrinu tih riječi. Nažalost, nerijetko svjedočimo da i različiti politički akteri u svojim javnim nastupima, pa čak i u najvišim predstavničkim institucijama Hrvatske, lako skliznu u populističke tonove koji sigurno ne doprinose poboljšanju položaja onih nacionalnih manjina koje su već pojačano izložene mogućnostima diskriminacije. No, naravno imamo i brojne primjere u kojima mostovi suradnje jačaju i u kojima se vide pomaci, dok nema spora da su pojedine nacionalne manjine u određenim lokalnim sredinama odavno prepoznate kao bogatstvo kulturne raznolikosti i identiteta. Nerijetko su upravo takve sredine i među društveno i ekonomski najrazvijenijim područjima Hrvatske, što vjerujem, ukazuje na prednosti razvijanja interkulturnog razumijevanja i tolerancije.

VAŽNI LOKALNI PRIMJERI DOBRE PRAKSE

• Nedavno ste u jednom intervju istakli da je kroz manjinsku samoupravu važno razvijati  multikulturalnost kao osnove suradnje u društvu iz čega onda proizlaze i ekonomski i sigurnosni i drugi benefiti te na kraju i potvrda opravdanosti koncepta manjinske politike koju provodimo. To je vrlo intrigantna teza. Što znači razvijati multikulturalnost kroz manjinsku samoupravu ?

Nema nikakvih spora da vijeća nacionalnih manjina i manjinski predstavnici mogu biti značajan doprinos jačanju multikulturalnosti, a posljedično brojne su prednosti i za pripadnike većinskog naroda od takvog jačanja. Vjerujem da je za ključ razvoja demokracije i postizanja svih njezinih društvenih blagodati osnovna u partnerskoj suradnji između građana, njihovih organizacija i konačno predstavnika i nositelja vlasti. Manjinska samouprava omogućava da se kulturni kapital nacionalnih manjina, kao neprocjenjiv resurs lokalne zajednice održava i mobilizira u njegovanju kulturne baštine, promicanju društvene suradnje ali i prevladavanje brojnih izazova koji su na prvi pogled vezani samo za pripadnike nacionalnih manjina, ali u posebnim situacijama postaje razvidno da su oni značajni i za pripadnike većinske populacije. Nema spora da upravo u vrijeme velikih kriza vidimo kako vijeća nacionalnih manjina mogu biti neprocjenjiv resurs. Za vrijeme pandemije i potresa, vidjeli smo da su pojedina vijeća nacionalnih manjina bili promotori solidarnosti i podrške najpotrebitijima. Neposredno nakon izbijanja rata u Ukrajini, ukrajinska manjinska zajednica u Hrvatskoj postala je jedan od snažnih partnera vlasti u procesu prihvata izbjeglica iz Ukrajine. Nema spora da će se i u budućim migracijskim kretanjima, a Hrvatska svakim danom sve više postaje društvo imigracije, upravo u modelu manjinske samouprave moći naći primjeri dobre prakse i razvijanja mostova suradnje među pripadnicima različitih kultura. Konačno, ne treba zaboraviti ni da je Hrvatska zemlja usmjerena na turizam kao osnovnu ekonomsku granu. U tom kontekstu, njegovanje dobrih odnosa s nacionalnim manjinama, koje vrlo često imaju snažne odnose sa svojim izvanjskim državama maticama, može biti samo pozitivan poticaj daljem razvoju turizma. Dakle, prednosti jačanja multikulturalnosti i kroz manjinsku samoupravu su brojne.

• Što manjinsku samoupravu očekuju u ovom novom mandatu ? Može li i kako napraviti jedan novi kvalitetni iskorak ? Postoji li opasnost od urušavanja sustava manjinske samouprave  ? Kako je dalje jačati , razvijati njene kapacitete i osnaživati njenu ulogu u sustavu manjinskih prava te boljeg funkcioniranja lokalnih zajednica  ?

Većina izazova s kojima se pripadnici nacionalnih manjina suočavaju proizlaze iz realnosti svakodnevnih životnih okolnosti, a one su najviše vezane uz lokalnu razinu. Nedavno smo svjedočili i izazovima vezanim uz poštivanje prava na dvojezičnost u jedinicama lokalne samouprave u kojima se ostvario brojčani kriterij nakon zadnjeg popisa stanovništva. S druge strane, rezultati popisa stanovništva podsjećaju da brojčani kriterij ne može biti jedini u određivanju smjera razvoja manjinske zaštite, već su potrebni širi napori, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini, kako bi se blago kulturne raznolikosti i potencijali razvoja socijalnog i kulturnog kapitala, kroz razvoj manjinske samouprave do kraja iskoristili. Za to je potrebno i dalje jačati mehanizme koje imamo na nacionalnoj razini, ali i razvijati modele na primjerima dobre prakse na lokalnoj razini. Koliko će konačno taj proces biti uspješan, ovisit će naravno na kraju i od samih izabranih predstavnika i njihovih nastojanja da prate potrebe svojih zajednica, ali i od lokalnih i nacionalnih nositelja vlasti u prepoznavanju važnosti razvoja partnerskih odnosa i potpore radu tijelima manjinske samouprave, što je vjerujem u interesu cijelog društva.

* Viktor Koska je diplomirani politolog i stručnjak za nacionalne manjine. Magistrirao je prisilne migracije na Sveučilištu u Oxfordu, a radio je na Fakultetu političkih znanosti gdje je bio jedan od osnivača Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija. Objavio je više znanstvenih radova iz područja državljanstva i integracije izbjeglica i nacionalnih manjina u Hrvatskoj, a kao istraživač sudjelovao je u brojnim međunarodnim istraživačkim projektima vezanim uz migracije, državljanstvo i nacionalne manjine. Radi kao savjetnik u Uredu potpredsjednice Vlade Republike Hrvatske za društvene djelatnosti i ljudska prava

 Autor intervjua : Stojan Obradović

Projekt „Izazovi i dileme unapređivanja manjinske politike u hrvatskom društvu„ realizira se uz financijsku podršku Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija