OSNOVA ZA OSTAVARIVANJE MANJINSKIH PRAVA TREBA BITI STANJE PRIJE ULASKA HRVATSKE U EUROPSKU UNIJU

Intervju: Dr. sc. Siniša Tatalović, profesor na fakultetu Političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i autor knjige „ Nacionalne manjine u Hrvatskoj ( politika, obrazovanje i kultura ) „ koja je upravo objavljena u izdanju SKD Prosvjeta iz Zagreba

Ustavni zakon ,a i druga dva važna manjinska zakona ( o pravu na obrazovanju te na uporabu  jezika i pisma  )  prava nacionalnih manjina povezuju s njihovim brojem odnosno sudjelovanjem u stanovništvu lokalnih i regionalnih jedinica  i ja zbog toga predlažem, što sam u knjizi i obrazložio, da se u ostvarivanju prava nacionalnih manjina u idućih deset godina ne primjenjuju rezultati  popisa iz 2021. godine već da neka baza za ta prava bude 2011. godina. Dakle, zadnji popis prije ulaska Hrvatske u EU . To se meni čini logičnim jer smo mi u EU ušli s pravima nacionalnih manjina koje su one imale 1. 7. 2013. godine i mislim da kao članica EU ne bi smjeli ići nekom drugom logikom  koja će reducirati ta prava s obzirom na procese koji su se dogodili . To je značajno jer nakon 2013. godine imamo barem dva procesa koja su imala i neka negativna obilježja i posljedice  i za ukupno hrvatsko društvo i posebno za pripadnike nacionalnih manjina .

– Iz tiska je u izdanju SKD Prosvjeta  upravo izašlo drugo izdanje vaše knjige „Nacionalne manjine u Hrvatskoj: politika, obrazovanje i  kultura „ ,  jedinstvena publikacija takve vrste u našim okvirima. Što knjiga donosi i što se novog donosi u analizama, s obzirom da je od prvog izdanja proteklo skoro 20-ak godina?

Da , prvo izdanje knjige izašlo je 2005. u izdanju STINE iz Splita a tri godine kasnije objavljen je i engleski prevod tog izdanja. Dakle, prošlo je skoro 20 godina i to je razdoblje u kojem su se u odnosu na prava i položaj  nacionalnih manjina u Hrvatskoj , ali i  globalno i šire , u svijetu, dogodile značajne promjene. Što se tiče Hrvatske te 2005. godine faktički je tek započeo proces pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, proces koji je završio 2013. Na početku i toku tog procesa mi smo mogli konstatirati značajan napredak u ostvarivanju  prava nacionalnih manjina u hrvatskom društvu kojega se nakon ulaska u EU u nekim aspektima pokušalo dovesti u pitanje. Ali ipak možemo kazati da je manjinska politika konsolidirana i možemo kazati da danas imamo jedan stabilan model ostvarivanja manjinskih prava. Moj glavni motiv za ovo drugo izdanje jeste bio cilj da se analiziraju te politike koje su se oblikovale i provodile u zadnjih 15-20 godina i da pokažem na koji način su se te politike implementirale u praksi na lokalnom , regionalnom i državnom nivou te u glavnim aspektima ostvarivanja manjinskih prava na području politike , obrazovanje i kulture . U ovom drugom izdanju ovaj put je dosta detaljno obrađen razvoj manjinskih prava na području Republike Hrvatske praktički od doseljavanja prvih manjinskih zajednica koje su naselile Hrvatsku pa će mnogima biti zanimljivo vidjeti da manjinska prava u Hrvatskoj ne počinju 90tih godina donošenjem prvog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina nego da su ona i prije, u određenim formama, bila prisutna i u pojedinim državnim zajednicama u kojima se Hrvatska nalazila još tamo od 18. i 19. stoljeća pa dalje. A posebna vrijednost knjige je i u tome  što su detaljno analizirani i rezultati popisa stanovništva od 1991. do 2021.godine odnosno kretanje broja pripadnika nacionalnih manjina te dati prijedlozi kako s obzirom na ta kretanja dalje čuvati i razvijati manjinska prava .

DOBRA OPĆA OCJENA

• Kao što ističete, ovo drugo izdanje u značajnoj se mjeri bavi upravo analizom implementacije Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, a i faktički izlazi u obljetnici obilježavanja 20-te godišnjice tog ključnog zakona za  manjinska prava u Hrvatskoj. Što je taj zakon donio nacionalnim manjinama i kako ocijeniti njegovu implementaciju u proteklom razdoblju ?

Kada je prije 20 godina donošen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina on je sadržavao tada najbolja europska iskustva u ostvarivanju prava nacionalnih manjina u Europi. Očito je tadašnja politička elita odlučila donijeti jadan zakon koji će imati visoke standarde, vjerojatno razmišljajući da možda sve odredbe i neće u punoj mjeri trebati ni primjenjivati u praksi. Međutim, pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji ih je tada prisililo da sve ono što se tada usvojilo u Ustavnom zakonu treba implementirati u praksi. To nije bio jednostavan put. Znamo da su se npr. donosili i godišnji Akcijski planovi kako bi se pospješila i osigurala što kvalitetnija primjena Ustavnog zakona. Mogli bi se reći da je to bila i jedna sretna okolnost kada su u pitanja manjinska prava što se pri donošenju Ustavnog zakona nije puno razmišljalo što će ta vrlo visoka razina prava značiti ako se oni budu morali implementirati u praksi. Kasnije kada se to počelo primjenjivati, u ovih 20 godina značajno je podignuta razina prava nacionalnih manjina i treba reći da se Hrvatska ubraja u one zemlje u Europi koje imaju dobar ne samo normativan okvir već, uz sve probleme, teškoće i otpore koji se javljaju, ima i dobru praksu ostvarivanja prava nacionalnih manjina. Možda se s time neki neće složiti, posebno ako se gleda položaj pojedinih nacionalnih manjina na pojedinim područjima, ili ako se analizira korpus nekih elementarnih ljudskih prava itd., jer istina je da su pripadnici pojedinih nacionalnih manjina uskraćeni i ugroženi u nekim svojim pravima. Ali ako gledamo opći pristup ostvarivanju prava nacionalnih manjina (npr. da se mogu školovati na svom jeziku, da mogu koristiti svoj jezik u svakodnevnoj komunikaciji, da mogu predstavljati svoje interese na svim nivoima vlasti itd.) onda Hrvatska, objektivno gledajući, zaslužuje jednu, ne samo prolaznu već i dobru ocjenu.

STAGNACIJA NAKON ULASKA U EU

– Jedan od motiva za izdavanje ovog drugog  izdanja knjige bila je i 10 obljetnica  ulaska Hrvatske u EU čemu je upravo i manjinska politika značajno doprinijela odnosno uvjetovala. Koliko je ulazak u EU doprinio daljnjem razvoju manjinskih prava ?

Pa realno govoreći ovih deset godina od ulaska u Europsku uniju nije bilo razdoblje širenja manjinskih prava već je to u većoj mjeri bilo vrijeme borbe za implementaciju određenih manjinskih prava koja su utvrđena ali ne i ostvarivana kao što je np. pravo na službenu uporabu jezika i pisma ili pak neke aspekte prava na obrazovanje nacionalnih manjina . Obrazovanje nacionalnih manjina. koje inače s pravom ističemo kao primjer dobre prakse ostvarivanja manjinskih prava ipak još nije doživjelo svoju punu primjenu u svim dijelovima Hrvatske i za sve nacionalne manjine ( eto npr. kada govorimo o najvećoj manjinskoj zajednici u Hrvatskoj , srpskoj, onda u mnogim velikim gradovima nemamo ustaljen i razvijen no model C manjinskog obrazovanja, dakle dodatno obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu ) . Dakle, početak tog europskog razdoblja, da tako kažemo, bio je  fokusirana na očuvanje onih prava s kojima je hrvatska ušla u EU, ona nisu dalje širena , ali se od sredine ovog EU razdoblja preciznije od početka mandata Plenkovićeve Vlade može se konstatirati da je učinjen značajan napredak u stvaranju pretpostavki za bolje ostvarivanje prava nacionalnih manjina . To potvrđuje u prvom redu činjenica da se u manjinsku infrastrukturu ulažu značajna financijska sredstava koja trebaju omogućiti jačanje i razvoj manjinskih institucija i njihovo osposobljavanje za  bolje ostvarivanje njihovih prava. Ako pogledamo samo izvještaje Savjeta za nacionalne manjine , vidjet ćemo da posljednjih godina stalnu rastu sredstava za nacionalne manjine odnosno da raste i broj i kvaliteta kulturnih programa koje pripremaju udruge i ustanove nacionalnih manjina, ali isto tako se vidi da su njihovi uvjeti za rad sve bolji , da se grade i obnavljaju kulturni centri, da ti centri dobivaju nove mogućnosti i sadržaje i to je sigurno važan  pozitivni doprinos u ostvarivanju prava nacionalnih manjina zadnjih godina .

INTEGRIRAJUĆI UČINCI SUSTAVA POLITIČKOG PREDSTAVLJANJA

– U fokusu knjige , kako se ističe i u samom naslovu, su politika , obrazovanje i kultura nacionalnih manjina. Da li se na svim tim područjima prava nacionalnih manjina ostvaruju ravnomjerno ili pak u nekim segmentima zaostaju i stagniraju , a u nekim napreduju  ?  

Kada govorimo o politici, u knjizi je napravljena jedna detaljna i dubinska analiza manjinskih izbora u zadnjih par mandata i na državnoj i na lokalnoj razini i ono što možemo konstatirati jeste da je Hrvatska postigla nešto što je važno odnosno da je u proteklih  20ak godina oblikovan jedan stabilan politički  model  kada su u pitanju nacionalne manjine. Naime, stvorena je jedna forma izbora predstavnika nacionalnih manjina na jedan ustaljen način što je dobro. Pokazalo se, kada npr. govorimo o izborima za Hrvatski  sabor da manjine imaju neku vrstu ustaljene izlaznosti na te izbore i potrebe legitimiranja svojih predstavnika u Hrvatskom saboru od kojih očekuju da će prezentirati i boriti se za njihove interese . Na drugoj strani rezultati nekoliko posljednjih ciklusa izbora pokazuju da oni koji su izabrani ponovno dobivaju povjerenje svoje izborne baze što znači da njihovo biračko tijelo pozitivno ocjenjuje njihov rad. To manjinsko političko predstavljanje, na tom najvišem nivou, čini vrlo vjerodostojnim pa i utjecajnim u hrvatskom političkom prostoru. U toj situaciji politički predstavnici nacionalnih manjina sve su više u poziciji da se mogu zalagati i boriti se i za određene opće interese građana, a ne samo nacionalnih manjina i to je vrlo dobra i značajna stvar jer je to jedan put integracije manjina u politički zajednicu gdje se manjine ne bave samo svojim uskim interesima nego i pitanjima od općeg društvenog interesa. To na svoj način  potvrđuju i zadnje dvije parlamentarne većine u kojima participiraju zastupnici nacionalnih manjina . A kada govorimo o lokalnim i regionalnim nivoima ( općinama , gradovima i županijama ) tu analiza pokazuje različite situacije pa imamo dobre primjere gdje zamjenici načelnika , gradonačelnika ili župana značajno participiraju u donošenju odluka i kreiranju politika , ali ima i sredina gdje su te pozicija vrlo formalizirane i samo se „otaljavaju „ zakonske odredbe ali bez značajnijeg sudjelovanja manjinskih predstavnika u kreiranju lokalnih politika odnosno iskazivanju manjinskih potreba i interesa u tim politikama i njihovog usklađivanja s većinskom političkom voljom u tim zajednicama .

ZAKAZALA MANJINSKA SAMOUPRAVA

Što je s institutom manjinske samouprave , vijeća i predstavnika nacionalnih manjina ? Pred nama su upravo 6. po redu izbori za  ta tijela. Koliko i kako oni mogu dalje pokrenuti manjinsku politiku  ?

Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina su bili dobro zamišljena institucija manjinske samouprave ali nažalost u praksi se pokazalo da nema odgovarajući utjecaj odnosno utjecaj koji bi bio u funkciji poboljšanja položaja nacionalnih manjina koje ih i biraju . Sa suradnicima sam radio čak tri istraživanja funkcioniranja vijeća i predstavnika i ono što su naša istraživanja pokazala je u prvom redu činjenica da postojeći način izbora vijeća i predstavnika nacionalnih manjina nije dobar zato što doprinosi i utječe na malu motiviranost pripadnika nacionalnih manjina za izlaskom na te izbore . Oni se događaju izvan konteksta lokalnih izbora, u njih treba ulagati i posebna, značajna financijska sredstva, a održavaju se na pola mandata lokalnih i regionalnih samouprava . Te bi izbore trebalo održavati paralelno, a ne u raskoraku jer njihovi akteri, s jedne strane vijeća i predstavnici, a s druge   izabrane lokalne i regionalne strukture vlasti trebaju surađivati, a u sadašnjem sustavu izbora to je bitno otežano , mnogo su gubi na uhodavanju te suradnje i to onda daje i puno lošije rezultate .

• Obrazovanje , kultura ….. ?

Što se tiče obrazovanja , ono je, kao što smo već rekli, u sustavu manjinskih prava možda i najbolje organizirano i možda se na tom području manjinska prava i najbolje ostvaruju jer se ta prava ostvaruju i kroz sinergijsko djelovanje države , odnosno ministarstva obrazovanja i mreže škola, a s druge strane i zahvaljujući dobroj suradnji i uključenosti udruga i institucija nacionalnih manjina . I tu imamo vrlo dobra iskustva vezano za pojedine manjine i pojedine modele obrazovanja , posebno model A u pojedinim područjima Istre i Slavonije . Model B ( kombinirana nastava ) znatno je manje zastupljen ali dosta je u praksi prisutan model C i on je posebno važan i značajan za manje brojne  nacionalne manjine  i one manjine koje u nekim lokalnim i regionalnim samoupravama čine tek manji ili izrazito mali dio stanovništva . No i na ovom području treba biti kritičan te možemo konstatirati da kada npr . gledamo broj učenika u pojedinim modelima manjinskog obrazovanja , dakle uopće sudjelovanje učenika pripadnika nacionalnih manjina u različitim modelima manjinskog obrazovanja onda možemo konstatirati da je broj učenika pripadnika nacionalnih manjina koji se uključuju u različite modele manjinskog obrazovanja relativno mali u odnosu na sami broj pripadnika nacionalnih manjina odnosno demografski potencijal kojega još uvijek imaju nacionalne manjine . A  što se tiče kulture , programa kulturne autonomije tu je situacija dobra i možemo kazati sve bolja i bolja . Za to se svake godine osiguravaju sve  veća financijska sredstva, a nacionalne manjine stalno podižu kvalitetu svojih kulturnih programa i tu  se nesumnjivo vidi jedan stalni napredak . Posebno se taj napredak vidi kod onih nacionalnih manjina koje imaju i pomoć svojih matičnih država i to ne samo kroz izdašniju financijsku pomoć već i kroz kulturnu razmjenu i suradnju koja onda obogaćuje i ukupnu hrvatsku kulturnu scenu što je također vrlo značajan doprinos jačanju integracijskih procesa i pozitivne percepcije nacionalnih manjina u širem društvu .

 NEDOVOLJNO KORIŠTENJE OBRAZOVNIH PRAVA

– Posebnu pozornost posvetili ste i longitudinalnoj analizi popisa stanovništva u  Hrvatskoj od 1991 do danas ( odnosno do zadnjeg popisa 2021. ) i kretanjima manjinskih zajednica u hrvatskom stanovništvu što do sada nije rađeno . Kakvi su nalazi , kakvi zaključci i kakav se daljnja kretanja mogu očekivati ?

Da u knjizi je napravljena vrlo detaljna i dubinska analiza kretanja broja nacionalnih manjina , i globalno i po pojedinim nacionalnim manjinama i po pojedinim područjima ( županijama ). Analiza  nažalost pokazuje drastična pad pripadnika nacionalnih manjina . Ako pogledamo podatke iz 1991. godine tada su nacionalne manjine činile oko 22 posto stanovništva Hrvatske a podaci zadnjeg popisa iz 2021. godine pokazuju da je udio nacionalnih manjina pao na tek nešto iznad 6 posto hrvatskog stanovništva . I zato je važno prezentirati ovu analizu i osvijestiti ovaj problem na što sam u knjizi stavio poseban naglasak. Ovi podaci su puno važniji i vrlo  zabrinjavajući dok im se u javnosti ni izdaleka ne pridaje takav značaj . To je potpuno pogrešan pristup jer ne bi bilo dobo da se za desetak godina  ( ako i ne bude klasičnog popisa, o čemu se sada sve više govori ,  sigurno će postojati neki novi model evidencije stanovništva pa i njegove etničke  strukture ) Hrvatska ostane bez pripadnika nacionalnih manjina i da izgubi tu svoju etničku raznolikost što jeste izuzetno bogatstvo jednog društva . I tu bi sigurno država i državne institucije trebale osvijestiti da se vidi koje su politike i kako oblikovati politike koje će voditi k tome da s očuva multietnička struktura hrvatskog društva . Pri tome mislim da tu nije dovoljno samo dodjeljivati i povećavati financijska sredstva već je puno važnije stvarati jednu tolerantniju atmosferu u društvu gdje će svaki pojedinac koji pripada nekoj nacionalnoj manjini moći u javnom prostoru deklarirati svoju etničku pripadnost bez straha i nekih mogućih negativnih posljedica .

UTJECAJ NEGATIVNIH PROCESA

• Kao izuzetan ekspert za manjinsku politiku i dugogodišnji istraživač manjinske problematike , kakav daljnji razvoj i kretanja na tom planu očekujete ? Što bi konkretno predložili ?

 Treba poći od činjenice da je jedan važan instrument za ostvarivanje manjinskih prava , mogućnost manjina da štite i razvijaju svoj kulturni i nacionalni  identitet utvrđen Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ustavni zakon ,a i druga dva važna manjinska zakona ( o pravu na obrazovanju te na uporabu vlastitog jezika i pisma  )  prava nacionalnih manjina povezuju s njihovim brojem odnosno sudjelovanjem u stanovništvu lokalnih i regionalnih jedinica  i ja zbog toga predlažem, što sam u knjizi i obrazložio, da se u ostvarivanju prava nacionalnih manjina u idućih deset godina ne primjenjuju rezultati  popisa iz 2021. godine već da baza za ta prava bude 2011. godina. Dakle, zadnji popis prije ulaska Hrvatske u EU . To se meni čini logičnim jer smo mi u EU ušli s pravima nacionalnih manjina koje su one imale 1. 6. 2013. godine i mislim da kao članica EU ne bi smjeli ići nekom drugom logikom  koja će reducirati ta prava s obzirom na procese koji su se dogodili . To je značajno jer nakon 2013. godine imamo barem dva procesa koja su imala i neka negativna obilježja i posljedice  i za ukupno hrvatsko društvo i posebno za pripadnike nacionalnih manjina .

Prvo , to je prilično veliko iseljavanje. Nakon što je Hrvatska ušla u EU stanovništvo se moglo slobodno kretati u tom prostoru i veliki broj hrvatskih građana je otišao raditi i privremeno ili trajno živjeti u druge zemlje EU i mislim da je to jedan od faktora koji je sigurno uticao na smanjivanje broja pripadnika nacionalnih manjina i realno je pretpostaviti da su neke nacionalne manjine tom procesu iz različitih razloga ali i mogućnosti  bile izložene više nego ukupno stanovništvo .  A druga stvar koja se dogodila je pandemija Covida 19 , a čije posljedice i okolnosti su nesumnjivo utjecala i na sam popis pa i njegove rezultate . Ne želim dovoditi u pitanje vjerodostojnost popisnih rezultata ali određenih negativnih utjecaja je sigurno bilo . Zbog svega toga mislim da bi i opravdano i oportuno bilo reći idemo s ostvarivanjem manjinskih prava na bazi podataka iz 2011. i sljedećih deset godina nećemo dirati u određena  stečena prava kao što su uporaba jezika i pisma te  cenzusi u izboru manjinskih predstavnika na lokalnim izborima, a i njihova prava na izbor za lokalnu samoupravu odnosno vijeća i predstavnike koji bi se upravo trebali i održati u svibnju ove godine .

To će ujedno biti i prvi test da se pokaže koliko ima razumijevanja za ove probleme i koliko su ti problemi uopće osviješteni u hrvatskoj političkoj javnosti.  Naime, ako se pođe od popisnih rezultata iz 2021. godine onda će već na ovom testu značajan broj nacionalnih manjina izgubiti pravo da u određenim sredinama bira svoja vijeća i predstavnike u lokalnim i regionalnim zajednicama i time izgubili i tu mali mogućnost da mogu iskazivati svoje interese i potrebe. Tu se ne radi o nekoj visokoj politici već se radi o jednoj pomoći pa i savjesti lokalnih struktura vlasti da pripadnici nacionalnih manjina dobiju realnu šansu da rješavaju neke svoje prioritetne probleme .

UTEMELJITI ZNASTVENU INSTITUCIJU ZA  MANJINE

U knjizi , naravno, nije bilo moguće obuhvatiti svu problematiku nacionalnih manjina . Na što bi se trebalo usmjeriti u daljnjim pothvatima ovakve vrste ? Koja nam istraživanja i analize o nacionalnim manjinama nedostaju ? Koja bi bilo dobro inicirati ? Da li i sami nešto novoga u tom smislu planirate ?

Što se tiče bavljenja manjinskom problematikom , posebno kada govorimo o znanstvenoj zajednici u Hrvatskoj još uvijek imamo deficit . Nažalost, nemamo neku znanstvenu instituciju ( ili više njih ) koja bi se sustavno bavila tim pitanjima i imala različite znanstvene projekte uključujući i one dugoročne i interdisciplinarne . Još su uvijek ta istraživanja manje-više stvar pojedinaca u znanstvenoj zajednici koji nađu određenih motiva i mogućnosti da serioznije uđu u problematiku nacionalnih manjina iako to i nije njihov prioritetni znanstveni fokus. Više se radi o adhoc projektima nego sustavnoj istraživačkoj politici . No, mislim da je u Hrvatskoj sazrelo vrijeme da se formira jedan javni institut ili neki istraživački centar pri nekoj od postojećih znanstvenih institucija koji bi se bavio različitim pitanjima nacionalnih manjina kao što je to slučaj u nekim drugim europskim zemljama , pa takve institucije imate u Sloveniji, u  Italiji, u Njemačkoj itd . Mislim da specijaliziranih znanstvenih institucija ili odjela koja se bave problematikom nacionalnih manjina u Europi imate više desetaka pa bi bilo logično da takvu jednu instituciju dobije i Hrvatska . Hrvatska za to ima solidan znanstveni , kadrovski i istraživački potencijal.  Dio mojih znanstvenih i istraživačkih napora je i to što već više od 20 godina organiziram međunarodni znanstveni skup o nacionalnim manjinama ( posebno se to odnosi na šire područje jugoistočne Europe ) ali mislim da ta forma ni izdaleka sada više nije dovoljna i trebalo bi znanstveno bavljenje nacionalnim manjinama institucionalizirati na jedan novi i viši način . Putokaz u tom pravcu je i nedavno održana znanstvena konferencija četiri hrvatska Pravna fakulteta „ 20 godina Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina „ koji je također ukazao na potrebu interdisciplinarnog i sustavnog istraživanja pitanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Mislim da je to bila i jedna od važnih poruka ovog  značajnog skupa.

Razgovarao: Stojan Obradović