OPĆI OBRAZOVNI SUSTAV OBILJEŽAVA POTISKIVANJE MANJINSKIH SADRŽAJA – Intervju: Nina Čolović (istraživačica lingvistkinja u Arhivu Srba u Hrvatskoj i voditeljica Odjela za obrazovanje Srpskoga narodnog vijeća).

Obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima zahvaća kompleksnost društvene stvarnosti kojom dominantno obrazovanje oskudijeva tako što omogućava povratak onim aspektima koje dominantno obrazovanje, država i njezine institucije, odbacuju ili pokušavaju marginalizirati zadržavajući, a ne prevladavajući rascjepe načinjene upravo državnim politikama u onome što bi trebalo biti dijeljeno znanje i komunikacijski prostor.

• Nedavno su objavljeni podaci popisa stanovništva i za nacionalne manjine. Ima ozbiljnih upozorenja da osjetan pad broja pripadnika nacionalnih manjina ( posebno izražen upravo kod srpske nacionalne manjine) uz objektivne negativne demografske faktore  jesu i indikator relativno neuspjele integracijske politike (integracije s identitetom), a pojačane asimilacije. Kako u tom kontekstu ocijeniti ulogu manjinskog obrazovanja (obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina). Koliko je ono ispunjava svoju ulogu, koliko je doprinosi očuvanju manjinskog identiteta?

Popis stanovništva odražava posljedice strukturne ekonomske i infrastrukturne deprivacije područja na kojima živi srpska manjina u Hrvatskoj. Politike koje su doprinijele odumiranju tih mjesta služile su obeshrabrivanju povratka izbjeglica, ostavljajući uglavnom starije stanovništvo u izoliranim krajevima u krpanju kraja s krajem i snalaženju bez organiziranije društvene podrške. Ljudi koji se ne uspijevaju prehraniti samo od zemlje, posebno oni koji bi trebali skrbiti k tome i o djeci, napuštaju ta područja prilijevajući se u gradove ili odlazeći van države, u potrazi za poslom i kakvom-takvom egzistencijalnom sigurnosti.

Očuvanje i učvršćivanje identiteta ne bi trebala biti uloga i zadatak obrazovanja – ni dominantnoga obrazovanja ni obrazovanja na manjinskim jezicima i pismima. Da bi se zajednice na nekom području razvijale potrebno je osigurati ljudima dostojanstvene uvjete za život. To su i osnovni uvjeti za razvoj jezika i kulture koji izranjaju iz dijeljene svakodnevnice. Obrazovanje ne bi smjelo biti nešto što se djeci događa, nešto što će usvojiti i reproducirati, nego mjesto za promišljanje i sagledavanje načina na koji se proizvodi njihovo iskustvo svijeta i iskustvo sredina u kojima odrastaju.

• Što pokazuju podaci manjinskog obrazovanja, odnosno kakav je interes? Da li taj interes raste, stagnira, opada? Na što ukazuju te tendencije? Imate li neka saznanja i analize što na ta kretanja utječe?

U razgovorima s nastavnicima u obrazovanju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, broj djece u manjim sredinama, kako u dominantnom obrazovanju tako i u obrazovanju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, opada kako se cijele obitelji odseljavaju, a to se izraženije onda osjeti u manjinskim programima koji se, baš zato što su manjinski, održavaju već u osjetno manjim razredima i odgojno-obrazovnim grupama. Prošle školske godine pokrenuta je po prvi put i nastava na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu prema modelu C u Zagrebu uz roditelje organizirane uz podršku srpskih institucija.

• Koliko je unutar manjinskih zajednica snažna svijest ili koliko je osviješten značaj i potreba posebnih obrazovanih programa i što ti programi i sadržaji potencijalno donose manjinskim zajednicama i njihovim pripadnicima?

Obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima zahvaća kompleksnost društvene stvarnosti kojom dominantno obrazovanje oskudijeva tako što omogućava povratak onim aspektima koje dominantno obrazovanje, država i njezine institucije, odbacuju ili pokušavaju marginalizirati zadržavajući, a ne prevladavajući rascjepe načinjene upravo državnim politikama u onome što bi trebalo biti dijeljeno znanje i komunikacijski prostor.

• Ako programi manjinskog obrazovanja jesu značajan faktor očuvanja identiteta, mogu li se oni u određenim okolnostima (zasebnih škola npr.) pojaviti i kao faktor otežane integracije?

Dominantno obrazovanje nastaje na potiskivanju manjinskih sadržaja koji se odgurnuti i stjerani u zasebne prostore sakupljaju i organiziraju u obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima. Čak i u znanstvenim i stručnim kontekstima teret se integracije zna prebacivati na leđa manjina sa sumnjom redovito usmjerenom prema manjinskim programima, dok se opći obrazovni sustav rijetko kritički sagledava iz te perspektive. Tek s promjenama dominantnoga obrazovanja mogu se pokrenuti promjene u obrazovnom sustavu u cjelini.

• Posebne manjinske škole negdje su prednost za koje interes pokazuje i većinsko stanovništvo (primjer talijanskih, pa i čeških manjinskih škola), ali negdje kao što je to slučaj sa srpskim školama to izaziva i niz prijepora pa i kritika (kao faktor produbljenja etničkih podjela i pa etničke nesnošljivosti). Imaju li takve kritike opravdanja i kako ostvarivati jednu uspješnu i produktivnu integraciju u takvim okolnostima?

Jezik i obrazovanje rastrgani su u procesima stvaranja nacionalnih država i nacionalne države sa svojim jezičnim i obrazovnim politikama proizvode i održavaju ´većinsku´ i ˙manjinsku poziciju´, snoseći i odgovornost za te podjele. Problem nije u obrazovanju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u Hrvatskoj ili obrazovanju na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu u Srbiji, nego u načinu izgradnje hrvatskoga standardnog jezika i dominantnoga obrazovnog sustava u Hrvatskoj i srpskoga standardnog jezika i dominantnoga obrazovanog sustava u Srbiji. Na manjine se nacionalističkim politikama uvijek bilo najlakše okomiti.

• Kako i koliko tome mogu doprinijeti programi interkulturalnosti i kako ih uopće ugraditi u hrvatski obrazovni sustav? Da li ih uopće imamo i da li su prisutni u hrvatskom obrazovnom sustavu?
• Baš zato što razgovaramo o tome kako graditi interkulturalnost, ogoljuje se da obrazovanje još nije blizu tome. Obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima ukazuje na moguće smjerove kretanja prema tome, rasvjetljava što izostaje i što bi moglo biti kada bi dominantno obrazovanje izgledalo drugačije.

Operativnih programa bez sumnje je bila i najava da će obrazovni programi za čitavu učeničku populaciju imati sadržaje koji govore o doprinosu nacionalnih manjina hrvatskoj politici, znanosti, kulturi…Da li se nešto na tom planu napravilo i pokrenulo? Ima li pozitivnih primjera?

Ne značajno, čak ni na toj pukoj reprezentativnoj razini. A kamoli da bi obrazovanje omogućilo promišljanje načina na koje etnicitet funkcionira s obzirom na ekonomske i političke okolnosti u kojima je građen.

• Koji su trenutno najveći problemi manjinskog obrazovanja i najveći izazovi za njegov daljnji razvoj?

Teškoće u modelima obrazovanja na manjinskim jezicima i pismima protežu se od infrastrukturnih i organizacijskih problema do teškoća koje izranjaju u pripremama udžbenika i kreiranju obrazovnih programa za nastavnike. No i te se teškoće razlikuju od manjine do manjine i od sredine do sredine, gdje obrazovanje nije moguće izlučiti iz ekonomskog i socijalnog konteksta u kojem bi se trebalo provesti.

• Ovog proljeća organizirali ste i značajnu međunarodnu konferenciju “Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima”. Šta je konferencija ponudila, na koje je ključne probleme ukazala? Kakva su međunarodna komparativna saznanja o ovim pitanjima koja bi možda mogli primijeniti i koristiti u razvoju naših modela manjinske obrazovne politike?

Konferencija je težila ispreplitanju različitih manjinskih konteksta u potrazi za mogućim smjerovima i oblicima rada na podršci obrazovanju na manjinskim jezicima i pismima, kao i na integraciji manjinskih sadržaja u dominantno obrazovanje. Iz nje se razgovori nastavljaju granati, između ostaloga, i u znanstveno-stručni zbornik koji bi trebao izaći krajem ove godine.

Autor: Stojan Obradović