JAVNOST JE JOŠ UVIJEK SLABO INFORMIRANA U GENOCIDNOJ USTAŠKOJ POLITICI PREMA ROMIMA

Print Friendly, PDF & Email

Intervju :  Dr. sc. Danijel  Vojak, viši znanstveni suradnik Instituta Ivo Pilar  u Zagrebu i dugogodišnji istraživač stradanja romske zajednice u II svjetskom ratu

Znanstvena istraživanja povijesti romskog stanovništva su zanemarena i marginalizirana tema u hrvatskoj historiografiji. Posebno se to odnosi na stradanje Roma u II svjetskom ratu u kojem je ustaški režim NDH gotovo u potpunosti genocidno uništio romsku zajednicu. Marginaliziranje tih problema i romskih žrtava i dalje je nažalost prisutno i u hrvatskom obrazovnom sustav te je između ostaloga nužno pokrenuti proaktivan znanstveni i edukativni rad o temi stradanja Roma u NDH. Nažalost, i nedavno otkrivanje spomenika žrtvama holokausta i ustaškog režima u Zagrebu pokazuje nedostatke i promašaje naše politike kulture sjećanja jer se neosmišljenim i neutemeljenim pristupima na određen način žrtve dodatno brutalizira pa i ponižava. 

U organizaciji Romskog memorijalnog centra Uštica i Saveza Roma u Republici Hrvatskoj  ”KALI SARA” krajem svibnja održana je stručna tribina na temu “Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – 19. svibnja 1942” ( dan odluke o deportaciji Roma ) na kojem ste bili jedan od uvodničara . Na što je bila fokusirana ova stručno –znanstvena  rasprava  i što je ona pokazala ?

Na tribini su se okupili znanstvenici koji se bave proučavanjem stradanja Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, poput kolega Hrvoja Klasića i Ive Pejakovića te mene. Kako bi mogli meritorno pokriti temu pitanja odnosa prema temi kulture sjećanja na romske žrtve Drugog svjetskog rata u samoj raspravi na tribini sudjelovao je zastupnik Veljko Kajtazi te Vesna Teršelić kao predstavnica nevladine organizacije koja se bavi pitanjem kulture sjećanja. Kolegica Dunja Jakopović je u moderiranju same tribine nastojala fokusirati raspravu na temu stradanju Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i datumu 19. svibnja 1942. kao središnjem datumu za genocidno stradanje Roma u NDH. Tog su datuma ustaške vlasti donijele odredbu o sustavnoj deportaciji svih Roma iz NDH u jasenovački logor. U slijedećih nekoliko mjeseci većina Roma iz NDH bila je deportirana u jasenovački logor, gdje su ubrzo po deportaciji bili mučeni i ubijani. Upravo ovaj datum smatram iznimno značajnim za komemoriranje romskih žrtava u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Takva komemoracija omogućila bi bolje razumijevanje hrvatskog konteksta stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu. Istodobno, postojeća komemoracija romskim žrtvama, koja se održava 2. kolovoza, njen je fokus na europskom stradanju Roma u Drugom svjetskom ratu, obilježavajući datum 2.kolovoza 1944. kada je u toj noći ubijeno oko 4200 Roma i Sinta u „Ciganskom obiteljskom logoru“ u koncentracijskom logoru Auschwtiz – Birkenau.Zastupnik Kajtazi posebno je istaknuo njegov rad i rad Saveza Roma u Hrvatskoj „Kali Sara“ u kulturi sjećanja na romske žrtve, posebno u organiziranju komemoracije u Uštici, gdje je uređeno romsko groblje, izgrađen Romski memorijalni centar te gdje se od prošle godine gradi Zid boli. Kolegica Teršelić istaknula je različite aspekte u obilježavanju kulture sjećanja na romske žrtve, posebice u kontekstu rada umjetnika na ovom području.

USTAŠKI GENOCID

  • Da li je rasprava pokazala i neke nove istraživačke i znanstvene aspekte kada je u pitanju ova teška tema , genocida nad Romima u II svjetskom ratu koji se provodio i na području NDH?

 Kolega Klasić posebno je istaknuo kako su ustaške vlasti vodile genocidnu politiku prema Romima bez utjecaja nacističkih vlasti. U tom kontekstu može shvatiti posebnost genocida nad Romima u NDH. Ovu tezu smatram da je potrebno dodatno istražiti, jer je ustaška genocidna politika slijedila model (obrazac) nacističke politike prema Romima u drugim europskim državama.

Posebno se raspravljalo oko pitanja političkih i vojnih okolnosti u kojima su se ustaške vlasti odlučile na deportaciju Roma u jasenovački logor. Postoji teza kod dijela povjesničara da su se ustaške vlasti odlučile deportirati Rome u kasno proljeće 1942. god. nakon završetka masovnih deportacija srpskog i židovskog stanovništva. No, to je istodobno upitno imajući na umu kako su se masovne deportacije srpskog stanovništva odvijale i nakon ove odredbe, posebno imajući na umu njihovu deportaciju sa kozaračkog područja u ljeto iste godine.

  • Da li su istaknute i neke specifčnosti pogroma i uništavanja romske zajednice od strane ustaških vlasti ?

Na samoj tribini kolege Klasić, Pejaković i ja naveli smo neke od specifičnosti u progonu romskog stanovništva. Tako su Romi, zajedno sa Židovima bili progonjeni na rasnoj osnovi. Njihov progon u jasenovačkom logoru bio je donekle različit od ostalih skupina zatočenika po tome kako su ih ustaške vlasti ubrzo po dovođenju u logor mučile i ubijale. Sami preživjeli jasenovački zatočenici navode kako su romski zatočenici činili najprogonjeniju skupinu zatočenika u logoru.

Nadalje, u samom raspravi na tribini istaknuto je kako je u Drugom svjetskom ratu u NDH gotovo u potpunosti genocidno uništena romska zajednica. Tome u prilogu idu broj od četiri stotina Roma u Hrvatskoj i nešto više u Bosni i Hercegovine u prvom poslijeratnom popisu stanovništva iz 1948. god.

NEDOSTAK REGIONALNE SURADNJE 

  • Kao dugogodišnji istraživač ovih tema kako ocjenjujete napredak na tom planu . Da li se uopće dovoljno istražuje i da li dolazimo do novih  i nužnih saznanja? Što bi trebalo poduzimati dalje ?

Nerijetko navodim kako su znanstvena istraživanja povijesti romskog stanovništva zanemarena i marginalizirana tema u hrvatskoj historiografiji. Potrebno je imati na umu kako je nakon Drugo svjetskog rata u Hrvatskoj, kao i u većini drugih europskih država, došlo do marginalizacije kulture sjećanja na njihove žrtve. Istodobno romske žrtve, kao i druge, bile su „utopljene“ u jugoslavenski ideološki diskurs „žrtve fašističkog terora“ radi čega one nisu bile komemorirane, niti se za njih sustavno podizali spomenici, nazivale ulice ili trgovi. Romi su tek sa dobivanjem statusa nacionalne manjine 2002. god. u Republici Hrvatskoj pod inicijativom svojih političkih predstavnika inicirali i započeli sustavno izgrađivati kulturu sjećanja na romske žrtve. I tu se mora istaknuti kako su ovaj proces podupirale, no ne i same inicirale, državne i lokalne vlasti. Spomenuti zastupnik Kajtazi s nevladinom organizacijom Savezom Roma „Kali Sarom“ obilježavaju i druge lokacije masovnog stradanja Roma u NDH, poput Spomen kosturnica nad masovnom grobnicom pored crkve u Gornjoj Trebinji kod Karlovca ili na groblju u Mariji Gorici u okolici Zaprešića, gdje se ove godine po prvi puta komemorirale 43 ubijane sintske žrtve masovnog zločina ustaških vlasti u posljednjim danima Drugog svjetskog rata. Istodobno druge romske nevladine organizacije sudjeluju u komemorativnim aktivnostima u znak sjećanja na romske žrtve u NDH, poput komemoracije ubijenim Romima Bajašima na groblju Draškovec na kraju ožujka 1945. god. I mislim da je to dobar put.

Ovdje se nameće potreba da se sve ove inicijative, koje ponajprije dolaze od samih političkih predstavnika Roma, usustave i snažnije podupru od strane državnih i lokalnih vlasti. To je posebno važno u slijedećem razdoblju, točnije kada iduće godine Republika Hrvatska preuzima predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA). Ovo presjedanje Hrvatske nad ovom iznimnom značajnom organizacijom prilika je pokazati pozitivne pomake u znanstvenom i edukativnom radu na tematici stradanja Roma u NDH

  • Postoji li regionalna suradnja   o ovim pitanjima ?

Nažalost, ne postoji konkretna suradnja. I to je potrebno promijeniti. Imajte na umu kako je NDH obuhvaća i područja današnje Bosne i Hercegovine i Republike Srbije te bez analize arhiva i muzeja na njihovom području, nemoguće je znanstveno meritorno obuhvatiti tematiku njihova stradanja u Drugom svjetskom ratu. Upravo je nedavno održana međunarodna znanstvena konferencija “Romi kao indijska dijaspora – neraskidive veze”, održana u travnju ove godine u Zagrebu, ukazala potrebu okupljanja povjesničara iz zemalja bivše Jugoslavije na temu stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu. Tom prilikom sam, uz podršku organizatora skupa (posebice zastupnika Kajtazija i Saveza Roma „Kali Sara“), organizirana sesija na skupu naslovljena „Stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu –  Samudaripen“. U toj sesiji sam osobno sudjelovao kao izlagač i moderator, a sudjelovali su povjesničari iz Srbije (Dragoljub Acković), Bosne i Hercegovine (Sanja Gladanac Petrović), Hrvatske (Dunja Jakopović) i Slovenije (Marjan Toš). Pred nama je sada faza prikupljanja i recenzije radova navedenih znanstvenika za objavu u posebnom Zborniku sa konferencije. Izdavanje ovog Zbornika smatram određenim poticajem u promišljanju potrebe za regionalnom (i širom) znanstvenom suradnjom povjesničara oko tematike stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu.

HISTORIOGRAFSKA I OBRAZOVNA MARGINALIZACIJA

  • Koliko je konkretno hrvatska javnost upoznata i osviještena o ovim teškim zloćinima koje provodila ustaška vlast kada su u pitanju Romi ? Kakva u tom pogledu situacija u usporedbi s nekim drugim europskim zemljama ?

Na temelju moga, sada gotovo dvadeset godišnjeg istraživanja ove tematike, moram primijetiti kako većina stanovnika Hrvatske gotovo da i ne zna da su Romi bili jedna od manjinskih skupina stanovništva nad kojom su ustaške vlasti počinile genocid. Njihovo stradanje, njihova žrtva je marginalizirana u historiografiji i drugim znanostima, a sličan marginalni pristup prisutan je i unutar hrvatskog obrazovanja, gdje se romske žrtve i dalje, nažalost, nedovoljno obrađuju unutar kurikuluma za nastavu povijesti u osnovnim i srednjim školama. Imajući sve ovo na umu nikako ne treba začuditi kako ne postoji znanje šire javnosti o njihovom stradanju.

  • Da li je ova tema uopće ušla u obrazovni proces i što bi na tom planu trebalo dalje poduzimati i mijenjati

 U prethodnom odgovoru naveo sam kako se tema stradanja Roma i dalje neadekvatno obrađuje (poučavaju) unutar hrvatskog obrazovnog procesa. Potrebno je imati na umu kako je obrazovanje ključni element u izgradnji kulture sjećanja na romske žrtve. Tu je potrebno omogućiti nastavnicima potreban materijal u obliku priručnika i udžbenika, održavati stručna usavršavanja nastavnika povijesti, provoditi edukativne aktivnosti u samim školama, poput organiziranja izložbi, radionica i sl.

To su aktivnosti koje su danas izrazito potrebne, kada vidimo ratna stradanja u Ukrajini, kada su sve prisutnije negacionističke tendencije unutar hrvatskog stručnog i općeg društva. Naravno, potrebno je imati na umu kako je nedavno uveden kurikulum za romski jezik i kulturu, u kojem je u znatnoj mjeri istaknuto obrazovanje o povijesti Roma. Obrazovanje o ovoj tematici potrebno je usmjeriti na romske učenike, koji nažalost, prema mom iskustvu, nedovoljno poznaju povijest svog naroda. I to treba promijeniti.

Sve navedeno ide u prilog potrebi sustavnog proaktivnog znanstvenog i edukativnog rada na temi stradanja Roma u NDH. Također, ne smijemo smetnuti s uma kako povijest Roma nije svedena u četiri godine Drugog svjetskog rata na hrvatskom području. Povijest Roma je puno značajnija od toga, posebno u Hrvatskoj, gdje oni žive više od šest stoljeća. Razumijevanje povijesti Roma, kao i njihove kulture i tradicije, nužan je preduvjet za bolji socioekonomski, obrazovni i kulturni položaj.

PROBLEMATIČNI SPOMENIK

  • Nedavno je u Zagrebu otkriven spomenik podsjećanja na Holokaust . Da li je propuštena prilika da se jasnije istakne zločinački karakter NDH pa u tom kontekstu onda i veće osvješćivanje zločina nad Romima ?

Odgovor: Prije nekoliko tjedana sudjelovao sam na jednoj tribini u Novinarskom domu u Zagrebu upravo na ovoj temi. Tom prilikom naveo sam kako iznimno pozitivna inicijativa Branka Lustiga o podizanju spomenika židovskim žrtvama holokausta se zbog politizacije i vulgarizacije kulture sjećanja pretvorila u primjer kako se ne treba raditi. Sam naziv spomenika kao „Spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima“ je rezultat političkog kompromisa između zagrebačkih gradskih vlasti sa određenim predstavnicima skupina žrtava, napose židovskim. I tu je problem, jer intencija spomenika je bila da ona bude u spomen na židovske žrtve, a na kraju su navedene i žrtve ustaškog režima. Pomutnju dodatno izaziva i natpis na spomeniku kako je s tog mjesta deportirano 1942. god. oko 800 zagrebačkih Židova. I svatko tko dođe ispred ovog spomenika, mora ostati zbunjen, jer ovaj spomenik u svom naslovu i natpisima je isključivo spomenik židovskim žrtvama u NDH, ali ne i drugim skupinama žrtava, poput Srba i Roma te antifašista. Ne želeći ulaziti u pitanje plagiranja spomenika, potrebno je postaviti pitanje samog izgleda spomenika koji se sastoji od naslaganih kofera kao određenih simbola Židova koji su bili odvedeni iz svojih domova i deportirani u logore, gdje je većina njih bila ubijena. Na samoj spomenutoj tribini u Novinarskom domu složio sam se sa kolegom Milanom Radovanovićem koji je istaknuo kako simbol kofera nikako se ne može vezivati uz romske i srpske žrtve, jer su oni u logor nosili svoju imovinu u zavežljajima, a ne u koferima. Postoji i druga problematična pitanja povezana uz ovaj spomenik, no mislim da je ovo dovoljno da se ukaže kako je potrebna bolje komunikacija svih dionika procesa kulture sjećanja, od predstavnika žrtava naroda (kome se i spomenici postavljaju), predstavnika državnih i lokalnih vlasti, stručnjaka (povjesničara, pedagoga i dr.).Ovaj spomenik mora biti primjer kako se ne treba nikako raditi, jer se time njegovanje kulture sjećanja na žrtve brutalizira i u konačnici u potpunosti ponižava. Zbog svega navedenog ne mora nikoga začuditi izostanak prisustva predstavnika romskog i srpskog stradalačkog naroda na otvaranju ovog spomenika u Zagrebu.

Stojan Obradović

 

Show More