NEDOSTATAK TEMELJNJIH JAVNIH POLITIKA NEGATIVNO UTJEČE I NA PRAVA NACIONLNIH MANJINA – Intervju: Ivan Novosel , programski direktor Kuće ljudskih prava povodom objave Izvještaja o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2021. godinu

NEDOSTATAK TEMELJNJIH JAVNIH POLITIKA NEGATIVNO UTJEČE  I NA PRAVA NACIONLNIH MANJINA

Gledajući generalno na ljudska prava u Hrvatskoj, pa tako i na manjinska prava, bitno je istaknutu kako na njihovo ostvarivanje, odnosno na zaštitu i promociju negativno utječe nepostojanje temeljnih javnih politika u području ljudskih prava te bezidejnost i sve slabiji kapacitet institucija u iznalaženju rješenja za sve kompleksnije izazove. Hrvatska već gotovo sedam godina nema nacionalni plan za ljudska prava te posljedično ni mjere kako sustavni poboljšati ostvarivanje ljudskih prava u Hrvatskoj. Sasvim je razvidno da ljudska prava nisu na agendi Vlade već godinama i prioritetno je da se u što skorije vrijeme donese i nacionalni plan za ljudska prava i suzbijanje diskriminacije ali i ostali ključni dokumenti poput plana za ravnopravnost spolova i plana za razvoj civilnog društva.

– I u ovogodišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj nacionalne manjine imaju posebno mjesto. Nažalost ocjene i dalje nisu dobre  a i nema nekih naznaka za veći optimizam.  Ipak u odnosu na proteklu godinu i proteklo izvješće ima li promjena  ?

Izvještaj o stanju ljudskih prava Kuće ljudskih prava temelji se na sustavnom cjelogodišnjem praćenju i prikupljanju informacija iz medija kao i od relevantnih dionika iz civilnog društva koji se bave ljudskim pravima.

Tako svaki izvještaj bilježi ona kršenja i probleme za proteklu godinu koja u svom radu zabilježi naša organizacija te organizacije civilnog društva koje su doprinijele izradi izvještaja za svako pojedino poglavlje.

Nažalost u području prava nacionalnih manjina bilježimo sustavne probleme koji se iz godine u godinu propuštaju adresirati od strane donositelja odluka pa iz tog razloga i ovogodišnje poglavlje o manjinama iznosi kontinuirane probleme kao što je nastavak trenda kašnjenja s izradom i objavom izvješća o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u državnom proračunu za potrebe nacionalnih manjina, kao i izvješća o provedbi Operativnih programa za nacionalne manjine. Višegodišnje kašnjenje bilježi se i po pitanju pristupanja izmjenama Zakon o službenoj uporabi jezika ii pisma nacionalnih manjina, čime se izravno krši odluka Ustavnog suda te onemogućuje ostvarivanje prava nacionalnih manjina na službenu i ravnopravnu uporabu njihova jezika i pisma na području Vukovara.

Primjer pozitivnog pomaka u 2021. godini predstavlja donošenje Nacionalni plan za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027.godine kao i Akcijski plan za razdoblje od 2021. do 2022. godine, a organizacije civilnog društva navode kako on donosi poboljšanje u definiranju ciljeva, načina njihovog provođenja te praćenja procesa provedbe u odnosu na dosadašnje stanje.

​​KONTINUIRANI PROBLEMI

– Što su  ključno obilježja stanje manjinskih prava u hrvatskom društvu danas odnosno koji su najizrazitiji problemi i kako oni pogađaju nacionalne manjine ?

Izrazito zabrinjava kontinuirana prisutnost kao i porast govora mržnje u javnom prostoru, uključujući slučajeve govora mržnje u medijima i u političkom diskursu.

Tako je i Savjetodavni odbor Vijeća Europe za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina prošle godine upozorio na protumanjinsku retoriku i predrasude prisutne u javnoj raspravi o manjinama, što najviše pogađa pripadnici srpske i romske nacionalne manjine. S tim u vezi upozorio je na porast radikalnog nacionalizma koji je imao je sveukupni negativan utjecaj na ostvarivanje manjinskih prava, osobito u teško pogođenim postkonfliktnim područjima.

Kontinuirani problem predstavlja i nedostatno sudjelovanje nacionalnih manjina u javnim poslovima i društveno-ekonomskom životu. Broj pripadnika nacionalnih manjina zaposlenih u državnim tijelima i javnim službama nizak je u usporedbi s postotkom nacionalnih manjina u stanovništvu, a pristup zaposlenju u privatnom sektoru zbog diskriminacije i predrasuda i dalje je problematičan za neke nacionalne manjine.

– Kada se uopće govori o manjinskim pravima  postalo je gotovo pravilo da se ističe kako imamo vrlo dobru zakonsku regulativu ali i  manje ili više lošu ili ne zadovoljavajuću provedbu odnosno njihovu implementaciju. Možemo li stalno govoriti o dobroj legislativi ako je provedba te legislative nezadovoljavajuća. Gdje su problemi ? Gdje su otpori ? Na koji način bi se to moglo prevladavati ?

Gledajući generalno na ljudska prava u Hrvatskoj, pa tako i na manjinska prava, bitno je istaknutu kako na njihovo ostvarivanje, odnosno na zaštitu i promociju negativno utječe nepostojanje temeljnih javnih politika u području ljudskih prava te bezidejnost i sve slabiji kapacitet institucija u iznalaženju rješenja za sve kompleksnije izazove. Hrvatska već gotovo sedam godina nema nacionalni plan za ljudska prava te posljedično ni mjere kako sustavni poboljšati ostvarivanje ljudskih prava u Hrvatskoj. Sasvim je razvidno da ljudska prava nisu na agendi Vlade već godinama i prioritetno je da se u što skorije vrijeme donese i nacionalni plan za ljudska prava i suzbijanje diskriminacije ali i ostali ključni dokumenti poput plana za ravnopravnost spolova i plana za razvoj civilnog društva. Također, potencijal za značajniju promjenu bi predstavljalo i sustavno ispunjavanje preporuka dobivenih od Obora stručnjaka koji nadziru provedbu Okvirne konvencije o pravima nacionalnih manjina.

VLADA TREBA DIKTIRATI TEMPO

– Kojim strukturama i institucijama  se u tom kontekstu mogu u uputiti najveće kritike i što bi bili njihovi najveći nedostaci  ?

Najviše “šteka” na razini izvršne vlasti – u ingerenciji Vlade je donošenje javnih politike u području ljudskih prava i Vlada snosi isključivu političku odgovornost što ih Hrvatska nema skoro cijelo desetljeće. Također, Vlada je odgovorna što kapacitet i inovativnost institucija za ljudska prava iz godine u godinu slabi.

– Kakva je tu podjela odgovornosti ( ili krivnje )  između nacionalnih ( državna razina ) i lokalnih i regionalnih struktura vlasti ?

Iako je primarna obveza zaštite ljudskih prava na državnim institucijama, jedinice lokalne i regionalne samouprave imaju važnu komplementarnu ulogu u zaštiti i promicanju ljudskih prava na svom području. Zaštita ljudskih prava na lokalnoj razini predstavlja važan zadatak jedinica lokalne i područne samouprave jer upravo su njihova upravljačka tijela najbliža građanima te je upoznatost lokalnih službenika i namještenika s mjerama za zaštitu i promicanje ljudskih prava iznimno važna kako bi u svojim postupanjima uvažavali ljudska prava svih korisnika, izbjegli diskriminaciju, ali i djelovali preventivno. Međutim, u visoko centraliziranoj državi poput Hrvatske, onaj koji je u centru moći – a to je Vlada – ima obvezu diktirati tempo. Ako lokalne vlasti vide da središnja država nije u stanju sedam godina napraviti policy dokumente za zaštitu i promociju ljudskih prava, jasno je zašto ni oni nemaju motivaciju da naprave neki korak u svojim sredinama.

– Također kada se govori o nacionalnim manjinama stječe se dojam da smo gotovo uvijek fokusirani na dvije nacionalne manjine , romsku i srpsku. Iako je neosporna činjenica da su te dvije manjine suočene s najviše problema da li se tim pristupom donekle zanemaruju  ili potiskuju i neki problemi drugih nacionalnih manjina pa i manjinske politike u cjelini ?

KLJP primarno prati stanje ljudskih prava za srpsku i romsku nacionalnu manjinu iz razloga što se radi o manjinskim zajednicama koje su, komparativno, u lošijem položaju od ostali manjinskih zajednicama zbog historijske dugotrajne diskriminacije, predrasuda i stereotipa te zbog posljedica rata 90-tih. To ne znači da ostale zajednice nemaju probleme i izazove u ostvarivanju ljudskih prava, ali naš je dojam da se većina tih problema s više ili manje uspjeha rješava kroz institucije u kojima se predstavljene nacionale manjine na državnoj i lokalnoj razini.

SEGREGACIJA ROMA SE NASTAVLJA

– Iako je i vaš izvještaj značajno fokusiran na ove dvije nacionalne manjine njegova je vrijednost  nesumnjivo i u tome što upozorava na neke probleme ovih manjina koji su nedovoljno prisutni ili osviješteni u javnosti  kao što je npr. problem segregacije Roma u njihovim izoliranim naseljima  što otežava pa i onemogućuje istinsku integraciju  pripadnika romske zajednice bez čega nema uspješnijeg rješavanja njihovih problema . Da li aktualni dokumenti , prakse i politike nude odgovarajuća rješenja ili ih tek treba tražiti ?

Organizacije koje promiču prava romske nacionalne manjine naglašavaju kako se segregacija romskog stanovništva u odvojenim naseljima negativno odražava na brojne aspekte njihova života. Život u romskim naseljima karakterizira siromaštvo, otežan pristup komunalijama i teška dostupnost socijalnih usluga. Segregacija se dodatno potiče politikom legalizacije i izgradnje romskih naselja, što je prihvaćeno i od samih stanovnika naselja s obzirom na nedostupnost alternativnih rješenja poput preseljenja u socijalne stanove. Navedena praksa ne potiče inkluziju niti desegregaciju nego dugoročno negativno utječe na oblikovanje generacija Roma ovisnih o egzistencijalnom zbrinjavanju od strane sustava.

Romi su i dalje česta meta govora mržnje na internetu. Dodatno zabrinjava senzacionalističko i stereotipno izvještavanje o Romima u pojedinim medijima koje negativno utječe na razvoj predrasuda i učvršćuje sliku o Romima kao problemu društva.

Pripadnici romske nacionalne manjine i dalje se suočavaju s brojnim preprekama u ostvarivanju svojih prava, posebice u zapošljavanju i pristupu uslugama. Zabrinjavajući su podaci o neadekvatnim životnim uvjetima romske nacionalne manjine prema kojima je 92,3 posto Roma u Hrvatskoj siromašno, dok oko 70 posto obitelji romske nacionalne manjine živi u ekstremnom siromaštvu.

Iako primjer pozitivnog pomaka u 2021. godini predstavlja donošenje Nacionalni plan za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027.godine kao i Akcijski plan za razdoblje od 2021. do 2022. godine za koje organizacije civilnog društva navode kako donose poboljšanje u definiranju ciljeva i načinu njihovog provođenja tek nam ostaje za vidjeti kakvi će biti rezultati.

 – Da li uopće koncept i ciljevi naše manjinske politike  zadovoljavaju  potrebe nacionalnih manjina , da li u dovoljnoj mjeri doprinose jačanju  društvene tolerancije pa i uopće jačanju  i razvoju demokratskih odnosa u hrvatskom društvu ?

Manjinska politika ne može sama donijeti rezultate u kontekstu postizanja veće društvene tolerancije već mora biti harmonizirana s generalnom politikom zaštite i promicanja ljudskih prava koje, kako smo već navodili u Hrvatskoj nema gotovo 7 godina. Također, u temelju izgradnje tolerantnog društva mora biti građanski odgoj i obrazovanje kojeg u Hrvatskoj kao zasebnog predmeta nema. Tu vidimo pozitivne pomake uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja u nekim lokalnim sredinama ali i dalje nam naznaka da bi se on uveo na razni države što je nužno potrebno ako želimo dalje razvijati demokratsko društvo utemeljeno na vrijednostima ljudskih prva i tolerancije.

KLJUČAN GRAĐANSKI ODGOJ

– Naravno , u prvom redu skloni smo ( opravdano ) kritike za nezadovoljavajuće ostvarivanje manjinskih prava pripisati najprije strukturama vlasti . Ali što je s ostalim dionicima te politike : mediji , obrazovni sustav ,  civilno društvo  te na kraju i same manjinske udruge i institucije  ?  Mogu li i kako doprinijeti više ?

Primarna odgovornost na zaštiti ljudskih prava, pa tako i manjinskih prava je na državi. Država kreira pravni i policy okvir i te ovisno o karakteru i ponašanju države se pozicioniraju i drugi akteri. Civilno društvo i mediji imaju ključnu ulogu poštivanju manjinskih prava jer prate i ukazuju na probleme s kojima se ljdui suočavaju ali imaju i važnu ulogu u promociji prava, odnosno u kreiranju novih ideja i rješenja za probleme i izazove s kojima se ljudi suočavaju. Naše recentna istraživanja pokazuju da civilno društvo ima ogromno nepovjerenje prema državnim institucijama što svakako nije dobara polazišna osnova za budućnost. Puno ostvarivanje ljudskih prava, pa tako i manjinskih može se desiti samo u dijalogu i suradnja između države civilnog društva i drugih aktera.

– Za kvalitetno ostvarivanje manjinskih prava , jasno je , nisu dovoljni samo zakoni već i jedno  ukupno pozitivno  ozračje tolerancije. No, svjedoci smo u zadnje vrijeme da se ozračje netolerancije I  prema  predstavnicima nacionalnih manjina širi  i iz samih vrhova vlasti  i politike. Kakve su vaše procijene , koliko i kako to utječe na manjinsku politiku u hrvatskom društvu ? 

Političari imaju veću odgovornost u demokratskom društvu paziti da ne doprinose netoleranciji i kršenju ljudskih prava i trebaju raditi na jačanju demokratske političke kulture. Nažalost tome nije tako. Posljednjih nekoliko godina vidjeli smo opasne političke inicijative koje su imale namjeru zloporabiti demokratske instrumente poput referenduma da limitiraju manjinska ljudska prava što je neprihvatljivo u demokratskom društvu. Takve političke prakse imaju negativan utjecaj na ostvarivanje manjinskih prava.

*Kuća ljudskih prava  sa sjedištem u Zagrebu mreža je organizacija civilnog društva osnovana 2008.  Tijekom godina postojanja i rada, Kuća ljudskih prava postala je središte ekspertize o ljudskim pravima te je prepoznata u javnosti kao centralna društvena organizacija za zaštitu i promicanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.  Kuća ljudskih prava članica je Mreže kuća ljudskih prava sa sjedištem u Oslu, članica Platforme 112, Inicijative dobrodošli i GOOD Inicijative. Od 2012. Godine, Kuća ljudskih prava djeluje kao Centar  znanja za društveni razvoj u području zaštite i promicanja ljudskih prava.

Stojan Obradović

 

 

 

Show More