ZAHVALJUJUĆI NACIONALNIM MANJINAMA HRVATSKA IMA BOGAT IDENTITETSKI OKVIR I SREDNJEEUROPSKU PRIPADNOST

Intervju: Goran Beus Richembergh, bivši dugogodišnji saborski zastupnik i agilni borac za manjinska i ljudska prava, autor knjige „Nijemci u Zagrebu i okolici kroz stoljeća – Eseji i bilješke o prošlim vremenima i zaboravljenim ljudima„

Nedavno je iz tiska izašla dvojezična (na hrvatskom i njemačkom) knjiga Gorana Beusa Richembergha „Nijemci u Zagrebu i okolici kroz stoljeća – Eseji i bilješke o prošlim vremenima i zaboravljenim ljudima„. Autor u knjizi progovara o pripadnicima njemačke nacionalne zajednice u Hrvatskoj koji su često bili vodeći stručnjaci, pioniri i kreativni predvodnici razvoja ostavljajući iza sebe bogato nasljeđe koje je danas stečevina moderne Hrvatske. Nakon II svjetskog rata njemačka nacionalna manjina doživjela je i na ovom prostorima pravi pogrom, a mnoge zasluge dugo su bile izbrisane ili zaboravljene. Knjiga pokušava oživjeti te doprinose ali i uopće osvijestiti značaj koje nacionalne manjine mogu pružiti nekom društvu.

Veliki doprinos pripadnika njemačke nacionalne manjine u velikoj je mjeri je (ponegdje i potpuno) bio zanemaren, marginaliziran i zaboravljen (i to vjerojatno ne samo zbog nesretnih okolnosti II svjetskog rata). Možemo li ukazati na neke od njihovih najznačajnijih doprinose hrvatskoj kulturi, znanosti, politici, razvoju društva uopće? Kako uopće nastaje njemačka nacionalna zajednica u Hrvatskoj? 

Ja se poviješću njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj bavim već 30ak godina i nije ovo prva knjiga te tematike. Ali u ovoj knjizi sam fokus stavio na Zagreb i njegovu okolicu dakle središnju Hrvatsku. Kada se kaže Nijemci u Hrvatskoj obično se misli na doseljenike koji su u Hrvatsku stigli poslije protuturskih ratova i velike opsade Beča 1683. godine, kada je oslobođena i Panonija pa se ukazao jedan veliki i slabo naseljeni prostor u koji su doselili i mnogi Nijemci. Tako se najčešće misli da je povijest Nijemaca u Hrvatskoj stara tek 300ak godina i pri tome se upravo misli na Nijemce koji su došli živjeti u Slavoniju, Srijem i Baranju jer se na njih najviše odnosi spomenuta kolonizacija. Međutim, njemačka zajednica se naslanja na duge tradicije i u nekim drugim hrvatskim krajevima. Pa je tako još od Srednjeg vijeka Istra npr. bila njemačka grofovija u sastavu bavarskog vojvodstva. Stoljećima su Nijemci vladali istarskim područjem i područjem koje je danas oko Rijeke, a u središnjoj Hrvatskoj povijest njemačke zajednice možemo u kontinuitetu pratiti od 13. stoljeća.

DUGA I PLODNA NJEMAČKA POVIJEST U HRVATSKOJ

Kako se razvija i kako djeluje njemačka nacionalna zajednica na ovim prostorima? 

Ovom sam knjigom htio, između ostaloga, razbiti i to uvriježeno mišljenje kako su Nijemci na ovim našim prostorima samo 300 godina. Puno su duže i to otprilike osam stoljeća. No, naravno, mnogi koji su ovdje dolazili od 13. stoljeća pa dalje i koji su ostali, stekli su novu zavičajnost i asimilirali  se pa mnogi i ne znaju da su njemačkog porijekla, a od 19. stoljeća mnogi se i izjašnjavaju kao Hrvati. To je slučaj i s pripadnicima drugih manjinskih nacionalnih zajednica, ali njihov trag možemo pratiti i po prezimenima , zapisima matičnih knjiga , magistrata itd. Naravno da je period najintezivnijeg doseljavanja ljudi njemačkih korijena period 18. i 19. stoljeća kada stasa i Hrvatska odnosno kada se, posebno u 19. st. , u modernom smislu formira hrvatska nacionalna ideja. I to je vrijeme kada i mnogi Nijemci ( i ne samo Nijemci ) koji su došli s područja Njemačke, Austrije, Češke, Ugarske, prihvaćaju hrvatstvo kao jedan okvir i odrednicu svog novog, budućeg identiteta.

Samo da za ilustraciju  spomenemo neka imena  koje su i u široj javnosti poznata. Npr. čuveni muzikolog Ferdo Livadić je izvorno Karlo Wiesner, pa  otac naše opere Vatroslav Lisinski je tek par godina prije svoje smrti uspio službeno promjeniti svoje izvorno ime Ignacije Fuchs u Vatroslav Lisinski (koje je koristio kao umjetničko). Tu je i Ivan pl. Zajc, originalno Johann fon Zaytz. Mnogi nabliži suradnici bana Jelačića bili su Nijemci koji su doselili u Hrvatsku ( naravno i njegova supruga Sofija ). I kasnije, tijekom narednih desetljeća kada se formira suvremena građanska Hrvatska mnogi, na prostoru ovog istraživanja, koji zauzimaju vrlo važne pozicije u društvenom, gospodarskom, kulturnom životu su zapravo doseljenici ili potomci doseljenika, a među njima je puno, možda ponajviše upravo Nijemaca.

Čitav je niz takvih primjera u znanosti, zdravstvu, ljekarništvu ( uzgred samo, prvi zagrebački stalni liječnik je bio Nijemac, prvi zagrebački stalni zubar je bio također bio Nijemac ). Zatim, izdavaštvo u 19. stoljeću je izdavaštvo na njemačkom jeziku. Svi važniji tiskari su tada bili uglavnom doseljenici iz Njemačke, prve novine su izlazile na njemačkom jeziku, a kazališni život započeo je na njemačkom jeziku i to je bio nukleus iz kojega je nastao hrvatski narodni teatar. (uzgred, gotovo svi akteri prve hrvatske opere „Ljubav i zloba„ bili su zapravo Nijemci, pjevači, ali i dirigent, režiser pa i sam skladatelj).

NEZAOBILAZAN DOPRINOS  RAZVOJU ZAGREBA I HRVATSKE

Spominjali ste hrvatski narodni preporod, kakvi su tu utjecaji ?

Hrvatski narodni preporod bio je vrlo inkluzivan, taj pokret nije pitao tko ti je otac, gdje si se rodio, kada si doselio već se isključivo temeljio na jednom proaktivnom i pozitivnom odnosu prema izgradnji novoga nacionalnog identiteta. I zato je tu puno ljudi koji su izvorno iz nekih drugih etnikuma poćev od Dimitrija Demetra, Petra Preradovića i drugih, a kada govorimo o njemačkom etnikumu tu ne možemo nespomenuti i Josipa Juraja Strossmayera ali i cijelu plejadu zagrebačkih biskupa, zatim jezikoslovce počev od Ljudevita Gaja  koji je porijeklom također Nijemac (i koji se do kraja svoga života s majkom dopisivao isključivo na njemačkom  jeziku), pa Pavla Rittera Vitezovića  itd. Na kraju, evo samo da kažem kako je puno onih koji u svojim kućama imaju neko od brojnih izdanja poznatog rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića, a čije je izvorno ime Adolf Klotz, kojem je otac promijenio njegovo izvorno ime dok je još bio dijeta kako bi ga sačuvao od mogućih neugodnosti  stranog imena. Ja sam u ovoj knjizi obuhvatio oko 700 imena ali mislim da ih je još dosta ostalo ispod radara, ali nastojao sam spomenuti one najvažnije u kulturi, arhitekturi i umjetnosti gdje imate važnih ali potpuno zaboravljenih ljudi.

Kako onda ocijeniti utjecaj i doprinos njemačke nacionalne zajednice na području vašeg istraživanj ?

Kada se sve zbroji i oduzme doprinosi Nijemaca proteklih stoljeća u Zagrebu i okolnim područjima središnje Hrvatske je nezamjenjiv u izgradnji i profiliranju Zagreba kao velikog i modernog centra. Zagreb se kao moderni grad formulira tek od 1850. godine, a tek se početkom 20. stoljeća pretvara u hrvatsku kulturnu i gospodarsku metropolu. No, sigurno je da Zagreb ne bi izgledao ovako bez mnogih svojih građana njemačkog porijekla bez obzira da li govorimo npr. o jednom od najpoznatijih zagrebačkih graditelja Hermannu Bolleu ili plejadi drugih graditelja i arhitekata koji su ostavili snažan pečat na urbanu fizionomiju grada te brojnih koji su doprinosili na gospodarskom, kulturnom ili nekom drugom planu.

MEĐUETNIČKA KULTURNA PROŽIMANJA   

U knjizi ste ukazali i na značaj prožimanja i međusobnog utjecaja različitih nacionalnih i etničkih zajednica. Što ti procesi znače i donose ?

No želim još istaknuti neke stvari a to su konvergencijski krugovi različitih kultura. Recimo određeni broj hrvatskih Nijemaca doselio je u hrvatsku iz Češke jer je tamo postojala velika njemačka zajednica (do II svjetskog rata u Češkoj je živjelo oko 3 milijuna nijemaca) i sada po meni vrlo je bitno i to je prava blagodat da sva ta tri kulturna kruga i njemački i češki i hrvatski (i austrijski ako hoćete s obzirom na Habsburšku monarhiju) mogu značajne pojedince kulturne kreatore, inovatore, pokretače nekih društvenih i gospodarskih tokova imaju pravo svojatati te ljude odnosno prigriliti ih kao svoje. To je sjajna stvar. Druga stvar koja se u tom kontekstu može istaći a to je središnji kulturni krug kojega su činili Nijemci i židovi Aškenazi koji se u Hrvatsku i zagreb doseljavaju intezivnije sredinom 19. stoljeća. Oni su prepoznavani kao tzv . njemački židovi koji govore  jidiš koji  oko 95 posto vokabulara dijeli s njemačkim jezikom. Onoga momenta kada je car Josip II svojim poznatim ediktom o toleranciji liberalizirao poziciju svih drugih vjera u odnosu na katoličku te kada je Napoleon počeo rušiti zidove i otvarati geta u Europi, Židovi postaju jednakopravni u svim segmentima i mnogi odmah to koriste da školuju svoju djecu te u kratkom razdoblju od 50ak godina oni se etabliraju kao značajan dio njemački govoreće elite, kao liječnici, inžinjeri, sveučilišni profesori, umjetnici itd. Zavičajno se osjećaju Nijemcima i lako se integriraju pa tako nastaje i taj zajednički kulturni krug. Toj asimilaciji suprostavlja se kasnije cionistički pokret koji podržava integraciju ali ne i asimilaciju  ali unatoč toga taj zajednički kulturni krug funkcionira sve do holokausta kada su između ostalog brutalno zagažene i kulturne veze Nijemaca i Židova i o tome se prestalo zapravo govoriti, kod jednih zbog strašnog osjećaja krivnje i srama a kod drugih zbog teške pogođenosti onim što im se dogodilo. A ja sam želio da ovom knjigom malo podsjetim na te veze i malo to oživim jer su tu velike vrijednosti koje to zaslužuju.

Koji su razlozi da hrvatsko društvo, hrvatska javnost ima da tako općenito i uvjetno kažemo jedan redukcionistićki odnos prema doprinosu svojih manjina?

Pa s jedne strane Hrvatska je još uvijek, rekao bih, nezrela i nedovršena nacija i u političkom i u etničkom smislu, ako baš želite. Mi smo mali i tek smo koncem 20. tog stoljeća ostvarili one okvire koji omogućavaju nacionalnu samostalnost i teritorijalni integritete zemlje. Mali narodi ne vole manjine. Vrlo često su ih shvaćali i smatrali remetilačkim faktorom. Različiti su tome razlozi, nekad ideološki, nekad politički, nekad gospodarski ili najčešće  mješavina svega toga.

VELIKO STRADANJE

Koji su bili presudni za njemačku nacionalnu manjinu?

Što se tiče njemačke nacionalne manjine ona je nastradala iz ideološko- gospodarskih razloga . Morate znati da je njemačka nacionalna manjina u kraljevini Jugoslaviji bila najbogatija. Kolonisti i ljudi koji su živjeli u gradovima pripadali su onom sloju , uvjetno rečeno, od 5 posto najbogatijih. Međutim, malo se zna da su ta bogatstva sticana krvavim radim kroz sto, dvjesta godina. Pred II svjetski rat razina produktivnosti na njemačkim poljoprivrednim gospodarskim imanjima u Jugoslaviji bila je tolika da je npr. socijalistička Jugoslavija nikad nije dostigla. I treba kazati da je to veliko materijalno bogatstvo odnosno njegovo oduzimanje ( pa onda i likvidacije njihovih vlasnika) bilo nužna onima koji su nakon rata obećavali socijalne reforme kako bi ih mogli i provoditi. To je jedan od ključnih razloga stradanja njemačke nacionalne manjine. Tu je naravno i nametnuta kolektivna krivnja njemačke manjine jer se njenih 10 ili 15 posto pripadnika na ovaj ili onaj način kompromitiralo u II svjetskom ratu vojno ili politički. Stradanja su bila strašna i njemačka manjina tako je preživjela najveću demografsku devastaciju, najveći demografski gubitak u odnosu na sve etničke zajednice na području bivše Jugoslavije. Cijena koja se platila nije samo fizička i materijalna,  nestanak, egzodus, smrt njemačkih ljudi već je plaćena i ogromna cijena na duhovnoj razini. Sve što je bilo njemačko brisano je, od toga da su preorana njemačka groblja, uništavane se njemačke bibljoteke, njemački arhivi, njemački društveni domovi su pohorani opljačkani i prenamijenjeni, njemačke crkve (evangelističke uglavnom) također su zapuštene, porušene ili pretvorene u skladišta i slične objekte. I što je najgore, uza sve što se dogodilo, njemačka zajednica je prešućivana, a imenica Nijemac desetak godina poslije II svjetskog rata pisala se malim slovom. Naravno, ta cijena koja je platila čitava nacionalna manjina bila je skopčana s stravičnim zločinima koja je pravila njemačka okupacijska vojska zajedno s svojim kvislinzima prije sve ga ustašama u Hrvatskoj i BiH. Ali kao što danas znamo svaki zloćin treba bi biti individualiziran, a prevladala je kolektivna krivnja sa svim teškim posljedicama.

Kako  vrednovati ulogu i poziciju nacionalnih manjina u društvenom i političkom životu zemlje?  

Kada danas govorimo o nacionalnim manjinama u Hrvatskoj mi govorimo o malim etničkim zajednicama. Osim možda tri relativno brojnije (srpska , bošnjačka i romska), sve ostale nacionalne manjine su zapravo krhotine etničkih zajednica koje su nekad ovdje postojale. A tragovi su iznimni i uprkos svih šovinista koji to žele negirati ja mislim da je to jedna sjajna priča koja svjedoči da hrvatski identitet nije jednoznačan, nije jedan, već da se radi o mnoštvu identiteta u jednom identitetskom okviru i da je to blago kojega Hrvati imaju i kojega trebaju njegovati. Zahvaljujući tom blagu hrvatske baštine mnoge i kulturne i druge benefite koji su joj omogućili da nakon osamostaljenja iznjedri i mnoge elemente svog srednjeuropskog kruga pripadnosti.

SJAJNA MANJINSKA PRIČA

Kako vidite odnos šireg društva prema nacionalnim manjinama danas?

Treba reći da nijedna nacionalna manjina više  ne može ni najzagriženijim šovinistima poslužiti za tezu da su remetilački faktor. Sve nacionalne manjine čine tek nekoliko postotaka hrvatskog pučanstva. To su bezopasne zajednice i samo šovinističke budale mogu još uvijek kidisati na njih. No šovinisti onog najradikalnijeg razreda i nazora i dalje legitimiraju svoje pozicije, jer ništa drugo i  ne znaju, na blaćenju i napadanju nacionalnih manjina. Naš je zakonski okvir dobro postavljen kada je riječ o zaštiti i promicanju ljudskih i manjinskih prava ali nemojmo zaboraviti da su postojala dva važna činioca koja su nas gurala u tom pravcu. Prva je bila potreba da postanemo članica Vijeća Europe koja je krovna europska organizacija kada su u pitanju ljudska i manjinska prava, a  nakon toga naša želja da postanemo članica EU također je učinila svoje. U pregovorima oko pravosuđa i temeljnih prava napravljeni su novi, mnogi dobri i kvalitetni iskoraci oko pitanja manjinskih prava. I danas možemo reći, kada je samo zakonska regulativa u pitanju, da imamo neka bolja rješenja nego neke zemlje EU. Međutim, ono što nas od njih razlikuje jeste praksa. Neke EU zemlje nemaju ni jedan dokument ili zakon kojima se reguliraju neka posebna manjinska ili jezična prava ali se radi o stabilnim demokracijama gdje se različitost (i manjinska naravno) slobodan izražava i upražnjava u svim oblicima. U tim društvima nema straha od drugog i drugačijeg izuzev ako nije nametnut agresivnom propagandom kao što je to bio slučaj s nedavnim migracijskim krizama. To su specifične situacije u kojoj Europa pokazala svoj strah od drugog i drugačijeg. S druge strane Hrvatska u svojoj praksi ima dvostruke standarde. Pa čak i dobri propisi često se provode na različite načine. Evo uzmite samo taj nesretni pozdrav ZDS, kako ga tretira jedan, a kako drugi sud. A pri tome se zaboravlja da se tu ne može raditi samo tumačenju što je taj pozdrav u svojoj naravi već i kakve su reminiscencije ljudi i pripadnika stradalničkih etničkih zajednica i oni imaju najviše prava govoriti o karakteru toga pozdrava. Ja mislim da pripadnici nacionalnih manjina imaju viši nivo lojalnosti i ljubavi prema svojoj domovini nego mnogi deklarirani Hrvati. To što ste rođeni ili se osjećate Hrvatom ne znači ništa ako ste zatajili porez, sudjelovali u pljački društvenog dobra ili ako sustavno kršite zakon. Vi ste loš primjer, a ne dobar Hrvat. S druge strane treba znati da senzitivni odnosi većinskog naroda i manjinskih zajednica imaju neke svoje povijesne etape. Bilo je vrijeme kada je većina ljudi u Hrvatskoj mrzila sve njemačko. Njemački jezik je bio odiozan jer je bio nametnut kao jezik administracije, kazalište je bilo odiozno jer su ljudi tražili vlastiti jezik itd. , ali bilo je i žestokih antimađarskih ili antitalijanskih faza. Najnoviji stradalnici u tom pogledu su u 20 st. su Srbi (iako se ovdje često zaboravlja da su i mnogi Srbi u Hrvatskoj bili žrtve velikosrpske osvajačke politike), ali nemojmo zaboraviti ni na Rome. Oni su dugo bili i još su uvijek marginalizirani ali se sve više i sve bolje politički organiziraju pa šovinisti dobivaju novu metu za širenje straha od nacionalnih manjina, od drugih i drugačijih.

Autori: Stojan Obradović i Antun Brađašević