POSTOJI NAPREDAK U OSTVARIVANJU PRAVA HRVATSKE NACIONALNE MANJINE U SRBIJI ALI TO TREBA BITI BRŽE I BOLJE

Intervju: Dr. sc. Goran Bašić , direktor Instituta  društvenih nauka u Beogradu i koordinator Akademske mreže sa suradnju u jugoistočnoj Europi.

Na nedavnoj međunarodnoj konferenciji „Nacionalne manjine, migracije i sigurnost„ održanoj na Brijunima čiji su glavni organizatori Fakultet političkih znanosti u Zagrebu i hrvatski ured njemačke zaklade Friedrich Ebert, direktor Instituta društvenih nauka iz Beograda i koordinator Akademske mreže za suradnju u jugoistočnoj Europi (jedan od suorganizatora skupa) dr. sc. Goran Bašić prezentirao je neke rezultate istraživana „Socijalna distanca etničkih zajednica„  te govorio o položaju hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. U našem intervju prof. Bašić podsjeća kako su i Hrvatska i Srbija svoje ključne zakone kada su u pitanju prava nacionalnih manjina donijeli u isto vrijeme  pred gotovo 20 godina te ih, uz sve razlike, ističu kao visoke dosege europske demokratske  prakse u zaštiti prava nacionalnih manjina. No, praksa zaštite nacionalnih manjina bitno zaostaje za tim visokim normativnim standardima. Kada se radi o hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji puno je problema u ostvarivanju prava  što pokazuju i rezultati spomenutog istraživanja pri čemu je dovoljno spomenuti da se u neformalnim kontaktima sa diskriminacijom se suočilo preko 80% ispitanika hrvatske nacionalnosti. Iako od 2002. godine postoji konstantan napredak u vezi sa obimom i kvalitetom ostvarivanja prava daleko da nije to  moglo biti bolje i brže, ocjenjuje prof. Bašić te upozorava da nažalost još uvijek nema jasnih demokratskih ciljeva manjinske politike u Srbiji ali i u drugim zemljama regije.

U Hrvatskoj se često u kontekstu manjinskih pitanja i politika apostrofira položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, pri čemu se nerijetko ističe kako prava koja Hrvati ostvaruju u Srbiji bitno zaostaju za pravima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj ? Možemo li na početku možda najprije usporediti pravni položaj jedne i druge manjine i sagledati u čemu su eventualno  najznačajnije razlike?

Nezahvalno je uspoređivati uzajamni položaj nacionalnih manjina. Posebno je to nezahvalno na Balkanu gdje etnički pritisci funkcioniraju na principu spojenih sudova, pritisak na jednom mjestu proizvodi pritisak na mnoštvu drugih mjesta, a izuzetno je nezahvalno to činiti u odnosu na srpsku manjinu u Hrvatskoj i hrvatsku manjinu u Srbiji. Zbog državnih razloga i apstraktnih nacionalnih interesa pripadnici obje nacionalne manjine su samo u protekle tri decenije pretrpjeli traume i strahove koje je teško razumjeti iz Bruxellesa, Ženeve i Strasbourga. Balkan i Mtteleuropa su bremenite takvim odnosima. Zbog toga bi bilo dobro da se matične države uzdrže u vezi sa prekomjernom brigom za sunarodnjake u dijaspori. Njihova podrška je naravno potrebna i dobrodošla je, ekonomske, kulturne i druge veze sa sunarodnjacima su obaveze matičnih država, ali uzdržavanje od ostvarivanja političkih interesa preko nacionalnih manjina bi trebalo da je u osnovi državnih politika prema dijaspori. Političke stranke u Srbiji i u Hrvatskoj, često i kada su na vlasti, posebno u godinama koje prethode izborima populistički koriste nacionalne manjine kao sredstvo za unutrašnje podkusurivanje i podizanje vlastitih rejtinga kod birača. Vukovar, Hrtkovci, Oluja, „Hrvatska do Zemuna“ i „Srbija do Ogulina“ se koriste bez puno razmišljanja o dugoročnim posljedicama po položaj sunarodnjak u obje zemlje.

U takvim uvjetima pravni standardi jesu važni kao mjera zaštite, ali nisu dovoljna brana pred nezrelim političkim elitama i još nezrelijim biračima koji ne shvaćaju da su istaknuti kvazidržavni i kvazinacionalni interesi Potemkinovo selo za ostvarivanjem gole vlasti. Srbija i Hrvatska su prve zakone o zaštiti prava nacionalnih manjina donijeli negdje u isto vrijeme Srbija, u veljači, a Hrvatska u prosincu 2002. godine i u medijima u obje zemlje ste mogli pročitati isti naslov „donijet je najliberalniji zakon o zaštiti nacionalnih manjina ikad“. Da ne podsjećam na okolnosti, uvijete i pritiske međunarodne zajednice koje su prethodile donošenju oba zakona.

Skoro dva desetljeća nakon toga Hrvatska i Srbija imaju sličan sistem zaštita prava nacionalnih manjina. Ustavi obje države definiraju na nacionalnom principu i supremaciji većinskih naroda nad pripadnicima nacionalnih manjina. U Ustavu RH pobrojane su nacionalne manjine, njih 22 ako se ne varam, a Ustav RS ne nabraja taksativno nacionalne manjine već je njihovo priznanje prepušteno ispunjenju uvjeta iz člana 2. Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. U praksi to znači da status nacionalne manjine stječu one grupe državljana Srbije koje pripadaju homogenim i autohtonim etničkim identitetima, dugotrajno su u vezi sa Srbijom, imaju dovoljan broj pripadnika koji su spremni da čuvaju svoj etnokulturni identitet. Iako nije jasno ni koji je broj dovoljan za priznavanje statusa, niti šta znači „vezanost“ za Srbiju. Prema Registru nacionalnih savjeta nacionalnih manjina priznat status imaju pripadnici 23 nacionalne manjine.

SLIČNOSTI I RAZLIKE

Koje su još značajne i evidentne razlike ?

Sljedeća bitna razlika u vezi sa pravnim statusom nacionalnih manjina se odnosi na izbor manjinskih samouprava. Naime dok se u Hrvatskoj manjinske samouprave biraju na regionalnom i lokalnom nivou u Srbiji se one biraju isključivo na nacionalnom (državnom) nivou.

Prava iz oblasti kulturne autonomije su, uz izvjesne razlike, slično uređena, a bitne razlike su u vezi sa službenom upotrebom manjinskih jezika i pisama i učešćem nacionalnih manjina u nacionalnim predstavničkim tijelima. Naime, dok je u Srbiji službena upotreba jezika nacionalne manjine obavezna u jedinici lokalne samouprave u kojoj prema posljednjem popisu živi 15% pripadnika jedne nacionalne manjine, u Hrvatskoj  taj postotak  prema Ustavnom zakonu iznosi 1/3 ukoliko lokalna samouprava to pravo prizna statutom. Kako je to riješeno u Vrboskom i Vukovaru, poznato je. U Hrvatskom Saboru je s druge strane garantirano osam poslaničkih mjesta za manjine, od kojih su tri za Srbe, a u Srbiji je ustanovljen princip prirodnog praga odnosno pravo na mandat u Narodnoj skupštini imaju političke stranke nacionalnih manjina koje su osvojile broj glasova birača koji je potreban za jedno poslaničko mjesto. To znači da za političke stranke nacionalnih manjina ne važi cenzus od 3% i da je za jedan poslanički mandat potrebno da pri prosječnoj izlaznosti ukupnog biračkog tijela osvoje oko 16.000 glasova. Pripadnici hrvatske nacionalne manjine kojih je u Srbiji oko 55.000 teško mogu da ostvare takav nivo političke organiziranosti da bi  ostvarili ovo pravo. Trebalo bi spomenuti da je hrvatski u službenoj upotrebi u gradu Subotica, općinama Ada i Sremski Karlovci i u četiri naseljena mjesta u gradovima Sombor i Sremska Mitrovica i općini Apatin.

Kako se te razlike reflektiraju na realni položaj nacionalnih manjina, konkretno na položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji?

Realan položaj nacionalnih manjina na žalost ne odgovara priznatom nivou pravne zaštite, koji je u obje zemlje, uz sve manjkavosti, na visokom nivou. Da bi se ocijenio realan položaj pripadnika obje nacionalne manjine potrebni su etnički raščlanjeni podaci. Srbija ih ne prikuplja, a za Hrvatsku ne znam, ali ako se i prikupljaju meni to nije poznato. Dugo se vodi rasprava o zagarantiranom mjestu za pripadnika hrvatske manjine u Narodnoj skupštini, a nema podataka čini mi se ni o broju, a kamoli o utjecaju odbornika hrvatske nacionalnosti u jedinicama lokalne samouprave u kojima su izabrani. Kako oni utiču na kvalitetu života sunarodnjaka, ostvarivanje prava u lokalnoj zajednici? Nema ni podataka o integraciji obje manjine, ni o broju zaposlenih i njihovim radnim mjestima u javnim službama i privatnim kompanijama. U Srbiji nema podataka o tome kako žive i kako identitet čuvaju Hrvati u mjestima koja su udaljena od tradicionalnih uporišta hrvatske kulture – u Beogradu na primjer, gdje prema popisu živi oko 7.500 Hrvata. Dakle, da bi govorili o realnom životu pripadnika nacionalnih manjina potrebni su podaci koji se odnose na taj položaj. Zaključivanje bez podataka je moguće, ali je nepouzdano, omogućava osporavanja i stvara zabunu. Istraživanje „Socijalna distanca etničkih zajednica“ koje smo sproveli ove godine u Institutu društvenih nauka ukazuje na to da je hrvatska manjina u Srbiji najmanje udaljena od sugrađana različitih nacionalnosti, da ostvaruju socijalne kontakte sa pripadnicima svih etničkih grupa, a da su im Srbi najbliži jer 89,6% ispitanika ima ostvarene prijateljske odnose sa njima, a u daljim i bližim  rodbinskim vezama je oko 80% ispitanika, a 81,8% ispitanika hrvatske nacionalnosti je spremno za „mješoviti“ brak sa licima srpske nacionalnosti. Međutim, istraživanje ukazuje i na ozbiljnu diskriminaciju na nacionalnoj osnovi svih etničkih grupa, pa i Hrvata i nezadovoljstvo ispitanika hrvatske nacionalne manjine ostvarivanjem priznatih manjinskih prava. Hrvati u Srbiji su podjednako emotivno vezani za Srbiju i Hrvatsku, a potencijal za društvenu integraciju pripadnika manjine postoji, ali je lokalnog karaktera jer se komforno osjećaju u gradovima koje tradicionalno nastanjuju i u Beogradu.

REALNOST DALEKO ISPOD PRAVNIH STANDARDA

Da li se položaj hrvatske nacionalne manjine realno razlikuje u usporedbi s nekim drugim nacionalnim manjinama u Srbiji ( Mađari , Albanci , Romi Bošnjaci … ) ? Da li imaju više ili manje problema?

Prema izvještaju međunarodnih organizacija koje prate ostvarivanje prava nacionalnih manjina postoji razlika u ostvarivanju prava nacionalnih manjina koje su nastanjene na području Vojvodine u odnosu na nacionalne manjine u središnjem djelu Srbije. „Vojvođanske“ manjine zahvaljujući građanskoj političkoj kulturi i afirmativnim mjerama koje primjenjuju pokrajinske i lokalne vlasti imaju povoljnije uvijete za ostvarivanje prava. To bi trebalo da znači da pripadnici iste manjine ostvaruju različiti pristup pravima u zavisnosti da li su nastanjeni u Vojvodini ili na drugim područjima Srbije. Na to ukazuju i brojne nevladine organizacije, Zaštitnik građana i drugi. S druge strane država, prema kriterijima koje su potvrdili i na koje su pristali nacionalni savjeti nacionalnih manjina, raspoređuje sredstva za rad svih nacionalnih savjeta. Sredstva se raspoređuju tako da se iz ukupnog fonda za rad nacionalnih savjeta 30% raspoređuje ravnomjerno po nacionalnom savjetu, a 70% prema kriterijima u koje spadaju broj pripadnika nacionalne manjine, broj ustanova, fondacija, privrednih društava u oblasti kulturne autonomije čiji je osnivač ili suosnivač nacionalni savjet i najzad, prema ostvarenim aktivnostima tih ustanova i organizacija. Paradoks je da se ta sredstva raspoređuju za rad nacionalnog savjeta, a ne za ostvarivanje prava pripadnika nacionalne manjine koje zastupaju. U praksi to znači da će država ili lokalna samouprava financirati obrazovanje na jeziku nacionalnih manjina ukoliko je nacionalni savjet bio aktivan i osigurao interes roditelja i učenika da pohađaju nastavu na hrvatskom ili dvojezično. Nacionalni savjeti su po prirodi stvari zainteresirani da se staraju o pripadnicima manjine koji žive homogeno nastanjeni jer oni, prema opisanom sistemu, osiguraju sredstva i potencijalno su biračko tijelo, a sunarodnjaci  koji žive u udaljenim enklavama ostaju uskraćeni za ostvarivanje prava. U tom smislu trebalo bi razmisliti o razlici između dostupnosti pravima Hrvata koji žive u Subotici, Šidu ili Sremskoj Mitrovici, od dostupnosti istim pravima sunarodnjaka u Beogradu, Nišu ili Pančevu. Za mene je to značajnije pitanje za očuvanje identiteta manjine od drugih pitanja kojima države pridaju pažnju.

Pravnih i društvenih razlika u ostvarivanju prava među manjinama nema osim u dva slučaja. Prvi se odnosi na mađarsku nacionalnu manjinu koja je dobro politički organizirana, homogeno nastanjena i predvođena profesionaliziranom manjinskom samoupravom razvila mehanizme za ostvarivanje pune kulturne autonomije i konstantnog učešća u vlasti. Veliki poticaj i podršku mađarskoj manjini i njihovoj samoupravi daje matična Mađarska koja diplomatskim, ekonomskim  i kulturnim vezama osnažuje manjinu, ali i širi vlastiti utjecaj. Od značaja za to što Mađari u Srbiji efikasnije od drugih manjina ostvaruju priznata prava je i činjenica da je postojeće zakonodavstvo prilagođeno resursima i interesima manjine koja ima obilježja baš kakva imaju vojvođanski Mađari. Drugi slučaj razlike u ostvarivanju prava jesu Romi. Neuspješno rješavanje njihovog socioekonomskog položaja otežava ostvarivanje nacionalnih prava, pored toga, suočavaju se sa diskriminacijom i neuspješnim politikama njihove integracije. Najzad, postoji i treći slučaj, odnosno odbijanje države da prizna status nacionalne manjine autohtonoj cincarskoj zajednici zbog „nedovoljnog“ broja pripadnika.

Kako uopće možemo ocijeniti srpsku manjinsku politiku ?  Koliko korespondira s međunarodnim standardima ( npr. Okvirnom konvencijom … i drugima ) ? Napreduje li ta politika, stagnirala ili nazaduje ?

Ukoliko se pažljivije čitaju Mišljenja Savjetodavnog komiteta za nacionalne manjine Savjeta Europe i Rezolucije Savjeta Ministara posvećene Srbiji lako se uočava da nema primjedbi u vezi odstupanja od „evropskih“ standarda zaštite manjina. Pravni i institucionalni sistem zaštite prava nacionalnih manjina su uspostavljeni i može se prigovoriti kako se oni mogu unaprediti, ali to je sve. Da li će manjinska samouprava biti centralizirana ili decentralizirana su varijacije priznatog prava na manjinsku samoupravu ili da li će pripadnici nacionalnih manjina ostvarivati jedan ili više vidova obrazovanja na materinjem jeziku se razmatra u okviru priznatog prava na obrazovanje na jeziku manjine. Standardi su ispunjeni. Slična je situacija i u Hrvatskoj i njenom pravnom sistemu zaštite prava nacionalnih manjina. Centralno pitanje je šta države žele da urade uz pomoć usvojenih standarda. U ovom trenutku to izgleda tako da nitko nije sretan zbog postojanja manjina, ali kad su već tu nešto se mora uraditi. Zbog takvog stava nema djelotvornih multikulturalnih politika prijemčivih prirodi multietničnosti u obje zemlje i regiji. Ako je cilj integracija manjina i očuvanje manjinskih identiteta onda bi u okviru prihvaćenog trebalo drugačije razmišljati i djelovati. Ako se usredotočim na pitanje o srpskoj manjinskoj politici moram reći da njoj nedostaju ciljevi. Dvije decenije nakon njenog provođenja ne znamo šta joj je cilj. Istraživanje „Socijalna distanca etničkih zajednica u Srbiji“ ukazuje na segregaciju i priličnu udaljenost „svih od svakog“ i nepovjerenje pripadnika nacionalnih manjina u manjinsku politiku i nacionalne savjete, naravno izuzev pripadnika mađarske nacionalne manjine koji imaju povjerenje u svoju manjinsku samoupravu.

RAŠIRENA DISKRIMINACIJA

Kako bi okarakterizirali aktualno stanje odnosno poziciju hrvatske nacionalne manjine u Srbiji? Koji su njeni najizraženiji problemi ? Ima li prava koja relativno zadovoljavajuće ostvaruje ? 

To je pitanje za pripadnike hrvatske nacionalne manjine. Oni će najbolje odgovoriti. Istraživanje koje sam spomenuo ukazuje na to da 69,9% ispitanika hrvatske nacionalnosti ne ostvaruje priznata manjinska prava, a da tek 18,8% njih smatra da ostvaruje barem jedno od tih prava. Ispitanici su ukazali na to da hrvatski svakodnevno, bilo javno ili privatno, koristi njih 38,7, a srpski 90,8%. S obzirom na bliskost jezika vjerojatno bi istraživanjem došli do toga da i u Hrvatskoj sličan postotak srpske manjine upotrebljava srpski i hrvatski. Samo trećina ispitanika hrvatske nacionalnosti je zadovoljna radom Nacionalnog savjeta, a 53,6% apsolutno nije. Najzad 68,9% ispitanika je suglasno da se izbor i ustrojstvo hrvatske manjinske samouprave decentralizira, odnosno da se pored Nacionalnog savjeta sa sjedištem u Subotici, biraju i lokalne manjinske samouprave gdje god Hrvati žive i spremni su da čuvaju svoj nacionalni identitet. S druge strane, podaci istog istraživanja ukazuju da su Hrvati najotvorenija nacionalna manjina, sa visokim potencijalom za integraciju u srbijansko društvo.

Gledajući u nekom dužem vremenskom intervalu da li položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji napreduje, stagnira ili pak nazaduje i u čemu se to očituje?

Napreduje svakako. Postoje manjkavosti, propusti, nezadovoljstvo, ali proces teče i činjenica je da postoji više i pravnog i društvenog prostora za ostvarivanje prava. Taj prostor je prikriven jer partitokratizacija institucija i procesa nastojeći da se „stvari“ drži pod kontrolom guši autonomije pa i kulturnu autonomiju kakva je manjinska. Naravno napredak u obje zemlje ne bi trebalo pratiti u odnosu na stanje iz „devedesetih“ kojih se svako moralan stidi, ali od 2002. godine postoji konstantan napredak u vezi sa obimom i kvalitetom ostvarivanja prava. To ne znači da nije moglo i bolje i brže.

Kako funkcioniraju stvari u oblasti zapošljavanja? Da li je primjetna ili izražena diskriminacija prema hrvatskoj nacionalnoj manjina tom planu? 

Rekao sam da ne postoje etnički raščlanjeni podaci u Srbiji i ne znam da li je moguće procijeniti koliko je pripadnika hrvatske ili neke druge manjine nezaposleno. Koliko mi je poznato Nacionalna služba za zapošljavanje ne vodi evidencije o nacionalnoj pripadnosti građana koji traže posao, osim lica romske nacionalnosti za koje su propisane afirmativne mjere. Istraživanje koje sam više puta spomenuo ukazuje na diskriminaciju na nacionalnoj osnovi kod svih uzorkom obuhvaćenih etničkih zajednica, uključujući i Srbe. Diskriminacija je najčešća u neformalnim kontaktima, ali je visoka i u vezi sa ostvarivanjem prava na rad. Sa diskriminacijom prilikom traženja posla suočilo se 45,7% ispitanika hrvatske nacionalnosti, od kojih je 8,2% više od deset puta. Na radnom mjestu sa diskriminacijom se suočilo 43% ispitanika hrvatske nacionalnosti.

OD TOLERANCIJE PREMA KOHEZIJI

Kakvo je uopće stanje društvene tolerancije u Srbiji kada su u pitanju nacionalne manjine? Koje su najviše izložene diskriminaciji ?

Ja ne vjerujem u princip tolerancije kao stup uređenja većinsko-manjinskih odnosa. On je preuzet iz tradicije i politika u vezi sa zaštitom vjerskih manjina i iskustva nisu takva da bi se nekritički oko njega gradio sistem u kojem ljudi različitih etnikuma ostvaruju svoje lične i kolektivne planove. Uz toleranciju pod ruku ide diskriminacija. Da se vratim rezultatima spomenutog Istraživanja, kojim sam uzgred rečeno rukovodio u Institutu društvenih nauka. U neformalnim kontaktima sa diskriminacijom se suočilo preko 80% ispitanika hrvatske nacionalnosti, od čega je njih 50% diskriminaciju pretrpjelo više od deset puta. To je izuzetno mnogo i nedopustivo, a nije naodmet podsjetiti da težimo nultoj toleranciji na diskriminaciju. Da bi se stanje popravilo potrebno je princip tolerancije zamijeniti principima povjerenja, solidarnosti i djelovanjem koje podstiče društvenu koheziju. To bi podrazumijevalo da su kulturna, obrazovna i medijska politika čvrsto građanski organizirane i u Srbiji i u Hrvatskoj i da se vrijednosti grade na humanizmu i pre svega na istini. Da li je to idealističko shvaćanje? Mislim da nije jer krize, u kojoj jeste suvremeno društvo, su se prevazilazile uz pomoć holističkog pristupa i humanističkih vrijednosti, a ne na zatvaranju u parohije i animozitete.

Kakav je duh tolerancije prema hrvatskoj nacionalnoj manjini? Koliko su još prisutna ratna opterećenja ? Radi li se na njihovom prevladavanju?

Opterećenja nisu prevladana u odnosu na neprijateljstva u velikim ratovima. Nesreće koje su pratile raspad Jugoslavije posljedice su sukoba i zločina počinjenih u prethodnim ratovima, naročito u Drugom svjetskom ratu. Ta tema nikada do kraja nije raspravljena i dorečena i zbog toga je lako manipulirati novim generacijama. Dovoljno je pogledati udžbenike povijesti i književnosti u osnovnim školama u obje države i jasno je da je riječ o dvije historije, dvije istine, dva zločina bez kazne… Primjera radi nisam siguran koliko su u srbijansko društvo integrirani Srbi koji su devedesetih izbjegli iz Hrvatske ili da li je okončana puna integracija Ličana u Bačkoj koloniziranih poslije Drugog svjetskog rata. Čini mi se da su autohtoni Hrvati u Srijemu i Bačkoj prirodnije uključeni u društvo od naseljenog srpskog stanovništva. Smještajući bijedu narcizama malih naroda u svjetske tokove vjerujući da je njihova uloga u tim procesima neizostavna države su činile ogromne nepravde. Čine ih još uvijek i sve dok čovjek ne bude važniji od državnog razloga stradat će i ljudi i narodi i opterećenja će opstajati. Obilježavanje „Oluje“ za Hrvatsku je dan pobjede, za Srbiju je nacionalni poraz i dan žalosti. Možemo li ta dva u svakom pogledu različita osjećanja pomiriti tako da mislimo na način šta o tome misle i kako se osjećaju Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji i sa kakvim osjećanjima se bude svakog 5. kolovoza. Čini se da većinu, a pogotovo populistički orijentirane elite nije briga za dobar san „manjinaca“. Riječ je o pitanju koje ne može riješiti jedna strana već je njegov kontekst smješten u regiji u kojem sve funkcionira po spomenutom principu spojenih sudova i zahtjeva zrele državotvorne politike.

IZAZOVI  POLITIČKOG PREDSTAVLJANJA

Jedno od vrlo čestih pitanja jeste nezadovoljstvo političkim predstavljanjem hrvatske nacionalne manjine. U Hrvatskoj se često naglašava kako Srbi u Hrvatskoj imaju čak tri parlamentarna zastupnika, a Hrvati u Srbiji ni jednog. Koliko je taj tip političke predstavljenosti važan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina ? Kako funkcionira političko predstavljanje nacionalnih manjina, i u ovom slučaju konkretno hrvatske nacionalne manjine, na nižim stupnjevima vlasti , u lokalnim i područnim teritorijalnim jedinicama ?

Pitanje zastupljenosti hrvatske nacionalne manjine u Narodnoj skupštini Republike Srbije više opterećuje odnose među državama nego što je od suštinskog interesa za ostvarivanje prava hrvatske manjine u Srbiji.  Većina Hrvata živi u Vojvodini, a u Skupštini Vojvodine nema predstavnika hrvatske manjine i to se gotovo ne spominje u javnosti. U skupštini grada Subotice u kojoj je10% hrvatskog stanovništva od 67 odbornika dva su sa liste hrvatske političke stranke što je manje od 3%. U Šidu oko 5% stanovništva su Hrvati koji u lokalnoj skupštini nemaju odbornike. Za mene su to ključna pitanja zašto pripadnika hrvatske manjine nema u lokalnim skupštinama i Skupštini AP Vojvodine gdje mogu da ostvaruju realan politički utjecaj. Afirmativne mjere postoje, šta sprečava političku participaciju političkih stranaka hrvatske nacionalne manjine? Na to pitanje nema odgovora, šta više rijetko se postavlja. Ali je zato zastupništvo u Narodnoj skupštini krucijalno pitanje. Njegovo pozitivno rješavanje ima samo jedno ali bitno simbolično značenje – poslala bi se poruka građanima da postoji spremnost za prevladavanje negativnog nasljeđa. Realan politički utjecaj političkih stranaka hrvatske nacionalne manjine bi ostao minoran ali bi porasla integraciona snaga društva i vjerujem, nakon toga, bi u pokrajinskoj i lokalnim skupštinama Hrvati ostvarili veći politički značaj i utjecaj.

Treba podsjetiti da je ovo pitanje otvoreno članom 9 Bilateralnog sporazuma o uzajamnoj zaštiti nacionalnih manjina između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore. Taj član Sporazuma je znatno širi i govori u suštini o djelotvornom učešću manjina u političkom životu Srbije i Hrvatske. Činjenica je da je Hrvatska u vezi sa političkim zastupništvom srpske manjine daleko uspješnija u odnosu na politički i izborni sistem u Srbiji, ali to pitanje ne bi trebalo rješavati samo zarad reciprociteta već u sklopu dovršavanja demokratske tranzicije u Srbiji. Najzad, prema rezultatima više puta citiranog Istraživanja oko 80% ispitanika hrvatske nacionalnosti očekuje da se osigura primjena afirmativnih mjera na osnovu kojih bi imali šanse da učestvuju u političkom životu države i u lokalnoj samoupravi.

Kako ocjenjujete ulogu i rad hrvatskih političkih (ali i drugih) organizacija koje predstavljaju hrvatsku nacionalnu manjinu? Uspijevaju li ostvariti kvalitetnu komunikaciju, adresirati prave probleme ? Imaju li određenog (političkog) utjecaja, mogu li ga poboljšati?

Ne poznajem dovoljno rad političkih stranaka hrvatske nacionalne manjine u Srbiji da bi mogao da govorim o tome. U Registar političkih stranaka su upisane dvije političke stranke koje zastupaju hrvatsku nacionalnu manjinu Demokratski savez Hrvata u Vojvodini i Demokratska zajednica Hrvata. I da se još jednom pozovem na Istraživanje prema kojem preko 50% ispitanika hrvatske nacionalnosti smatra da političke stranke nacionalnih manjina doprinose razvoju demokratije u Srbiji, a 96% da Narodna skupština mora da donosi odluke u korist građana bez obzira na njihovu nacionalnost. Za očekivati je da političke stranke hrvatske nacionalne manjine imaju zajedničke nacionalne ciljeve i da bi interes za koalicijom trebalo da postoji, ali činjenica je i to da je veliki broj pripadnika hrvatske nacionalne manjine uključen u političko djelovanje „građanskih“ političkih stranaka. Na političkim strankama je da odluče na koji način će stjecati povjerenje birača hrvatske nacionalnosti. Afirmativne mjere za ulazak u lokalne parlamente postoje, ali činjenica je da Hrvati nisu srazmjerno zastupljeni u lokalnim skupštinama. Činjenica je i to da postojeći izborni sistem odgovara političkim strankama nacionalnih manjina sa brojnim i teritorijalno homogeno nastanjenim stanovništvom. Uspjehe na državnim, pokrajinskim i lokalnim izborima ostvaruju političke stranke Mađara i Bošnjaka kojima ovakav sistem pogoduje. Njihova pregovaračka pozicija je jača u odnosu na političke stranke drugih nacionalnih manjina i mislim da ni oni nisu spremni za drugačija pravila igre.

NEISKORIŠTENE MOGUĆNOSTI BILATERALNIH SPORAZUMA

Hrvatska i Srbija imaju bilateralni sporazum o zaštiti prava nacionalnih manjina između vlada Republike Hrvatske i Republike Srbije. Kako ocjenjujete njegovu primjenu?

Sporazum je potpisan 2005 godine i za 15 godine Mješovita komisija koja se stara o njegovom provođenju se sastala čini mi se sedam puta. Da li su problemi obje manjine takvi da zaslužuju dvogodišnju dinamiku sastajanja operativnih tijela? Vjerojatno će neko reći da je to primjereno jer postoje uredi, sekretarijati koji se staraju o provođenju dogovorenog. Možda je i tako i vjerojatno i postoje, ali o postignutim rezultatima ne znamo previše. Ali da pretpostavimo da smo ne obavješteni, pa bi mogli da pitamo obje strane kako su osigurali proporcionalno zapošljavanje manjina u organima javne vlasti. To je preporuka za obje strane sa posljednjeg sastanka mješovite komisije održanog 2018. godine. Ili, koje mjere kulturne, obrazovne i drugih politika su donesena kako bi se smanjio govor mržnje. I to je preporuka za obje strane sa posljednjeg sastanka. Svašta bi mogli pitati i analizirati.

Istovremeno na susretima predsjednika država bilo je riječi o rješavanju problema manjina i neki su zaista nakon tih susreta i rešeni. Možda ću biti zlurad ako dodam i u izbornim kampanjama ta rješenja su korištena za promociju. U tom kontekstu bilateralni sporazum o uzajamnoj zaštiti manjina nema snagu koju bi trebalo da ima. Nisam siguran ni da je imaju u uzajamnim odnosima drugih zemalja izuzev u strategiji mađarske diplomacije koja čini mi se jedina u regiji ima uravnoteženu i ciljanu politiku zaštite manjina u Mađarskoj i brige za Mađare u susjednim zemljama.

U Hrvatskoj se često ističe kako ima vrlo dobro manjinsko zakonodavstvo ali da njegova implementacija u praksi bitno zaostaje. Kako bi se u tom pogledu mogla ocijeniti situacija u Srbiji? Što bi se moglo mijenjati ? kako napredovati ?

To je česta floskula i u Srbiji – imamo sjajne zakone ali se ne provode u praksi. Dobro to je moguće, ali parlamenti imaju i nadzornu funkciju, uvijek mogu pokrenuti pitanje zašto propisi koje su donijeli ne daju željene efekte? Ne sjećam se da je to bio slučaj u vezi sa propisima kojima je reguliran položaj nacionalnih manjina. Postavlja se pitanje i kakva je uloga ombudsmana. Riječ je o tijelima koji kontroliraju zakonitost i pravilnost rada javne uprave, dakle i primjenu zakona. To su tijela koja bi trebalo pitati zašto „najliberalniji“ i „sjajni“ propisi nisu u funkciji građana.

Za Institut STINE- Stojan Obradović