MOGUĆNOSTI POLITIČKOG ANGAŽIRANJA KROZ MANJINSKU SAMOUPRAVU NISU DOVOLJNO ISKORIŠTENE

Intervju :  Barbara Mašić , doktorandica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Uporedna analiza dva zadnja izborna ciklusa za vijeće i predstavnike nacionalnih manjina pokazuje da se na tom lokalnom planu opada političko angažiranje nacionalnih manjina odnosno  da  se smanjuje iskoristivost biračkog prava koje im stoji na raspolaganju pa segment tzv. manjinske samouprave kao jedan od oblika participacije nacionalnih manjina u političkom životu može postati  upitan. U cilju prevladavanja toga stanja nužno je niz mjera kao što su  upoznavanje  pripadnika nacionalnih manjina sa njihovim pravom na politički angažman i mogućnostima djelovanja, uključivanje mladih pripadnika nacionalnih manjina u političke aktivnosti,  rotacija ljudi na čelnim pozicijama, , edukacija članova vijeća i predstavnika o djelokrugu vijeća nacionalnih manjina, bolja suradnja s predstavnicima lokalnih vlasti, ali i vijeća i predstavnika međusobno …

Nedavno ste na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „ Nacionalne manjine, migracije i sigurnost „ održanoj na Brijunima prezentirali temu „ Postizborna analiza: jesu li nacionalne manjine aktivnije „ u kojem ste predstavili rezultate izbora za članove vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. Istraživali ste vrlo zanimljivu temu aktivnosti pripadnika nacionalnih manjina. Na što je bilo usmjereno vaše istraživanje  i kojom ste se metodologijom služili ?

U istraživanju su analizirani podaci o rezultatima izbora za članove vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u zadnja dva izborna ciklusa, na izborima 2019. i 2015. godine, koje je objavilo Državno izborno povjerenstvo.

Metoda kojom sam se koristila klasična je desk metoda prikupljanja i obrade podataka javno dostupnih na internetskim stranicama, a za dodatne informacije korištena su izvješća o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, za 2015. i 2019. godinu. Istraživanje je primarno usmjereno na aktivnost vijeća i predstavnika u smislu iskorištavanja njihovog pasivnog biračkog prava (prava da budu birani), ali sadržava i podatke o financiranju vijeća i predstavnika od strane jedinica lokalne i područne samouprave, te analizu odaziva birača, odnosno iskorištenosti aktivnog biračkog prava (prava da biraju) pripadnika nacionalnih manjina.

MOGUĆNOST ZA POLITIČKI ANGAŽMAN

Koliko je do sad istraživanje ove teme bilo prisutno ? Što vas motivira za istraživanje ove teme i u čemu se ogleda značaj njenog istraživanja ?

Tematikom manjinskih izbora bave se kolegice i kolege u okviru svog znanstvenog djelovanja, iako držim da bi analize ovakvog tipa, svaka za sebe trebale raditi i manjinske zajednice, upravo kako bi po detekciji problema mogli prionuti rješavanju istih. Osobni motiv za istraživanje bio je povelik broj raspisanih izbora za članove vijeća – naime, 2019. godine je raspisano 515 izbora za članove vijeća nacionalnih manjina u odnosu na 314 iz 2015. godine. Zanimalo me hoće li ovog puta pripadnici nacionalnih manjina prepoznati i iskoristiti priliku za ozbiljniji politički angažman.

Što bi mogli izdvojiti ili što bi željeli istaknuti kao najznačajnije rezultate ili uvide vašeg istraživanja ?

 S obzirom da me zanimalo hoće li i u kojoj mjeri vijeća biti aktivnija, istraživanje sam podijelila na jednu primarnu i dvije sekundarne komponente. Primarna je bila procijeniti aktivnost manjina na način da sam analizirala na koliko su raspisanih izbora nacionalne manjine predložile svoje kandidate, odnosno koliko je izbora održano.

Druge dvije komponente istraživanja tiču se financiranja nacionalnih manjina, odnosno iznosa utrošenih iz sredstava proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave za financiranje rada vijeća i predstavnika nacionalnih manjine te odaziv birača na izbore, odnosno iskorištenost aktivnog biračkog prava. Te su dodatne komponente važne za razumijevanje analize u cjelini i za formiranje konačnog zaključka i odgovora na pitanje jesu li manjine aktivnije sada nego prije četiri godine.

Kako ocjenjujete osnovna obilježja aktivnosti predstavnika nacionalnih manjina u tijelima manjinske samouprave

Ukoliko govorimo o predstavnicima nacionalne manjine kao skupnom nazivu za članove vijeća i predstavnike u smislu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, onda mogu govoriti samo o aktivnosti koja je bila predmet mog istraživanja, a to je izborna aktivnost. Nažalost, aktivnost se po tom kriteriju smanjuje.

Za ostale aktivnosti tijekom mandata nemam potpune podatke, pa ne bih htjela nagađati. Ono što znam iz praktičnih primjera jest da u nekim vijećima prođe i cijeli mandat da se ne sastanu nijednom, a kod nekih je i sam čin konstituiranja vrlo teško ostvariv (jer članovi ne mogu prisustvovati sjednici, prisustvuje ih premali broj pa sjednica nije valjana, itd.). Nadalje, članovi vijeća i predstavnici nacionalnih manjina imaju pravo prisustvovati sjednicama predstavničkog tijela, predlagati mjere za unapređenje položaja nacionalne manjine na njihovom području; zatim, imaju pravo biti obaviješteni o svakom pitanju o kome će raspravljati radna tijela predstavničkog tijela jedinice samouprave, a tiče se položaja nacionalne manjine i prisustvovati sjednicama predstavničkog tijela, itd., no oni to ne koriste dovoljno.

No, da ne bi zvučalo da je sve tako crno, u komunikaciji sa čelnicima jedinica lokalne i područne samouprave, kao i čelnicima vijeća i predstavnicima doznajem da obje strane ukazuju na odličnu međusobnu suradnju. U nekim jedinicama redovito sjednicama vijeća prisustvuju članovi vijeća nacionalnih manjina, ukoliko se na dnevnom redu nalazi pitanje od značaja za njihovu zajednicu, aktivno daju prijedloge mjera za poboljšanje svog položaja i redovito su financirani, jer redovno podnose uredne izvještaje o ostvarenim programskim zadaćama.

KORIŠTENJE IZBORNOG PRAVA

Da li se i koje razlike javljaju u pojedinim izbornim ciklusima , u pojedinim mandatima?

Na početku želim istaknuti da su analizirana samo dva zadnja izborna ciklusa, tako da ne možemo govoriti o trendovima smanjenja i povećanja razlika. S aspekta aktivnosti nacionalnih manjina, odnosno ”iskoristivosti” pasivnog biračkog prava, dakle, ako gledamo na koliko su raspisanih izbora manjine kandidirale svoje kandidate 2019. godine u odnosu na 2015. godinu, zamjetan je pad u pogledu vijeća (na 515 raspisanih održano je njih 352 (68%), a 2015. godine na 314 raspisanih održano je 288 (92%). Nešto je veća aktivnost sada u odnosu na predstavnike, od 144 raspisana izbora održano je njih 109 (76%), dok je četiri godine ranije od raspisanih 235 izbora održano njih 161 (68%).

Ukoliko promatramo aktivnost po manjinama, najveći pad aktivnosti dogodio se srpskoj (84% 2015. godine u odnosu na 63% 2019. godine), talijanskoj (72% 2015. godine u odnosu na 55% 2019. godine), slovenskoj (73% 2015. godine u odnosu na 55% 2019. godine) te romskoj (92% 2015. godine u odnosu na 77% 2019. godine) nacionalnoj manjini.

S druge strane, ako pogledamo podatke o financiranju rada vijeća i predstavnika po manjinama u pravilu postoji porast financiranja za 2019. godinu u odnosu na 2015. godinu, pa je tako utrošeno nešto više od milijun kuna više za srpsku, 730.000 više za bošnjačku, 370.000 za romsku, 350.000 za mađarsku nacionalnu manjinu. Nekim manjinama financiranje je smanjeno, najviše talijanskoj (za 200.000 kn, odnosno 23% u odnosu na 2015. godinu), što zapravo i odgovara prije navedenim rezultatima koji analiziraju aktivnost vijeća i predstavnika (talijanske) nacionalne manjine.

U odnosu na iskorištenost aktivnog biračkog prava, brojke su uglavnom ostale iste, tj. zadržana je konstanta slabog odaziva birača.

Zanimljivo je ipak, da je na ovim izborima 2019. godine, na manjinsku pozornicu vijeća i predstavnika izašla i turska nacionalna manjina koja ima predstavnika u Gradu Zagrebu.

POTREBA JASNIJIH PRAVILA

Da li vaše istraživanje indicira i neke neuralgične , kritične točke funkcioniranja manjinske samouprave odnosno vijeća i predstavnika ?

U istraživanju se pokazalo osjetljivim pitanje razumijevanje svrhe vijeća i predstavnika. Naime, zbog raznih okvira kroz koje interesi pripadnika nacionalnih manjina mogu biti zastupani (izvršna i predstavnička tijela jedinica lokalne i područne samouprave; zakonodavno tijelo Republike Hrvatske), ni sami pripadnici nacionalne manjine, da ih pitate, ne znaju nabrojati sve vrste predstavništva koje imaju. Događa se situacija u kojoj se od šume ne vidi drveće, odnosno pripadnici nacionalnih manjina imaju toliko opcija za angažman bilo koje vrste, ali ne znaju ga iskoristiti. Usporedivo je sa situacijom kada bi Vi kupili najmoderniji mobitel, a koristili ga samo za pozive i SMS poruke. Počesto i upute za korištenje mobitela znaju biti zamršene, a ovdje su ekvivalent uputama sve odredbe kojima se jamči uključenost pripadnicima nacionalnih manjina. Kako bi ih razumjeli, pripadnicima manjina treba jasno reći na što imaju pravo i kako da ih ostvare; a odgovornost za to je na svima nama, prvenstveno na članovima zajednice koji su upućeni u procese aktivnosti vijeća, a onda i drugima koji su uključeni na bilo koji način u rad nacionalnih manjina, bilo da je to s institucionalne strane, znanstveno-istraživačke strane, sa strane jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, sa strane udruga civilnog društva…

Gdje vidite najveće probleme u njihovom radu ?

Problemi u radu vijeća i predstavnika na nižim razinama su praktične prirode. Primjerice u krajevima koje je pogodio val emigracije, općine gube svoje stanovnike, a posljedično i vijeća svoje članove. To je problem koji se rješava lako, prijavom promjene članova vijeća, ali i za taj postupak postoje procesni preduvjeti koje treba zadovoljiti, a što iziskuje vrijeme i nečiji trud (uglavnom jedne ili dvije osobe u vijeću koje su zapravo jezgra vijeća).

Nadalje, jedan od problema je već navedeni praktični diskontinuitet rada, koji se očituje u tome da se vijeće sastane samo na konstituirajućoj sjednici u jednom mandatu.

Konačno, veliki problem je i educiranost članova vijeća i budućih kandidata o njihovoj ulozi. Naime, mnogi članovi vijeća i predstavnici nacionalnih manjina su primarno članovi udruga nacionalnih manjina koje imaju puno jasnije i sadržajnije utvrđen plan  i program djelovanja i zapravo vijeća postaju u praksi platforma za djelovanje udruge (koja je npr. kandidirala članove vijeća). To ne bi smjelo biti tako jer su Ustavnim zakonom točno propisana prava vijeća, a ona su usko vezana uz djelovanje predstavničkog tijela jedinice samouprave (donošenje akata, podnošenje prijedloga i mjera, rasprava o predloženim aktima – sve ukoliko se tiče manjinske zajednice).

Ima li ih i kakve su razlike među pojedinim nacionalnim manjinama i što ih uvjetuje ?

Činjenica jest da su neke manjine vidljivije, a neke su manje vidljive. Primjerice kada biste zaustavili slučajne prolaznike i pitali da nabroje tri nacionalne manjine u Hrvatskoj nabrojali bi možda srpsku i romsku nacionalnu manjinu, možda u Istri talijansku i onda bi dugo razmišljali. A u Hrvatskoj ih imamo dvadeset i dvije uz opciju proširenja. Romska nacionalna manjina ustrajna je u zalaganju za svoja prava i politički vrlo aktivna, a i aktivno biračko pravo koristi gotovo trećina upisanih birača romske nacionalnosti. S druge strane, neke manjine su nevidljive unatoč velikom broju pripadnika (bošnjačka), bilo zbog prilagođavanja hrvatskom društvu i preuzimanju pravila ponašanja i pravila političke utrke kakva vrijede za sve građane Republike Hrvatske (češka, rusinska, slovačka) bilo zbog nezainteresiranosti (slovenska, talijanska).

FINANCIJE NUŽNE ALI NE I KLJUČNE

U kojoj mjeri uvjeti rada (npr. financiranje ali dr.) utječu na aktivizam nacionalnih manjina  ?

Financiranje rada vijeća i predstavnika nacionalnih manjina rješenje je koje je u praksi u potpunosti zaživjelo i koliko sam upoznata, sve jedinice lokalne i područne samouprave koje na svom području imaju konstituirano vijeće ili izabranog predstavnika planiraju sredstva za njih u proračunu za iduću godinu, a po dostavljenom planu rada, financiraju aktivnosti i programe vijeća i/ili predstavnika. Pri tome se s jedne strane daje nagrada za rad članovima vijeća i predstavniku te naknada za njihove troškove pri obavljanju tog rada, a s druge strane financiraju se programi i aktivnosti koje kreiraju sama vijeća, a koja na kraju godine, da bi im jedinica samouprave isplatila sredstva, moraju podnijeti tzv. završni račun za djelovanje u toj godini.

Prema podacima iz istraživanja nije vidljiva korelacija između financiranja i aktivnosti jer bez obzira na povećanje financiranja, aktivnost nacionalnih manjina opada. Najeklatantniji primjer je Grad Zagreb u kojem djeluje 19 nacionalnih manjina, sa ukupno 13% pripadnika od ukupnog broja pripadnika na području Hrvatske (po Popisu iz 2011), financira ih se sa 40% ukupnog iznosa (na razini države), a odaziv birača je ispodprosječan – 8,5%.

Mnogi upiru prstom u malu izlaznost  na  izbore za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina ? Je su li te kritike realne i utemeljene i kako bi se eventualno mogla povećati izlaznost ?

Mala izlaznost (odaziv birača) na izborima je općenito problem u Hrvatskoj na svim vrstama izbora, a posebno kad se radi o manjinskim izborima. Prosječni podatak sa zadnjih izbora jest izlaznost od 13,56% (izbori i za članove vijeća i predstavnike, na svim razinama samouprave). Ukoliko gledamo izlaznost po kriteriju kategorije kandidata, veća je izlaznost kad su u pitanju vijeća, a ukoliko gledamo po kriteriju razine samouprave, najveća je na izborima za članove vijeća na razini općina (23,13%), dok je ispodprosječna na razini općine na izborima za predstavnika (10,68%), na razini županija na izborima za predstavnika (10,88%) i na razini gradova na izborima za vijeća (10,9%). Kritike male izlaznosti koje upućuju čelnici manjinskih zajednica upućene su i medijima koji su, po njihovom mišljenju, premalo izvještavali o izborima, te se predizborna kampanja svela na svega par plakata u onim sredinama gdje su se zaista vodile političke borbe među kandidatima za članove vijeća.

Izlaznost se može povećati većim angažmanom postojećih članova vijeća i predstavnika na njihovom području, koja se može ostvariti organiziranjem edukacija na temu političke aktivnosti. Kao što sam već navela, važno je ovdje ne miješati političku aktivnost vijeća i predstavnika s aktivnošću udruga nacionalnih manjina koje su u većoj mjeri usmjerene na očuvanje kulturnih, jezičnih, vjerskih i drugih različitosti nacionalnih manjina.

ZABRINJAVAJUĆA NEAKTIVNOST

Postoji li  korelacija između aktivizma nacionalnih manjina i rješavanja njihovih problema ?

Istraživanje nije zamišljeno na način da rješava probleme nacionalnih manjina po pitanju aktivnosti, nego da ih detektira. Koliko god se pričalo o problemima nacionalnih manjina, njihova aktivnost, koliko znam, nije detaljnije na ovaj način raščlanjena. U javnom diskursu uvijek s jedne strane imamo predstavnike nacionalnih manjina koji tvrde da su im glavni problemi financijska sredstva, s druge strane imamo načelnike i gradonačelnike jedinica lokalne samouprave koji kao glavni problem ističu nezainteresiranost pripadnika nacionalnih manjina. Istraživanje je pokazalo da je istina negdje na sredini, dakle, osim problema sa predstavnicima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave tu je i nedovoljan angažman pojedinaca među pripadnicima nacionalnih manjina koji su upravo izabrani da ih predstavljaju.

No, činjenica je da vrlo slab odaziv na izbore, bilo da je riječ o korištenju aktivnog ili pasivnog biračkog prava, dovodi u pitanje učinkovitost postojećeg koncepta političkog angažiranja kao jednog od četiri modela političke aktivacije nacionalnih manjina (uz zastupnike u Saboru, zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne)  samouprave), zbog ranije navedenog problema ”miješanja” djelokruga manjinskih vijeća i predstavnika i njihovih udruga.

Što bi na kraju mogli zaključiti : jesu li nacionalne manjine aktivnije i kako dalje poticati njih aktivizam ? Koje bi institucionalne , zakonske ili neke druge pretpostavke trebalo mijenjati da se to postigne ?

Ukoliko suradnju definiramo kao pokazivanje sluha jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u vidu dodjele financijskih sredstava, a koji dio je obuhvaćen i analizom, odgovor je – ne, jer kao što sam ranije navela, ne postoji izrazita korelacija financiranja vijeća i predstavnika i njihove aktivnosti.

Zaključno, manjine su u ovom segmentu participacije u političkom životu najmanje aktivne. No, ponavljam, postoje još tri modela sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u političkom životu (izvršna i predstavnička tijela jedinica lokalne i područne samouprave; te zakonodavno tijelo Republike Hrvatske). Na nacionalnim manjinama je da odluče koji je za njih najkorisniji model, no, činjenica je da u svakom od modela postoji visoki rizik od zadovoljenja partikularnih interesa nauštrb manjinske zajednice u cjelini. U vezi s time, zabrinjava podatak da je od 270 izbora raspisanih za članove vijeća u općinama, održano njih tek 139 održano, budući da su organizacije na lokalnoj razini one od kojih bi angažman trebao početi.

Stoga je nužno: prvo, upoznavanje na širem planu pripadnika nacionalnih manjina sa njihovim pravom na politički angažman i mogućnostima za uključivanje u isti; drugo, uključivanje mladih pripadnika nacionalnih manjina u političke aktivnosti na svom području; treće, rotacija ljudi na čelnim pozicijama,  četvrto, edukacija članova vijeća i predstavnika o djelokrugu vijeća nacionalnih manjina i peto, bolja suradnja s predstavnicima lokalnih vlasti, ali i vijeća i predstavnika međusobno na istom području. Vjerujem da zadovoljenjem svih ovih kriterija možemo očekivati pojačanu aktivnost vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u budućim izbornim ciklusima.

Stojan Obradović Institut STINE