STANJE LJUDSKIH PRAVA U HRVATSKOJ STAGNIRA A TO POGAĐA I NACIONALNE MANJINE

Injtervju : Ivan Novosel,  programski direktor Kuće ljudskih prava

Hrvatska nažalost još od 2016. godine nema nacionalnu politiku ljudskih prava kojom se štite, promiču i unaprjeđuju ljudska prava te podiže svijest o njihovoj važnosti, na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.  Drugi dio koji koči pomak je situacija u kojoj se društveni problemi, poput netolerancije, govora mržnje, diskriminacije i nasilja motiviranog mržnjom rješavaju samo reaktivno i površno. U javnosti se nedovoljno jasno osuđuju takve pojave, dok se istovremeno nedovoljno ulaže u prevenciju. Dodatno, građanki odgoj i obrazovanje je i dalje zanemaren i marginaliziran u obrazovnom sustavu. Što se pak nacionalnih manjina tiće u 2019. nije bilo značajnog napretka u provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a njegova provedba otežana je uglavnom nepostojanjem odgovarajućih sankcija za nepridržavanje odredaba Zakona.

• Kuća ljudskih prava objavila je redovito godišnje Izvješće koje donosi analizu i ocjenu stanja ljudskih prava u Hrvatskoj.  Iako se radi o kompleksnoj materiji i složenim procesima, što bi mogli istaknuti kao generalnu ocjenu da li napredujemo , nazadujemo ili stagniramo?

Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2019. godinu izvještaj je Kuće ljudskih prava Zagreb koji daje uvid u kršenja, probleme i izazove u području zaštite i promicanja ljudskih prava u Hrvatskoj tijekom prošle godine. Izvještaj je nastao temeljem sustavnog cjelogodišnjeg praćenja i prikupljanja informacija od relevantnih dionika civilnog društva i akademske zajednice koji se bave ljudskim pravima. Opća ocjena stanja ljudskih prava u Hrvatskoj za 2019. je – stagnacija ! Nije bilo jasnog sustavnog napretka, ali ni mjerljivih i vidljivih napora usmjerenih na jačanje i izgradnju sustava zaštite i promocije ljudskih prava. Ljudska prava ni u 2019. nisu bila na političkoj agendi institucija i donositelja odluka. Nastavak je to negativnog trenda političkog i institucionalnog zanemarivanja rada na ljudskim pravima prisutnog od ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

• Što najznačajnije karakterizira stanje ljudskih prava u hrvatskom društvu u ovom momentu i odnos relevantnih društvenih institucija prema tim problemima?

Prošla godina je ponovno pokazala da su institucije slabo kapacitirane obraniti dostignute standarde ljudskih prava te da u mnogim područjima postoji opasnost od urušavanja sustava zaštite ljudskih prava, posebno zaštite manjinskih i marginaliziranih društvenih skupina. Upravo ekonomske nejednakosti najviše pogađaju ugrožene i marginalizirane društvene skupine. Svaki peti građanin i dalje živi u riziku od siromaštva, uočavaju se regionalne nejednakosti u dohotku, ali i pristupu obrazovanju, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti. Osobe starije životne dobi i djeca su posebno izloženi riziku od siromaštva. Istovremeno, iako nominalno postoji, Hrvatska zapravo nema upotrebljivu i na principima ljudskih prava razrađenu strategiju suzbijanja siromaštva.

Zabrinjava internost institucija u pogledu sposobnosti države da aktivno pristupi rješavanju kompleksnih problema današnjice poput migracija, klimatskih promjena, izazova tehnološkog razvoja i digitalnog doba te negativnih populacijskih kretanja. U kontekstu ovih globalnih izazova posebno zabrinjava nedostatak kvalitetnih javnih politika i rješenja temeljenih na principima i standardima poštivanja, zaštite i promocije ljudskih prava. Umjesto napretka, kontinuirano svjedočimo problemima i kršenjima ljudskih prava u područjima poput medijskih sloboda i pravosuđa. Sporost pravosuđa, birokratiziranost javne uprave, percepcija korupcije i nepovjerenje u institucije dodatno doprinose razini nezadovoljstva životom u Hrvatskoj.

• Što su ključni uzroci takve situacije? Zašto nema pomaka ili su ti pomaci vrlo mali i slabi ?

Nedostaje političke podrške za izradu i  provedbu politika izgrađenih na zaštiti, promociji i unaprijeđenju ljudskih prava. Ljudska prava nisu prepoznata kao temelj za razvoj javnih politika, već su marginazilizana, a problemi se relativiziraju i ne rješavaju sustavno. Postoji i određeno nerazumijevanje, nedostatak kapaciteta institucija, ali i nevoljkost da se sustavno radi na unaprijeđenju ljudskih prava. To potvrđuje činjenica da Hrvatska nažalost još od 2016. godine nema nacionalnu politiku ljudskih prava kojom se štite, promiču i unaprjeđuju ljudska prava te podiže svijest o njihovoj važnosti, na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini, čime izostaje sustavan rad na suzbijanju i prevenciji kršenja te na ostvarenju standarda ljudskih prava. Pojedine sektorske politike nisu utemeljene na međunarodnim normama i standardima ljudskih prava, iako to predstavlja međunarodnopravnu obvezu države. Drugi dio koji koči pomak je situacija u kojoj se društveni problemi, poput netolerancije, govora mržnje, diskriminacije i nasilja motiviranog mržnjom rješavaju samo reaktivno i površno. U javnosti se nedovoljno jasno osuđuju takve pojave, dok se istovremeno nedovoljno ulaže u prevenciju. Dodatno, građanki odgoj i obrazovanje je i dalje zanemaren i marginaliziran u obrazovnom sustavu. Nažalost, djecu i mlade se sustavno ne uči o njihovim temeljnim ljudskim pravima i solidarnosti, niti ih se potiče da aktivno sudjeluju u društvu i to je zaista zabrinjavajuće, jer se propušta ulagati u buduće generacije i njihovu svijest o ljudskim pravima. To je veliki propust, ali ujedno i pitanje postojanja političke volje jer je uvođenje građanskog i zdravstvenog odgoja nepotrebno ispolitizirano. Dok god ljudska prava ne prepoznajemo kao osnovu za razvoj politike, neće biti sustavnih pomaka naprijed.

• U izvješću ističete da ljudska prava nisu bila na političkoj agendi institucija i donositelja odluka . Što to zapravo znači i koje su implikacije? Kako to dovesti u vezu da je Hrvatska već više godina članica EU te da trenutno njome i predsjeda?

Smanjivanje važnosti, odnosno obazrivosti političara i političarki ljudskim pravima se kontinuirano smanjuje od ulaska u EU 2013. godine. Iz današnje perspektive, rad na razvijanju sustava zaštite i promocije ljudskih prava je u  godinama koje su prethodile punopravnom članstvu u EU bio puno intenzivniji i sustavniji i u konačnici svrsishodniji. Hrvatska tu nije iznimka od većine zemalja srednje i istočne Europe koji su se priključili EU od 2004. nadalje. Kada se okončaju pregovori i nema više nadzora nad izvršavanjem pregovaračkih mjerila napredak se u ovom području zaustavlja ili svjedočimo regresiji, odnosno povratku na staro ili još gore stanje vezano uz ljudska prava nego prije početka pregovora. Najočitiji primjeri ovoga u EU su Mađarska i Poljska u kojima iliberalni režimi sustavno provode politike koje su suprotne temeljnim europskim vrijednostima poput demokracije, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava.

• Nažalost, i dalje značajno mjesto među problemima stanja ljudskih prava zauzimaju nacionalne manjine i konkretno posebno neke od njih poput romske ili srpske. Kako bi uopće , generalno, mogli u kontekstu ovog godišnjeg izvješća ocijeniti probleme neostvarivanja ili narušavanja prava nacionalnih manjina ? U  kojim domenama su ta prava najugroženija ?

Manjine u Hrvatskoj i dalje se susreću s problemima u ostvarivanju svojih prava. U 2019. nije bilo značajnog napretka u provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a njegova provedba otežana je uglavnom nepostojanjem odgovarajućih sankcija za nepridržavanje odredaba Zakona. U javnosti je i dalje prisutan govor mržnje, posebice na društvenim mrežama, koji je usmjeren na srpsku ali i romsku manjinu, a koji karakterizira etnička netrpeljivost i povijesni revizionizam. Ono što je posebno zabrinjavajuće u 2019. su slučajevi zločina iz mržnje prema Srbima počinjeni u Splitu, u Uzdolju kod Knina i u Supetru na Braču. Osim što ukazuju na etničku netrpeljivost prema Srbima u Hrvatskoj, u ovim slučajevima posebno zabrinjava izostanak osude nasilja od strane djela državnih dužnosnika i djela javnosti. U takvim okolnostima, manjinama je još teže ostvariti svoja prava, a problemi koji nisu rješavani godinama još uvijek su pristutni. Tako smo i dalje u situaciji gdje mnogi Srbi povratnici još uvijek nisu u mogućnosti ostvariti svoja imovinska prava, provesti ostavinske rasprave, ostvariti vlasništvo te uskladiti zemljišnoknjižno i katastarsko stanje zbog čega je njihova imovina i dalje izložena uzurpaciji i devastaciji.

Pripadnici romske nacionalne manjine i dalje se suočavaju s brojnim preprekama u ostvarivanju svojih prava, posebice u zapošljavanju i pristupu socijalnim uslugama, a mnogi Romi i dalje žive u neadekvatnim životnim uvjetima. Zabrinjavajući su i podaci o još uvijek prisutnoj segregaciji Roma u obrazovnom sustavu te o neprovođenju provjere kvalitete obrazovanja u segregiranim razredima. Blaži kriteriji obrazovanja koji se primjenjuju u većinski romskim razredima rezultiraju nesrazmjerošću u općem znanju, što doprinosi stvaranju obeshrabrujućeg okruženja za nastavak obrazovanja Roma. Mnoga romska djeca nisu mogla pohađati program predškole jer im lokalna samouprava nije osigurala prijevoz do institucija s predškolskim programom. Sve su to problemi koji traže aktivan rad institucija i dijalog sa manjinama, a koji će postati još veći u budućnosti ako ih sada ignoriramo.

• Posebno izdvajate romsku i srpsku nacionalnu manjinu. To se stalno ponavlja ( i izvješćima i analizama i drugih institucija , uključivo i međunarodne , koje se bave ljudskim pravima ). Kako tu pokrenuti promjene ?

Romska i srpska nacionalna manjina i dalje se susreću sa sustavnim i višegodišnjim izazovima i kršenjima ljudskih prava za čije je rješenje potreban sustavan pristup ali i politička volja koje izostaju u značajnoj mjeri. Hrvatska ima dobar zakonski okvir za ostvarivanje manjinskih kolektivnih prava, uključujući i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, čija provedba sada već nekoliko godina šteka jer, između ostalog nema važećeg akcijskog plana za provedbu tog zakona, što je bila praksa do relativno nedavno.

• U vašim ocjenama ističete da Hrvatska već godinama nema temeljne javne politike na području ljudskih prava pa time ni plan kako poboljšati situaciju na području ljudskih prava. Koji bi po vama bila ključna uporišta i operativni

Izuzetno je bitno da nova nacionalna politika zaštite i promocije ljudskih prava bude operativna, najkasnije od početka iduće godine te da se njome postave jasni srednjoročni ciljevi promjena koje želimo postići u cijelom nizu područja ljudskih prava, od slobode izražavanja, medijskih sloboda, civilnog društva i prava na pristup pravosuđu i besplatne pravne pomoći do ostvarivanja socio-ekonomskih i kulturnih prava. Izuzetno je bitno da se za operacionalizaciju ovog dokumenta i predvide odgovarajuća sredstva te jasna zaduženja institucija za njihovu provedbu. Važno je naglasiti da je naše očekivanje od tog dokumenta, u čijoj izradi, kao članovi radne grupe iz reda organizacija civilnog društva, i sudjelujemo, da bude inovativan, ambiciozan i ostvariv, a ne samo još jedno nabrajanje aktivnosti koje spadaju u djelokrug tijela javne vlasti i koje to moraju i onako provoditi.

• Hrvatska je ( kao i ostatak svijeta ) suočena s velikom zdravstvenom krizom koja se po logici stvari preljeva i već dobro osjeća u svim sferama društvenog života. Hoće li ta kriza dodatno narušiti i stanje ljudskih prava i može li se posebno negativno odraziti ili se već održava i na nacionalne manjine ili neke od njih poput romske?

U Hrvatskoj u ovakvim okolnostima minimalno možemo očekivati stagnaciju u područjima ljudskih prava u kojima smo zabilježili napredak 2019., a realistično je za očekivati značajno pogoršanje u područjima gdje nije bilo pomaka prošle godine. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su pripadnici romske i srpske nacionale manjine koji žive u ruralnim područjima među našim najdeprimiranijim i najmarginaliziranije sugrađanima u pogledu ostvarivanja socijalnih i ekonomskih prava, smatramo da postoji opasnost da budu jako pogođeni posljedicama pandemije. Zato je imperativ da se se ekonomska, društvena i politička rješenja za izlazak iz krize temelje na ljudskim pravima, pogotovo zaštiti ugroženih društvenih i marginaliziranih skupina

Autor: Stojan Obradović